OPG Najman je prošao put od hobija do vrhunskog biznisa. Bračni par Štefica i Dragutin Najman na pitomom brežuljku iznad Varaždinskih Toplica 1983. godine kupili su zemljište klijeti i vinogradom kako bi iz stana i gradske varaždinske vreve vikendima bježali u prirodu i odmarali dušu radeći. Štefica je bila trgovkinja, a Dragutin građevinar specijaliziran za tunele i mostove. Ljubav prema prirodi i želja da svojim rukama stvore nešto u čemu će uživati rezultirali su kvalitetnim vinima koja su vrlo brzo prepoznata u krugu prijatelja, a potom počela dobivati i nagrade na natjecanjima.
Dragutin voli crna vina, pa je uz graševinu odmah posadio i crni pinot, a postupno i druge sorte – rajnski rizling, bijeli pinot, sauvignon, muškat žuti, zweigelt i portugizec. Hobi su postupno pretvorili u posao pa danas imaju dva i pol jutra vinograda i deset tisuća trsova na više parcela. Godišnje proizvedu 25 do 30 tisuća litara vina koje su na lokalnom tržištu, najviše u Varaždinu i Varaždinskom Toplicama, uglavnom prodavali rinfuzno, a od prije tri godine i u buteljama kao kvalitetna i vrhunska. – Kad upoznaš vinograd i vidiš kaj hoće i kaj treba onda daje i dobre rezultate. Malo smo gospodarstvo, nastojimo zadržati taj hobistički pristup kako se ne bi izgubila ljubav i zadovoljstvo s kojom nektar iz grožđa pretvaramo u vino, govori nam Dragutin. Vinogradi, podrum i lijepo uređena klijet nalaze se na adresi Kubilšćak u Futaču, na Topličkoj vinskoj cesti, tri kilometra od središta grada.
Futač je brijeg po kojemu su vina dobila ime, ali i zagorski naziv za prelijepu pticu selicu dugog kljuna, smeđe boje, krila išaranih crnobijelim prugama i velikom kukmom na glavi, službenog imena pupovac. Zgodno se to poklopilo pa je lik ptice iskorišten za vizual Najman vina čemu je dodano kajkavsko geslo „A kaj ve“ što sve skupa priči daje upečatljivi autohtoni štih jer već odavno za uspjeh nije bitna samo kvaliteta onoga što se nalazi u boci već proizvod kao cjelina – i sadržaj i forma.
Još nešto se Najmanima zgodno poklopilo – zetovi. Jedna im je kći profesorica, druga ekonomistica i prevoditeljica, a zetovi vole vino, izazove i druženja. Siniša Hajsok je prije 12 godina napustio posao električara, prekvalificirao u vinara i profesionalno pridružio OPG-u. Mario Oblak je iskusni kuhar i diplomirani sommelier sireva. Učio je u Varaždinu, Grazu i Parizu, vodio je više restorana od kojih su neki uvršteni među 100 najboljih u Hrvatskoj, radio kao gastropromotor u Vindiji, a dvije godine bio je i instruktor u Akademiji Culinarici Hrvatskoga udruženja kuhara. – Ja sam onaj zet koji više voli fešte, popit i pojest. Drugi zet je glavni vincilir, oko vinograda. On je taj koji stvara, a ja trošim, šali se Mario i ozbiljno dodaje: – Kako on enološki u podrumu dobiva vrhunska vina, tako se ja trudim da ih sljubim s hranom, a napose sa sirevima kako bi potrošači imali potpuni doživljaj. Bitno je da sir ne nadvlada vino ili obrnuto, nego da se sve to fino sljubi i da imamo krasan okus. Mi ne inzistiramo, samo dajemo preporuke, sve drugo ovisi o subjektivnom doživljaju.
Graševina uz sir s vrhnjem
Prezentacije organiziraju u restoranima jer još uvijek nemaju kušaonicu, a hranu i sireve nabavljaju s okolnih OPG-ova, do pedesetak kilometar u krug, s izuzetkom dva sira iz Vindije koji se rade po tradicionalnoj metodi i domaćeg kuhanog sira blagog okusa iz Daruvara kojeg zbog nepretencioznih aroma služe uz rajnski rizling jer nema velikih kiselina. Uz graševinu, klasično hrvatsko vino, Mario predlaže svježi sir s vrhnjem koji je popularan u sjevernom dijelu Hrvatske, zajedno s domaćim vlascom i cvijetom vlasca (koji je također jestiv), namočenim u domaćem bučinom ulju.
Pravi Najmanovi specijaliteti o kojima se priča i koje gosti pamte su pogača slična talijanskoj focacci i varaždinski klipići gospođe Šefice. Pogaču su, prigodno nazvalifukača, a radi se kao obično tijesto od bijeloga glatkog brašna. Da bi dobila travnato-hrskavi okus, što se savršeno spaja uz bijela vina, dodaje se rikola i malo luka. Tijesto prije pečenja treba dobro zaliti maslinovim ili bučinim uljem, a baš zbog toga se prethodno mora dizati tri sata i dva puta miješati. Kad se ispeče, unutrašnjost mora biti mekana, spužvasta, s puno rupica. 
Specijalitet je i sirna torta koju služe uz Najmanov pjenušac od crnog pinota, rađen klasičnom metodom u bocama. Uvjereni su da svaka butelja bez obzira na cijenu može naći tržište: crni pinot prodaju u Poljskoj, izvezli su i nešto bijelog vina u Njemačku, a za ljubitelje gemišta u litrene boce pod imenom Toplička iskra pune bijeli cuvee od baze graševine te rajnskog rizlinga i sauvignona. – Probali smo, ljudi su bili zadovoljni i prihvatili naše proizvode i ideje. Vina idu dobro, ugostiteljski dio se polako budi. U planu nam je proširiti vinariju za još 200 kvadrata i podruma za 100 tisuća litara vina od kojih bi većina trebala biti sorte koje će najviše tražiti tržište, i otvoriti kušaonicu ili mali restorančić, kaže Siniša Hojsak.
Okrupniti posjede!
Još se samo jedna stvar treba poklopiti da bi priča o uspješnim vinarima s Futač brega bila potpuna, a budućnost izvjesna. – Problem su mali posjedi, teško ih je okrupniti. Sve je više starih osoba koje ne mogu raditi pa su parcele napuštene, a mi ih ne možemo kupiti jer su preskupe. Lokalna samouprava bi trebala razmišljati o nekim zahvatima, možda i zakonima na razini cijele države jer se s tih posjeda šire bolesti. Ovaj posao nismo naslijedili, mi smo prva generacija koja radi vinograd i za deset godina postali smo prepoznatljivi. Posao će polako u potpunosti preuzeti i druga generacija koja se ozbiljno misli baviti vinogradarstvom i vinarstvom u narednih 40 godina i zato im je potrebna dostatna potpora države, zaključuje Dragutin. 
