Rogač kod nas nažalost nema organiziranih nasada, otkupa ni prerađivačkih pogona. Za uzgoj rogača potrebno je minimalno truda, vremena i financijskih ulaganja. Ako je riječ o zapuštenim stablima za početak je dovoljno odstraniti draču i korov oko njih. Na našoj obali i otocima postoji veliki potencijal za ekološki uzgoj rogača.
U narodu se za rogač upotrebljavaju i sljedeći nazivi: rogoc, rožičak, rožiček, rožić, rožki, rožički, kaluber, karuba i slatka korica. Na otoku Mljetu ga nazivaju i „mljetskom bananom“. Rogač se naziva i „kruhom svetog Ivana“ jer se po predaji Ivan Krstitelj njime hranio u pustinji. Plod (mahuna) se može upotrebljavati u svježem ili prerađenom stanju, visoke je hranidbene i ljekovite vrijednosti, a u ljudskoj prehrani upotrebljava se već tisućljećima.
Rogač je drvenasta zimzelena voćna vrsta koja raste kao stablo ili rjeđe kao grm. Stablo je razgranato, guste krošnje, širokog debla. Staništa su mu obalna i priobalna područja na Mediteranu. Ubraja se u porodicu mahunarki. Latinski naziv vrste Ceratonia siliqua L. dolazi od naziva za rog (na što podsjeća oblik mahune) i tvrdoću.
Opis biljke rogač
Stablo je razgranato, prosječne visine 5-10 m, a može postići i do 20 m. Deblo je široko, snažno, dobro razvijeno, debele kore. Prosječna visina debla je 0,5-0,7 m. Starije grane s vremenom iznutra postaju šuplje i polako se savijaju prema tlu, dok mlađe rastu uspravno u unutrašnjosti krošnje. Grane su prekrivene glatkom smeđom korom.Razvija veoma snažan i razgranat korijenov sustav koji prodire do dubine od 2 m, a glavnina se razvija na dubini 0,8-1 m.
Listovi su parno perasti, sastavljeni od više liski, najčešće 8-20. Liske su ovalno-eliptičnog oblika, tamnozelene boje, kožnate, sjajne, obično duge 6-20 cm, a široke 2,5-7 cm. Lišće otpada u 6.mjesecu svake druge godine i to samo djelomično u svrhu pomlađivanja. Cvjetovi su brojni, sitni, crvenkaste boje, s 5 latica, lapova i prašnika, a s 1 tučkom. Cvjetovi mogu biti muški, ženski ili dvospolni. Jedna je od rijetkih voćnih vrsta koja cvjeta ujesen, uglavnom od 9. do 12. mjeseca, a dozrijeva iduće godine ujesen.
Rogač – proizvodnja u svijetu i u Hrvatskoj
Prema službenim podacima za 2012. godinu svjetska proizvodnja rogača iznosila je oko 163 000 tona na površini od 82 000 ha. Najveći proizvođači su: Španjolska, Italija, Portugal, Grčka i Maroko. Za Republiku Hrvatsku navedeni su podaci od 500 tona. Danas ne postoje konkretni podaci o ukupnoj površini ni o broju stabala. Nepravedno je zapostavljena vrsta, kao i mnoge druge mediteranske voćke. Nema intenzivnog uzgoja, organiziranih nasada ni otkupa.
Malo je provedenih istraživanja o kvaliteti ploda i zastupljenom sortimentu (radi se uglavnom o autohtonim sortama). Proizvodnja rogača u Hrvatskoj ima veoma dugu tradiciju, ali nikada nije imala status koji zaslužuje s obzirom na kvalitetu i široku mogućnost upotrebe. Uspijeva u uskom obalnom području srednje i južne Dalmacije te na otocima, uglavnom do 150 m nadmorske visine. Najviše se uzgaja na srednjodalmatinskim otocima (Braču, Hvaru, Drveniku, Šolti a posebno na otoku Visu), značajan je i u dubrovačkom području, na poluotoku Pelješcu, te na otocima Korčuli, Lastovu, Mljetu, Šipanu i Lopudu.
Novi nasadi se ne sade, a postojeći sve više propadaju. Pretpostavka je da je danas više od 6000 stabala rogača na otoku Visu, no većina ih je zapuštena i prepuštena prirodnim uvjetima. Nekada je bilo i na desetke većih nasada.
