Turčin (Leccinum aurantiacum) je česta jesenska gljiva. Klobuk je pravilan poluloptast prekriven crvenosmeđom ponekad narančastom kožicom. Ispod klobuka nalazi se plodište građeno od vrlo dugih cjevčica. Cjevčice su u početku bijele, a u starijih primjeraka sive. Meso klobuka je debelo, tvrdo, bijelo, a na prerezu ubrzo mijenja boju od crvenkaste preko plave do gotovo crne. Stručak je valjkast, pun, tvrd i u donjem dijelu zadebljao. U osnovi, površina klobuka je bijela i prekrivena žućkastosmeđim čehicama.
Turčin je jesenska gljiva iako se pojavljuje već i ljeti. Obično raste ispod topola, ali je čest i u miješanim listopadnim šumama. Vrlo kvalitetna gljiva i nikada nije invadirana crvima. Kod kuhanja često potamni, ali to nimalo ne mijenja njegovu odličnu kakvoću.
Brezov djed (Leccinum scabrum) je također česta gljiva. Klobuk je u mladih gljiva poluloptast, kasnije pravilan zaobljen. Kožica klobuka je u mladih gljiva suha, baršunasta, sivosmeđe boje. Kasnije postaje tamnosmeđa i često ispuca. Cjevčice su duge, okrugle, u početku bijele, a kasnije posive. Stručak je dugi do 18 cm cilindričan i pri dnu nešto proširen. U osnovi je sivkaste boje i na površini prekriven čekinjama.
Brezov djed, kao što mu ime govori, najčešće raste ispod breza, ali nije rijedak ni u drugim listopadnim šumama. Gljiva dobre kakvoće.
Grabov djed (Leccinum griseum) u mladosti ima poluloptasti klobuk koji se poslije proširi i postane zvonast. Kožica je suha i često naborana. Boja klobuka je vrlo promjenljiva, većinom je smeđa, ali nisu rijetki i primjerci sa žutosmeđim (oker), pa čak i sivim klobucima. Cjevčice su dosta duge, u početku bijele, a poslije potamne i postanu sive. Meso je bijelo, prhko, a na prerezu mijenja boju od crvenkaste, plave i konačno crne.
Grabov djed počinje rasti već tijekom ljeta pa sve do zime u miješanim šumama graba, bukve i hrasta. Izvrsne je kakvoće. Koristi se samo klobuk jer je stručak drvenast.
Topolov djed (Leccium duriusculum). Klobuk je u vrlo mladih gljiva okrugao i gotovo prirastao uz stručak, a poslije postane polukuglast. Kožica na površini klobuka je suha, najčešće sivosmeđe s primjesom crvenkaste boje. Cjevčice su sitne, okrugle, sivobijele boje. Meso je bijelo i na prerezu, kao i kod drugih gljiva iz ovoga roda, mijenja boju. U početku su crvenkasta, poslije prelazi u zelenoljubičastu i na koncu u crnu boju. Stručak je cilindričan prekriven sivosmeđim čehicama.
Topolov djed raste ispod topola, vrlo rijetko drugdje. Gljiva je izvrsne kakvoće.
Prstenjak (Suillus gravillei). Klobuk je u mladih gljiva poluloptast, više manje pravilno kružan. Boja klobuka je promjenljiva pa može biti zlatnožuta (najčešće), ali i kestenjastožuta, a često i narančasta. Površina klobuka je sluzava i ljepljiva. Cjevčice su ravne, žute boje, okrugla oblika i malo se spuštaju niz stručak. Stručak je valjkast prema bazi odebljao, pun, tvrd, žutosmeđe boje. U mladih gljiva pri vrhu stručka se nalazi opna koja se spaja s rubom klobuka. Poslije ta opna puca i na stručku ostaje prsten.
Meso gljive je sočno, žute boje, slatkasta okusa i na prerezu ne mijenja boju.
Prstenjak je vrganjevka koja uglavnom raste na rubu ili u arišovim šumama, a može se naći već od ljeta, ali je najčešća ujesen.
Meso je izdašnoi ukusno.
Osinac (Suillusluteus). Klobuk je promjera 5- 15 cm, poluloptast u sredini blagoi spupčen. Kožica je sluzavoljepljiva i na rubu nježnom opnom spojena s klobukom. Kožica se lako guli. Površina klobuka je boje čokolade, a može biti i žutosmeđa ili kestenjasta. Cjevčice su blijedožute,okrugle i prirasle na stručak. Stručak je valjkast, razmjerno kratak, pun, bijele boje, a poslije požuti i posmeđi. Ostatak opne na stručku čini prsten koji je u početku bijel, a poslije posmeđi.
Meso je debelo, žućkasto, ne mijenja boju.
Osinac raste tijekom ljeta i jeseni uglavnom u šumama crnog bora.
Vrlo ukusna gljiva, ali prije uporabe treba oguliti sluzavu kožicu.
