Gotovo je nevjerojatnih razmjera gorljivost kojom se godinama blate hrvatski lovci, ali i svi drugi promicatelji lovno-gospodarske djelatnosti i poklonici lovačke vještine zbog navodnog narušavanja bioravnoteže i ubijanja životinja.
Narušena bioravnoteža najviše rastužuje same lovce, a daleko manje one koji licemjerno pričaju o zaštiti prirode i uživaju u lovačkom paprikašu
U medijski praćenim primjerima većinom se u prvi plan stavlja krvoločnost lovaca i opasnost koja prijeti ljudima i prirodi od lovaca. Omalovažavajući lovce ukazuje se na njihov primitivizam i postavlja upitnom činjenica da se u današnje vrijeme još uvijek dopušta čovjekov praiskonski lovački instinkt koji je kroz povijest ugrožavao životinjski svijet i ekologiju. Gorljivost ide tako daleko da se postavlja pitanje kako jedno društvo na današnjoj civilizacijskoj razini uopće dopušta legaliziranje usmrćivanja bilo koje vrste. Smatra se da lov kao ostavštinu primitivnih faza čovjekovog razvoja treba ukinuti. To je ipak samo jedna strana priče o lovcima i čuvanju prirode i održavanju bioravnoteže.
Lovci su veći zaštitari prirode od „zelenih“
U svijetu je bilo primjera zabrane lova koji su u konačnici završili katastrofalnim posljedicama prekobrojnih jedinki pojedinih životinjskih vrsta i ugrožavanjem života ljudi i materijalnih dobara. Takvi se primjeri namjerno prešućuju. Tako se namjerno prešućuju mnogi drugi detalji uloge današnjeg lovstva ili se potpuno izostavlja koristan učinak lovačkih družina na očuvanje prirode i okoliša, odnosno cjelokupne biološke ravnoteže. Zaboravlja se činjenica da poremećenim odnosima u prirodi koje je čovjek svojim civilizacijskim postignućima uspio u posljednjih stotinu godina više narušiti nego svih prethodnih tisućljeća, nimalo nisu krivi lovci.
Prirodna staništa i životinjski svijet uzmicali su pred gramzljivošću čovjeka u potrazi za što lagodnijim životom, a pojedine vrste životinja nisu nestale zbog lova, nego krađe šuma i čistih vodotoka, zagađivanja polja i izvora vode od sebičnog načina života u ljudskim zajednicama. To je prava istina koja se namjerno prešućuje. Zato bi o fenomenu lovljenja divljači, koji je sastavni dio bilo kojeg kulturnog kruga u svijetu, trebalo razgovarati na primjereniji način, oslobođeno bilo kakve isključivosti koju nameću protivnici lova koji sebi uzimaju za pravo da određuju pravila u održivosti svjetskog okoliša koji je sve manje ugodan za život.
Nije li važnije da se postavi pitanje kako prirodi vratiti sklad?! Tko to može i želi učiniti? Tko bi to uopće mogao biti u vrijeme klimatskih promjena ako ne lovci koji itekako dobro poznaju prirodu i divljač i njihove navike, koji zasigurno više vole prirodu nego oni koji se bore protiv lova? Pritom je činjenica da lovcima nije na prvom mjestu odstrjel divljači nego im je lovstvo način života u kojem pomažu održati poremećenu bioravnotežu koliko je to uopće moguće u današnje vrijeme, a lov je za njih postao tek jedan oblik rekreacije i sporta, nezaboravimo – koristan za zajednicu.
Kad bi se bez isključivosti promotrila lovačka populacija, odmah bi postalo jasno da je neprimjerenih lovaca sve manje i da ih zapravo više i nema. Lovci su se posljednjih godina pretvorili u „zelene“ više nego što su „zeleni“ sami jer brinu o životinjskom svijetu i prirodi više od bilo kojih interesnih skupina civilnog društva. Uređuju životinjska staništa da budu što sličnija onima kakva su bila prije nego ih je ukrao čovjek. Brinu se i o uzgoju životinjskih vrsta čiji je broj smanjen ili o povratku onih koje su nestale. Uređuju hranilišta i donose hranu i vodu. Nastoje životinjama omogućiti što više mira i uspostaviti što prirodniji prehrambeni lanac kojemu nedostaju mnoge, od ljudi ukradene karike.
Brinu o skladnom suživotu čovjeka i prirode zanemarujući osobnu materijalnu korist. Zato su zapravo najpogodniji zaštitari prirode jer raspolažu s dovoljno znanja o biologiji životinja i prirodi općenito. Lovci imaju dovoljno saznanja o pravom stanju u prirodi, a što je najvažnije, ne žale ni truda i svojeg slobodnog vremena, a ni vlastitog novca. I ono što je još važno – vole ono što rade i to strastveno. Dakako da i odstrjeljuju prema procjeni brojnog stanja u svojim lovištima, stručno odabirući ono što ugrožena priroda sama nije u stanju selekcionirati. Je li to primitivno ili neprimjereno današnjem stupnju razvoja ljudske zajednice s obzirom da je zabrana lova u nekim državama donijela samo neprilike?
Porast broja divljači i problemi
To što ne možemo biti zadovoljni postojećim stanjem u prirodi, najviše rastužuje same lovce, a daleko manje one koji samo uživaju u lovačkom paprikašu ili uzgajaju u kavezima one kojima su unaprijed namijenili nož. Porast broja divljači je evidentan. Kad to stavimo u korelaciju sa stalnim smanjenjem broja stanovnika, netko bi trebao izvući neke zaključke, poduzeti korake da se zaštite i dovedu u balans i ljudi i životinje, jer sada smo u situaciji da se jedne štiti više od drugih. Lovci tvrde da se odstreljuje samo ono što je iznad matičnog fonda koji je propisan lovnogospodarskim osnovama, a onda jedni prozivaju da se ne odstreljuje dovoljno divljači koja čini štete kako na usjevima, tako i na imovini, a drugi prozivaju da se krvoločno ubija divljač.
Problem je višesložan i mora se rješavati s više razina jer je i nastao zbog više razloga s različitih strana i različitih povoda. Prije svega je potrebno zaustaviti iseljavanje ljudi u ruralnim područjima i smanjiti, a ne povećavati zapuštene površine i poticati bavljenje poljoprivredom. Divlja odlagališta otpada i ponašanje ljudi u prirodi i prema prirodi nikako ne pomažu. Dakle, i odgovornost ljudi mora biti veća. Za razliku od klimatskih promjena u prirodi, na spomenute procese moglo bi se utjecati i mijenjati ih, a lovci su danas prvi koji su se upustili u borbu, i to čine godinama, za kvalitetan suživot s prirodom i to ne samo riječima nego konkretnim djelima i rezultatima, prije svega brinući i pomažući divljači.
Foto: Shutterstock
