Iako voda zauzima 70 % zemljine površine, udio slatke vode je samo 3 %. Čak 25% svjetske populacije ne raspolaže dovoljnom količinom pitke vode. Osiguranje pitke vode je danas glavno ekonomsko, gospodarsko i sigurnosno pitanje na svjetskoj razini. Stoga slobodno možemo reći da je voda vrlo važan strateški resurs. Globalno, navodnjavano zemljište zauzima 20-ak % obrađenih površina na kojima se proizvodi gotovo 40 % svjetske hrane. Kalkulira se da na globalnoj razini na poljoprivredne aktivnosti odlazi gotovo 70 % od sve ukupno zahvaćene vode.
Republika Hrvatska može se podičiti da je jedna od rijetkih zemalja koja ima značajne rezerve čiste pitke vode, da smo po bogatstvu i dostupnosti vodnih izvora po stanovniku na petom mjestu u Europi, a na 42. mjestu u svijetu. Hrvatska prema procjenama ima dovoljno zalihe vode za svoje potrebe za nekoliko sljedećih desetljeća. Otprilike 90 % vode koju koristimo za vodoopskrbu je podzemna voda.
Navodnjavanje u nas
Premda je navodnjavanje poljoprivrednih kultura vrlo stara melioracijska mjera i praksa koju su koristile mnoge civilizacije u prošlosti, u Republici Hrvatskoj prema procjenama stručnjaka navodnjava se nažalost tek 2,5 % poljoprivrednih obradivih površina bez obzira na bogate prirodne resurse u vidu kvalitetnih tala i obilja vode. Prema podacima FAOSTAT-a u 2016.g. 8,9 % korištenih poljoprivrednih površina u EU bilo je pogodno za navodnjavanje (15,5 milijuna ha), ali se samo 5,9 % stvarno i navodnjavalo (10,2 milijuna ha).
U razdoblju između 2005. i 2016. površine za navodnjavanje u poljoprivrednim područjima EU smanjile su se za 3,5 %, a površine za navodnjavanje za 6,1 %. Od mediteranskih zemalja u EU prednjače Španjolska (15,7 %) i Italija (32,6 %) s najvećim udjelom površina za navodnjavanje u poljoprivrednim područjima EU.
U današnje vrijeme, više od 40 % korištenja vode u Europskoj uniji koristi se za poljoprivredu, a većina je zahvata slatke vode za poljoprivrednu upotrebu u južnim zemljama EU-a, posebice u Španjolskoj i Italiji. Navedene dvije zemlje uzgajaju iste mediteranske poljoprivredne kulture kao i mi u priobalnom i jadranskom dijelu RH. Službeni podaci o navodnjavanim površinama u Hrvatskoj nažalost ne postoje, pa se procjenjuje da je ukupni broj poljoprivrednih površina na kojima je omogućeno navodnjavanje, kad se u obzir uzmu i raniji sustavi koji su postojali, do 25.000 ha, odnosno 2,4 % korištenog poljoprivrednog zemljišta.
Po navodnjavanju smo i dalje uvjerljivo na začelju u EU, a u izgradnju sustava za navodnjavanja uloženo je do sada oko 170 milijuna €, što je tek 1/4 predviđenih sredstava u posljednjih 15 godina. Na ove sustave se i dalje spaja zanemarivo mali broj poljoprivrednika, što cijeli državni program navodnjavanja dovodi u pitanje. Izgleda da Hrvatski poljoprivrednici očito nisu još dovoljno svjesni činjenice da je navodnjavanje jedna od ključnih melioracijskih mjera koja je zbog klimatskih promjena nužna kako bi se povećali prinosi ili čak samo održali na postojećoj razini. Nije tome kriva samo svijest poljoprivrednika, već i izuzetno visoke cijene opreme i priključaka na sustave, zatim usitnjenost poljoprivrednih površina, ali i nesigurnost po pitanju dugoročnog zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta.
Plan nije ispunjen
Utjecaj klimatskih promjena na poljoprivrednu proizvodnju je u posljednja 2 desetljeća sve veći. Najveći problem je deficit vode koji se definira kao razlika između potreba za vodom specifičnih za usjeve i one koja je raspoloživa kroz oborine, a zbog sve učestalijih i dugotrajnijih sušnih razdoblja RH je još 2005. godine odobrila ˝Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama˝ (NAPNAV).
U projektu je planirano da će se do kraja 2020. godine navodnjavati 65.000 ha, ali taj plan nije ispunjen i do sada su izgrađeni novi sustavi navodnjavanja na tek oko 14.500 ha. Kad govorimo o navodnjavanju poljoprivrednih površina potrebno je razdvojiti dvije kategorije; i to jednu u koju spadaju izgrađeni sustavi u koje država investira da ih uspostavi, dok su druga kategorija podaci o stvarno navodnjavanim površinama do kojih je u RH gotovo nemoguće doći.
