MIŠJAKINJA
Mišjakinja ili crijevac (Stellaria media) je niska, sočna i dlakava zeljasta biljka koja samoniklo raste po vrtovima, poljima, vinogradima, uz zidove, ceste, puteve, potoke i rubove šuma, na vlažnom i hranjivom tlu. Ima okruglu, mekanu, najčešće poleglu i razgranatu stabljiku, dugu do 50 cm, koja često prekriva veće površine. Na mjestima gdje dodiruje zemlju razvijaju se dodatni korjenčići. Biljka cvjeta od proljeća do jeseni, pa čak i zimi ako je zima blaga.
Cvjetovi su sitni, s pet bijelih, duboko urezanih latica koje na prvi pogled izgledaju kao dvije latice. Razvijaju se na vrhu stabljike i ogranaka na dugim i tankim peteljkama, skupljeni u rahli cvat. Nakon cvatnje razvijaju se plodovi s velikim brojem sitnih, sočnih sjemenki koje rado jedu ptice. Stoga je jedan od narodnih naziva za ovu biljku ptičja trava. Sjeme brzo dozrijeva i klija pa su moguće 3-4 berbe tijekom godine. Beru se mladi i sočni nadzemni dijelovi bez korijena i donjih čvrstih dijelova stabljike.
Čaj od mišjakinje
Dvije jušne žlice suhe, usitnjene mišjakinje preliti s 2,5 dl kipuće vode, poklopiti i procijediti nakon 10 minuta. Kod bolesti dišnih organa čaj zasladiti medom. Nezaslađen čaj koristiti i kao oblog.
Mast od mišjakinje
50 g masti rastopiti na laganoj vatri i dodati 2 žlice sitno narezane svježe mišjakinje. Lagano zagrijavati 20-30 minuta, maknuti s vatre i ostaviti stajati preko noći. Sljedećeg dana zagrijati i procijediti u staklenu posudicu. Ohlađeno zatvoriti i čuvati u hladnjaku. Koristiti kod kožnih bolesti i bolnih zglobova.
Mišjakinja u kuhinji
Može se jesti sirova ili kratko termički obrađena. Sirovi listovi imaju okus poput mladog kukuruza pa se pripremaju kao salata ili koriste kao dodatak u drugim salatama. Mišjakinja se dodaje svježem siru, pireu, umacima ili priprema kao juha, varivo, pesto i poput špinata.
Svježi sir s mišjakinjom
1 šalicu sitno nasjeckane mišjakinje izmiješati s 250 g svježeg sira, 1 dl kiselog vrhnja i 1 žlicom limunovog soka. Začiniti solju i paprom po ukusu. Servirati uz tvrdo kuhana jaja.
Umak od mišjakinje
Sastojci: 600 g listova mišjakinje, 60 g maslaca, 2-3 žlice brašna, 1 češanj bijelog luka, pola litre mlijeka, muškatni oraščić, sol, papar. Listove prokuhati nekoliko minuta u kipućoj vodi i ocijediti. Na otopljeni maslac dodati brašno, lagano ga zažutiti i dodati protisnuti češnjak. Zaliti hladnim mlijekom i uz stalno miješanje kuhati pet minuta. Dodati kuhane listove mišjakinje, naribati malo muškatnog oraščića, posoliti i popapriti.
Ljekovitost mišjakinje
100 grama mišjakinje sadrži 2,4 g bjelančevina, 3,1 g ugljikohidrata i 0,46 g masti. Energetska vrijednost iznosi 24 kcal. Od vitamina ima 40-70 mg vitamina C i 4-5 mg betakarotena. Međ u mineralima su najzastupljeniji željezo (4,6 mg), kalij, kalcij, bakar i cink. U biljci se nalaze i saponini, avonoidi (rutin), glikozidi (kumarin), oksalna i salicilna kiselina, sluzi, trjeslovine i nešto eteričnog ulja. Saponini omekšavaju i razrje đuju sluz pa se mišjakinja koristi kod prehlade, kašlja, bronhitisa i drugih tegoba dišnih organa, a zahvaljujući rutinu koji poboljšava cirkulaciju i jača krvne žile narodni je lijek protiv hemeroida.
