Nezapamćeni slom hrvatske poljoprivrede doveo je do osiromašenja seljaka i izumiranja sela!

U redakciji Gospodarskog lista primili smo dopis koji je sadržao dokument pod nazivom “Apel za Novu poljoprivrednu politiku u Hrvatskoj”. Taj dokument je pripremila Razvojna mreža Republika. (RMR) intelektualna platforma koja okuplja i umrežava sve građane Republike Hrvatske koji promišljaju njen dugoročni razvoj, a posebno društvene, političke, ekonomske i kulturne čimbenike koji taj razvoj na ovaj ili onaj način ugrožavaju. Voditelj RMR-e je dr. sc. Drago Čengić, znanstveni savjetnik u mirovini.  Cilj je da se na temelju ovog apela pokrene javna rasprava o hrvatskoj poljoprivredi. Zbog opširnosti dokumenta objavit ćemo ga u nastavcima u ovom i iduća dva broja.

Nakon 12 godina članstva u EU postalo je posve razvidno da je proces adaptacije hrvatske poljoprivrede na tržište Europske unije spor, vrlo skup i neučinkovit. U zadnje vrijeme poprima obilježja pravog sloma poljoprivredne proizvodnje – nezapamćenog u posljednjih pola stoljeća!

Jednostavni podaci pokazuju jalovost dosadašnjih poljoprivrednih politika i mjera ruralnog razvoja. Podaci o vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju da je Hrvatska 2023. ostvarila povijesno najveći vanjskotrgovinski deficit u proizvodnji prehrambenih proizvoda od čak 1,9 milijardi eura. Pretpostavlja se da će podaci za 2024. godinu pokazati deficit od više od 2 milijarde eura.

Hrvatska ima trgovinski deficit u prehrambenim proizvodima od čak 2.5 posto BDP-a. Jedan od izvora sadašnje inflacije leži u krizi hrvatske poljoprivredne proizvodnje i izostaloj samodostatnosti u proizvodnji hrane.

Trebamo seljaku vratiti društveno dostojanstvo

Okupljeni oko ovoga Apela smatraju da Hrvatska treba Novu poljoprivrednu politiku (NPP) i nove mjere ruralnoga razvoja, koji posve raskidaju sa sadašnjim obrascima razmišljanja i načinima djelovanja. Potrebno je brzo naseljavanjem osnažiti ruralni prostor, uzgojiti i proizvesti dovoljno hrane za domaće stanovništvo, unaprijediti organizaciju i povezivanje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, uvjete života, uzgoja i proizvodnje hrane na selu vezati uz prednosti biološke raznolikosti te poljoprivredi, selu i seljaku vratiti društveno dostojanstvo koje mu se sadašnjom poljoprivrednom politikom uskraćuje.

Nova poljoprivredna politika počiva na paradigmi jačanja ekonomske slobode malih i srednjih uzgajivača i poljoprivrednih proizvođača, na europskom pristupu realnosti sela i složenih zahtjeva koje organski razvijana obiteljska poljoprivredna gospodarstva moraju ispuniti u proizvodnji hrane i izvan nje. Njen je glavni cilj smanjenje „povijesne asinkronije” u uzgoju i proizvodnji hrane u odnosu na usporedive EU-zemlje. Snaženjem prehrambenog suvereniteta samodostatnom proizvodnjom hrane hrvatsko selo i obiteljska poljoprivredna gospodarstva u njemu ključ su zaustavljanja pogubnih procesa depopulacije, deagrarizacije i emigracije na našim ruralnim prostorima.

