Kozama se predbacuje manja učinkovitost u proizvodnji mesa, manji dnevni prirasti, veći utrošak hrane za jedinicu prirasta, lošija kakvoća mesa, osobito starijih i muških grla (intenzivan miris, suhoća i tvrdoća) i sl., a istovremeno i to da su krave znatno učinkovitije u proizvodnji mlijeka. Uz to je cijelo vrijeme bio naglašen stav kojeg je zagovarala šumarska struka uz nerijetku političku podršku tvrdeći da su koze štetne za šumske zajednice, osobito za mlade nasade, izboje i grančice.

""Mišljenja smo da je navedeno shvaćanje prošlost i da su danas svi svjesni stvarnih gospodarskih vrijednosti koza, počevši od njihovih uzgajatelja i ljubitelja, pa do znanstvenika kojima su koze središte znanstvene i stručne pozornosti. Promatrajući uzgoj koza u posljednjem desetljeću na svjetskoj razini, zamjetno je kontinuirano povećanje ukupne svjetske populacije koza, uz značajno povećanje količine proizvedenoga mesa i mlijeka.

I u Republici Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća došlo je do znatnog zaokreta u odnosu prema kozi i kozarstvu, pa je proizvodnja kozjeg mlijeka i mesa sve značajniji izvor prihoda obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i na područjima na kojima kozarstvo nije tradicijska stočarska grana (Me đimurje, Zagorje i Prigorje, Podravina i dr.).

Prednosti koza

Nerijetko se koze nastoji usporediti s drugim vrstama domaćih životinja, ne samo po izgledu (vanjštini) i ponašanju nego primarno po učinkovitosti u određenoj proizvodnji, ponajviše proizvodnji mesa i mlijeka. I doista su koze u puno toga drugačije i specifične, zaista posebna i vrlo interesantna i kompleksna vrsta s određenim prednostima, ali i nedostatcima u usporedbi s drugim gospodarskim važnim vrstama domaćih životinja. Koze odlikuje visok stupanj prilagodljivosti na različite okolišne uvjete, pa ih uzgajaju u svim klimatskim zonama; od semiaridnih savanskih područja do kišnih tropa. U pravilu, obitavaju tamo gdje ne može opstati niti jedna druga vrsta stoke. Koze se često prema stupnju prilagodbe, smještajnim i hranidbenim zahtjevima, te prema proizvodnoj učinkovitosti, uspoređuje s ostalim vrstama domaćih životinja (više s preživačima, a rjeđe s nepreživačima). Ta uloga koza, osobito je učinkovita u kombinaciji s ovcama, govedima, magarcima i konjima ili općenito s nekim drugim vrstama koje pasu nisko raslinje, a koze visoko raslinje i brst.

Važna prednost koza jest prilagodljivost na različite klimatske i hranidbene uvjete, pa stoga pripadaju među najraširenije životinjske vrste. Takođ er, mogu dobro iskoristiti speci fičnu vegetaciju na različitim terenima i nadmorskim visinama, i izrazito su ucinkovite u pretvaranju grube voluminozne hrane lošije kakvoće u bjelančevine visoke kakvoće u obliku mesa i mlijeka. U velikom broju sredozemnih zemalja, a i nekim drugim državama, osobito u područjima s visokim ljetnim temperaturama, na brdovitim i nepristupačnim terenima sve više uzgajaju koze kao „čistače“ grmlja, makije, šikare, trave i korova, te na taj način izravno smanjuju mogućnosti pojave požara i njihove posljedice.