Ustanovljeno je da mišjakinja pomaže kod umora i jača imunološki sustav. Potiče probavu, koristi se kod bolesti bubrega i mokračnog mjehura, te za ublažavanje bolova u zglobovima i reumatskih tegoba. Kao oblog ublažava svrbež kože, pomaže kod ekcema, dermatitisa, lišajeva, potkožnih čireva i sporog zarastanja rana. Čaj se može koristiti za ispiranje očiju kod oslabljenog vida, te kao oblog kod upale očiju i ječmenca. Zbog saponina i glikozida koji u većoj količini nadražuju sluznicu želuca i crijeva, osobe osjetljiva želuca i s bolesnim bubrezima mogu koristiti mišjakinju samo u malim količinama ili pomiješanu s drugim biljem.
__________________________________________________________________________
ČIČAK
ČIČAK (Arctium lappa), repušina ili repuh je čest stanovnik umjerenih područja Azije, koji se raširio cijelom Europom i Sjevernom Amerikom, a najčešće ga nalazimo uz ljudska naselja, pored plotova, uz puteve, nasipe, po livadama, poljima i šumskim čistinama. U zemlji ima snažan, mesnat, i do 1 metar dug korijen, izvana sivosmeđe, a iznutra bjelkaste boje. Iz njega u prvoj godini izrastaju veliki ovalni listovi, prekriveni dlačicama, dugi do 50 cm, koji se nalaze na debelim i čvrstim peteljkama, skupljeni u prizemnu rozetu. Tek sljedeće godine iz središta lisne rozete izrastaju čvrste, razgranate i dlakave stabljike, najčešće crvenkaste boje. Sredinom i krajem ljeta pojavljuju se ljubičasti cvjetovi koji formiraju karakteristične, okruglaste cvjetne glavice obavijene ovojnim listićima koji završavaju kukicama. Kukice lako prianjaju uz odjeću, ali i dlaku životinja pa se tako biljka rasprostranjuje.
Čaj od korijena čička
2 čajne žlice suhog, usitnjenog korijena čička močiti u 2,5 dl hladne vode oko 4 sata, a nakon toga prokuhati 1 minutu. Čaj procijediti i piti 3 puta dnevno po šalicu čaja.
Ulje za vlasište
Suhi, usitnjeni korijen močiti u maslinovom ulju na suncu ili na toplom mjestu 3-4 tjedna. Nakon toga procijediti i koristiti za mazanje kod kožnih bolesti i protiv prhuti u vlasištu.
Čičkovo vino
40 grama suhog korijena močiti tri tjedna u litri kvalitetnog bijelog vina, a nakon toga procijediti. Piti 2-3 čašice pripravka kod tegoba s izlučivanjem viška tekućine iz organizma.
Mast od čička
Za liječenje rana, čireva, lišajeva i drugih kožnih bolesti pripravlja se mast dobivena umješavanjem jednog dijela svježe iscijeđenog soka korijena u 2 dijela svinjske masti.
Losion za kosu
Sastojci: 60 g svježeg korijena čička, 2 dl jabučnog octa, 3 glavice crvenog luka, 2 L vode. Priprema: svježi korijen čička usitniti, staviti u hladnu vodu, zagrijati do vrenja i lagano kuhati desetak minuta. Dodati jabučni ocat i crveni luk narezan na ploške i ostaviti poklopljeno 24 sata. Procijediti i nježnom masažom nanijeti na kožu glave, a nakon sat vremena isprati mlakom vodom. Postupak ponavljati svaki dan tijekom tri tjedna. Losion se koristi protiv ispadanja i za bolji rast kose te za otklanjanje prhuti.
