Uzgoj plodovitog povrća na otvorenom

Najpoznatiji predstavnici skupine plodovitog povrća su rajčica, paprika i patlidžan iz porodice pomoćnica (Solanaceae) te krastavac, dinja, lubenica i tikvica iz porodice tikvenjača (Cucurbitaceae). Ovo povrće ističe se malom hranjivom vrijednošću, te visokim sadržajem vrijednih vitamina, minerala i fitotvari. Oni pozitivno djeluju na ljudsko zdravlje.

Natapanje i fertirigacija

Uzgoj povrća je gotovo neostvariv bez natapanja, jer sve povrćarske kulture imaju povećane zahtjeve za vodom. Voda je osnova svake hranjive otopine, te je stoga potrebno osigurati dovoljne količine. Prije početka sadnje proizvodnje potrebno je utvrditi kvalitetu vode, koja će se koristiti za natapanje. Voda treba imati nizak sadržaj krutih čestica i otopljenih soli a osim fizikalnih svojstava, pažnju je potrebno obratiti i na biološku kvalitetu. To znači da voda ne smije sadržavati patogene (uzročnike bolesti). Kemijska kvaliteta vode ovisit će o salinitetu, lužnatosti, količini aniona i kationa (posebice natrija, sulfata i klorida). Isto tako može utjecati na funkcioniranje sustava za navodnjavanje, usvajanje hranjiva te u nekim slučajevima izazvati oštećenja na biljci. Otpornost plodovitog povrća na koncentraciju soli u tlu je različita. Paprika tolerira salinitet od 1,5 dS/m, rajčica i krastavac 2,5 dS/m, a tikvica čak 4 dS/m bez značajnog smanjena prinosa.

Plodovito povrće ima najveće zahtjeve za vodom, te je tjedno potrebno osigurati između 25 i 35 mm (L/m2). Kao kritične faze izdvajaju se cvatnja, zametanje i razvoj plodova.

Potreba za vodom, odnosno, količina vode koju će usjev usvojiti najviše ovisi o fazi razvoja i klimatskim prilikama (temperaturi, vjetru i relativnoj vlazi). Obrok navodnjavanja i brzina usvajanja vode ovisi o uzgajanoj vrsti, ali i tipu tla (pjeskovito, ilovasto …). Optimalan sadržaj vode u tlu za većinu povrćarskih kultura iznosi oko 60-90% poljskog vodnog kapaciteta (PVK). Nedostatak ili višak vode u tlu može negativno djelovati na prinos. U uzgoju plodovitog povrća najčešće se primjenjuje natapanje kapanjem. Preporučuje se navodnjavati u jutarnjim satima kad je razlika između temperature vode i zraka minimalna. Natapanje hladnom vodom (posebno kišenjem) za vrijeme visokih dnevnih temperatura izaziva šok kod biljaka te su one sklonije obolijevanju.

Sustav za natapanje kapanjem omogućava tijekom vegetacije prihranu vodotopivim kompleksnim gnojivima, odnosno, fertirigaciju. Time se voda i hranjiva dodaju u zonu ukorjenjivanja biljaka, čime se ostvaruju znatne uštede s ekonomskog i ekološkog gledišta. U uvjetima visokih temperatura i nedovoljne opskrbe vodom, dolazi do pojave vršne truleži ploda. Zbog smanjenog dotoka kalcija i zbog toga je potrebno provoditi fertirigaciju kalcijem (kalcijevim nitratom). Fertirigacija se provodi jednom do dva puta tjedno, pri čemu se kalcij otapa posebno kako bi se spriječilo taloženje pri miješanju s fosfatima i sulfatima. Priprema se 5 %-tna otopina vodotopivog gnojiva (50 kg gnojiva otapa se u 1000 L vode). Otopina se miješa s vodom putem injektora i aplicira preko sustava za natapanje.