Koze su male tjelesne konformacije i nemaju velikih zahtjeva za opremu i smještaj, odnosno kozarska proizvodnja ne zahtjeva velika početna ulaganja u objekte (staju) i opremu. Visoka plodnost i rana fiziološka zrelost koza omogućuje formiranje stada uz relativno mala novčana ulaganja, brz obrt kapitala (osobito u proizvodnji mlijeka i mesa), brza im je i laka prilagodljivost na različite promjene okoliša, a i brz je i proces obnove stada nakon nastalih šteta. Tehnologija kozarske proizvodnje vrlo je fleksibilna zbog iznimne pokretljivosti, visokog stupnja plodnosti, sezone pripusta i jarenja, kao i mogućnosti izbora između mužnje i sisanja jaradi. Koze su vrsta domaćih životinja s najvećim brojem različitih proizvoda, koristi i namjena. Jarad vrlo brzo postiže klaoničku masu, trup im je lagan, nema određenih zahtjeva za rasijecanje i pripremanje, meso je izvrsne kakvoće s izrazito malim sadržajem unutarmišićne i potkožne masnoće. Promjenama navika potrošača (više se ne traži masno meso) kozje (jareće) meso je sve traženije na tržištu, drži se specijalitetom i poslužuje ga se ne samo u Hrvatskoj nego i mnogim državama svijeta u posebnim prigodama (Uskrs, Božić, svadbe, krstitke, svetkovine, derneci, kirbaji sl.) i najdražim gostima. Uz to jareće meso je bogato bjelančevinama, makro i mikro elementima te vitaminima, što potvrđuje njegovu visoku hranjivu vrijednost. Koze su vrlo učinkoviti proizvođači mlijeka izvrsne kakvoće, s dobrom raspršenosti kapljica mliječne masti sastavljenih od većeg udjela kratkolančanih masnih kiselina. Danas postoje pasmine koza koje u dobrim hranidbenim uvjetima imaju izrazito visoku proizvodnju mlijeka, i po čemu su znatno učinkovitije od mliječnih krava. Naime, u dobrim hranidbenim uvjetima, mliječni genotipovi koza u mogućnosti su ostvariti proizvodnju mlijeka veću i do 20 puta od vlastite tjelesne mase. Kozjim proizvodima se u posljednje vrijeme, između ostaloga, pripisuju brojne ljekovite i okrepljujuće osobine, od kojih su neke i znanstveno potvrđene. Primjerice, kozji maslac se koristi za izradu različitih masti koje se primjenjuju u medicini, dok se kozja krv i meso u nekim zemljama, također, koriste kao lijek i eliksir.

Kozarstvo u Hrvatskoj kroz povijest i danas

Niti u jednoj se našoj grani stočarstva tijekom povijesti situacija nije toliko drastično mijenjala, kao u kozarstvu. Ne tako davno, prije samo tridesetak godina, bilo je gotovo nezamislivo pisati o kozama, osobito ne pozitivno i afirmativno. A ako se kod nas tada o kozama pisalo, onda je to najčešće bilo u negativnom kontekstu: U našim brdskim, planisnkim i krškim područjima (južno od ""Save) zabranjeno je držanje koza da bi se spasile šume i da bi se omogućilo pošumljavanje (podizanje novih mladih šuma). Koza brsti šumu te tako nanosi ogromne štete, osobito mladim šumama (citat iz udžbenika: Poljoprivreda za osnovne škole, Narodna tehnika SR Hrvatske). Poznata je činjenica da je u bivšem socijalističkom sustavu, godine 1954. donesen zakon o zabrani uzgoja koza u bivšoj SFRJ, koji je gotovo najviše bio usmjeren protiv Hrvatske (hrvatskog kozarstva), jer je na njenim područjima bio najzastupljeniji uzgoj koza na otvorenom (ekstenzivni sustav utemeljen na paši i brstu). Navedena zakonska odluka bila je posljedica uvriježenog mišljenja da su koze štetnije nego korisnije, da su pokazatelj bijede, siromaštva, kulturne i gospodarske zaostalosti, te da kao brstači štete šumskim zajednicama. Osobito se naglašava štetno djelovanje koza na mladim nasadima, izbojima i grančicama, te nižim ili nedovoljno odraslim vrstama koje su im na dohvatu. Naravno da je navedena zakonska odluka imala nesagledive posljedice na cjelokupno kozarstvo u Republici Hrvatskoj. Nije bilo stručnjaka koji su znanstveno i stručno proučavali tu zaista vrijednu, svestranu i dragocjenu vrstu domaćih životinja.

