Papaja (Carica papaya L.) je jedna od najzastupljenijih tropskih voćnih vrsta. Ubraja se u porodicu Caricaceae. Cijenjena je diljem svijeta, zbog široke mogućnosti upotrebe, nutritivne i zdravstvene vrijednosti te atraktivnih senzorskih svojstava.

Područje podrijetla papaje nije točno utvrđeno, ali smatra se da potječe iz južnog dijela Meksika i dijela Srednje Amerike (Panama i Nikaragva). Otamo je proširena na ostatak Srednje Amerike (Dominikanska Republika, Kuba, Portoriko, Bahami, Bermude itd.) te u Južnu Ameriku (Brazil, Kolumbija), zatim u Indiju, Filipine, Šri Lanku, Australiju, na Hawaje itd. Prvi put pisano ju je spomenuo Španjolac Oviedo u 16. stoljeću. U 17. stoljeću je donesena u Europu (Napulj), u 19. stoljeću u Afriku, s Bahama je u 20.stoljeću donesena na Floridu. Kao granica uzgoja uzima se 32° sjeverno i 32° južno od ekvatora. Vrsta je koja se lako rasprostranjuje i brzo raste. Iako je naziv papaja široko prihvaćen, upotrebljavaju se i brojni drugi nazivi. Često se koristi naziv “pawpaw” (u UK-u, Šri Lanci), ali isti označava i potpuno drugu voćnu vrstu, indijansku bananu. Europljani su je prvo nazvali “drvo dinje”. U južnom dijelu Azije upotrebljavaju se nazivi: “kapaya”, “kepaya”, “lapaya”, “tapaya”, u Tajlandu “malakaw”, u Brazilu “mamao” i “mamoeiro”, u španjolskom jeziku: “fruta bomba”, “melόn zapote”, “lechosa”, “papaya” i “mamόn”, u Indiji “papali” i “papita”, u Nigeriji “ibepe”. Zbog brojnih korisnih svojstava papaja se naziva i “anđeosko voće” te “ljekovito stablo”. Prema podacima FAOSTAT-a, u 2019. godini ukupna svjetska proizvodnja plodova papaje iznosila je 13,7 milijuna t, na ukupnoj površini od 462000 ha, s prosječnim prinosom od 30 t/ha. Najveći proizvođači su Indija (više od 6 milijuna t), Dominikanska Republika, Brazil, Meksiko, Indonezija i Nigerija. U Europi je najveća proizvodnja u Španjolskoj (na Kanarima, oko 350 ha) i Italiji. Najveći uvoznici u Europi su UK, Nizozemska i Njemačka. Poslije banane, manga i ananasa, papaja je najkonzumiranija tropska voćna vrsta. Odgovaraju joj topla, sunčana staništa, zaklonjena od vjetra, do 1600 m nadmorske visine. Optimalna temperatura uzgoja je 21-33 °C (ne bi trebalo biti ispod 15°C), a optimalna količina oborina je 1000-2000 L/m2 godišnje. Osjetljiva je na mraz, može stradati pri temperaturi od 0 °C. Tlo treba biti dobro drenirano, lagano, prozračno, glinasto-ilovaste teksture, može i laporasto i vapnenačko, pH vrijednosti 5,5-7, bogato organskom tvari. Slabo podnosi slana tla.

Stablo papaje s plodovima

Uglavnom se uzgaja iz sjemena, ali može se razmnožavati i putem reznica i kulturom tkiva. Sjemenke zadržavaju klijavost do 3 godine, ako su propisno skladištene. Sadnja se obavlja u proljeće, klijanje traje 3-5 tjedana, nakon čega se presađuje. Biljka sazrijeva 6-12 mjeseci poslije sadnje. Papaju napadaju brojni uzročnici bolesti i štetnici, to su najčešće: gljivične bolesti, crna pjegavost lišća, antraktoza, pepelnica, plamenjača, trulež korijena, nematode, virusi, voćne ose, uši, crveni pauk itd.