Prednosti fertirigacije:
• količina dodanih hranjiva odre đena je fazom razvoja biljke;
• ujednačena je distribucija hraniva u blizini korijena. Hraniva su lakše dostupna biljci, što povećava njihovo usvajanje i rezultira većim prinosom i prihodom;
• smanjen je gubitak hraniva ispiranjem;
• spriječeno je oštećenje korijena previsokim koncentracijama hraniva;
• prilagodba sustava za navodnjavanje kapanjem je jednostavna i jeftina

Nakon sadnje provodi se fertirigacija gnojivima koja imaju povećan udio fosfora, kako bi se pospješio razvoj korijena i ukorjenjivanje. Tijekom faze vegetativnog rasta primjenjuju se gnojiva s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Prijelazom biljaka u generativnu fazu (početkom plodonošenja), započinje se s primjenom gnojiva koja imaju povećani udio kalija. Zato jer kalij pozitivno djeluje na razvoj plodova. Fertirigacija se temelji na opskrbljenosti tla hranivima (analiza tla) i planiranom prinosu.

U tablicama su prikazane orijentacijske potrebe za hranivima i gnojivima izračunate uz pomoć programa Haifa NutriNet pri uzgoju na otvorenome, u srednje teškom tlu. Potrebe za hranivima su manje ako se uračuna količina hraniva u tlu (dobra opskrbljenost), te količina unešena u tlo zaoravanjem biljnih ostataka predkulture ili organskim gnojivima. Suprotno, uslijed slabe opskrbljenosti tla, potrebne količine hraniva treba povećati. Količine gnojiva navedene u tablici 3 odnose se na ostvarenje planiranog prinosa paprike zvonolikog ploda (30 t/ha), rajčice (50 t/ha) i krastavca za preradu (35 t/ha = 3,5 kg/m2).

Osim gnojiva spomenutih u tablici, na domaćem tržištu dostupna su i vodotopiva gnojiva naziva „Kristalon“. Prema fazama rasta i razvoja primjenjuju se različite formulacije „Kristalona“, kako bi se podmirile potrebe biljaka za pojedinim hranjivima. Prema preporuci proizvođača, otapa se 10 do 20 kg „Kristalona“ u 100 L vode. Zatim se dobivena otopina razrjeđuje na koncentraciju 0,5 do 2 g/L.

RAJČICA

Na otvorenom se uzgajaju niski kultivari rajčice za preradu, ali i visoki kultivari uz potporu u kućnim vrtovima. Zbog relativno dugog razdoblja od sadnje do početka berbe (50 do 70 dana), visoki kultivari najčešće uspiju razviti svega 6 do 8 grozdova. To rezultira značajno nižim prinosom u usporedbi s uzgojem u zaštićenim prostorima.

Uvjeti uzgoja

U uzgoju rajčice na otvorenom, rast i razvoj je ograničen temperaturama te količinom vode i dostupnim hranjivima. Ako su nakon sadnje temperature oko 10 °C ili niže tijekom nekoliko dana, dolazi do zaustavljanja rasta i žućenja listova. Optimalne dnevne temp. za rast i razvoj rajčice su 20-25oC te 13-17oC noćne, uz relativnu vlagu zraka između 60 i 70%. Poželjna razlika između dnevne i noćne temperature trebala bi biti oko 7 oC. Visoke temperature ljeti, praćene niskom relativnom vlagom zraka mogu uzrokovati opadanje cvjetova. Zato jer je pri temperaturi iznad 30 °C smanjena klijavost polena. Natapanje se provodi, ovisno o tipu tla i temperaturama, svakih dva do pet dana. Cilj je održavati vlažnost tla na 60 do 70 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK) tijekom vegetativnog rasta i na oko 80 % PVK tijekom plodonošenja. Obroci navodnjavanja u početku iznose 10 do 15 L/m2, a u punoj vegetaciji 20 do 25 L/m2. Pomoću sustava za natapanje kapanjem provodi se i fertirigacija.