Do smanjenja broja uzgajivača i ukupnog broja koza u Hrvatskoj dolazi i znatno prije donošenja navedene zakonske odredbe. Više je razloga koji su doveli do drastičnog smanjenja broja kućanstava u kojima je kozarstvo bilo temeljna ili dopunska djelatnost, a najvažniji su:
• nepovoljni uvjeti privređivanja
• nekontrolirane migracije i emigracije seoskog stanovništva
• loša demografska struktura
• socijalne promjene na selu
• neorganiziran i nesustavan pristup ovoj grani stočarstva
• nedostatak stručnjaka i uzgojno – selekcijskog rada
• modernizacija poljoprivrede
• neatraktivnost kozarstva osobito mladim osobama
• čak tri rata u posljednjih stotinjak godina.

Kao posljedica navedenog, pojedina hrvatska područja ostala su potpuna pusta, ne samo bez koza, nego i stanovništva. Tako poljoprivredne površine zarastaju u korov, sve je više požara, a kilometri opožarenih površina iz godine u godinu podsjećaju na činjenicu da su neke od tih površina obrađivane, a na većini su pasle ovce i/ili brstile koze. Osobito su tijekom povijesti koze bile zastupljene na širem području Dalmacije, u Dalmatinskoj zagori i u Istri. Navedeni zakon se negativno odražava ne samo na smanjenje broja koza, već dovodi i do potpunog izumiranja već formiranih tipova ili pasmina, odnosno do brojčane, genetske i gospodarske devastacije koze i kozarstva.

Trenutno stanje kozarstva u Hrvatskoj
Trenutačno se u Hrvatskoj, prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA, 2014.), uzgaja oko 65000 rasplodnih koza, a temeljem zahtjeva za ostvarivanje državnih novčanih potpora za držanje rasplodnih koza, evidentirano je ukupno 49565 grla kod 1.326 uzgajivača.

Od ukupnog broja evidentiranih rasplodnih grla najviše ih se uzgaja u Zadarskoj županiji, zatim Splitsko-dalmatinskoj i Šibensko-kninskoj, odnosno u navedene tri priobalne županije uzgaja se više od polovice ukupnog broja evidentiranih koza u Hrvatskoj. U pasminskom sastavu na navedenim područjima najzastupljenija je hrvatska šarena koza, dok je znatno manje hrvatske bijele burske, alpine i sanske pasmine.

Uzgojno – selekcijski rad u 2013. godini se provodio u subpopulaciji od ukupno 6792 koza svrstanih u sedam pasmina kod 108 uzgajivača (HPA, 2014.), a realizira se sukladno „Programu uzgoja koza u Republici Hrvatskoj“ (2012.). Temelji se na kontroli proizvodnosti registriranih stada koza (reprodukcijske osobine, mliječnost, performance, test muške jaradi u zemljišnim – „field“ uvjetima i drugi postupci). U našim južnim županijama (Zadarska i Šibenko-kninska županija) i dalje je mali broj uzgojno valjanih koza. Na ovim prostorima pretežno se uzgaja hrvatska šarena koza, najčešće u ekstenzivnim uvjetima, s nemogućnošću kvalitetnije organizacije planskoga pripusta i kontrole proizvodnih osobina. To je ujedno i glavni razlog relativno malog udjela uzgojno valjanih grla u ukupnoj populaciji koza u Hrvatskoj.

Tako je 1808. godine samo na području Dalmacije bilo oko 750000 koza što je tada, u odnosu na broj stanovnika, bilo najviše u Europi. Sredinom 19. stoljeća uzgajano ih je oko 427000, početkom 20. stoljeća oko 200000, dok ih je 1939. godine bilo svega 115000. Neposredno nakon donošenja Zakona o zabrani držanja koza u cijeloj Hrvatskoj je uzgajano svega 101609 koza.