Čičak u kuhinji
Mladi listovi čička mogu se pripremiti kao špinat ili se dodaju u juhe i variva. Mlade stabljike, ubrane prije cvatnje, potrebno je oguliti, pa se usitnjene mogu dodati salatama, pripremiti kao šparoge ili dodati u juhe i variva. Svježi korijen može se koristiti kao i ostalo korjenasto povrće, kuhan, pirjan ili pržen. Koristi se samo korijen čička prve godine, tj. dok je razvijena samo rozeta, jer kasnije postane drvenast. Od pečenog i samljevenog korijena priprema se napitak sličan kavi.
Ljekovitost čička
Najveća koncentracija ljekovitih tvari nalazi se u korijenu, iako su u narodnoj medicini u upotrebi i sjemenke, svježi listovi i sok iz listova. Nagnječeni listovi koriste se kao oblog za kožne bolesti te kod reume i gihta. Kod kožnih bolesti koristi se i svježi sok iscije đen iz listova. Korijen čička vadi se u proljeće ili jesen. Dobro se opere, očisti od nadzemnih dijelova i zbog lakšeg sušenja razreže po duljini. Ima oštar, pomalo neugodan miris.
Od ljekovitih tvari sadrži eterično ulje, trjeslovine, gorke tvari, inulin, sitosterine, te tvari koje imaju antigljivično, antibakterijsko i protutumorsko djelovanje. U korijenu ima dosta škroba, sluzi, vitamina C, željeza, natrija, kalcija i magnezija. Pripravci od čička imaju blago diuretičko djelovanje i koriste se u čajevima za tzv. „čišćenje krvi“, za bolji rad jetre i žučnog mjehura, kod reumatskih tegoba, čira na želucu, za olakšanje tegoba kod kožnih bolesti (ekcema, psorijaze i seboreje) i bolesti vlasišta. Čičak jača imunološki sustav organizma i čini organizam otpornijim na virusne bolesti.
___________________________________________________________________________
KISELICA
KISELICA (Rumex acetosa) kiseljak ili kiselo zelje je trajna biljka iz porodice dvornjača (Polygonaceae) koja samoniklo raste po vlažnim livadama, pašnjacima, proplancima i uz potoke, a uzgaja se i u povrtnjacima. Iz korijena izrastu uspravne stabljike visine i do 1m, uzdužno izbrazdane, ponekad crvenkaste. Listovi su mesnati, cjelovitog ruba i streličastog oblika. U gornjem dijelu su sitniji i prirasli uz stabljiku, a prema dolje sve veći i na dužoj peteljci. Sitni crvenkasti cvjetići razvijaju se od svibnja do srpnja na vrhu stabljike oblikujući metlicu.
Jela od kiselice
Kao povrće koriste se proljetni, prizemni listovi koje je najbolje brati prije izbijanja stabljike ili dok ona još nije potpuno razvijena. Imaju osvježavajući, ugodno kiselkasti okus koji daje pikantnost jelima. Svježi se koriste kao dodatak salatama, svježem siru a pripremaju se i kao špinat, dodaju u variva, juhe, masu za palačinke, omlete itd.
Umak od kiselice
Sastojci: 200 g listova kiselice, 1 žlica maslaca, 1 dl bijelog vina, 2,5 dl povrtnog temeljca. Za bešamel umak: 2 žlice maslaca, 2 žlice brašna, 2,5 dl kipućeg mlijeka, sol, papar, muškatni oraščić. Priprema: kiselicu kratko prokuhati u posoljenoj vodi, procijediti i malo propirjati na maslacu. Izmiješati u električnoj miješalici u kašastu masu i umiješati 5 žlica bešamel umaka. Ako je potrebno dodati začine po ukusu. Priprema bešamel umaka: maslac rastopiti na laganoj vatri, dodati brašno i miješati do svijetložućkaste boje. Uz neprekidno miješanje dodavati malo po malo mlijeko i kuhati oko 5 minuta dok se ne zgusne, a zatim začiniti solju, paprom i muškatnim oraščićem.