Sadnja

Rajčica se lako ukorjenjuje. Na dijelu stabljike u tlu brzo razvije adventivno korijenje, te se sadi nešto dublje nego no što je bila u lončiću kontejnera. Sade se presadnice s razvijenih 6 do 8 pravih listova i vidljivim zametkom cvata. Razmak sadnje ovisi o kultivaru, namjeni proizvodnje i raspoloživoj opremi. Indeterminantni (visoki) i poludeterminantni kultivari uzgajaju se uz potporu. Zbog njege usjeva i višekratne berbe razmak redova je od 80-100cm, a razmak u redu varira ovisno o bujnosti i ranozrelosti kultivara(30-40cm rani i 50-70cm kasniji kultivari). Determinantni (niski) kultivari sade se na razmak 80x30cm ili u dvoredne trake za mehaniziranu berbu.

U uzgoju visokih kultivara kao potpora se koriste drveni kolci za svaku biljku ili između kolaca razmaknutih 3 do 4 m napinju dva do tri reda žice. Može se postaviti samo jedan red žice na predviđenoj visini rajčice, na koju se biljke vežu vezivom koje se postupno ovija oko biljke. Stabljika rajčice raste u debljinu i do promjera 2,5 cm, što se mora uzeti u obzir pri vezanju. Oko 30 do 40 dana prije planiranog završetka berbe, može se provesti zakidanje vrhova, pri čemu se iznad zadnjeg grozda ostave tri lista, a vrh se odstrani. Svrha ove mjere je ubrzavanje dozrijevanja i povećanje krupnoće plodova.

U povoljnim uvjetima rajčica ima bujan vegetativni rast i nakon sadnje brzo razvija postrane grane (zaperke) u pazuhu razvijenih listova. Kod indeterminantnih kultivara, koji se uzgajaju uz potporu, ti se zaperci odstranjuju rukom, nožem ili škarama kad narastu do 5 cm. Ova se mjera naziva pinciranje. Ako se pinciranje ne provodi na vrijeme, bujan vegetativni rast utječe na smanjeno zametanje plodova i krupnoću plodova. Poželjno je odstraniti i donje listove (do prvog grozda), koji su počeli žutjeti i gubiti funkciju a mogu biti zaraženi gljivičnim bolestima. S druge strane, ako plodovi nisu dobro zaštićeni lišćem mogu se pojaviti opekline izazvane jakim sunčevim zračenjem.

Berba

Rajčica se za tržište i upotrebu u svježem stanju bere ručno i višekratno, s dijelom stapke i zelenim listićima čaške. Plodovi se beru u tehnološkoj zriobi koja se obično definira kao crvena, ružičasta, prijelazna (žuta) i zelena zrioba, ovisno o udaljenosti tržišta i namjeni. Berba crvenih plodova obavlja se dva do tri puta tjedno. Potpuno razvijeni, ali još zeleni plodovi mogu naknadno dozrijeti i postići zadovoljavajuću kvalitetu. Zeleni plodovi mijenjaju boju ako se čuvaju na temperaturi iznad 16 °C, koja je minimalna za razvoj crvene boje. Dozrijevanje takvih plodova traje 2 do 3 tjedna. Niski kultivari za preradu se na većim površinama beru jednokratno mehanizirano, kad je oko 80 % plodova postiglo crvenu boju. U kućnim vrtovima oni se mogu brati višekratno, ali u tom slučaju berba traje svega 2 do 3 tjedna.

PAPRIKA

Može se konzumirati svježa u tehnološkoj i fiziološkoj zrelosti ili prerađena sušenjem, mariniranjem i pečenjem. Posebno je cijenjena kao izvor vitamina C. Ovisno o kultivaru i uvjetima uzgoja može iznositi do 260 mg/100 g svježe tvari.