Struktura i veličina stada vrlo je varijabilna, i ponajviše uvjetovana proizvodnom namjenom, pa je tako znatno veća u stadima hrvatske šarene koze namijenjene proizvodnji mesa, a znatno manja u mliječnim stadima. U stadima većim od 50 grla uzgaja se više od 50% hrvatske populacije koza obuhvaćene provedbom uzgojnoga programa. S obzirom na prosječnu veličinu stada i činjenicu da se većina koza uzgaja u priobalnim područjima, odnosno da je na prostranim površinama paše i brsta razvijeno ekstenzivno kozarstvo čiji je jedini proizvod jare, može se zaključiti da je profitabilnost ovakvoga kozarstva, podređena minimalnim ulaganjima i podložna varijabilnosti cijena, često vrlo upitna.

Višestruka korist koza

U nekim našim područjima – Istra, Primorje, Dalmacija, Dalmatinska zagora koze su uz ovce bile jedini izvor bjelančevina životinjskog podrijetla u obliku mesa i/ ili mlijeka, a prodaja uzgojenih viškova često je kućanstvu bila jedini izvor prihoda. Uz to, od koza se dobivala koža koju se koristilo za izradu odjeće i obuće, zatim za mjehove za proizvodnju sira u mišini, te za izradu ""glazbala (gajde), kostrijet za madrace, strunjače, komaće, prekrivače, kistove i četke, gnoj se koristio za gnojidbu vrtova, voćnjaka i maslinika, koze su brsteći i pasući, zajedno s ovcama, kravama i magarcima ili same čistile okoliš, a ponekad služile i za nošenje tereta. Naime, osamdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj se prešutno ukida Zakon o zabrani uzgoja koza, te se počinju uvoziti pasmine koza visokog genetskog potencijala za proizvodnju mlijeka i po uzoru na europske zemlje s razvijenim kozarstvom počinje proizvodnja i prerada kozjeg mlijeka. Inicijator i nositelj tog procesa bila je mljekarska industrija s dva različita koncepta. Mljekarska industrija „Sirela“ Bjelovar krenula je s idejom velike mliječne farme, a „Vindija“ iz Varaždina, proizvodnju kozjeg mlijeka utemeljila je na kooperantskom odnosu u kojemu obiteljska gospodarstva uzgajaju manji broj koza (20 do 50 mliječnih grla). Ovaj drugi primjer pokazao se boljim, zaživio je i opstao unatoč brojnim problemima i polako se iz područja Varaždinske županije počeo širiti i na ostala kontinentalna područja u Republici Hrvatskoj, ponajprije u Međimursku i Koprivničko-križevačku županiju, a zatim i drugdje, gotovo po cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj.

Danas je, ujedno, i sve veći broj obiteljskih gospodarstava koja proizvedeno mlijeko u vlastitom kućanstvu prerađuju u sir. Danas je stanje u Hrvatskom kozarstvu znatno drugačije. Koze se uzgajaju u svim hrvatskim područjima, od Dunava i Vukovarsko-srijemske županije do Dubrovnika i Konavala; broj koza iz godine u godinu se povećava, mijenja se i pasminska struktura, (općenito više je pasmina), a proizvodnja mlijeka i njegova prerada u sir iz dana u dan postaju sve važniji.

Namjena i koristi koza

Meso

Može se reći da ni za jednu drugu vrstu mesa nema toliko proturječnosti u njegovoj prihvatljivosti, kao za kozje. Dok se u nekim zemljama, regijama ili područjima kozje, osobito jareće meso, drži specijalitetom i u prednosti je u odnosu na druge vrste mesa, u nekim je zemljama izražena suzdržanost i odbojnost prema kozjem mesu i njegovim prerađevinama.

