Na koje bolesti soje treba obratiti pozornost?

Uzgoj soje u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina odvija se na površinama između 80000 i 90000 hektara. Površine zasijane tom vrijednom mahunarkom u blagom su porastu. Hrvatska se može pohvaliti prilično snažnom sjemenskom proizvodnjom soje, relativno naprednim oplemenjivačkim programima i razvojem novih kultivara, dugom tradicijom i modernom tehnologijom proizvodnje soje na mnogim domaćim poljoprivrednim gospodarstvima.

Kao i kod svih ratarskih kultura, prinosi i kakvoća prinosa soje ovise ponajprije o vremenskim prilikama i ulaganjima u proizvodnju. U ulaganja se ubraja i zaštita od korova, štetnika i bolesti. Kod okopavina kao što su soja, kukuruz ili suncokret, pažnju proizvođača najviše zaokuplja borba protiv korova.

Suzbijanje korova u soji osnova je uspješne proizvodnje. U posljednjih nekoliko godina, vruća ljeta donijela su i sve češći te jači napad jednog štetnika – koprivine grinje (Tetranychus urticae). Bolesti soje tako su većini proizvođača „na trećem mjestu“ po važnosti, iza korova i štetnika. Međutim, bolesti također mogu poprilično utjecati na prinos i rezultate proizvodnje soje. U posljednjih desetak godina na brojnim parcelama zabilježeni su slučajevi jakih zaraza i velikih šteta od bolesti soje.

Najzastupljenije bolesti

Bolesti soje koje se javljaju svake godine i u gotovo svim područjima su plamenjača (Peronospora manshurica) i rak stabljike (Diaporthe spp.). Od njih, plamenjača je manje štetna. Plamenjača se može smatrati najčešćom, ali praktično malo važnom bolesti soje u Hrvatskoj. Prepoznaje se po pojavi okruglastih do pravokutnih žutih pjega na licu lista. Na naličju pjega stvara se sivkasti mašak. Pjege se samo u rijetkim slučajevima mogu toliko razviti da uzrokuju sušenje lista i slabije nalijevanje zrna. Za razliku od plamenjače, rak stabljike može uzrokovati gubitke u proizvodnji i smatra se važnom bolesti.

Postoji nekoliko različitih vrsta uzročnika raka stabljike, no simptomi su slični. Stabljika se suši i poprima smeđu boju. Simptomi zapravo nalikuju na „prijevremeno“ dozrijevanje i dobro se uočavaju dok su stabljike još zelene. Posmeđenje se obično javlja na gornjem dijelu stabljike, dok je donji dio zelen. Na suhim, smeđim dijelovima stabljike lako se uočava mnoštvo gustih crnih točkica, često raspoređenih u prugama.

Točkice su vidljive i na mahunama. To su sitna plodišta gljiva uzročnika bolesti iz kojih se ti paraziti dalje šire. Ako bolest zahvati biljke rano, mahune se slabo razvijaju, zrna su sitnija ili smežurana, a rjeđe se biljke potpuno osuše bez da daju zrno. Ako se rak stabljike javi kasnije, prinos ne mora biti značajno smanjen. Rak stabljike je važan u sjemenarskoj proizvodnji jer gljive uzročnici bolesti mogu zahvatiti sjeme. Takvo sjeme uglavnom ne klije te u vlažnim uvjetima propada. Osim Diaporthe vrsta, slične simptome može uzrokovati i jedan drugi parazit, gljiva Colletotrichum truncatum.

Također, zahvaća stabljiku koja se suši. Mahune i zrno se slabije razvijaju ili se ne razviju. Bolest se naziva antraknoza. Može biti štetnija od raka stabljike, no u Hrvatskoj se javlja rjeđe. Posljednjih nekoliko godina antraknoza se sve češće viđa u usjevima soje. Još jedna bolest javlja se na stabljici. To je cerkospora (Cercospora kikuchii). Prepoznaje se po sivim lezijama koje kasnije poprimaju crnu boju. Najuočljiviji simptomi cerkospore soje javljaju se na zrnu. Zrno dijelom poprima purpurnu, ljubičastu prevlaku. Cerkospora soje u Hrvatskoj se javlja relativno sporadično i ne uzrokuje veće štete. Najštetnijom bolesti soje u Hrvatskoj do nedavno se smatrala bijela trulež, koju uzrokuje gljiva Sclerotinia sclerotiorum.