Uvjeti uzgoja

Presadnice paprike se, kao i rajčice, na otvorenom mogu saditi samo kada prođe opasnost od mrazeva. Pri uzgoju ove povrtne vrste važno je poštivanje plodoreda, pa se na istoj površini ne bi trebala uzgajati barem 4 do 5 godina. Dobar predusjev su joj mahunarke, korjenasto povrće i kupusnjače, dok bi vrste iz iste porodice (rajčica, krumpir, krastavac) trebalo izbjegavati. Njega nasada ovisit će o načinu uzgoja, a sastoji se od prihrane, natapanja i kultiviranja ukoliko tlo nije malčirano. Poput ostalih vrsta plodovitog povrća i paprika ima velike potrebe za vodom, a zbog slabe usisne moći korijena potrebno ju je češće natapati (30 – 40 L/m2).

Minimalna temperatura klijanja je 11 °C, dok će sjeme najbrže klijati na temperaturama od 20 do 30 °C. Ukoliko se presadnice uzgajaju u idealnim uvjetima zaštićenog prostora, na otvoreno će se moći saditi već za 6 do 8 tjedana. Razvijena presadnica spremna za sadnju visoka je 12 do 15 cm i ima razvijenih 6 do 7 listova. Dnevna optimalna temperatura potrebna za rast paprike je od 22 do 26 °C, dok bi noćna trebala biti između 16 i 20 °C. U područjima s manjom sumom temperatura (središnja Hrvatska), preporučuje se uzgoj ranijih kultivara i sadnja većeg broja biljaka po jedinici površine, kako bi se postigao odgovarajući prinos. Granične temperature za rast i razvoj biljaka su ispod 10 °C i iznad 30 °C. Ukoliko su visoke temperature popraćene i niskom relativnom vlažnosti zraka, dolazi do opadanja cvjetova i mladih zametnutih plodova.

Priprema tla i sadnja

Prije podizanja nasada paprike, ukoliko na toj površini nije bila ozima ili rana proljetna kultura, provodi se duboko jesensko ili zimsko oranje. Ako se planira uzgoj na gredicama, u proljeće se uz zatvaranje brazde odmah formiraju gredice. Sadnja presadnica se ne preporučuje pri temperaturi ispod 15°C. Zato jer se u takvim uvjetima biljka sporo ukorjenjuje i dolazi do žućenja listova. Ovisno o rastu i načinu grananja, kod paprike postoje determinantne i indeterminantne biljke, ali je takav rast stabljike različit nego kod rajčice. Posljednjih godina na tržištu prevladavaju kultivari indeterminantnog tipa rasta, koji se mogu uzgajati u zaštićenom prostoru i na otvorenom.

Kod indeterminantnog rasta paprike se na glavnoj stabljici nakon 7-12 listova na vrhu pojavljuje cvat te stabljika prestaje s rastom. Na istom koljencu razviju se 2-4 grane, koje se na svakom koljencu dalje granaju na dvije grane te biljka poprima grmolik oblik. Kod uzgoja u zaštićenom prostoru razdoblje plodonošenja je duže, a zbog regulacije vegetativnog i generativnog rasta provodi se pinciranje. Zbog kraćeg vegetacijskog razdoblja, na otvorenom pinciranje se ne provodi. Uobičajeni razmaci sadnje su 50-60cm između redova te 40cm u redu, čime se postiže sklop od 4-5 biljaka/m2. U komercijalnom uzgoju paprika se sadi u dvoredne trake na uzdignute gredice prekrivene PE-filmom.

Berba

Paprika se može brati u tehnološkoj i fiziološkoj zrelosti, što ovisi o namjeni. Tehnološka zrelost nastupa kada plodovi dostižu svoju punu težinu i boju karakterističnu za kultivar (mliječnožuta do tamnozelena). Kod fiziološke zrelosti sjeme je potpuno zrelo te dolazi do promjene boje ploda u različite nijanse crvene, žute, narančaste ili ljubičaste boje. U tehnološkoj zrelosti beru se kultivari zvonolikog ploda namijenjeni za potrošnju u svježem stanju. Dok se u fiziološkoj zrelosti beru kultivari za preradu (kultivari tipa kapije i začinske paprike).

Od sadnje presadnica na otvoreno do berbe tehnološki zrelih plodova potrebno je 6-80dana, pa se paprika uzgojena na otvorenom počinje brati sredinom srpnja. 