Sok od kiselice
Sok od široko lisnatih kiselica izvanredan je stimulans za troma i lijena crijeva, za uspostavu njihova normalnog funkcioniranja. Kiselice su bogate kalijevim oksalatom koji može biti itekako vrijedan sastojak ljudskog tijela samo ako ga prima u organskom, sirovom stanju. Te biljke sadrže izvanredno veliku količinu željeza i magnezija kojima se hrane krvne stanice, te veliku količinu fosfora, sumpora i silicija koje koristi svaki dio našeg organizma od glave do peta. Kombinacija tih najvažnijih elemenata čini sok od kiselica izvanredno dragocjenim kao hranu za sve žlijezde u tijelu.
Ljekovitost kiselice
100 grama listova kiselice sadrži 3,89 g bjelančevina, 0,74 g masti, 6,55 g ugljikohidrata, 66 mg C vitamina, 3,55 mg beta karotena, znatne količine avonoida, trjeslovina i oksalne kiseline. Stari Egipcani koristili su kiselicu kod probavnih smetnji uzrokovanih masnom hranom, za bolji rad jetre i izlučivanje žuči. U novije vrijeme češće se spominje njeno pozitivno djelovanje kod upalnih procesa dišnih organa, a u homeopatiji se koriste pripravci od svježeg korijena kod gripe i bronhitisa.
Kiselica pospješuje rad bubrega i izlučivanje mokraće, no zbog znatne količine oksalne kiseline ne preporučuje se njeno često komzumiranje, osobito u većim količinama. Izbjegavati ju trebaju osobe sklone stvaranju bubrežnih kamenaca. Čaj od kiselice pripravlja se kao oparak. Mogu se piti dvije šalice čaja na dan ili se čaj izvana koristi za umivanje i čišcenje kože pri raznim upalama i svrbežu. Sjemenke sadrže 5% trjeslovina i koriste se za liječenje proljeva.
___________________________________________________________________________
KOPRIVA
Među korovskim biljkama koprivi pripada posebno mjesto, kako zbog ljekovitosti tako i zbog široke primjene u kulinarstvu, kozmetici i biovrtlarstvu. To je i razlog da se osim samoniklih sve češće koriste i biljke iz uzgoja. Obično se koristi velika kopriva ili prava kopriva (Urtica dioica L.), iako isto djelovanje ima i mala kopriva (Urtica urens L.). VELIKA KOPRIVA je trajna dvodomna biljka s razgranatim puzavim podankom i uspravnom, čertverobridnom stabljikom visine do 1,5 m.
Listovi su nasuprotni, produženo jajasti, na vrhu zašiljeni, po rubu pilasto nazubljeni. Čitava biljka prekrivena je krhkim dlakama koje se na dodir vrlo lako lome i oslobađaju kiselinu koja žari kožu. Listovi se skupljaju dok su mladi, sjeme u kolovozu i rujnu, a korijen na jesen. Kopriva je u biovrtlarstvu jedna od najvažnijih biljaka, a najčešće se koristi kao sredstvo za prskanje protiv nametnika ili gnojivo koje potiče rast i jača otpornost biljaka.
Čaj od korijena
1-2 čajne žlice suhog, usitnjenog korijena staviti u 3 dl hladne vode, zagrijati do vrenja i kuhati na laganoj vatri oko 5 minuta. Maknuti s vatre i ostaviti poklopljeno još 5-10 minuta. Piti tri puta dnevno po šalicu čaja kod tegoba s prostatom, adenoma prostate i upala prostate.
Vino od koprive
Pripremiti: 100 g suhog, usitnjenog lista koprive, 100 g suhog korijena, 1l crnog vina, 300 g meda. List i korijen koprive močiti u vinu 5 dana. Nakon toga vino procijediti, dodati 250 g meda i lagano kuhati oko 15 minuta. Uzimati tri puta dnevno po jednu jušnu žlicu vina prije jela.
