Proizvodnja mesa goveda uglavnom se provodi u dva osnovna sustava, intenzivno na farmama s većim brojem životinja te polu intenzivno, odnosno, ekstenzivno na pašnjacima, u sustavima poznatijim pod nazivom krava-tele.

Vrste intenzivnih sustava proizvodnje mesa goveda

Hranidba goveda za tov na farmama zahtijeva više žitarica i proteinskih dodataka od onog potrebnog za stada sustava krava-tele. To je razlog zašto se mnoge mesno govedarske farme nalaze u dijelu naše zemlje koje se bave proizvodnjom žitarica. No, bez obzira na nekim komparativnim prednostima pojedinih dijelova RH postoji interes za tovom goveda i u drugim dijelovima Lijepe Naše.

Farme velikih poljoprivrednih sustava

Farme za tov goveda u velikim poljoprivrednim sustavima obično su kapaciteta tisuću i više tisuća grla. Na takvim se farmama odjednom hrani i na tisuće goveda. Te su farme nerijetko specijalizirane samo za stočarstvo, pa uglavnom dio ili svu potrebnu hranu nabavljaju iz drugih izvora, a ne proizvode. Na ovakvim se farmama obično odvija samo pojedina faza tova te se i potrebna telad često nabavlja sa specijaliziranih farmi, organiziranih samo za takvu vrstu proizvodnje. U tom slučaju nije potrebno transportirati telad na velike udaljenosti jer su tovne farme nerijetko smještene u blizu područja na kojem se proizvodi i telad.

Farme velikih poljoprivrednih sustava kapaciteta su i više tisuća grla

Srednje velike i obiteljske farme

Poljoprivrednici-tovljači su proizvođači koji hrane/tove stoku uglavnom proizvodeći potrebnu hranu na vlastitom gospodarstvu. Kapacitet ovakvih farmi obično je manji od 1.000 goveda. Broj životinja nekih od ovih farmi može biti tako velik da je potrebno kupiti dodatnu stočnu hranu. Većina proizvodnih kapaciteta u našoj zemlji ovakve su srednje velike farme. Osnovni je cilj tovljača stoke da posluju kako bi imali profit. Općenitu zakonitost profitabilnosti ovakve proizvodnje predstavlja plan da se vlastito proizvedeni ratarski proizvodi-krmiva oplemene, uz nadu da će se prodati po višim cijenama kroz prodaju goveda. Proizvođači moraju proizvoditi vrstu proizvoda koju žele kupci. Trenutačna potražnja je za muškom junadi koji teži između 450 do 550 kg i junicama koje su teške između 400 i 450 kilograma.

Srednje velike obiteljske farme

U svijetu, pa tako i u nas dva su općenita načina hranidbe goveda za meso: (1) ubrzani tov i (2) produženi tov. Korišteni sustav tova ovisi o vrsti stoke koja se hrani, koliko dugo se tovi, koja se krmiva koristi i kakva je potražnja na tržištu.

Kakav je to ubrzani tov, a kakav produženi tov, koliko koji traje i kako izgleda hranidba u ovim sustavima, koji su kriteriji pri odabiru stoke za proizvodnju mesa goveda, kako izabrati krmivo u tovu, koja količina voluminozne krme ide u koji obrok, kako s vremenom mijenjati količinu i vrstu krmiva, koja su to nižekvalitetna voluminozna krmiva i kako se koriste u tovu goveda, koja se koncentratna, a koja proteinska krmiva najčešće koriste u tovu, kako se nusproizvodi mlinarske industrije, mineralna krmiva i vitaminski dodaci koriste u tovu te primjere obroka za goveda u intenzivnom tovu pronađite u tiskanom izdanju priloga Gospodarskog lista broj 16 od 01. rujna 2020.

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakPosao i izvor prihoda našli u poljoprivredi!
Sljedeći članakZaraza u maslinicima!
Avatar
Docent Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu, Zavodu za hranidbu životinja, gdje predaje kao voditelj ili suradnik na nizu modula vezanih s Hranidbom životinja i hranom. Kao autor ili koautor objavio je više od pedesetak znanstvenih i stručnih radova, te održao desetke predavanja na znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu vezanih s problematikom hranidbe preživača, nepreživača i hranjivosti krmiva. Docent dr. sc. Goran Kiš rođen je u Koprivnici gdje završava osnovnu i srednju školu, nakon koje upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu, te se na istom u Zavodu za hranidbu životinja i zapošljava. Od 2013. g. postaje docent, te sudjeluje u nastavi kao nositelj tri, te suradnik na još pet modula, preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U okviru nastavne djelatnosti na Zavodu bio je voditelji i član komisija desetaka diplomskih i završnih radova. Kao autor ili koautor do danas je objavio više od 50 znanstvenih i isto toliko stručnih članaka u časopisima koji se bave problematikom proizvodnje i hranidbe životinja. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te je svoju stručnu djelatnost zaokružio brojnim predavanja iz područja hranidbe životinja, prenoseći svoja iskustva stručnjacima, ali i neposrednim proizvođačima u HR i inozemstvu. Djelovao je kao suradnik na desetak znanstvenih i stručnih projekata MP i MZOS RH vezanim uz problematiku uzgoja, zaštite okoliša i hranidbe domaćih životinja. Dugogodišnji je član Hrvatske mljekarske udruge i World´s Poultry Science Association, te član uredničkog odbora „Mljekarskog lista“ i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa „Animal Review“ (Pak Publishing Group, Singapore). Tijekom 1999. g. boravi na stručnom usavršavanju u Wageningen UR Livestock Research, Lelystad, Nizozemska. U lipnju 2000. g. gostuje na Institute National de la Recherche Agronomique (INRA), Rennes, Francuska kao dio tima u utvrđivanju balansa i potreba u Proteinskih krmiva u hranidbi životinja. Dobitnik je i međunarodne stipendije Cochran Fellowship programa, američkog ministarstva poljoprivrede, te boravi od rujna do listopada 2004. u Washingtonu D.C. i na PennState University, Pennsilvania, SAD. Godine 2012. boravi na Malti, Malta College of Science and Technology (MCAST), gdje uspostavlja i predaje na modulu „Applied Animal Health and Nutrition”.