Navodnjavanje je uzgojna mjera u biljnoj proizvodnji kojom se tlu dodaju one količine vode koje su potrebne za optimalan rast i razvoj biljaka. Neophodna je mjera pri uzgoju u zaštićenim prostorima,. U svijetlu klimatskih ekstrema kojima smo sve više izloženi postaje sve potrebnija i u otvorenom uzgoju.
Postoje četiri metode navodnjavanja, a to su površinsko i podzemno navodnjavanje, navodnjavanje kišenjem i lokalizirano navodnjavanje. Kod nas se od nabrojanih metoda koristi navodnjavanje kišenjem i lokalizirano navodnjavanje. Od svih metoda u svijetu se još uvijek najviše koristi površinsko navodnjavanje, koje se primjenjuje na gotovo 60% navodnjavanih površina. Ujedno je i najstarija metoda navodnjavanja. U uzgoju nekih kultura ovakvo je navodnjavanje neophodno, kao npr. kod uzgoja riže.
Navodnjavanje kišenjem
Navodnjavanje kišenjem se počelo primjenjivati nakon otkrića parnog stroja. Za njegovu primjenu je potrebna crpka, usisni i glavni cjevovod, te razvodne cijevi i rasprskivači. Rasprskivači mogu biti stabilni ili pokretni, a funkcija im je izbacivanje vode pod tlakom kroz mali otvor (mlaznicu). Ova metoda navodnjavanja se prilagođava infiltracijskoj sposobnosti tla, što je osobito povoljno kod teških, glinastih tala, a prilagodljiva je i topografiji terena. Omogućava učinkovito korištenje malih protoka na izvoru vode, ali su troškovi energije potrebne za opskrbu vode pod tlakom visoki. Visoka vlaga zraka koja se tom metodom stvara može pogodovati razvoju gljivičnih bolesti.
Lokalizirano navodnjavanje
Lokaliziranim navodnjavanjem se voda dodaje u malim količinama u onaj dio tla gdje se razvija glavnina korijena biljne kulture koja se uzgaja na navodnjavanoj površini. Ova metoda se počela širiti tijekom i poslije drugog svjetskog rata, čemu je pogodovao razvoj plastičnih masa. Naročito je korisna u područjima gdje su izvori vode ograničeni, i pri uzgoju dohodovnijih kultura (povrće, voće). Dijelovi ovog sustava su usisni vod, predfilter, pumpa, nepovratni ventil, injektor za kemijska sredstva, filteri, glavni cjevovod, razvodna mreža, lateralni cjevovod, te mini rasprskivači ili kapaljke.
Ovaj sustav navodnjavanja štedi vodu, povećava prinose, omogućava istovremenu primjenu gnojiva ili zaštitnih sredstava, te smanjuje potrebu za energijom i radnom snagom, što izravno utječe na smanjenje troškova proizvodnje. Problemi koji se javljaju su mogućnost začepljenja i oštećenja sustava, te visoka početna cijena koštanja ovakve investicije u odnosu na druge metode. U zaštićenim prostorima je navodnjavanje neophodno. Potrebe biljaka za vodom su veće nego kod otvorenog uzgoja zbog većeg prirasta, prinosa i plićeg korjenovog sustava.
Sustavi za navodnjavanje koji su namijenjeni ovoj namjeni trebaju imati niski intenzitet navodnjavanja, mogućnost fertirigacije i određenu veličinu kapi. U svijetu se navodnjava oko 18% obradivih površina na kojima se proizvodi oko 40% ukupne hrane. Prosječno se u Europi navodnjava 13% površina (Grčka-37%, Nizozemska-29%, Italija-23%, Njemačka- 4%).
Pri odluci o ulasku u ulaganje u sustav za navodnjavanje potrebno je znati da je za pravilan rad sustava potrebno osigurati velike količine vode. U praksi, korisnici navodnjavanja trebaju akumulaciju u kojoj će imati pričuvu vode od minimalno jednog obroka za svoj nasad.
Prema veličini navodnjavanih površina Hrvatska zauzima jedno od posljednjih mjesta u Europi. Navodnjava se oko 18.000 ha, odnosno 1,3% trenutačno obradivih površina (svega 0,8% potencijalno obradivih), što je jako zabrinjavajuće. Posebno ako se zna da suše mogu smanjiti urode kultura za 20-80%, ovisno o njihovoj jačini i dužini trajanja. Stoga je za proizvođače ulaganje u ovakvu opremu ekonomski potpuno opravdano, uz brzi povrat investicije. Prema procjenama na temelju raspoloživih količina vode mogli bismo navodnjavati 30% potencijalno obradivih površina, odnosno 700.000 ha.