Temeljna načela Nove poljoprivredne politike su:

• Jačanje i širenje ekonomske slobode najšireg kruga malih i srednjih uzgajivača i proizvođača poljoprivrednih dobara kroz prodaju državne zemlje malim i srednjim poljoprivrednicima pod jasnim uvjetima;
• Usmjeravanje sustava potpora, mjera i poticaja  onima kojima je poljoprivreda stvarna djelatnost;
• Jačanje instrumenata vlasništva nad privatnim poljoprivrednim zemljištem;
• Jačanje i obrana poštenih odnosa između malih kooperanata i velikih poljoprivrednih tvrtki;
• Dosljedna obrana načela jednakih pravila za sve u tržišnome nadmetanju u području uzgoja i poljoprivredne proizvodnje, prerade i njene distribucije.

Pozivaju se svi dobronamjerni građani, stvarni poljoprivrednici, poslovni ljudi, članovi akademske, kulturne i medijske zajednice te sve političke osobe i stranke da podrže ovaj Apel o novoj poljoprivrednoj politici. Samo uz vašu pomoć može se započeti nacionalni dijalog o strateškim čimbenicima razvoja sela i jačanja njegovih veza s gradom, a na korist budućnosti naše poljoprivrede i našega seljaka, jačanja ekonomskih sloboda poljoprivrednih proizvođača, višeg životnog standarda građana naših ruralnih prostora i gospodarskog razvoja zemlje.

Politički igrokaz

Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APPRRR) 18. prosinca 2024. godine obilježila je petnaestu godinu svog rada i postojanja. U tih 15 godina hrvatskim poljoprivrednicima, ribarima i svim korisnicima isplaćeno je 10 milijardi eura potpora. A sve je krenulo 2005. godine od kada Agencija operativno provodi mjere izravne potpore, mjere ruralnog razvoja, mjere zajedničke organizacije tržišta i potpore sektoru vinarstva, brojne nacionalne potpore te mjere za pomorstvo i ribarstvo.

U ovom političkom igrokazu nigdje nije bilo jednoga važnoga pitanja: koji su konačni učinci svih tih novaca, politika i mjera na hrvatsku poljoprivredu i njezin ruralni prostor? Vrlo jednostavni podaci pokazuju svu jalovost sadašnje poljoprivredne politike i mjera ruralnog razvoja. Vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2012. bila je 2,77 milijarde eura. Zbog inflacije, rasta cijena i novca iz EU fondova u 2022. ona je narasla na 3,12 milijarde eura. Vrijednost proizvodnje u 10 godina porasla je za 12,5 %, dok je u istom promatranom razdoblju stopa inflacije porasla za 25,3 %.

Kad od nominalnog rasta od 12,5 % oduzmemo stopu inflacije od 25,3 %, ispada da je poljoprivredna proizvodnja realno pala za 12,8 %. Ukupan uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u RH, za razdoblje od 2012. do 2022. iznosio je 32,64 milijarde eura.

Ukupan izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda za razdoblje od 2012. do 2022. bio je 21,65 milijardi eura. Ukupan deficit vanjskotrgovinske bilance bio je gotovo 11 milijardi eura. Prema objavama Državnog zavoda za statistiku, vrijednost realnog dohotka u poljoprivredi u 2024. godini iznosit će 1,62 milijarde eura. To je pad od 6,3 % u odnosu na 2023. godinu. Podaci o vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju da je Hrvatska 2023. ostvarila povijesno najveći vanjskotrgovinski deficit u proizvodnji prehrambenih proizvoda od čak 1,9 milijardi eura, dok se za 2024. godinu očekuje deficit od više od 2 milijarde eura“. O slomu hrvatskog stočarstva, posebice govedarstva da i ne govorimo.

Smatramo da su kriza uzgoja i proizvodnje u hrvatskoj poljoprivredi i nedostatak jasne vizije i ključnih ciljeva razvoja poljoprivrede, poljoprivredne politike i ruralnog razvoja i više no očiti, a rezultat su nedovoljne brige političkih aktera zaduženih za ovo područje od 1990.-ih do danas, što se očituje u izostanku učinkovitog upravljanja i sustavnih razvojnih mjera usmjerenih na dugoročan ruralni i poljoprivredni razvoj. O tome govore ne samo vladajući medijsko-stručni narativi vezano za različite dimenzije krize poljoprivrede i ruralnog razvoja već i službeni statistički podaci o uvozu i izvozu poljoprivrednih proizvoda te neuspjehu u dosezanju samodostatnosti u proizvodnji ključnih poljoprivredno-prehrambenih kultura.