Kopriva u kuhinji
Kopriva se sve češće nalazi na tanjurima, jer je s prehrambenog gledišta hranjivija i zdravija od većine uzgojenog povrća. U kuhinji se koriste samo mladi vršci koprive koji se beru od ožujka do svibnja, ili kasnije kada nakon košnje ponovo izrastu mlade biljke. Od nje se pripremaju krem juhe, umaci, varivo, punjenja za tjesteninu (ravioli), omlet, „čips“, polpete (sa kuhanim i propasiranim krumpirom, omekšalim zobenim pahuljicama ili kuhanom rižom), savijače (sa sirom ili krumpirom), zlevanke itd.
Krem juha od koprive
Pirjati na ulju ili maslacu 2 glavice luka, dodati veći krumpir narezan na kockice, doliti vodu i kuhati. Kad je krumpir skoro kuhan dodati listove koprive i kuhati još 5-10 minuta. Začiniti po ukusu, sve promiksati štapnim mikserom i po želji dodati malo vrhnja.
Prženi listovi koprive – „čips“od koprive
20-30 listova koprive lagano nagnječiti valjkom za tijesto i malo posoliti. Ostaviti stajati 5-10 minuta. U međuvremenu pripremiti tijesto od 125 g brašna, 2,5 dl piva, 1 jajeta, malo soli, papra i muškatnog oraščića. Listove umočiti u tijesto i pržiti na vrućem ulju. Poslužiti uz juhu ili umak.
Umak od koprive ili „kopriva na špinat“
Vrškove koprive oprati i kratko prokuhati u posoljenoj kipućoj vodi. Na ulju ili maslacu kratko popržiti malo brašna, dodati malo bijelog luka i nasjeckane prokuhane koprive. Zaliti mlijekom i vodom u kojoj su koprive kuhane. Kratko prokuhati i zasoliti. Poslužiti uz pire od krumpira.
Ljekovitost koprive
Listovi koprive bogati su vitaminima i mineralima. Sadrže i do 174 mg% vitamina C, 20 mg% karotina, vitamin B2, vitamin K, pantotensku kiselinu, kalcij (490 mg%), željezo (10 mg%), sumpor, natrij, kalij, mangan, magnezij, fosfor, kremičnu kiselinu, organske kiseline, do 5,9 mg% bjelancevina, kolin, acetilkolin i serotonin (u soku iz žarnica), kloro l, triterpene i sterole (beta –sitosterol).
Čaj od listova: 1-2 čajne žlice suhih listova preliti s 2,5 dl kipuće vode, ostaviti poklopljeno 10 minuta, a zatim procijediti. Piti tri puta dnevno šalicu svježe pripremljenog čaja, najbolje nakon obroka. Čaj pojačava lučenje mokraće, snižava razinu šećera u krvi, djeluje protiv proljeva, „čisti krv“, pomaže kod kožnih bolesti, reume, gihta i išijasa, preporuća se kod anemije, čestih mokraćnih infekcija, povoljno djeluje na jetru. Kopriva se tradicionalno koristi u preparatima za kosu i vlasište, šamponima, losionima, vodicama itd. Mladi listovi koprive imaju svojstvo stezanja, pa se dodaju maskama za lice i mješavinama za kupanje.
___________________________________________________________________________
LOBODA
Bijela loboda ili obična loboda (Chenopodium album L.) je jedan od naraširenijih korova na kultiviranim površinama i obično prvi korov koji izraste na svježe nasutom tlu. Latinski naziv Chenopodium dolazi od grčke riječi za „guščju nogu“, što se odnosi na oblik listova. Bijela loboda je jednogodišnja biljka sa uspravnom, razgranjenom stabljikom koja naraste preko 1 m visoko. Potječe iz Europe, ali ju nalazimo posvuda po svijetu. Listovi su duguljastojajasti ili četverokutasto ovalni, rijetko i nejednoliko nazubljeni, po površini brašnastog izgleda. Sitni, zelenkasti cvjetići razvijaju se tijekom ljeta i čine prividne štitove i klasove. Nekada se od nje pripremala mast i oblozi za kožne bolesti, no danas se ne koristi u liječenju.