U Dalmaciji berba može započeti dva tjedna ranije u odnosu na kontinentalno područje i potrajati do pojave ranih jesenskih mrazeva. Berba fiziološki zrelih plodova traje kraće, a započinje oko tri tjedna nakon moguće berbe tehnološki zrelih plodova. Za potrošnju u svježem stanju, paprika se bere u fazi tehnološke zrelosti višekratno (svakih 7-14dana). Dok se za preradu (feferoni, začinska paprika) plodovi beru jednokratno uglavnom u fazi fiziološke zrelosti. Osim tržnih, potrebno je brati i netržne plodove (deformirane i bolesne) jer se time pospješuje plodonošenje. Ovisno o kultivaru, roku i tehnologiji uzgoja prinos može varirati od 20 – 40 t/ha. Plodovi paprike se ne mogu dugo skladištiti u ambijentalnim uvjetima. No pri temperaturi od 7 do 10 °C i visokoj relativnoj vlazi zraka moguće je čuvanje do 3 tjedana.

PATLIDŽAN

Na tržištu su najčešće dostupni plodovi patlidžana ljubičaste boje, ovalnog ili izduženog oblika. Sve češće su dostupni i kultivari neobičnih boja ili posve bijelog perikarpa. Za razliku od rajčice i paprike, tehnološki zreli plodovi patlidžana ne smiju se konzumirati bez toplinske obrade budući da sadrže značajnu količinu solanina (toksičnog glikoalkaloida). Patlidžan se najčešće, uz papriku, koristi u prerađivačkoj industriji za proizvodnju ajvara.

Uvjeti uzgoja

Za uspješan uzgoj patlidžana na otvorenom potrebno je najmanje 5mj. bez pojave mraza i 3mj. sa srednjom dnevnom temp. zraka iznad 20°C. Zbog duge vegetacije i osjetljivosti na niske temperature (< 8 °C), patlidžan se isključivo uzgaja iz presadnica. Minimalna temperatura klijanja je 13 do 14 °C, a optimalna 28 do 30 °C. Tijekom vegetacije optimalne vrijednosti dnevne i noćne temperature zraka su 29 i 18 °C tijekom sunčanog. Odnosno, 22 i 15 °C tijekom oblačnog dana. Uslijed nepovoljnih uvjeta, odnosno, temperature zraka niže od 15 i više od 36°C, niske ili previsoke vlage zraka te smanjene transpiracije, biljka reagira odbacivanjem cvjetova i već zametnutih plodova. Kako bi se održala optimalna vlaga tla, do početka plodonošenja potrebno je natapati jednom tjedno s 10-15 L/m2, a tijekom plodonošenja jednom ili dva puta tjedno s 20-30 L/m2.

Razmak sadnje

Patlidžan se uzgaja na gredicama prekrivenim PE-filmovima ili organskim malčevima. Preporučeni razmak sadnje presadnica je 60 do 80 cm između redova i 30 do 50 cm unutar reda. U kontinentalnom području Hrvatske preporučuje se manji razmak unutar reda jer biljke ne razvijaju više od tri etaže plodova. No, u mediteranskom području uslijed veće sume temperatura intenzivniji je rast biljke i razvija se veći broj plodova po biljci pa se preporučuje veći razmak sadnje. U klimatskim uvjetima s kratkim razdobljem plodonošenja preporučuje se prikraćivanje vrhova grana nakon zametanja 4-6 plodova. Kao i odstranjivanje grančica bez cvjetova kako bi se regulirala kompeticija za hranivima i asimilatima između lisne mase i plodova. Na cvjetnim granama s razvijenim većim brojem cvjetova, preporučuje se ostaviti po jedan zametnuti plod.