Umjesto da u poljoprivredi i ruralnom razvoju radimo isto kao do sada – ponavljajući stalno iste pogreške, potreban je raskid sa sadašnjom poljoprivrednom politikom, brzo usvajanje posve novih načela i mjera nove/alternativne poljoprivredne i ruralne politike te njihova brza provedba u praksi.

Ovaj stav ćemo potkrijepiti našim uvidima u:

a) vladajuće narative o krizi poljoprivrede i ruralnoga razvoja;

b) dosadašnje promašaje države u vođenju poljoprivredne politike i ruralnog razvoja;

c)  nužnost sociološke analize poljoprivredne politike i ruralnoga  razvoja u kontekstu složenih polja društvene moći;

d) načela, prioritete i mjere Nove poljoprivredne politike, o čemu će biti riječi i u idućim člancima Gospodarskog lista.

Polazno pitanje i vladajući narativi o krizi poljoprivrede i ruralnog razvoja

Sagledavajući različite dimenzije krize u našoj poljoprivredi te nemoć nadležnih institucija da u posljednjih 30-ak godina učinkovito upravljaju procesima u poljoprivredi i ruralnome razvoju, za početak postavljamo ovo pitanje: možemo li hrvatske (osobito male i srednje) poljoprivredne proizvođače prestati tretirati kao socijalne slučajeve (i glasače) o kojima treba voditi računa samo u smislu spašavanja i održavanja na životu ili ih treba smatrati stvarnim i jedinim sudionicima uzgoja i proizvodnje hrane u Hrvatskoj?

Sadašnja kriza hrvatske poljoprivrede ukazuje, između ostaloga, i na to da vladajuće političke strukture na poljoprivrednike gledaju kao na „društveni sloj u izumiranju“  ne računajući na njih kao stvarne vlasnike zemlje i šuma, čuvare ključnih resursa za nacionalnu, proizvodnu, ekonomsku i socijalnu slobodu.

Nova poljoprivredna politika (NPP) nadilazi vladajuće medijsko-stručne narative o krizi hrvatske poljoprivrede, ali vodeći računa o tezama i podacima tih narativa. Naime, ishodište svih postojećih narativa je jednostavno. To je spoznaja da je proces adaptacije hrvatske poljoprivrede na tržište Europske unije spor, neučinkovit, vrlo skup i da u zadnje vrijeme poprima obilježja pravog sloma poljoprivredne proizvodnje – nezapamćenog u posljednjih pola stoljeća!

Tri su ključna medijsko-stručna narativa

1. U hrvatskoj poljoprivredi postoje brojni problemi, a za njih pravoga rješenja trenutno nema.

Ovaj narativ zaboravlja prijedloge alternativnih rješenja poljoprivredne politike od strane skupine Živo selo i Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava Hrvatske “Život” iz prošloga desetljeća. No, iz ove se perspektive postavljaju i neka važna pitanja o prioritetima među naznačenim problemima kojih ima mnogo. Jesu li najvažniji među njima: stara dob malih poljoprivrednika/vlasnika OPG-ova (jer čak 62.627 gospodarstava ima nositelje starije od 65 godina ili 38 %, dok njih 23.522 ima nositelje starosti do 41 godine ili 14,3 %)? Ili su to latentni sukobi između velikih poljoprivrednih tvrtki, trgovačkih lanaca i malih poljoprivrednika ? Prve politika često više preferira jer smatra da su samo veliki kadri postići europsku konkurentnost hrvatske poljoprivrede, dok su mali neudruženi i znatno slabiji u odnosu na velike poljoprivredne tvrtke, prehrambenu industriju i trgovačke lance.