Zamjera mu se da je tvrđ e od ovčetine, govedine i svinjetine, da ima poseban okus, da je specifičnog, vrlo intenzivnog mirisa, ali da je u prednosti što se tiče sočnosti. Međutim, danas na suvremenom i izbirljivom svjetskom tržištu, kad potrošači sve više pozornosti posvećuju zdravlju i paze što će jesti, jareće meso ima odre đenih prednosti. Njegova najveća prednost je u maloj količini unutarmišične i potkožne masnoće, te laka probavljivost.

Naime, neki autori su utvrdili da kozje meso prosječno sadrži 2,28%, a janjeće 4,15% intramuskularne masti. U odnosu na druge vrste crvenog mesa, kozje meso sadrži najmanje kolesterola (75 mg), slično piletini (76 mg), te znatno manje nego u ovčjem mesu (99 mg). U posljednje vrijeme znatno je povećano zanimanje za utjecaj masnih kiselina na zdravlje potrošača. Kozje meso ima poželjan omjer masnih kiselina, te je sa stanovišta zdravlja potrošača preporučljivo i poželjno. Omjer PUFA/SFA (višestruko nezasićenih masnih kiselina / zasićenih masnih kiselina) u kozjem mesu je veći od vrijednosti utvrđenih u janjetini, ovčetini, govedini i svinjetini. Taj omjer je u kozjem mesu, ovisno o mišiću, od 0,16 do 0,49, dok je u janjetini/ovčetini od 0,07 do 0,26, a u govedini od 0,11 do 0,40. Također, utvrđena je značajna razlika u profilu masnih kiselina intramuskularne masti. Jaretina sadrži oko 37% zasićenih masnih kiselina, dok janjetina sadrži oko 45%, odnosno 8% više zasićenih masnih kiselina. Uz to, jaretina sadrži oko 7% više mononezasićenih masnih kiselina od janjetine. Poznata je činjenica da na ukusnost, sočnost mesa, utječe način pripreme, odnosno termičke obrade mesa. Mnogi naši ugostitelji preferiraju isti način pripreme jaretine i janjetine pečenjem na ražnju. Međutim, s obzirom na znatno manji ukupni udio masnog tkiva u jarećem trupu u usporedbi na janjeći, preporuča se pečenje ispod peke ili u pećnici kako bi meso bilo sočnije.

Mlijeko

Postoje određeni dokazi da su koze bile prve životinje koje je čovjek muzao i koristio za proizvodnju mlijeka.

""Svježe kozje mlijeko, proizvedeno od zdravih, prikladno uzgajanih i hranjenih životinja, ima veliku važnost u ljudskoj prehrani, osobito kao izvor bjelančevina visoke kakvoće, vitamina i mineralnih tvari. Hranidbena vrijednost kozjeg mlijeka određ ena je njegovim kemijskim sastavom i fizikalnim osobinama. Jedna litra kozjeg mlijeka sadrži oko 32 grama bjelančevina, što je 70% ukupnih dnevnih potreba (46 g) trudnice ili majke dojilje, a potpuno zadovoljava potrebe djeteta do 11 godina. Količina kalcija sadržana u litri kozjeg mlijeka dostatna je za podmirenje dnevnih potreba čovjeka za tim makro elementom.

Iako je kozje mlijeko svojim kemijskim sastavom slično kravljem mlijeku, mast kozjeg mlijeka ističe se visokim udjelom nižih masnih kiselina (20%) u odnosu na mast kravljeg mlijeka (12%). Kozje mlijeko ima relativno veći postotak kratkolančanih masnih kiselina nego kravlje mlijeko, a osobito je izražena razlika u sadržaju kapronske kiseline (C10), koja kozjem mlijeku uvelike daje specifični „kozji miris“. Od ukupnog udjela masnih kiselina u mliječnoj masti kozjeg mlijeka 67% čine zasićene masne kiseline. Kozje mlijeko lakše je probavljivo nego kravlje mlijeko jer je njegova mast sastavljena od sitnijih „kuglica“, ali zato je ono i nepovoljnije za proizvodnju maslaca jer se mliječnu mast teže obire, te gubici mogu iznositi i do 20%. Kozje mlijeko znatno se lakše probavi, pa je za probavu kozjeg mlijeka potrebno oko 40 minuta, dok se kravlje mlijeko probavi za oko 2,5 sata. Na površini ohlađenog kozjeg mlijeka mliječna se mast polaganije izdvaja. Masne se kuglice pri hlađenju ne spajaju u „grozdove“, kao pri hlađenju kravljeg mlijeka, jer kozje mlijeko sadrži manje aglutinina, ili ga uopće nema, pa je i učinak obiranja lošiji.