Patlidžan iz domaće proizvodnje na otvorenom dostupan je na tržištu od druge polovice srpnja (mediteransko područje) te u kolovozu (kontinentalno područje). Kako bi se u klimatski povoljnijim područjima produžilo razdoblje berbe, pojedini autori preporučuju zelenu rezidbu krajem kolovoza. Naime, nakon glavne berbe na biljci je uglavnom mnogo zametnutih sitnih plodova pa se preporučuje orezati suvišne grane, lišće, plodove i cvjetove, a ostaviti svega nekoliko produktivnih grana. Nakon zelene rezidbe potrebno je provesti navodnjavanje i prihranu, a razvijeni plodovi dospijevaju u tehnološku zrelost tijekom listopada i studenoga.

Berba

Ovisno o kultivaru i uvjetima uzgoja, od oplođenog cvijeta do tehnološke zrelosti ploda potrebno je 20-30 dana. Odnosno, berba započinje 60-70 dana nakon sadnje. Plodovi u tehnološkoj zrelosti beru se višekratno (svakih 5 do 10 dana). Masa ploda, ovisno o kultivaru, može varirati od 100-500g. Na tržištu su najcjenjeniji srednje krupni plodovi (250 do 350 g). Promjer plodova okruglih i ovalnih kultivara trebao bi biti veći od 7cm. Kod kultivara izduženih plodova veći od 4 cm. Pravovremenom berbom sprječava se prelazak plodova u fiziološku zrelost i osigurava se pravilan rast i razvoj preostalih zametnutih plodova na biljci. Ovisno o kultivaru, lokaciji uzgoja, dužini i učestalosti berbe te krupnoći plodova, prinos patlidžana može varirati od 20-50t/ha.

KRASTAVAC

U uzgoju krastavca danas prevladavaju kultivari koji u početku razvijaju muške cvjetove, a kasnije prevladavaju ženski iz kojih se razvijaju plodovi (pretežno ženski kultivari). U proizvodnji krastavca za tržište u svježem stanju i preradu (kornišoni) najviše se koriste pretežno ženski i čisto ženski hibridni kultivari. Brzina rasta pojedinih plodova krastavca ovisi o broju plodova na biljci te se učestalom berbom tehnološki zrelih plodova ubrzava rast preostalih. Plodovi koji ostaju na vriježi do fiziološke zrelosti te netržni plodovi (oštećeni ili deformirani) smanjuju cvatnju, zametanje i rast novih plodova, a usporava se i vegetativni rast čitave biljke. Ovisno o tipu kultivara, od oplodnje do tehnološke zrelosti (berbe) potrebno je 6 do 10 dana za kornišone, odnosno, 10 do 15 dana za salatne krastavce.

Uvjeti uzgoja

Krastavac je biljka tople klime osjetljiva na niske temperature, te su za uzgoj prikladnija područja sa što duljim bezmraznim razdobljem. Sjetva ili sadnja na otvoreno se ne preporučuje prije no što prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. U mediteranskom području početkom, a u kontinentalnom području u drugoj polovici svibnja. Zbog kratkog razdoblja od sadnje do početka berbe može se uzgajati i u hladnijim područjima, ali je tada razdoblje berbe kraće i prinos manji. Minimalna temp. klijanja je 12°C, a optimalna 25-30 °C. Za nicanje prilikom sjetve na otvoreno poželjna minimalna temperatura tla je 15 °C. Optimalne dnevne i noćne temperature za vegetativni rast i razvoj su 25 i 18 °C. Za cvatnju i razvoj ploda 25 do 30 i 20 °C.