Ekološki zahtjevi za uzgoj rogača
Rogač se može uzgajati na različite načine, intenzivno u gustom sklopu ili kao pojedinačno stablo u vrtu ili okućnici. Nema velikih zahtjeva, razvija se u skromnim uvjetima, na mjestima koja većini ostalih vrsta ne odgovaraju. Potrebno je uložiti minimalno truda, vremena i financija usporedbi s uzgojem nekih drugih voćaka. Uspijeva u kamenjaru, u zajednici makije ili šume, na blago nagnutim terenima, do 5% nagiba. Najviše mu odgovaraju južne i jugoistočne ekspozicije.
Može rasti u zajednici sa vinovom lozom, maslinom, breskvom ili bajamom. Odgovaraju mu sušni uvjeti, korijen duboko prodire, pa može preživjeti duži sušni period, no ipak u intenzivnom uzgoju za visok i redovit prinos preporuča se navodnjavati, posebno tijekom ljeta, za normalan rast potrebno je 250-550 litara vode godišnje. Ne podnosi višak vode u tlu. Prilagodljiv je na različite tipove tala, od kamenitih do dubokih pjeskovitih, ali mu ne odgovaraju teška glinasta tla.
Na plićim i kamenitijim tlima krošnja se slabije razvija i urod je manji. Tlo treba biti i dobro drenirano, rahlo i propusno, s dovoljnom količinom humusa, s pH vrijednosti u rasponu 6,2- 9,0, ne kiselije. Osrednje je otpornosti na zaslanjenost tla. Odgovaraju mu vruća i sušna ljeta, topla proljeća i blage zime, jako je osjetljiv na mraz, pogotovo u fazi cvatnje. Strada već pri -4 °C, a zrela stabla mogu podnijeti do -7 °C, ljeti podnosi i do +40 °C. U intenzivnom uzgoju sadi se u razmaku 8 x 6 ili 9 x 7 m ako su plića skeletna tla ili 10 x 10 do 12 x 10 m ako su plodnija tla.
Glavnina rezidbe se obavlja u prvih nekoliko godina života. Tada se formira uzgojni oblik, najčešće vaza. Najveći trošak otpada na berbu, koja se obavlja ručno ili sa štapovima, u našem području tijekom 8. i 9. mjeseca. Kod rogača je izražena alternativna rodnost, u pravilu rađa svake druge godine. Prosječan urod jednog stabla iznosi oko 50-90 kg, a neki primjerci mogu postići i 200- 300 kg, pa i više. Nema većih problema s bolestima i štetnicima, pa je moguć i ekološki uzgoj. Od bolesti su značajne plijesan i gljivice koje mogu izazvati deformaciju mlade mahune, a od štetnika rogačev moljac, rogačeva muha, lisne uši i glodavci. Osim rezidbe, važno je provesti i gnojidbu, navodnjavanje te obradu tla.
Stablo rogača je dugovječno, i više od 200 godina. Za neka stabla na otoku Visu se smatra da su starija od 2000 godina, još uvijek daju plod, a urod zna premašiti i 100 kg po stablu. Za rogač se kaže da je „najstariji stanovnik Mediterana“. Zbog njegove dugovječnosti se u narodu govorilo da je voćka koja se sadi za buduće generacije.Rogač se može koristiti i kao vjetrozaštitni pojas kod uzgoja drugih voćnih vrsta.
Ipak jak vjetar može i njemu učiniti štetu. Tolerantan je na zagađeniji zrak. Sporo raste, pa se prvih nekoliko godina u međurednom prostoru mogu uzgajati neke druge kulture, npr. jednogodišnje povrtne kulture. Rogač u divljini koji se razmnožava sjemenom, u pravilu prvi rod daje između 10. i 15. godine života.
Sortiment rogača
U svijetu postoji velik broj sorata rogača, među najkvalitetnije ubrajaju se i neke od naših. Nijedna sorta se ne nalazi na službenoj sortnoj listi Republike Hrvatske. Sorte se po vremenu cvatnje dijele na rane, srednje i kasne. Broj i masa sjemenki su jedna od važnijih svojstava po kojima se može odrediti sorta. Neke od poznatih svjetskih sorata su: talijanske amele di bari, bonifacio, gibiliana, saccarata i tantillo, španjolske banya de cabra, casuda, matalafera, negra, ramillete i rojal, portugalske galhosa i mulata, kalifornijske bolser, clifford, conejo, horne, imera i santa fe, ciparske koumbota i tylliria, te tuniška sorta sfax.