U Virovitičko-podravskoj županiji se radi na izgradnji najvećeg sustava navodnjavanja u Hrvatskoj, veličine 1.280 ha (Kapinci-Vaška), a županija planira izgradnju sustava navodnjavanja na oko 5.000 ha površine. To bi povećalo primarnu poljoprivrednu proizvodnju kao i prateću prerađivačku industriju. Hrvatske vode su počele i s pripremnim radovima za navodnjavanje u Baranji, na 5.000 ha površine. Trošak tog projekta je procijenjen na 19,8 milijuna kuna.
Povećani prinosi – rast prihoda
Osnovni cilj uvođenja sustava navodnjavanja je ublaživanje posljedica nedovoljnih količina vlage u tlu koje dovode do otežanog razvoja biljke uz smanjenje (redukciju) potencijalnih prinosa. Stoga, uvođenjem sustava dolazi do povećanja prinosa, a samim time i prihoda, koje ovisi o osobinama samog tla. U sljedećoj tablici su prikazani povećani prinosi koji se očekuju navodnjavanjem na samom jugu naše države, na području Dubrovačko-neretvanske županije. Jednom kada je sustav za navodnjavanje izgrađen i postavljen na nekoj parceli dolazi do izravnog povećanja prinosa poljoprivrednih kultura. To vodi i do rasta troškova poljoprivredne proizvodnje koji su izravno vezani uz prinos kultura. Posebno se to odnosi na intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju (povrćarstvo) s visokim udjelom ljudskog rada u pojedinim proizvodnim fazama.
Kod takvih kultura u uvjetima navodnjavanja značajno rastu troškovi berbe, pakiranja i prerade plodova koji čine najvažniju stavku u ukupnoj troškovnoj strukturi. Nadalje, navodnjavanjem se u proizvodnoj strukturi pojavljuju dohodovnije kulture koje, uz bolje ekonomske rezultate, zahtijevaju i veću količinu ulaganja rada i kapitalnih resursa. Pri tome treba napomenuti da je cijena vode jedna od najvažnijih odrednica ekonomičnosti poljoprivredne proizvodnje. Jednom kada je sustav za navodnjavanje izgrađen i postavljen na nekoj parceli dolazi do izravnog povećanja prinosa poljoprivrednih kultura. To vodi i do rasta troškova poljoprivredne proizvodnje koji su izravno vezani uz prinos kultura. Posebno se to odnosi na intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju (povrćarstvo) s visokim udjelom ljudskog rada u pojedinim proizvodnim fazama.
Iznos investicije
Koliko točno iznosi investicija u sustav za navodnjavanje teško je reći. Zato jer svako područje ima svoje specifičnosti kojima treba prilagoditi sustav, ali neke procjene govore o oko 1.000 eura ulaganja po hektaru za „napravi sam“ varijantu navodnjavanja kišenjem. Naravno da je uvijek bolje da sustav projektiraju specijalizirani izvođači. U tom slučaju je i investicija veća, kao i u slučaju sustava „kap po kap“. Potrebu uvođenja sustava navodnjavanja proizvođači sve više prepoznaju, pa tako Belje koje je do sada navodnjavalo manje od 1.000 ha površine, planira u 2016. povećati tu brojku na 3.800 ha.
Trenutno koriste sustav navodnjavanja kišenjem. Od ukupnih površina pod duhanom svega 11% (400 ha) se navodnjava, a na njima prošlogodišnje suše nisu uzrokovale ranu zriobu. Dok se u suhome ratarenju ostvario prosječni prinos od 2.120 kg po hektaru, na navodnjavanim proizvodnim površinama ostvaren je prosječni prinos od više od 3.000 kg po hektaru. Iako se očekivalo da će više proizvođača ući u projekt navodnjavanja, izgleda da su visoki troškovi proizvodnje ipak smanjili njihovu zainteresiranost. Bez sustava za navodnjavanje moderna poljoprivredna proizvodnja nije moguća, pogotovu u uvjetima ekstremnih klimatskih promjena kojima sve više svjedočimo. Stoga je ovakvo ulaganje svakako potrebno, a uz mogućnost više žetvi/berbi na istoj površini, kao i mogućnost obogaćivanja plodoreda osjetljivijim kulturama, investicija se brzo vraća i svakako je opravdana.
