Zanima me kako mogu prepoznati i razlikovati slatki pelin u odnosu na ostale peline?
ODGOVOR
Slatki pelin jednogodišnja je biljka koja može narasti u visinu do 150 cm (200) cm. Prirodno stanište mu je umjereni pojas Azije, od Japana do Europe, te Balkanski poluotok. Kod nas se periodično javlja od Dalmacije do Slavonije. Stabljika je uspravna, razgranata, izbrazdana, gola. Korijen je mali, vretenast ali snažan. Listovi su nasuprotni, složeni, dugi 2 do 10 cm, široki 2 do 4 cm. Donji i srednji listovi su troperasti, sjedeći, linearnolancetastog oblika, šiljasti, cjelovitog ruba ili s par zubića.U gornjem dijelu stabljike listovi su jednoperasti ili dvoperasti.
Cvjetovi su žuti, sitni, skupljeni u guste mnogobrojne glavice promjera oko 2 mm te zajedno čine metličaste cvatove na vrhovima stabljika. Vanjski cvjetovi su uobičajen ženski i ima ih 10-18 dok su središnji dvospolnii ima ih 10-30, vjenčić je žut. Prašnika ima 5 i međusobno su sraslih prašnica, plodnica je podrasla. Cvatu od srpnja do rujna. Plod je ahenij bez pausa, dug 0,3-0,8 mm. Slatki pelin može narasti i do dva metra kao pojedinačno stablo ili kao grm. Voli biti izložen suncu, ali se dobro i brzo privikava i na drugačije uvjete. Reže se i bere kad počinje cvjetati. Suši se u hladu na propuhu. Od davnina su poznate ljekovite vrijednosti ove biljke.
U Starom Egiptu je bila lijek protiv crvi i lijek za kožne bolesti. U Kini se slatki pelin (Qing Hao) već prije Krista (186. godine) koristio u ljekovite svrhe. Zapis je nađen u grobu Mawangdui Han u kojem se spominje kao lijek za liječenje hemoroida i malarije. U Bosni i Hercegovini je nekad svaka domaćica imala u vrtu bejturan, tj. slatki pelin. Cijenilo ga se zbog slatkog mirisa, ali i zbog groznice koja je bila česta nevolja umornih hodočasnika. Na hodočašće se nije kretalo bez zalihe sušene biljke. U kineskoj tradicionalnoj medicini ova biljka često se propisuje u kombinaciji s drugim biljkama za liječenje groznice, glavobolje i vrtoglavice.