Koža

Kozju kožu od davnina se koristi u različite svrhe, osobito za izradu različitih odjevnih predmeta i smatra ju se najcjenjenijom od svih vrsta koža proizvedenih od domaćih životinja. Uporaba jarećih i kozjih kožica jako je raširena, a u trgovini su osobito poznate i cijenjene cipele proizvedene od kozje kože ševro te rukavice od velura. Cipele, sandale i štikle proizvedene od kozje kože su udobne, lagane i mekane te su jako tražene i cijenjene. Najveća količina svježe kozje kože proizvodi se u tropskim i suptropskim zemljama, oko 79% ukupne svjetske proizvodnje. Ovisno o ""namjeni, kozja koža može se koristiti s dlakom, kao krzno, ili se dlačni prekrivač skida i kožu štavi. Koža mliječnih pasmina koza je slabija, rahlija i nježnije građe nego koža različitih pasmina koza koje se uzgajaju u stepama, a koja je jača, deblja i čvršća. Nasuprot tome, koze ljeti gube dlaku, smanjuje joj se sjaj i koža više nije najprikladnija za takvu namjenu. Štavljena kozja koža ima širu primjenu za izradu novčanika, torba i sličnih predmeta, te za uvezivanje knjiga. U nekim se zemljama koža starijih koza koristi za nošenje tekućine (vode, mlijeka, vina, mošta), rjeđe brašnastih proizvoda. I u našim se primorskim krajevima još mogu naći mješine napravljene od kozje kože, zapremine od 50 do 70 litara, manji mjehovi od 5 do 10 litara te manji mjehuri za gajde, diple i slična puhačka glazbala. Fina se jareća koža koristi za izradu nekih glazbala, npr. bubnjeva. U Hrvatskoj se jareće kožice koriste i u sirarstvu u proizvodnji sira iz mješine (mišine). Od ukupne tjelesne mase koze, nakon klanja na kožu otpada 10 do 12 %, u nekih pasmina i do 30%.

Neošišana kozja koža služi za izradu različitih vrsta toplih, ugodnih i nepromočivih odjevnih predmeta (kaputa, kapa, rukavica i sl.), te pokrivača i sagova. Za tu namjenu najbolja je koža dobivena klanjem koza tijekom zime, kada je dlaka u punom porastu, zdrava, sjajna i gipka.

Masa suhe jareće kože kreće se između 350 i 400 grama, a odraslih koza između 700 i 900 grama.

Vlakno

""Kozje vlakno vrijedan je proizvod koji po gospodarskoj važnosti u svijetu dolazi odmah iza mesa i mlijeka. U nekim se zemljama koze drži prvenstveno radi proizvodnje vlakna, dok je meso drugi, ali ne manje važan proizvod. Iako svaka pasmina koza daje određenu količinu vlakna, danas pravu vrijednost i cijenu postižu samo vlakna najbolje kakvoće. Kostrijet, odnosno gruba kozja dlaka, koja je ranije imala poprilično važnu primjenu u domaćinstvu danas gotovo da se i ne koristi.

