Prilog broja: Uzgoj purana, pataka i gusaka

172

U Hrvatskoj je peradarska proizvodnja uglavnom organizirana u velikim proizvodnim jedinicama, a tek manji dio proizvodnje se odvija u sklopu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, iako postoji duga tradicija peradarske proizvodnje u našoj zemlji u kojoj su registrirane dvije izvorne pasmine, kokoš hrvatica i zagorski puran.

Uzgoj zagorskog purana

Uzgoj purana u ukupnoj peradarskoj proizvodnji u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj nalazi se na drugom mjestu i čini oko 20 % ukupne proizvodnje peradarskog mesa. Najveća proizvodnja purećeg mesa odvija se na području SAD i ona je u 2017. godini iznosila 2.554 milijuna tona uz prosječnu potrošnju od 7,94 kg/stanovniku. Od većih proizvođača treba još spomenuti Njemačku, Brazil, Izrael, Francusku i Italiju. U Hrvatskoj se godišnje utovi oko 1.275.000 hibridnih purana u intenzivnom uzgoju u većim gospodarskim subjektima te oko 50.000 zagorskih purana ekstenzivno na manjim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Dolazak purana na europsko područje omogućili su mornari Kraljevine Španjolske koji su kod američkih Indijanaca pronašli divlje i domaće oblike pura. Ove, za njih nove životinjske vrste, donijeli su na svojim brodovima oko 1520. godine na područje Španjolske. Njihova disperzija u Europi tekla je jako brzo, tj. oko 40-50 km godišnje. Prema zapisima Magistrata Mletačkog, u naše krajeve pura je donesena iz Italije te je po istima prvi pečeni puran bio na stolu lepoglavskih Pavlina na Malu Gospu 1561. godine te se ondje počeo i uzgajati. Izvoz purana iz Hrvatskog Zagorja na europsko tržište započeo je krajem 19. stoljeća, a najveći procvat u proizvodnji zagorskih purana zabilježen je u tridesetim godinama 20. stoljeća. Tada je na tržište europskih zemalja, poglavito Engleske, Italije, Njemačke, Švicarske i Belgije godišnje izvoženo i do 100.000 zagorskih purana s područja Hrvatskog zagorja. Po završetku 2. svjetskog rata broj uzgojenih zagorskih purana bio je znatno smanjen. Broj rasplodnih purana na području Krapinsko-zagorske i dijelu Varaždinske županije iznosio je 1935. godine oko 29.000 komada, dok je nakon obilaska terena u obje županije u 1997. godini pronađeno manje od 400 rasplodnih životinja. Danas se kontrolirani uzgoj zagorskih purana na području Hrvatske odvija na 103 obiteljska gospodarstva uz 1.761 umatičenu rasplodnu životinju, a pretpostavlja se da je ukupni broj uzgojno valjanih životinja oko 4.000. Zagorski puran uzgaja se u četiri soja i to brončani, crni, sivi i svijetli. Kod uzgoja zagorskih purana potrebno je provoditi selekciju te iz uzgoja isključivati jedinke koje ne odgovaraju fenotipu zagorskih purana i za rasplod uvijek ostavljati najbolje životinje. Vrlo je bitno da se što je više moguće izbjegava uzgoj u srodstvu. U prirodnim, ekstenzivnim uvjetima zagorske pure nesu jaja isključivo u sezoni proljeće- ljeto, u čemu najveći utjecaj ima duljina dana (svjetla), a nešto manji hranidba i uvjeti smještaja. Rasplodnom je jatu potrebno dnevno osigurati dnevno 15 sati svjetla i to nadosvjetljavanjem u prostoru gdje se pure drže tijekom noći. Naime, duljina prirodnog svjetla (dana) koncem siječnja je svega oko 10 sati, što znači da životinjama moramo osigurati dodatno osvjetljenje. Istovremeno s nadosvjetljavanjem treba poboljšati hranidbu rasplodnog jata. To možemo ostvariti na više načina i to korištenjem krmne smjese za kokoši nesilice konzumnih jaja razrijeđene s 10 % kukuruzne prekrupe ili miješanjem kukuruzne prekrupe (75 %) sa sojinom sačmom (23 %) uz dodatak 2 % vitaminsko mineralnih dodataka (Kostovit). Bilo koju od spomenutih verzija hrane purama treba davati po volji ili najmanje u količini od 170 g dnevno po životinji. Zagorske purice obično pronesu početkom ožujka, snesu 15-20 jaja nakon čega prokvocaju i sjede 28 dana na jajima do valjenja. Peradnjak, odnosno prostor gdje će se uzgajati purići, mora biti termički dobro izoliran i opremljen sustavom grijanja kako bi se jednodnevnim purićima omogućila optimalna temperatura zraka. Kako jednodnevni purići ne mogu uspješno regulirati svoju tjelesnu temperaturu, potrebno im je osigurati toplu okolinu do dobi od 8 tjedana. Parcijalno grijanje se obavlja primjenom električnih ili plinskih grijalica (umjetna kvočka) gdje se grije samo zona boravka purića, a ostali dio prostora može imati nešto nižu temperaturu. Tablica 1 prikazuje temperature u i izvan zone boravka purića tijekom uzgoja. Kontrola temperature zraka prostora u kojem borave purići obavlja se pouzdanim termometrima kao i načinom ponašanja samih purića. Ako su purići podjednako raspoređeni unutar ograđenog kruga, temperatura je optimalna. Grupiranje i međusobno stiskanje purića znak je da im je hladno, a bježanje prema rubu kruga uz dahtanje, znak je da je purićima prevruće.,