Upotreba mladih listova za hranu najraširenija je u SAD-u, a razlog je taj što su ju neka indijanska plemena obilato uzgajala i koristila za jelo. Još češće od bijele lobode kao divlje povrće koristi se trokutnolista loboda, divlji špinat ili brašnjak (Chenopodium bonus-henricus). Višegodišnja je zeljasta biljka, 30-80 cm visoka, s uspravnom i nježnom, slabo razgranatom i izbrazdanom zelenom, ponekad i crvenkastom stabljikom. Listovi su kopljastotrokutasti, blago valovitog ruba, s gornje strane tamnozeleni, a s donje nešto svjetliji. Donji su na dugim peteljkama, dok su oni pri vrhu stabljike gotovo sjedeći.
Mlada biljka izgleda kao da je posuta brašnom. Brojni bjelkastozeleni cvjetovi razvijaju se pri vrhu stabljike u složenim klasastim cvatovima. Nekada se, osobito u Engleskoj, uzgajala kao povrće u velikim količinama, sve dok ju nije potisnuo špinat. Za jelo se najčešće koriste mladi listovi koji se svježi mogu dodati salatama, pripremiti kao varivo ili špinat, dodati smjesi za nabujak, popečke ili žličnjake, koristiti kao nadjev za pite i savijače. Kad ostare listovi poprimaju vlaknastu strukturu i više nisu tako ukusni. Prije upotrebe treba ih dobro oprati, a u drugu vodu za pranje dodati žlicu sode bikarbone. Prije kuhanja mogu se preliti kipućom vodom. Cvatući vrhovi mogu se poput brokule skuhati nad parom i preliti maslinovim uljem ili maslacem, a posve mladi izdanci s još nerazvijenim listovima mogu se pripremiti kao šparoge.
Loboda se za jelo koristila još od kamenog doba, kako listovi tako i sjemenke. 100 g mladih proljetnih listova sadrži 5,8 g bjelančevina, 1,1 g masti, 6,9 g ugljikohidrata, 2,0 g minerala (željezo, kalij, fosfor itd.) te 150-200 mg C vitamina i oko 13 mg karotena. Međutim, kao i špinat i loboda sadrži oksalnu kiselinu pa se ne smije uzimati prečesto i u prevelikim količinama. Kod nas samoniklo raste preko 20 vrsta loboda. Najčešće se koriste dvije opisane vrste iako je većina jestiva, ali lošijeg okusa. Stoga se jedu samo vrste čiji listovi protrljani između prstiju ne ostavljaju neugodan već blago začinski miris.
Nabujak od prosa s lobodom
Sastojci: 1 šalica prosa, 2 šalice vode, pola šalice naribanog sira, 2-3 šake listova lobode, 3 jaja, sol, papar, muškatni oraščić, malo maslaca. Priprema: proso oprati, preliti vodom i kuhati na laganoj vatri dok ne omekša. Lobodu preliti kipućom vodom i krupno narezati. U proso umiješati jaja, sir i lobodu, te začiniti solju, paprom i muškatnim oraščićem. Izliti u plitki, namašćeni kalup, po vrhu staviti par komadića maslaca i peći pola sata na 220 ºC.
___________________________________________________________________________
PIRIKA
Pirika (Agrppyron repens, Elymus repens) je žilav, teško iskorjenjiv korov koji u tlu ima jako dug i razgranat valjkast podanak, žućkaste boje, iz kojeg izbijaju brojne vriježe. Pripada porodici trava. Listovi pirike su uski, dugački, plavkastozelene boje. Glatke, gole i uspravne stabljike visoke su 30-120 cm. Na vrhu stabljike od lipnja do kolovoza pojavljuju se sitni i neugledni, dvoredno smješteni cvjetovi, skupljeni u 10- 15 cm duge klasove. Podanak se iskapa u rano proljeće ili u jesen. Najlakše ga je sku- PIRIKA pljati na svježe preoranim njivama ili u vrtovima. Nakon što se opere, suši se na otvorenom ili pri temperaturi od oko 50 oC. Važno ga je dobro osušiti, jer u protivnom lako popljesnivi. Manje količine mogu se čuvati u dobro zatvorenim posudama, a veće u višeslojnim papirnatim vrećama.