Bijela trulež napada brojne kulture, poput suncokreta, uljane repice, graha, graška, povrtnih kupusnjača, rajčice ili salate. Međutim, za razliku od jakih zaraza na suncokretu ili uljanoj repici, u posljednjih pet – šest godina uglavnom nisu uočene jače zaraze na soji. Bijela trulež napada stabljiku soje, koja propada. Na stabljici se u vlažnim uvjetima stvara gusti bijeli micelij, poput vate. U unutrašnjosti i na površini zahvaćenih stabljika soje stvaraju se tvrde crne strukture, poput kamenja. To su tzv. sklerocije uzročnika bolesti, gljive Sclerotinia sclerotiorum. Sklerocijama se gljiva održava dugo vremena. Sjetva soje na parcelama gdje ima dosta sklerocija predstavlja rizik za usjev.

Tijekom posljednjih desetak godina, najštetnije bolesti soje u Hrvatskoj postale su fitoftora (trulež korijena i podnožja stabljike) i suha trulež. Obje napadaju kroz korijen i dalje se „penju“ uz stabljiku. Fitoftora i suha trulež vrlo su različite.

Fitoftoru uzrokuje Phytophthora sojae, koja za razvoj traži obilje vlage. Suhu trulež uzrokuje Macrophomina phaseolina (Sclerotium bataticola), kojoj za razvoj odgovaraju vrućine i suša. Tijekom posljednjeg desetljeća, kišoviti svibanj, lipanj ili srpanj pogodovali su pojavi i razvoju fitoftore soje na nekim njivama. Gubici su bili veliki, katkada i do potpunog propadanja dijela usjeva. S druge strane, vruća i sušna ljeta, koja su sve češća, pogodovale su pojavi i razvoju suhe truleži. Ta bolest bila je u Hrvatskoj poznata kao vrlo štetna na suncokretu, no jačina njene pojave u nekim usjevima soje iznenadila je i stručnjake.

Ako ljeta i dalje budu suha i vruća, suha trulež mogla bi postati jedan od većih problema u uzgoju soje. Fitoftora može zahvatiti biljke od klijanja sjemena do žetve. Kako je uzročnik bolesti vrlo agresivan na osjetljivim kultivarima, zaražene biljke najčešće propadaju i ne daju urod. Ako bolest zahvati klijance, biljke ne niču i u polju se zapažaju prazna mjesta u redu i „plješine“. Ako bolest zahvati korijen i donji dio stabljike razvijenih biljaka, biljke uglavnom venu i suše se. Osušene biljke lako se prepoznaju u polju. Zaražene biljke mogu preživjeti određeno vrijeme, male su, slabije razvijene i propadaju u kasnijim fazama.

Na podnožju stabljike biljke koje je napala fitoftora javlja se tamna, siva nekroza koje se penje uz stabljiku i oštro je ograničena od zdravog, zelenog dijela. Fitoftora naročito zahvaća dijelove polja gdje se zadržava voda. Katkada proizvođači misle da su se biljke na tom dijelu parcele osušile od stajanja vode, no zapravo ih je uništila fitoftora. Phytophthora sojae održava se u tlu otpornim i trajnim strukturama koje se nazivaju oospore. Napada samo soju.  Sušenje biljaka uočljiv je simptom i suhe truleži. Kako se takvo sušenje javlja uglavnom tijekom ljeta, zaražene biljke lako se prepoznaju među onima zelenima.

Biljke koje je zahvatila suha trulež su sive do smeđe, suhe, lomljive, manje i kržljave. Mahune na njima su male, a sjeme nerazvijeno, sitno i smežurano. U unutrašnjosti zaraženih stabljika moguće je uočiti mnoštvo sitnih crnih točkica. To su sklerocije gljive Macrophomina phaseolina. Puno su manje od sklerocija Sclerotinia sclerotiorum i katkada se dobro vide samo pod povećalom, no imaju istu ulogu. Sklerocije dospijevaju u tlo gdje se dugo održavaju, čekajući biljku domaćina i povoljne uvjete za ponovnu zarazu. Osim fitoftore i suhe truleži, još jedna bolest može napasti korijen i podnožje stabljike soje. To je smeđa trulež, koju uzrokuje gljiva Rhizoctonia solani. Napada velik broj biljnih vrsta, a naročito štetna može biti na šećernoj repi, grahu, grašku i krumpiru.