""

S nadosvjetljavanjem treba započeti tri tjedna prije očekivanog proneska, odnosno prema planiranoj proizvodnji (sredinom siječnja). Primjer; svjetlo u peradnjaku upaliti u jutro u 6 sati, ugasiti kad svane i ponovno upaliti pred sumrak i ugasiti navečer u 21 sat. Jačinu svjetla osiguravamo običnim žaruljama (sa žarnom niti) čija snaga treba biti 3-5 W/m2 peradnjaka, što praktično znači da prostor veličine 3×4 m možemo osvjetljavati žaruljom od 60 W, smještenom u sredini prostorije na visini od 2,0 do 2,5 metra od poda.

U prvih nekoliko dana uzgoja poželjno je da relativna vlaga u peradnjaku bude 70-75 %, a kasnije 65 %. U prvim tjednima purićima je potrebno 24-satno osvjetljenje i to posebno onih dijelova peradnjaka gdje su hranilice i pojilice, a kasnije se svjetlosni dan do dobi od 8 tjedana može smanjivati tako da je jednak duljini svjetla tijekom dana. Na pod peradnjaka treba staviti prostirku od drvenih strugotina debljine 8-10 cm koja pomaže upijanju vlage iz izmeta, pruža ugodan oslonac za noge i dobar je termički izolator. Savjestan peradar će prve dane boravka purića u peradnjaku proboraviti zajedno s purićima i tako najlakše uočiti eventualne probleme i na vrijeme ih otkloniti. U prvoj fazi (od 1. do 4. tjedna) preporuča se korištenje kompletnih krmnih smjesa s 28 % sirovih bjelančevina. U drugoj fazi (od 5. do 8. tjedna) koristi se krmna smjesa s 24 % sirovih bjelančevina ili mješavina kukuruza i dopunske smjese za pure u odgovarajućem omjeru. Nakon toga purane je moguće nastaviti hraniti s kompletnim krmnim smjesama (22 % SB) kroz sljedeća četiri tjedna i (18 % SB) tijekom nastavka uzgoja i to kao dodatak prirodnoj hrani pronađenoj na ispustima. Posebno je potrebno naglasiti hranidbu slobodnim izborom krmiva. Puranima se u jednoj hranilici ponudi zrno kukuruza, a u drugoj sojina sačma i VAM (na 40 kg sojine sačme dodati 2 kg Kostovita). No s obzirom na navike i tradiciju, uzgajivači će prema vlastitoj prosudbi određivati količinu i vrstu dodatne ishrane onome što pure pronađu na livadama, pašnjacima i voćnjacima.

Hranu i vodu je potrebno razmjestiti u objektu i na ispustu pod nadstrešnicama. Uz sve navedeno potrebno je osigurati dobru ispašu, pri čemu naročitu pažnju treba posvetiti održavanju i obnovi pašnjaka. Ispust bi trebalo zatravniti mješavinom djetelinsko-travne smjese: 30 % crvene djeteline, 30 % lucerne, 10 % bijele djeteline, 10 % klupčaste oštrice, 10 % talijanskog ljulja i 10 % mačjeg repka. Ograditi ogradom od žičanog pletiva visine do 2 m. Na stupove zakačiti staklene predmete (boce, ogledala, retrovizore) kako bi se odvratili predatori. Svake godine prije dolaska purana, dio na kojem su purani najčešće boravili zaliti otopinom modre galice i vapnenim prahom. U ispustu treba natkriti prostor za hranilice i pojilice.