Jesu li to tradicionalne proizvodne prakse i kulture na strani malih poljoprivrednika, jer među poljoprivrednicima imamo gotovo 20 % njih sa ne/završenom osnovnom školom, 38,9 % sa srednjom školom, a tek 9,2 % s visokoškolskim obrazovanjem, s time da za čak 32 % nema pouzdanih podataka o stručnoj spremi? Je li glavni problem nebriga države za otkup poljoprivrednih proizvoda po trenutnim proizvođačkim cijenama ili šire društvene tendencije kao što su depopulacijski procesi i izumiranje sela? Ili je ipak iza svih vidljivih problema u pozadini jedan mnogo dublji problem: neravnopravan društveni odnos između seljaka i “gospode”, o kojem je još 1936. godine pisao Rudolf Bićanić.

Ovaj narativ relativno uvjerljivo nudi određeni katalog problema u hrvatskoj poljoprivredi. U njemu izostaju bilo kakvi stručni i politički pritisci za racionaln(ij)e poteze poljoprivredne politike!

2. Država je nemoćna u poljoprivrednoj politici, a tržište je jedino koje može dovesti do veće proizvodnje hrane i procesa obnove ruralnog razvoja.

U pozadini ovog narativa iskustveni je stav da svjedočimo nemoći države i cijelog poljoprivrednog sektora da u posljednjih tridesetak godina kontinuirano povećava poljoprivrednu proizvodnju, samodostatnost u proizvodnji hrane i izvoz domaćih poljoprivrednih proizvoda. I dalje su nam kukuruz, pšenica i soja glavni izvozni proizvodi. U 2023. uvezli smo poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti 5,73 milijarde eura. To je za 16,3 % više nego 2022., dok je izvoz rastao po dvostruko manjoj stopi (8,8 %) na 3,83 milijarde eura. Noviji podaci za 2024. godinu su još porazniji.

U ovome narativu često se podsjeća i na širu, makroekonomsku sliku naših poljoprivrednika: da su mali – 70 % poljoprivrednika obrađuje manje od 5 ha poljoprivrednog zemljišta (začudo, takvih je i u EU respektabilnih 64 % prema Eurostatu 2025.); da stoje iza fragmentirane proizvodnje usmjerene na proizvode niske vrijednosti; da sudjeluju u kratkim vrijednosnim lancima; da trže proizvode neujednačene kvalitete i s visokim troškovima poslovanja; da su nasuprot njih vrlo koncentrirana poljoprivredna poduzeća (1,26 % od svih poljoprivrednika) koja stvaraju 62 % ukupnih prihoda u poljoprivredi (Strategija razvoja poljoprivrede, NN, 3.3.2024.).

Ovaj narativ ne ulazi u društvenu konstrukciju tržišta poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj (što bi po nama trebao), ne pita se što je zapravo tržište – nepromjenljiva ekonomska ili ipak i socijalna institucija koju se može oblikovati svjesnom politikom. On ne nalaže državi posebnu brigu o tome istome tržištu – da to tržište bude otvoreno za sve, i velike i male tržišne igrače pod jednakim uvjetima.

3. Promjena na bolje moguća je uz nove ideje i inovativnu praksu poljoprivrednih proizvođača i uzgojitelja, ali i same države.

Od njih izdvajamo četiri glavne ideje.

Prva ideja: potrebna je alternativna poljoprivredna politika s jasnim prioritetima i boljom fokusiranošću potpora i drugih mjera no što je to do sada bio slučaj, a sa ciljem povećanja konkurentnosti obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Druga ideja: trebamo poljoprivrednu politiku koja povezuje primarnu proizvodnju i preradu s jakom domaćom prehrambenom industrijom, a s ciljem proizvodnje visoko-finaliziranih proizvoda s većom dodanom vrijednosti.

Treća ideja: treba masovnije razvijati uspostavu domaćih „lanaca vrijednosti” (od lokalnih do nacionalnih), posebice kod voća i povrća.