Slično kao i prethodno opisani uzročnici suhe truleži ili bijele truleži, i Rhizoctonia solani održava se u tlu u vidu trajnih struktura sličnih sklerocijama. Za razvoj joj odgovara prohladno i kišovito vrijeme. To je glavni razlog što se javlja i uočava tijekom svibnja i lipnja, do početka ljetnih vrućina. Biljke uglavnom zahvaća u ranijim fazama, prije razvoja mahuna. Zaražene biljke žute, manje su i lako se uočavaju u usjevu. Ako se izvade iz tla, na podnožju stabljike uočljiva je smeđa, suha nekroza, tamnijim rubom oštro ograničena od zelenog dijela stabljike.

Preventivne mjere za zaštitu soje

Zaštita od bolesti soje temelji se na preventivnim mjerama. Plodored kod uzgoja soje ima veliku ulogu. Najvažniji uzročnici bolesti soje žive u tlu i napadaju iz tla. Tlo može biti kontaminirano ooosporama Phytophthora sojae, sklerocijama Macrophomina phaseolina ili Sclerotinia sclerotiorum, ili pseudosklerocijama Rhizoctonia solani. Ako se koja od tih bolesti javi u usjevu u jakom intenzitetu, preporučljivo je to zabilježiti te izbjegavati uzgoj soje na toj parceli u kraćim razmacima. Pri tome je važno imati na umu da Sclerotinia sclerotiorum može biti štetna na suncokretu, uljanoj repici ili grašku, Macrophomina phaseolina na suncokretu, a Rhizoctonia solani na šećernoj repi, grašku ili drugim mahunarkama.

Plodored kao mjera zaštite od bolesti soje ima važnu ulogu i zato što drugi važni uzročnici bolesti soje preživljavaju i održavaju se na biljnim ostacima. To vrijedi za uzročnike raka stabljike (Diaporthe vrste), antraknoze (Colletotrichum truncatum) i cerkospore (Cercospora kikuchii). Što je duži razmak između uzgoja soje na istoj parceli, u pravilu je manji rizik od jače pojave tih bolesti.

Druga ključna mjera u zaštiti od bolesti soje jest izbor manje osjetljivih ili otpornih kultivara. Otpornost ili tolerantnost na najvažnije bolesti važna je u oplemenjivanju soje. Sjemenske kuće, domaće i strane, imaju napredne programe oplemenjivanja soje na bolesti. Otpornost ili tolerantnost na neku bolest može biti jako izražena između kutivara. To naročito vrijedi, primjerice, za fitoftoru ili rak stabljike. Kod izbora sorte, preporučljivo je imati u vidu otpornost na najvažnije bolesti koje se javljaju na nekom području. Izbor tolerantnog ili otpornog kultivara najjeftiniji je i najpraktičniji način zaštite od bolesti.

Treća važna mjera zaštite od bolesti jest korištenje nezaraženog, zdravog sjemena. Primjerice, sjemenom soje prenose se uzročnici raka stabljike (Diaporthe vrste) ili plamenjača (Peronospora manshurica). Naročito je opasno ako u sjemenu soje ima sklerocija Sclerotinia sclerotiorum. Deklarirano, certificirano sjeme pruža veliku sigurnost u pogledu zdravstvenog stanja i klijavosti. Zdravim sjemenom spriječiti će se pojava bolesti u ranim, osjetljivim fazama razvoja kao što su klijanje i nicanje. Što može biti još važnije, zdravim sjemenom spriječiti će se unos uzročnika bolesti u usjev i kasniji razvoj bolesti tijekom vegetacije.

Uporaba kemijskih ili bioloških fungicida u izravnom suzbijanju bolesti soje nije praksa u Hrvatskoj. Tretiranje se provodi uglavnom na sjemenskim usjevima. Za razliku od većine drugih ratarskih kultura, poput žitarica, suncokreta, uljane repice pa čak i kukuruza, registriranih fungicida na soji u Hrvatskoj vrlo je malo. Za suzbijanje bolesti odobreno je nekoliko fungicida na osnovi sumpora i bakra.

Za tretiranje sjemena soje službeno je odobreno jedno sredstvo na osnovi metalaksila-M (Apron® XL 350 ES), no od 2021. godine tretirano sjeme soje ne smije se sijati na otvorenom. Time se praktična vrijednost tog fungicida izgubila. Bilo bi korisno da se u budućnosti odobre još neka sredstva za suzbijanje bolesti na soji, barem za tretman sjemena. Time bi se mogućnosti izravne zaštite te velike kulture u Hrvatskoj svakako povećale.