Čaj od pirike
1-2 čajne žlice usitnjenog podanka pirike staviti u 2,5 dl hladne vode i zagrijati do vrenja. Čaj maknuti s vatre i ostaviti poklopljen 10 minuta, a zatim procijediti. Piti 2-3 šalice čaja tijekom dana.
Svježi sok
dvije šake svježeg, opranog podanka pirike izmiješati u električnoj miješalici sa 100 ml vode. Tekućinu procijediti i čuvati u hladnjaku. Tri puta dnevno piti po jednu čajnu žlicu pripravka u malo vode.
Ljekovitost pirike
Podanak pirike sadrži 54% ugljikohidrata (inozitol, manitol, fruktoza itd), 20% bjelančevina, 11% sluzi i znatne količine mineralnih tvari (željezo, kalij, kremična kiselina itd.) te nešto vitamina (vitamin A i vitamine B skupine). U ljekovite svrhe koristi se čaj od suhog podanka ili svježe iscijeđen sok podanka. Čaj ili svježi sok pirike pospješuju izlučivanje crijevnih sokova, rad bubrega, izlučivanje mokraće i bolju izmjenu tvari u organizmu. Upotrebljavaju se kod reume, gihta, artroze, bronhalnih oboljenja, upale prostate, povišenog kolesterola, povišenog šećera u krvi, za uklanjanje umora i iscrpljenosti te za ublažavanje kožnih bolesti i uklanjanje kožnih nečistoća.
___________________________________________________________________________
PELIN
Jedna od najzdravijih biljaka koje rastu na našim prostorima, a čije je ime sinonim za nešto gorko je pelin. Pripada ponajčešće opisanim biljkama i vjerojatno najčešće upotrijebIjenoj ljekovitoj biljci za pospješenje probave i podizanje apetita. Pelin pospješuje izlučivanje žuči i jetre i otklanja vrlo brzo sve probavne smetnje i nadimanja. Čaj od pelina izvrsno je sredstvo protiv grčeva u želucu i crijevima, protiv katara želuca, kronične začepljenosti, proljeva, prevelike kiseline u želucu, debljine, žutice, žgaravice, te protiv žuto obloženog jezika i lošeg zadaha iz usta.
Budući da se izlučivanje bubrega u znatnoj mjeri pospješuje pomoću eteričnog ulja sadržanog u pelinu, čaj od pelina može se uzimati u malim količinama za liječenje katara mjehura, a i kod upalnih nadražaja bubrega. Kao isključivo gorka biljka, pelin djeluje na stvaranje i poboljšanje krvi kao i na poboljšanje cirkulacije. Pelin se posebno preporuča ženama. Bolja prokrvljenost ima znatniji utjecaj na olakšanje poroda, osobito kad krhkom tkivu zdjeličnih organa treba dati veću rastezljivost. Pelin ima dokazano djelovanje na pospješenje trudova, te se majkama preporuča i u tim trenucima.
Tinktura za želudac
Posebna tinktura od pelina, mješavina s drugim ljekovitim biljem kao sredstvo za želudac: 10 g biljke pelina, 4 g dobro usitnjenog podanka iđirota, 4 g dobro usitnjenog korijena srčanika i 4 g usitnjene kore od naranče namoči se tijekom 8 dana u 2 dl vinske žeste ili jake rakije( 45-55% ), nakon čega se procijedi. Kod svih teškoća u želucu uzima se 15 do 20 kapi s isto toliko kapi vode i to 2 do 4 puta dnevno. Kao prva pomoć kod otrovanja gljivama, vrlo je dobar pelin ako se pije kuhan u octu.