Četvrta ideja vidi zemljišnu politiku kao oruđe rasta svih koji zaista proizvode u poljoprivredi. Kako je ona blizu naše ideje o širenju ekonomske slobode poljoprivrednih proizvođača, ovdje ćemo malo šire upozoriti na neke probleme sa dosadašnjom zemljišnom politikom. Prije svega, smatramo da izvršna vlast mora na sebe preuzeti zemljišnu politiku s jasnim ciljevima povećanja naturalne i vrijednosne dimenzije poljoprivredne proizvodnje. Politika raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem mora biti u funkciji rasta OPG-ova, obrta i njihova poslovnog jačanja, osnaživanjem njihove ekonomske slobode i resursa, a ne održavanjem ponižavajućih odnosa ovisnosti o lokalnoj i nacionalnoj političkoj upravi kroz sadašnje natječaje za dodjelu državnoga zemljišta. Jednako tako, državno poljoprivredno zemljište ne smije biti alat usko interesnog podilaženja krupnom kapitalu, već generator organskog rasta obiteljskih gospodarstava i – putem promišljene zemljišne politike – oruđe moguće demografske obnove ruralnog prostora.

Sada jedinice lokalne samouprave (JLS) raspisuju i provode natječaje i dodjelu zemljišta, što potom odobrava Ministarstvo poljoprivrede. S jedne je strane dobro što je dodjela državnog poljoprivrednog zemljišta spuštena na lokalnu razinu. Na toj se razini bolje znaju potrebe poljoprivrednika, s koliko državnog zemljišta se raspolaže, što još treba staviti u funkciju i slično. Međutim, u praksi mnoge JLS-ovi nisu uopće kadrovski spremne za takvu ulogu. Kriteriji dodjele zemljišta podložni su političkim i osobnim mjerilima.

Važna novost tiče se i uočene neformalne norme o maksimalnoj veličini državnog poljoprivrednog zemljišta koje se može dati jednome poljoprivredniku (fizičkoj ili pravnoj osobi): JLS tu normu na natječaju mogu ali i ne moraju definirati. Jedna od posljedica takve zemljišne politike je i ta da mnogi do sada uspješni proizvođači ostaju bez zemljišta potrebnog za daljnji rast njihovih OPG-ova. To dovodi do gašenja proizvodnje i novog, proizvođačkog egzodusa dobrog dijela poljoprivrednika.

 Koje su stvarne opcije sadašnje „nefunkcionalne decentralizacije“ u zemljišnoj politici: vječno vraćanje istoga (propadanje proizvođača, smanjenje proizvodnje, ekonomska ovisnost seljaka o lokalnim i nacionalnim političkim dionicima) ili novi ciljevi i stvarno nova zemljišna politika u funkciji povećanja proizvodnje i broja uspješnih OPG-ova/tvrtki?

Ukratko, malim i srednjim poljoprivrednim proizvođačima treba osigurati stvarne ekonomske slobode i ekonomski opstanak kroz veće vlasnički jasne poljoprivredne površine za proizvodnju, kroz nove modele potpora i nagrade poticanom udruživanja u nove proizvođačke i zadružne organizacije – i to u jasno definiranim vremenskim okvirima. Jedan od učinkovitih načina da se to postigne jest prodaja državne zemlje malim i srednjim uzgajivačima i proizvođačima u poljoprivredi. Jednostavno: poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj mora dobiti vlasnika, a da to nije država, biti vlasnički čisto i korišteno za uzgoj i proizvodnju hrane. Samo tako ćemo ukinuti korupciju i odnose podaništva između političke strukture i poljoprivrednih proizvođača u zemlji. Iza ovih ideja još uvijek čvrsto ne stoji ni vladajuća ni oporbena politika već samo pojedinci, udruge i određeni stručni i znanstveni autoriteti  – bez stvarne društvene i političke moći. (nastavlja se)

Izvor: Razvojna mreža Republika