U prošlosti se kostrijet koristila za proizvodnju šešira lošije kvalitete, izradu madraca, strunjača, kistova, četki, vreća i konopa, užadi, vezica, ulara i povodaca, za tapeciranje u automobilskoj industriji itd. Danas znatniju komercijalnu primjenu imaju samo finije vrste kozjeg vlakna, kao što su moher, kašmir i kašgora. Proizvodi, ponajviše odjevni predmeti, proizvedeni od navedenih kozjih vlakana izrazito su udobni, nježni i mekani, ali nerijetko i vrlo skupi.

Gnoj

Uz ovčji, kozji se gnoj po sadržaju hranjivih tvari drži najboljim. Ima istu količinu organske tvari kao i ovčji, s tim da sadrži neznatno manje dušika, ali i značajno više kalija i fosfora. Pripada skupini toplih, suhih gnojiva, lakih za rukovanje te je stoga jako tražen ponajviše u cvjećarstvu, voćarstvu i povrtlarstvu, osobito za gnojidbu teških ilovastih tala. Godišnja proizvodnja gnoja po kozi ovisi o genotipu (pasmini), količini i vrsti obroka, načinu držanja, a kreće se od 400 do 1000 kg.

Medicinske koristi

Uz već ranije poznatu primjenu jarećih crijeva u obliku kirurškog konca, u novije vrijeme kozama se, odnosno njihovim različitim proizvodima i prerađevinama (ponajviše mlijeku, mesu i krvi) sve više pripisuju različite ljekovite i okrepljujuće osobine. Kozje mlijeko bolje je probavljivosti nego ""kravlje mlijeko, što je važno u prehrani djece s problemom crijevne malapsorpcije. Djeca hranjena kozjim mlijekom brže rastu, teža su i imaju bolju mineralizaciju kostiju nego njihovi vršnjaci hranjeni kravljim mlijekom. Kapronska, kaprilna i kaprinska kiselina, kao i odre ene srednjelancane masne kiseline pokazale su se dobrim u lijecenju crijevne malapsorpcije i drugih crijevnih poremecaja, srcanih bolesti, djecje epilepsije, brinoznih cista i bolesti žuci. Kozje mlijeko bogatije je selenom nego kravlje mlijeko, što je jako važno za organizam, jer je selen antioksidant i pogoduje prevenciji raka i kardiovaskularnih bolesti. U djece dojenčadi česta je pojava alergije na bjelančevine kozjeg mlijeka. Međutim, 40% pacijenata osjetljivih na bjelančevine kravljeg mlijeka dobro podnosi bjelančevine kozjeg mlijeka. U Švicarskoj maslac proizveden od kozjeg mlijeka ima izravnu primjenu u medicini jer se koristi kao sastojak u izradi različitih krema (masti) koje se upotrebljavaju u liječenju artritisa, neuritisa, artroze i različitih reumatskih oboljenja. Za razliku od visokomliječnih krava, koze rjeđe obolijevaju od tuberkuloze, pa je uvriježeno mišljenje da i osobe koje konzumiraju kozje mlijeko rjeđe obolijevaju od navedene bolesti. U Koreji se kozje meso posebno preporučuje trudnicama, dojiljama, te starijim osobama kao okrepljujuće sredstvo. Uz navedene kozje proizvode i primjenu kozjih proizvoda u medicini, treba spomenuti važnost koza u biološkim istraživanjima, čišćenju terena i transportu. Uz to se koze nerijetko, osobito različite patuljaste pasmine, uzgajaju iz hobija, kao kućni ljubimce jer su inteligentne, snalažljive i vrlo uredne (čiste).