Prosječan životni vijek biljke je oko 5 godina. Jedna biljka daje 30-150 plodova godišnje. U intenzivnom uzgoju važno je provođenje gnojidbe, navodnjavanja i ostalih agrotehničkih mjera. Razmak sadnje je 1,8-2,4 m. Treba biti pažljiv tijekom obavljanja berbe i transporta. Jedan berač može nabrati 350-450 kg dnevno. Klimakterijsko je voće (nastavlja s dozrijevanjem nakon berbe). Papaja je zimzelena vrsta. Iako izgleda kao stablašica, ustvari je zeljasta. Brzo raste, već prve godine može doseći 1,5-3 m visine, a ukupno prosječno dosegne 6-9 m, ali može i više od 12 m. Krošnja je zvjezdastog oblika, sličnog palmi, listovi izlaze izravno iz gornjeg dijela stabljike. Više je tipova papaje, primjerice, neke biljke mogu biti hermafroditne, neke imaju samo ženske organe, neke samo muške organe, nekad se na istoj biljci nalaze dvospolni i muški organi itd. Biljka brzo počinje plodonositi, 6-12 mjeseci poslije sadnje. Razvitak ploda prosječno traje 22-24 tjedna. Prosječna masa ploda je 0,5-3 kg, ali može dosegnuti i puno više (do 10 kg). Kora ploda je tanka, žilava, glatka i voštana, svijetlije zelenkasto-smeđe boje. Dozrijevanjem boja prelazi u jantarno žutu/narančastu boju. Meso ploda je debelo, mekano, sočno, žuto-narančaste do ružičaste boje, ugodnog, aromatičnog, slatkog, osvježavajućeg okusa, sličnog okusu dinje, kod nekih tipova je mošusni. Najbolji okus je kad je kora oko 80 % obojenosti. Ako je miris i okus malo neugodan, može se popraviti dodavanjem limunovog soka. Središnji dio ploda je sastavljen od mekanog vlaknastog tkiva, svijetlije boje, na kojem se nalazi veliki broj sjemenki, crne boje, jajolikog oblika, dužine oko 5 mm, presvučene prozirnim želatinoznim omotačem (arilusom).

Plodovi bogati vitaminima i nutrijentima

Plod sadrži najviše vode, zatim ugljikohidrate, vlakna, pektin, vitamine, minerale, fenolne spojeve, karotenoide, velik broj enzima i aminokiselina te ostale vrijedne spojeve. Nizak je udio proteina i masti. Od vitamina najznačajniji je sadržaj vitamina A i C, ali sadrži i vitamin E te B kompleksa (B3, B1, B2, B6, B9). Sadržaj vitamina C se kreće oko 45-73 mg/100 g ploda. Među mineralima značajan je sadržaj K, Mg, P, Ca, Na i Fe. Tamnije obojeno meso ploda sadrži karotenoid likopen. Papaja sadrži velik broj spojeva zaslužnih za specifičan miris i aromu. Niske je kalorijske vrijednosti, oko 23-45 kcal/100 g ploda. Sadržaj topljive suhe tvari je prosječno 9,1-14,3 % Brix.

Plodovi papaje riznica su zdravlja

Plod papaje se može upotrebljavati na brojne načine. Meso zrelog ploda se može konzumirati u svježem stanju ili prerađivati u napitke, koktele, alkoholna pića, voćne salate, pire, umake, smoothije, žele, džem, slastice, deserte, dodavati u proteinske pločice, konzervirati, kandirati (najčešće u obliku kockica), peći, zamrzavati (rok trajanja do 6 mjeseci), itd. Prezreli plod je mekan na dodir, gnjecav, po kori ima smeđe mrlje i pukotine. Takve plodove treba odmah iskoristiti.

Upotrebljavaju se i ostali dijelovi, sirovi listovi se jedu u salati ili se kuhaju kao povrće ili u juhi. U tajlandskoj kuhinji specijalitet je salata od zelenih plodova papaje. U Africi se kuhaju mlade stabljike. Sjemenke su jestive, oštrog su pikantnog okusa, koriste se kao zamjena za crni papar. Kora se upotrebljava za proizvodnju bioplina, kao hrana za životinje, ali i u kozmetičke svrhe. Sjemenke sadrže 27-35 % ulja. Najzastupljenija kiselina u ulju je oleinska, stoga je po svojstvima slično maslinovom. Od davnina se upotrebljava u narodnoj medicini. U zdravstvene svrhe upotrebljavaju se gotovo svi dijelovi. Lišće sadrži vlakna, vitamin E, protein, lipide, fenolne spojeve (flavonoide, saponine, antocijane,), alkaloide, tanine itd. Ekstrakti iz lišća imaju analgetsko djelovanje, pozitivno djelovanje na bolesti bubrega i mokraćnog sustava, djeluju na snižavanje visokog tlaka i razine kolesterola u krvi, kod dizenterije, groznice, trbušnih tegoba itd. Također imaju antioksidacijsko, antibakterijsko te antikancerogeno djelovanje (široki spektar). Sjemenke sadrže proteine, lipide, fenolne spojeve, vlakna, ulje, saharozu, minerale. Djeluju antioksidacijsko, antidijabetičko i protutupalno. Sastojci iz papaje djeluju pozitivno i na srčane bolesti, kardiovaskularni sustav, probavni sustav, štite jetru, sprječavaju pojavu artritisa, doprinose očuvanja vida, kose te imaju antimikrobno djelovanje. U različitim dijelovima svijeta upotrebljavaju se kod pojave malarije, gljivičnih i bakterijskih infekcija, tropske groznice (Afrika) te pomoći kod astme i za zacijeljivanje rana. U Aziji se sok od korijena koristi za liječenje urinarnih bolesti.

