U Australiji su otac i sin osmislili način cijeđenja meda iz okvira koji su stalno u košnici i ne treba ih vaditi za vrcanje. Pri tome se pčele neznatno uznemiravaju, a ljudski rad oko vađenja okvira, prenošenja na vrcanje i vraćanje u košnicu ne postoji. Takav med ne sadrži strane primjese koji nastaju kod klasičnog vrcanja, ali je osiromašen i za propolis, pelud i druge biološki aktivne tvari.
Inovativni okviri
Inovativni su zapravo okviri koji su posebno napravljeni od umjetnih materijala. Veličine su običnog okvira, samo nešto širi, pa ih ide manji broj u jedan nastavak. Uobičajeno bi se trebalo smjestiti tri do šest Flow Hive okvira između ostalih tradicionalnih drvenih u jedan LR nastavak. Ovaj nastavak predstavlja medište i nalazi se na uobičajenom plodištu. Izrađen je tako da stražnja strana ima poklopac (vratašca) koja se otvaraju. Tada se vide bočne stranice okvira koje su prozirne i u krajnjim stanicama količina i zrelost meda. Pčele ne mogu doći do tog otvora i tako ne ometaju vađenje meda. Na satonoši okvira su dva otvora u koje dolazi poluga (ključ) kojim se podiže dio saća. Tada se med cijedi u donji dio okvira koji je u obliku kanala. Na kraju tog kanala nalazi se čep koji se za vrijeme cijeđenja meda vadi.
Kako takva košnica funkcionira?
Način na koji bi ovo trebalo biti funkcionalno sastoji se u sljedećem. Saće je na ovim okvirima izgrađeno kao i prirodno, šesterokutno, blago uzdignuto prema gore i jednako duboko. Jedan red stanica, gledajući odozgo prema dolje izgrađen je od dva jednaka komada, u obliku traka, podijeljenih po sredini. Kad se trake nalaze u formaciji za punjenje nektarom obje polovice čine jednu šesterokutnu stanicu. Ona oblikom i bojom izgleda kao prirodna. Pčele voskom dovrše i poprave izgradnju saća, u njega pune nektar i poznatim postupcima pretvaraju ga u med.
Po zrenju ga poklapaju voštanim poklopcima i tada se može vaditi, odnosno ocijediti. Za pokretanje cijeđenja u otvor na satonoši, gurne se poluga koja izdiže svaku drugu traku i tada stanice saća izgledaju kao da su prerezane po sredini, nastaje kanal kojim se med cijedi u dno okvira koje završava prije spomenutim čepom. Na njega se stavlja cijev koja ocijeđeni med odvodi u posudu izvan košnice. Po završetku cijeđenja poluga se zaokreće u suprotnom smjeru i saće zauzima prirodan oblik.
Tada ga pčele ponovno popravljaju i pune. Lijeva i desna strana saća moraju se podizati odvojeno tako da se prema potrebi može iscijediti samo jedna strana okvira. Ovakav način dobivanja meda izgleda savršen i toliko jednostavan da bi ga svaka kuća mogla proizvoditi i to ne samo za sebe. Naravno, tu se ne spominje cjelokupni rad oko pčela, osobito borba s varoom kao prvim neprijateljem uspješnog uzgoja.
Može li se primijeniti i kod nas?
Kod nas se pčelari kranjskom pčelom, koja u raznim pokusima teško ili nikako nije prihvaćala satne osnove od umjetnih materijala. Ako ovo saće nije napravljeno od nekih inovativnih materijala, malo je vjerojatno da bi ga naše pčele prihvatile, presvukle voskom, dogradile i višekratno punile nektarom. U slučaju da se to i dogodi, paša bi morala biti vrlo jaka uz idealne vremenske uvjete. To pak kranjsku pčelu navodi na rojenje.
Nadalje, med u voštanim stanicama ima sigurno bolje uvjete zrenja od onog u umjetnim, od održavanja temperature do enzimske pretvorbe u nepatvoreni prirodni proizvod. Neke vrste meda brzo kristaliziraju, što onemogućava ovakva način vađenja iz košnice. Ipak je ovo možda neki dobar put u suvremenom pčelarstvu koji će zaživjeti i omogućiti jednostavnije, a za pčele i pčelare manje stresno dobivanje čistog sortnog meda.