Granične temperature za cvatnju su niže od 12, a za rast 6 °C. Temperatura zraka iznad 32 °C znatno usporava rast plodova i smanjuje oplodnju. Dodatno pri nedostatku vode može rezultirati opadanjem cvjetova i zametnutih plodova. Pri visokim temperaturama intenzivnije se formiraju muški cvjetovi što dodatno smanjuje prinos, a plodovi razvijeni u takvim uvjetima često imaju izražen gorki okus. Zbog velike lisne mase (transpiracijske površine) i sadržaja vode u plodovima (oko 95 %) krastavcima je neophodno osigurati dovoljne količine vode tijekom rasta i razvoja. Optimalna vlažnost tla tijekom plodonošenja je oko 80 % poljskog vodnog kapaciteta. Poželjna je i vlažnost zraka iznad 70 %. Tijekom plodonošenja potrebno je tjedno navodnjavati s 25 do 30 L/m2, kako bi se spriječio gubitak turgora biljke i smanjila mogućnost opadanja cvjetova. Krastavci su izuzetno osjetljivi na jače vjetrove te se u proizvodnji preporučuje odabrati položaje prirodno zaštićene od vjetra.

Sjetva u „kućice“

Pri izravnoj sjetvi krastavaca preporučuje se razmak između redova od 100-150cm, dok razmak u redu ovisi o načinu sjetve. U vrtovima i na manjim površinama krastavci se često uzgajaju sjetvom u „kućice“ (3-4 sjemenke/kućici). Razmak kućica unutar reda ovisi o bujnosti kultivara i vremenu sjetve, a varira od 30-60cm. Pri kasnijim rokovima sjetve biljke intenzivnije i brže rastu, skraćuje se razdoblje do početka berbe, ali se skraćuje i razdoblje berbe, pa prema tome i prinos. To se nastoji nadoknaditi većim brojem biljaka po jedinici površine. Stoga se pri kasnijim rokova preporučuje manja gustoća sklopa.

Uzgojem krastavaca iz presadnica postiže se 2 do 3 tjedna raniji početak berbe, a prema tome i duže razdoblje plodonošenja i veći urod. Kako je korijen krastavca vrlo osjetljiv, može se presađivati samo s grudom supstrata, nastojeći da se pritom ne ošteti. Razdoblje uzgoja presadnica u zaštićenom prostoru traje oko 30 dana, a razvijene presadnice sade se na razmake podjednake kao kod izravne sjetve.

Primjenom malča izbjegava se vlaženje lišća i kontakt plodova s tlom te smanjuje mogućnost infekcije gljivičnim bolestima, naročito plamenjačom. Važna mjera u uzgoju krastavca je postavljanje armature. U posljednje se vrijeme i u kućnim vrtovima sve češće koristi polipropilenska mreža veličine otvora 10 do 15 cm i širine 120 do 150 cm. Mreža se postavlja uzduž redova biljaka između stupova razmaknutih oko 2 do 3 m. Iako se vriježe za mrežu drže viticama, potrebno ih je usmjeravati u okca mreže, kako ne bi došlo do loma stabljike.

Berba

Vertikalni uzgoj na armaturi olakšava berbu plodova jer se provodi u ergonomski povoljnijem položaju, a i plodovi su lakše uočljivi. Također, smanjena je potreba okretanja vriježa i listova, odnosno, mogućnost njihova oštećivanja prilikom učestale berbe. Uočljivost plodova je važna, kako bi se prilikom berbe ubrali svi tehnološki zreli plodovi. Zaostali plodovi (prerasli i deformirani) usporavaju zametanje i rast mladih plodova te ih je potrebno ukloniti. Berba krastavaca započinje 50 do 70 dana nakon sjetve, odnosno, 30 do 40 dana nakon sadnje, a plodonošenje u povoljnim uvjetima može trajati 60 do 90 dana.

Berba se provodi svaka dva do tri dana, najčešće tri puta tjedno. „Kornišoni“ se mogu brati i svaki dan, čime se postiže veći udio plodova ekstra klase, kraćih od 3 cm. Klasiranje krastavaca za preradu temelji se na dužini ploda: 3 do 6 cm (I. klasa), 6 do 9 cm (II. klasa), 9 do 12 cm (III. klasa), a plodovi duži od 12 cm smatraju se netržnima. Prinos može varirati od 3 do 5 kg/m2. Salatni krastavci se beru kad plodovi dostignu dužinu i promjer karakterističnu za kultivar. Dužina i promjer tehnološki zrelih plodova su između 18 i 24 cm, odnosno, 4 do 5 cm. Masa tržnih plodova varira od 200 do 300 g.

