Prema Sedmom nacionalnom izvješću i trećem dvogodišnjem izvješću Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji UN-a o promjeni klime (Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, 2018.), Hrvatska je već dulje vrijeme izložena negativnim učincima klimatskih promjena, koje rezultiraju ne samo promjenama u okolišu već i značajnim ekonomskim gubicima. Europska agencija za okoliš (EEA) svrstava Hrvatsku među tri zemlje Europske unije s najvećim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod.
Posebno zabrinjavaju učinci suše, čiji udio u ukupnim ekonomskim gubicima kontinuirano raste. Na razini cijele Hrvatske zabilježeni su negativni trendovi u ljetnim oborinama, što izravno utječe na bilancu raspoložive vode i poljoprivrednu proizvodnju. Analize pokazuju da su klimatske promjene već dovele do porasta temperatura zraka na svim dijelovima teritorija Hrvatske, pri čemu su trendovi posebno izraženi u kontinentalnim regijama.
Više sušnih razdoblja u budućnosti
Modeli klimatskih promjena, temeljeni na emisijskim scenarijima koje je definirao Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC), predviđaju daljnji porast prosječnih temperatura zraka u Hrvatskoj tijekom razdoblja od 2011. do 2040. godine. U isto vrijeme, očekuje se smanjenje količina oborina na godišnjoj razini, osobito ljeti i u ranu jesen, što će dodatno povećati učestalost i intenzitet sušnih razdoblja.
U takvom kontekstu, navodnjavanje dobiva novu dimenziju i postaje ključan alat u prilagodbi klimatskim promjenama. Ono pridonosi stabilizaciji i povećanju prinosa, omogućuje uzgoj visokodohodovnih kultura te smanjuje rizike od gubitaka uslijed klimatskih nepogoda. Osim izravnog utjecaja na poljoprivrednu proizvodnju, navodnjavanje ima i širi učinak na ruralni razvoj, zapošljavanje te prehrambenu sigurnost.
Unatoč tomu, Hrvatska još uvijek koristi tek mali dio svojeg potencijala za navodnjavanje. Samodostatnost u proizvodnji povrća iznosi oko 62 %, a vanjskotrgovinska bilanca je negativna. U strukturi proizvodnje dominiraju kulture poput kupusa, paprike, luka i češnjaka, a površine pod zaštićenim prostorima iznose tek 0,05 % korištenog poljoprivrednog zemljišta. Mala, usitnjena gospodarstva i nedostatak tehnoloških znanja dodatno otežavaju razvoj konkurentne domaće proizvodnje. Slični problemi prisutni su i u voćarstvu, vinogradarstvu i maslinarstvu. Dok se površine pod maslinama povećavaju, proizvodnja maslina i maslinova ulja ne raste istim tempom, a površine pod vinogradima su u padu. Navodnjavanje u tim sektorima, kao i u ratarskoj proizvodnji – posebice kod industrijskog i krmnog bilja – pokazuje velik potencijal za povećanje učinkovitosti i otpornosti proizvodnje na klimatske nepogode.
Na slici 1 prikazan je hidrološki bazen na području RH, a na slici 2. intenzitet navodnjavanih površina u Europi prema Aquastat podacima FAO – organizaciji za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda foto: data.apps.fao.org/aquamaps
Gdje se najviše navodnjava u Hrvatskoj?
Hrvatska značajno zaostaje za prosjekom EU. Dok u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj više od 20 % poljoprivrednog zemljišta koristi navodnjavanje, u Hrvatskoj se navodnjava tek 1,9 % površina (podatak iz 2016. godine). Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, 2016. godine u Hrvatskoj je procijenjeno 29 680 hektara zemljišta koje je moguće navodnjavati, a od toga se navodnjavalo 16 072 ha. Ipak, analiza podataka iz više izvora (DZS, ARKOD, Hrvatske vode) pokazuje nedosljednosti i ograničenja u evidenciji.
Primjerice, prema ARKOD-u se u razdoblju 2015.–2020. u prosjeku evidentiralo oko 7 470 ha navodnjavanih površina, što je značajno manje od procjena o privatnim sustavima navodnjavanja (15 000 ha). Najviše navodnjavanog zemljišta nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj i Zadarskoj županiji te Vukovarsko-srijemskoj. Kulture koje se najčešće navodnjavaju su povrće, voće i masline. Glavni izvori vode su zdenci (30 %), prirodni vodotoci i kanali (23 %), te javni vodovod (19 %), dok su najčešće korištene metode kišenje i lokalizirano navodnjavanje. Unatoč ulaganjima u infrastrukturu kroz Nacionalni projekt navodnjavanja (NAPNAV), broj parcela koje se stvarno navodnjavaju unutar izgrađenih sustava i dalje je nizak.
Jedan od najvećih izazova koji nas očekuje u narednim desetljećima je kako proizvesti više hrane s što manje raspoložive vode. U tom kontekstu, znanje, inovacije i tehnološki napredak postaju ključni alati za održivu budućnost poljoprivrede.
Učinkovito korištenje vode
Precizni sustavi navodnjavanja, digitalna agronomija, senzorska tehnologija, učinkovitije korištenje vode te povećanje kapaciteta tla za zadržavanje vlage – primjerice kroz očuvanje i povećanje sadržaja organske tvari – predstavljaju smjerove razvoja koji nadilaze tradicionalne granice struke. Važan, ali često zanemaren segment navodnjavanja odnosi se i na urbane prostore – održavanje zelenih površina, sportskih terena i zelenih krovova. Ti sustavi nisu samo estetski ili rekreativni element, već imaju ključnu ulogu u ublažavanju urbanih toplinskih otoka i održavanju mikroklimatske ravnoteže. U tom kontekstu, interdisciplinarni pristupi koji povezuju agronomiju, građevinu, urbanizam i okolišnu znanost postaju sve važniji.
Agronomska struka oduvijek je bila interdisciplinarna znanost – spoj agronomije, ekologije, inženjerstva, kemije, biologije, fizike i ekonomije. Danas, i još više u budućnosti, upravo će ta interdisciplinarna znanja biti ključna za rješavanje izazova proizvodnje hrane, ali i za upravljanje okolišem i prostornim resursima. Zato je iznimno važno motivirati mlade ljude da prepoznaju važnost agronomije – ne samo kao struke koja se bavi proizvodnjom hrane, već kao ključne znanosti o održivom upravljanju okolišem, tlom i vodom, i kao temelja donošenja odluka koje oblikuju budućnost. Fakulteti, istraživačke institucije i gospodarstvo zajedno trebaju motivirati buduće studente da se uključe u razvoj pametnih i održivih rješenja za hranu, vodu i okoliš – jer znanje je resurs budućnosti.
Istraživanja
Na Zavodu za melioracije Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu već se provode istraživanja usmjerena na što učinkovitije korištenje vode za navodnjavanje – od primjene senzorskih tehnologija i upravljanja navodnjavanjem do proučavanja učinka navodnjavanja na konačnu kvalitetu poljoprivrednih proizvoda, poput vina i maslinovog ulja. Istovremeno, istražuju se načini povećanja zadržavanja vlage u tlu, primjerice kroz primjenu biootpada. Ova istraživanja važan su doprinos ciljevima zelene tranzicije i održivog gospodarstva – s krajnjim ciljem pretvaranja tradicionalne poljoprivrede u naprednu, visokotehnološku i okolišno odgovornu granu gospodarstva koja će učinkovito koristiti prirodne resurse, razvijati inovativne sustave uzgoja i biti usklađena s principima kružnog gospodarstva i bioekonomije.