Ograničavajući čimbenici kozarstva u Hrvatskoj

""Glavni su ograničavajući čimbenici hrvatske kozarske proizvodnje nedostatak i usitnjenost pašnjačkih površina, odnosno neuređeni odnosi i status uzgajivača koza. Uz to, još su nazočni ostaci svijesti iz vremena zabrane držanja koza, neusklađenost menadžmenta napasivanja i brsta koza s uzgojem mladih šuma, ali i određena odbojnost mlađih generacija prema pastirskom načinu života, i općenito prema kozi i kozarstvu. U nekih potrošača postoji određena odbojnost i suzdržanost prema kozama i njihovim proizvodima, mesu i mlijeku. Nadalje, mnogi proizvođači kozjeg mlijeka u blizini nemaju dostupne mljekare, odnosno nemaju kome plasirati mlijeko. Pri osnivanju proizvodnog stada nisu osmislili siguran i dugoročan način prodaje ili vlastite prerade mlijeka u sir. U određenoj mjeri, nelogičnost je da se glavno mliječno kozarstvo razvija u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gusto naseljenom području s oskudnim i usitnjenim, uglavnom obradivim površinama, samo zato što je jedna mljekarska tvrtka ušla u program otkupa kozjeg mlijeka i proizvodnje sira. Na prostranim površinama paše i brsta razvija se ekstenzivno kozarstvo, čiji je jedini proizvod mlado jare. Stoga je njegova profitabilnost, podređena minimalnim ulaganjima i podložna varijabilnosti cijena, često upitna.

 

Drugi dio priloga pročitajte OVDJE

Prethodni članakNewsletter 12/2014
Sljedeći članakMehanizacija u voćarstvu
doc. dr. sc. Zvonimir Prpić
Rođen je u Bjelovaru 1979. godine. Kao autor ili koautor objavio je više od 40 znanstvenih i stručnih radova od kojih je 15 indeksirano u skupini A1. Član je Hrvatske mljekarske udruge, Povjerenstva za zaštitu životinja (Ministarstvo poljoprivrede RH) i Odbora za ovčarstvo i kozarstvo (Hrvatska poljoprivredna komora). Bio je suradnik na dva znanstvena nacionalna projekta i na dva VIP projekta. Doc. dr. sc. Zvonimir Prpić je rođen 1979. godine u Bjelovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju općeg smjera. Diplomirao je 2004. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (studij „Stočarstvo“, usmjerenje „Mljekarstvo“). Od 2004. radi kao znanstveni novak – asistent na Zavodu za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Područje njegovog znanstvenog i stručnog interesa je uzgoj i korištenje ovaca i koza, zaštita i očuvanje izvornih pasmina, kao i tehnologije proizvodnje ovčjeg i kozjeg mlijeka i mesa. Doktorski disertaciju naslova „Povezanost pasmine s mliječnošću, morfologijom i zdravljem vimena ovaca“ obranio je 2011. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. 2013. godine izabran je u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik u području biotehničkih znanosti, polje poljoprivreda, grana stočarstvo. Trenutno je u postupku izbora u znanstveno-nastavno zvanje docent. U dosadašnjem radu na Agronomskom fakultetu sudjelovao je u izvođenju nastave na više modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Bio je suradnik na dva znanstvena nacionalna projekta i na dva VIP projekta (Vijeće za istraživanja u poljoprivredi, Ministarstvo poljoprivrede), a trenutno je glavni istraživač na stručnom projektu „Unaprjeđenje uzgojno-tehnoloških postupaka u proizvodnji ovčjeg mesa i mlijeka na poljoprivrednim gospodarstvima grada Bjelovara“. U sklopu projekta „Genetic characterisation of the Croatian sheep breed based on microsatellite and mtDNA data“, boravio je na stručnom usavršavanju na Zhejiang University, College of Life Sciences, Hangzhou – Kina. Koautor je sveučilišnog priručnika „Istarska ovca – hrvatska izvorna pasmina“, te Programa uzgoja ovaca u Republici Hrvatskoj“ i „Programa uzgoja koza u Republici Hrvatskoj“. Kao autor ili koautor objavio je više od 40 znanstvenih i stručnih radova od kojih je 15 indeksirano u skupini A1. Sudjelovao je prezentirajući radove na više domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova. Član je Hrvatske mljekarske udruge, Povjerenstva za zaštitu životinja (Ministarstvo poljoprivrede RH) i Odbora za ovčarstvo i kozarstvo (Hrvatska poljoprivredna komora).