Tablica 1. Temperature u i izvan zone boravka purića tijekom uzgoja

Važan faktor – očuvanje zdravlja

Tablica 2. Hranidbene potrebe hibridnih purana tijekom klasičnog tova

Uzgoj i tov pataka

Tablica 3. Hranjivi sastav krmnih smjesa za patke

Tov pataka na šaranskim ribnjacima

Uzgoj i tov hibridnih gusaka

Najosjetljivija faza guščarske proizvodnje

Uzgoj dravske guske

Tablica 4. Sadržaj hranjivih tvari u krmnim smjesama za uzgoj i tov gusaka – normativ za hranidbu

Brojni proizvodi od gusaka kao prilika za zaradu

Novi pravilnici

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Gospodarskog lista br. 23-24/2018

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakHrvatska dobila Zakon o uzgoju domaćih životinja- stupa na snagu 1. siječnja 2019.
Sljedeći članakNajvažniji uzročnik propadanja plodova tijekom čuvanja u skladištima
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu Zagreb od 1994. godine. Kao autor ili koautor objavio je pedesetak indeksiranih radova, te tridesetak stručnih i popularnih članaka, sveučilišni udžbenik i jednu monografiju. Voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata. Već dvadeset godina radi na zaštiti hrvatskih izvornih pasmina peradi, kokoši hrvatice i zagorskog purana. Zlatko Janječić rođen je 21. studenoga 1969. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1994. godine na smjeru Stočarstvo. Tijekom studija sudjelovao je u obrani Domovine. Magistrirao je 1998. godine, a doktorsku disertaciju obranio 2002. godine. Od 1994. godine radi kao znanstveni novak u Zavodu za specijalno stočarstvo, te od 1997. godine do danas na Zavodu za hranidbu životinja. U znanstveno-nastavno zvanje asistenta izabran je 1998. godine, u zvanje višeg asistenta 2002. godine, u zvanje docenta 2005. godine, a u zvanje izvanrednog profesora 2009 godine. U znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2011. godine, a u nastavno zvanje redovitog profesora 2014. godine. Do sada je objavio pedeset znanstvenih radova, od kojih je 11 radova iz skupine a1, 38 radova iz skupine a2 i 1 rad iz skupine a3. Uz navedeno, dr. sc. Zlatko Janječić autor je ili koautor 3 znanstvena rada objavljena u nacionalnim znanstvenim časopisima koji nisu svrstani u skupine a1, a2 i a3, te 17 znanstvenih radova recenziranih i objavljenih u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova. Dr. sc. Zlatko Janječić aktivno je sudjelovao na 13 međunarodnih i 29 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj jednog i suradnik na šest nacionalnih znanstvenih projekata. Član je međunarodnog znanstvenog društva – WPSA. Uvođenjem novog programa bolonjskog studija nositelj je jednog i suradnik na šest modula preddiplomskog studija (Bs), te nositelj dva modula i suradnik na dva modulu diplomskog studija (Ms), od kojih se većina izvodi na više različitih studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Koordinator je na dva modula koje predaje na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Poljoprivredne znanosti nositelj je jednog modula. Bio je mentor jednog doktorskog rada i 38 diplomskih radova. Koautor je jednog sveučilišnog udžbenika i jedne monografije. Stručna djelatnost ogleda se u tridesetak članaka objavljenih u domaćim časopisima. Bio je suradnik na jednom tehnologijskom projektu. Trenutno je voditelj jednog VIP-projekta, a bio je voditelj tri i suradnik na tri nacionalna stručna projekta. Od 2007. godine je član stručnog Savjeta za provedbu uzgojnog programa za male životinje pri Hrvatskom stočarskom centru. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od 2011. godine je glavni urednik časopisa Krmiva. Trenutno je član Fakultetskog vijeća, Povjerenstva za savjetovanje dekanice, Odbora za znanost i Povjerenstva za strateško planiranje Agronomskog fakulteta u Zagrebu, te obnaša dužnost Predstojnika Zavoda za hranidbu životinja. Član je Vijeća biotehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski i služi se njemačkim jezikom. Znanstveno se usavršavao u Izraelu, Sloveniji i SAD.