Sušeni plod papaje izvrsna je poslastica

Stabljika, lišće i nezreli plod sadrže bijeli mliječni sok-lateks koji sadrži enzime papain i himopapain. Lateks se vadi iz ploda izrezivanjem površine nožem, nakon čega se suši na suncu ili u pećnici. U narodnoj medicini lateks se stavlja na opekotine, pjege, bradavice, a koristi se i kao sredstvo za ispiranje. Papain se upotrebljava u različite svrhe, u prehrambenoj industriji (omekšava meso, koristi se u proizvodnji sira, u bistrenju piva, itd.) tekstilnoj (omekšavanje vune), farmaceutskoj (kod alergija, ozljeda, čireva, oteklina, difterije, vrućice, probavnih tegoba itd.), kozmetičkoj (paste za zube, detrdženti), u proizvodnji gume, a djeluje i protiv insekata. Neke sorte sadrže i do 15 g suhog papaina u jednom plodu. Velik je broj sorti koje se međusobno razlikuju po masi i obliku ploda, boji kore, boji mesa, okusu, kvaliteti, sadržaju spojeva, otpornosti na bolesti i štetnike i ostalim karakteristikama. Oplemenjivački procesi se trenutno najviše provode u Brazilu, Indiji, SAD-u, Peruu i Gani. Česta je podjela sorti na havajske i meksičke. Uglavnom se selektiraju dvospolni tipovi zbog važnosti dobrog provedenog oprašivanja da bi plodovi po masi i obliku bili što ujednačeniji. Na Sveučilištu Homestead u Floridi razvijaju se tipovi otporni na viruse.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakRazvoj strojeva iz zelene linije
Sljedeći članakUzgojite sami pekan orah
Avatar
Rođena u Splitu, gdje završava osnovnu i srednju u školu. Preddiplomski studij Mediteranska poljoprivreda završava u Splitu, a diplomski studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Interesna područja su joj voćarstvo, posebno zapostavljene vrste, povrćarstvo, vinogradarstvo i dr. Rođena je u Splitu 1990. godine. U Splitu završava osnovnu školu, a potom i matematičku gimnaziju gdje maturira s odličnim uspjehom. 2009. godine upisuje preddiplomski međusveučilišni studij „Mediteranska poljoprivreda“ u Splitu koji završava 2012. godine obranom završnog rada naslova „Nutritivna i zdravstvena vrijednost plodova jagode“ te stječe titulu sveučilišne prvostupnice inženjerke agronomije. Iste godine upisuje diplomski studij „Hortikultura-Voćarstvo“ na Agronomskom fakultetu u Zagrebu koji završava 2014. godine obranom diplomskog rada naslova „Kvaliteta perspektivnih sorata jagode neutralne dužine dana uzgojenih izvan sezone“ te stječe titulu magistre inženjerke agronomije (s najvećom pohvalom). Na preddiplomskom studiju stručnu praksu obavljala je na Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu u laboratoriju i na vanjskim površinama, a tijekom studiranja na diplomskom studiju na Zavodu za voćarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu obavljala je analize u laboratoriju i obrađivala je podatke u računalnim programima. Područja interesa: mediteransko voće, jagodasto voće, samoniklo voće, zapostavljene vrste, vinogradarstvo, povrćarstvo, rasadničarstvo, genetika, oplemenjivanje, botanika, kvaliteta i nutritivna vrijednost namirnica, ekološka poljoprivreda, stočarstvo, zaštita zemljopisnog podrijetla. Tijekom studiranja bila je koautor znanstvenih radova objavljenih u časopisima Pomologia Croatica i Glasnik zaštite bilja, sudjelovala je na Znanstveno-stručnom savjetovanju hrvatskih voćara 2014. godine te je dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Splitu za 2011. godinu.