LUBENICA

Lubenica se uzgaja zbog osvježavajućih plodova, a jestivi dio je placenta, crvene, ružičaste, žute ili bijele boje, u koju su urasle sjemenke. Zbog slatkog okusa lubenica se često pogrešno smatra voćem, no to je jednogodišnja povrtna vrsta s visokim udjelom vode, bogata vitaminima i mineralima. Jednodomna je biljka s odvojenim muškim i ženskim cvjetovima na istoj vriježi. Ženski cvjetovi pojavljuju se pri vrhu glavne vriježe i na sekundarnim vriježama. Iako se na biljci razvija mnogo cvjetova, nakon oprašivanja i oplodnje razvijaju se svega dva do tri ploda po biljci.

Uvjeti uzgoja

Minimalna temperatura klijanja je 14 do 16 °C, a optimalna oko 30 °C. Za rast i razvoj lubenice optimalna temperatura zraka je 26 do 30 °C, dok se rast zaustavlja ispod 15 °C. Optimalna opskrbljenost vodom važna je za razvoj vriježa, cvatnju i zametanje plodova. Lubenica ima visoki transpiracijski koeficijent, pa joj pogoduje niska vlaga zraka što pospješuje transpiraciju i nakupljanje asimilata. Također, područja sa sumom srednjih dnevnih temperatura od 3000 °C najprikladnija su za uzgoj lubenice. No, uzgojem iz presadnica (posebice cijepljenih) te primjenom materijala za izravno prekrivanje usjeva lubenica se, osim u mediteranskom području i istočnoj Slavoniji, uspješno može uzgajati i u ostalim područjima Hrvatske.

Presadnice s potpuno razvijenih 5 listova sade se na razmak kao i kod izravne sjetve, u drugoj polovici travnja u mediteranskom, odnosno, sredinom svibnja u kontinentalnom području. Tijekom vegetacije važno je provoditi navodnjavanje i prihranu te okopavanje (dok vriježe ne zatvore međuredni prostor). Optimalna opskrba vodom izrazito je važna u vrijeme intenzivnog razvoja ploda, no prema nekim autorima natapanje se prekida 15 do 20 dana prije berbe, kako bi se pozitivno utjecalo na kemijski sastav ploda (posebice udio šećera). Potrebe za vodom tijekom vegetacije dosežu 300 do 400 L/m2.

Lubenica se uzgaja na otvorenom kad temperatura tla dosegne 15 °C i pro đe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. Može se uzgajati izravnom sjetvom (u „kućice“) ili iz presadnica. Razmaci sjetve variraju, ovisno o kultivaru, od 1,2 do 2,5 m izme đu redova i od 0,8 do 1,5 m unutar reda.

Berba

Tehnološka zrelost lubenice može se prepoznati po uvenuloj vitici koja je najbliža plodu, te po žutoj boji dijela ploda koji je u dodiru s tlom. Također, zrelost ploda može se prepoznati i po specifičnom odjeku pri kucanju o površinu ploda. Tehnološka zrelost ploda može se utvrditi i mjerenjem suhe tvari refraktometrom pri čemu se prosječan uzorak uzima iz sredine ploda, jer dio uz stapku ima niže vrijednosti suhe tvari za 2 do 3 %. Poželjna refraktometrijska vrijednost ploda je 12 do 13 %.

Na tržištu su dostupni razni kultivari, a razdoblje od nicanja do prve berbe može varirati od 70 do 110 dana. Rani kultivari razvijaju sitnije plodove (mase 2 do 4 kg), dok masa ploda kasnih kultivara može doseći i 20 kg. slika 17. Kultivari tankog perikarpa imaju bolju iskoristivost, ali i kraću održivost u tehnološkoj zrelosti te lako pucaju pri manipulaciji, dok deblji perikarp omogućuje duže skladištenje. Prosječan prinos lubenice varira od 40 do 90 t/ha.