Budući da u Hrvatskoj nikada nisu postojali organizirani rasadnici rogača, već se uglavnom razmnožavao sjemenom (generativno), nastao je velik broj domaćih sorti rogača. Opisane su samo neke od sorata.
Komiški veliki, krupni ili tusti rogač je naša autohtona sorta s otoka Visa. Izvanredne je kvalitete i smatra se našom najboljom sortom. Redovite je rodnosti. Može se upotrebljavati kao stolna sorta, jer se mahune prilično dobro mogu čuvati u skladištu, ali se može i prerađivati, lako se lome i melju. Plodovi dozrijevaju krajem 8. i početkom 9. mjeseca.
Medunac
-je naša autohtona sorta iz Blata na otoku Korčuli. Ubraja se u stolne sorte, plodovi se mogu dobro čuvati u skladištu. Plodovi su mesnati, ukusni i aromatični, s visokim udjelom šećera. Naša je najranija sorta, dozrijeva u 8. mjesecu.
Puljiški (puiški)
-je sorta podrijetlom iz Italije, jedina je strana sorta rogača u Hrvatskoj. Visoke je rodnosti, mekanog i slatkog ploda. Ubraja se u stolne sorte, plodovi se teško lome i melju. Dozrijeva krajem 8. mjeseca.
Šipanski (boglićev, boglički)
-je autohtona sorta s otoka Šipana. Ubraja se u stolne sorte, mahune se teško lome i melju. Plodovi dozrijevaju početkom 9. mjeseca. Široki korčulanski je sorta nepoznatog podrijetla, ali je najviše zastupljena na otoku Korčuli, u mjestima Lumbarda, Smokvica i Žrnovo. Plodovi se ističu veličinom, dužinom, širinom i masom u odnosu na ostale sorte te visokim udjelom mesa u plodu. Slabo se čuvaju u skladištima. Dozrijevaju početkom 9. mjeseca. Još neke od sorata su: koštunac, moliški i mekiš koji se uzgaja u dubrovačkom području. Naše sorte kvalitetom i visinom uroda ne zaostaju za svjetskim sortama.
Upotreba rogača
Cijeli plod rogača je jestiv – i mahuna i sjemenke. Tri glavna proizvoda koja se dobivaju iz rogača su: brašno – iz pulpe ploda ili cijelog ploda, ekstrakt – iz osušenog ploda, prženog ili neprženog i guma (karuba) – iz endosperma sjemenki. Upotrebljavaju se i ostali dijelovi rogača kao što su kora grana i listovi, koji također imaju ljekovita svojstva, listovi se u nekim krajevima upotrebljavaju kao stočna hrana. Mahune se poslije berbe suše na zraku ili u sušarama, pa se usitnjavaju i melju da bi se dobilo brašno.
Brašno rogača sadrži najviše ugljikohidrata, preko 80%, oko 5% proteina i malo masnoća. Upotrebljava se uglavnom u prehrambenoj industriji: za pekarske proizvode, kolače, slastice, smjesu za palačinke, smjesu za pohanje. Kruh napravljen od mješavine običnog pšeničnog i rogačevog brašna bi se mogao plasirati u nas kroz turistički sektor, kao domaći specijalitet u hotelima i restoranima.
Zrele mahune i prah
Brašno se zbog svoje boje i slatkoće može koristiti i kao zamjena za kavu i kakao, ne sadrži kofein, teobromin ni stimulanse, pa neće izazvati nuspojave i ne sadrži feniletilamin i oksalnu kiselinu koji mogu izazvati alergijske reakcije. Slastica od rogača je zdravija varijanta, niže kalorijske vrijednosti i s manjim udjelom masnoća usporedbi s klasičnom čokoladom. Zbog sadržaja proteina može se koristiti i u izradi energetske hrane za sportaše. Može se upotrebljavati i kao zaslađivač, od njega se mogu praviti napitci, mliječni deserti, bomboni, kreme, namazi i umaci, zdrave grickalice, brojni dodaci prehrani.