Nažalost, za Hrvatsku je poražavajuća i činjenica da su određeni sustavi za navodnjavanje, koje je izgradila država javnim novcem već danas potpuno neiskorišteni, ili devastirani ili zapušteni. Jedan od takvih loših primjera je sustav Opatovac u Vukovarsko-srijemskoj županiji u koji je uloženo oko 15 milijuna € i predviđeno navodnjavanje više od 700 ha poljoprivrednog zemljišta, a crpna stanica nikada nije puštena u rad odnosno ne navodnjava se niti jedan hektar površina.
Kroz program potpune i djelomične sanacije postojećih sustava navodnjavanja omogućeno je navodnjavanje na gotovo 4.000 ha (9 sustava), za što je uloženo oko 7 milijuna €. Do kraja 2016.g., iz NAPNAV-a (izgradnjom novih te djelomičnom i potpunom sanacijom postojećih sustava navodnjavanja) omogućeno je navodnjavanje na ukupno 13.019 ha. I drugi sustavi koji su izgrađeni državnim novcima nisu ispunili svoju svrhu s obzirom da nemaju dovoljan broj krajnjih korisnika, poljoprivrednika, zbog čega je upitno ulaganje u sustave koji propadaju i ne koriste se jer ne postoji interes poljoprivrednika da ih koriste. 
Koristi bi bile višestruke
U Jadranskom dijelu RH, koristi od navodnjavanja u ključnim fazama razvoja kultura kada su kulture najosjetljivije na nedostatak vode, bile bi višestruke. Povećanjem proizvodnje i kvalitete, bili bi konkurentni količinama i cijenom posebno u ljetnim mjesecima turističke sezone. Na dalmatinskim otocima, u posljednja 2 desetljeća uslijed klimatskih promjena sušna razdoblja su sve učestalija i veća. Voda, čak i ona za piće zna biti ograničena uslijed ljetnih mjeseci i u jeku turističke sezone, a za poljoprivredu je gotovo i nema. Poljoprivrednici se snalaze na razne načine, pa i kopanjem bunara, troška koji nije zanemariv, ali ti bunari najčešće u ljetnim mjesecima presušuju ili dolazi do miješanja morske i pitke vode, koja onda nije za pogodna za poljoprivredu.
Jedna od mogućnosti za rješavanje ovoga problema je i u izgradnji sustava za desalinizaciju, ali to su iznimno zahtjevni projekti i sustavi, kako s tehnološke strane, tako i s financijske. Iako je očito da navodnjavane površine u RH nisu usklađene s potrebama i mogućnostima, potrebno je planirano i racionalno graditi sustave navodnjavanja s aspekta njihove isplativosti i dugoročne financijske održivosti. Uvođenje kompletnog sustava navodnjavanja na određenom području, od istraživačkih radova, preko izgradnje vodospremišta, zatim razvoda mreže cjevovoda iznimno je tehnološki složen proces, a i financijski je složen i zahtjevan infrastrukturni zahvat.
Veće globalno zagrijavanje – veći rizik
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i FAO predviđaju povećanje globalne potražnje za poljoprivrednim proizvodima od 15 % do 2028., s utjecajem na prirodne resurse (kao što su zemlja i voda) i bioraznolikosti. Pretjerano iskorištavanje vodnih resursa prijetnja je i poljoprivredi i čitavom okolišu, zbog čega kompromis između poljoprivredne produktivnosti i očuvanja vodnih resursa treba ozbiljno razmotriti. Što se tiče klime, ovisno o budućim društveno-ekonomskim uvjetima, predviđa se da će rizik od nestašice vode biti veći s globalnim zagrijavanjem.
U određenim dijelovima svijeta, vlade priznaju da se trenutni obrasci potrošnje vode temelje na ideji da vode još uvijek ima u izobilju, što zbog utjecaja klimatskih promjena više nije slučaj. Povećanja sušnih razdoblja i smanjenje dostupnosti vode očekuju se na Mediteranu i na jugu Europe, gdje bi se rizici povezani s nedostatkom vode mogli znatno smanjiti ako bi došlo do globalnog zatopljenja od predviđenih 1,5 °C.
Stručnjaci očekuju da će povećane temperature povećati i potrebe usjeva za vodom. Stoga, u nedostatku alternativnih strategija upravljanja vodama i promjena u hrani i potrošnje energije, potražnja za vodom mogla bi premašiti ponudu do 2050. godine.
Budućnost navodnjavanja leži u određivanju ograničenja agroekosustava i prirodnih resursa, prilagodbi novih proizvodnih strategija temeljenih na konkurentnosti bez zaboravljanja održivosti, te pravilnom korištenju novih tehnologija i znanstvenih spoznaja. Uz sve ovo, ne bismo trebali zaboraviti ključnu ulogu koju poljoprivreda igra u scenarijima klimatskih promjena i kako pravilan razvoj aktivnosti može pomoći u ublažavanju njezinih učinaka i pretvaranju poljoprivrede navodnjavanja u održiv i profitabilan sektor unutar održive ekološke ravnoteže.