U spravljanju slastica može se miješati sa žitaricama, s jabukama, smokvama, bademima, orasima ili nekim drugim voćem, te sa začinima, npr. cimetom. Jako je cijenjen i med od rogača. Dopuštena je upotreba u ekološkoj hrani, njegovi proizvodi se mogu pronaći u trgovinama zdrave hrane. Ima veliki potencijal u razvoju nove funkcionalne hrane i dodataka prehrani. Zbog visokog sadržaja šećera rogač se upotrebljava i za proizvodnju alkoholnih pića, npr. rakija i likera.
Rakija od rogača
Eterično ulje i smolaste tvari iz rogača daju rakiji specifičan okus i miris. U nas se spravlja liker koji se naziva „rogačica“. Ljepljiva masa, tj. guma iz sjemenki se koristi kao emulgator-sredstvo za zgušnjavanje i želiranje zbog sadržaja pektina, pri industrijskoj obradi različitih vrsta hrane (npr. u pravljenju džemova), kao stabilizator, prirodni je biljni zgušnjivač i konzervans koji se označava pod nazivom E410. Sjemenke sadrže i manogalaktan koji je ljepljive, želatinozne strukture, a upotrebljava se u proizvodnji kruha, slatkiša te u papirnoj industriji.
Osim za prehranu ljudi, rogač se davao i domaćim životinjama, posebno konjima, pa se i danas njegovo brašno upotrebljava u krmnim smjesama. Također se od brašna mogu raditi hrana i poslastice za kućne ljubimce, npr. pse i kuniće. Rogač se upotrebljava i u kemijskoj industriji, za izradu tinta, boja, u tekstilnoj i kožarskoj industriji, u izradi fotografskog papira, koristi se i u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji (od sjemenki se rade ovojnice tableta).
Može se koristiti i za proizvodnju bioetanola. Obzirom da je drvo rogača jako tvrdo, zbijeno, crvenkastosmeđe boje, uppotrebljava se za ogrjev, u stolarstvu, za izradu namještaja, suvenira i drugih proizvoda od drva. Stabla rogača se sade na površine nakon požara u svrhu pošumljavanja, imaju i funkciju sprječavanja erozije tla. Zasađeni u parkovima imaju ukrasnu hortikulturnu vrijednost i pružaju hlad.
Opasnost od izumiranja rogača
Rogač je u našim prostorima nekad bio vrijedna namirnica, brojne su obitelji, pogotovo na otocima živjele isključivo od uzgoja i prodaje njegovih plodova. Danas je jako loše stanje, zaboravljen je i zapostavljen, postoji i opasnost da izumre kao vrsta u našim prostorima. Ljudima koji ga još uvijek uzgajaju predstavlja tek dodatnu zaradu. Novi nasadi se ne podižu, a postojeći sve više propadaju. Ova je sezona i za rogač bila jako loša.
Malo se upotrebljava u prehrani, većina onog što se može naći u prodaji je iz uvoza. Nekada je smatran sirotinjskom namirnicom, a danas njegovi proizvodi kao što su energetska hrana ili zdraviji slatkiši postižu visoku cijenu. Nove spoznaje o njegovoj visokoj nutritivnoj vrijednosti i zdravstvenim učincima, kao i mogućnosti korištenja u suvremenim prehrambenim artiklima trebali bi doprinijeti podizanju svijesti o vrijednosti ove voćne vrste te širenju uzgoja u budućnosti.
Rogač kocke
4 jaja
šalica od 1.5 dcl
3 šalice šećera
3 šalice brašna
1 šalica ulja
1 šalica vode (mineralna)
2 šalice rogača
1 prašak za pecivo
1 žličica cimeta
Bjelanke izradite sa šećerom, te im dodajte jedan po jedan žumanjak. Zatim dodajte sve ostale sastojke, a brašno dodajte posljednje. Tako pripremljenu smjesu ulijte u premazanu i pobrašnjenu srednju posudu za pečenje i pecite na 180o C oko 40 min. Na gotovi kolač stavite glazuru (npr. čokoladnu) ili samo posipajte šećerom u prahu.
