Profitabilan uzgoj uz primjenu novih tehnologija

U seoskim područjima gdje dominira usitnjenosti posjeda i veći broj sitnih čestica zemljišta po gospodarstvu, u narednom bi razdoblju s izdašnijim bespovratnim sredstvima iz Europskog fonda ruralnog razvoja trebalo usmjeriti mlađe obitelji na profitabilnije uzgoje biljaka uz primjenu novih tehnologija u zaštićenim prostorima. Od povrtnih se kultura u tim prostorima najviše uzgajala rajčica, paprika i nešto manje salatni krastavac, dok se tijekom zimskog razdoblja najviše sadi salata.

Od cvjetnih vrsta tijekom zime započinje uzgoj vrlo popularnih pelargonija i surfinija, koje se u rano proljeće prodaju radi ukrašavanja balkonskih ograda i prozorskih okna. Pritom bi za ekonomski isplativu proizvodnju trebalo izgraditi i opremiti jedan ili više objekata najmanje 1.000 m2 ukupno obradive površine u kojima će se tijekom čitave godine intenzivno proizvoditi povrće ili cvijeće. Tako se zadnjih godina u našoj zemlji uzgoj rajčice i paprike bez tla – na inertnom supstratu (npr. kamenoj vuni) s hranjivom otopinom (hidroponski uzgoj), proširio na nešto više od 44 ha zaštićenog prostora.

Osim za uzgoj biljaka, zaštićeni su proizvodni prostori idealno mjesto za prezimljenje i neželjeno umnažanje različitih kategorija uzročnika biljnih bolesti, npr. plamenjače (Pseudoperonospora, Phytophthora), baršunasta plijesan (Fulvia passiflora), pepelnice (Erysiphe, Sphaerotheca, Leveillula), pjegavosti lišća (Alternaria, Septoria), plijesni i truleži (Botrytis, Sclarotinia), te štetnih organizama, npr. cvjetni štitasti moljac ili “bijela mušica” (Trialeurodes, Bemisia), lisne uši (Aphidae), staklenička grinja (Tetranychus), mušice mineri lišća (Liriomyzae), kalifornijski trips (Frankliniella), šampinjonske mušice (Sciaridae), mekokožne grinje (Tarsonemidae) i drugi. Zbog ponovljenog uzgoja istih kultura pri zaštićenom uzgoju u tlu često se javljaju bolesti korijena i prizemnog dijela stabljike (Fusarium, Verticillium, Phytophthora i dr.).

Najčešće bolesti u uzgoju povrća – rajčice, paprike i krastavaca

Bolesti nadzemnih organa napadaju stabljiku, lišće i plodove, a simptomi se najčešće pojavljuju u obliku paleži, pjegavosti, truleži. Kvalitetno prozračivanje i uzgoj otpornijih biljaka je osnovna preventivna mjera da ovih bolesti bude što manje.

Plamenjača rajčice (Phytophthora) ubraja se među najdestruktivnije biljne bolesti kulturnog bilja, koja je u prošlosti uvjetovala nesagledive ekonomske, političke i socijalne posljedice. Pored rajčice ova bolest napada krumpir i surfinije (Petunia spp.). Malo je koja biljna bolest u proteklih 170 godina potakla rad tako velikog broja istraživača na proučavanju uzročnika, epidemiologije, oplemenjivanja tolerantnog bilja, molekularne genetike i biotehnologije u cilju smanjenja velikih ekonomskih šteta. U godinama pogodnim za razvoj plamenjače urodi rajčice mogu biti potpuno uništeni (npr. 2014. pri uzgoju rajčice na otvorenim gredicama i poljima). Za povišene relativne vlage u ranojutarnjim satima, na donjoj strani rubova lisnih pjega, razvija se karakteristična bijela prevlaka.

To su organi za širenje bolesti, a na jednoj prosječnoj lisnoj nekrozi ih se može razviti 100.000-300.000! Tada je bolest najopasnija, jer svako naredno duže zadržavanje vlage na biljkama pogoduje neobično brzom širenju plamenjače. Od prve pojave znakova plamenjače do potpunog uništenja usjeva u optimalnim je meteorološkim prilikama dovoljno samo 14 dana. Bolest se iz godine u godinu prenosi zaraženim zaostalim biljnim ostacima (najčešće odbačenim oboljelim plodovima rajčice) ili sadnjom zaraženog sadnog materijala. Obližnja polja zaraženog krumpira plamenjačom, često su izvor bolesti za rajčicu uzgajanu u zaštićenim prostorima. Cjelokupni uspjeh kemijske zaštite ovisi o pravovremenom suzbijanju, te izboru vrste i količine fungicida.

Danas u našoj zemlji imamo veći broj dovoljno učinkovitih pripravaka za suzbijanje plamenjače rajčice (vidi Tablicu 1.). Oni se razlikuju svojim kemijskim sastavom, načinom i mjestom djelovanja, cijenom. Vrlo važno je voditi računa o najmanjem broju dana koji mora proći od njihove zadnje primjene do berbe plodova rajčice. Plamenjača je također vrlo česta bolest pri uzgoju salatnih krastavaca (Pseudoperonospora cubensis). Suzbija se uglavnom istim sredstvima kao i plamenjača rajčice. Primjerice, dopuštenje u našoj zemlji za suzbijanje plamenjače krastavaca imaju pripravci Quadris ili Ortiva SC (karenca 3 dana), Revus SC (karenca 7 dana), Ranman Top (karenca 3 dana) i Equation PRO (karenca 7 dana).

Plamenjača rajčice je bolest kojoj pogoduju prohladno-vlažni uvjeti. Za početni ili “skriveni” razvoj bolesti su potrebna višestruka vlaženja nadzemnih organa (lišća, plodova, stabljike) u razdoblju dužem od 10h, uz temp. barem 10°C, ali ne značajno veće od 28°C i relativnu vlažnost zraka u krumpirištu veću od 90 %. Negativno na razvoj bolesti utječu mnogobrojni vrlo vrući dani (s temperaturama većim od 34°C u trajanju dužem od 6 sati). Prepoznavanje prve pojave plamenjače u zaštićenom uzgoju rajčice je od velikog značaja u sprječavanju šteta. Često se u praksi znakovi plamenjače mogu zamijeniti s brojnim drugim neživim poremećajima, te gljivičnim, bakterijskim i virusnim oboljenjima krumpira. Na lišću su simptomi vidljivi u obliku malih vodenastih tamnosmeđih pjega, sa žuto-zelenim rubom prema zdravom staničju lista.
Baršunasta plijesan (Fulvia passfilora) predstavlja zadnjih godina poseban problem pri uzgoju hibrida rajčice neograničenog rasta u negrijanim zaštićenim prostorima, odnosno još češće u grijanim plastenicima i hidroponskom načinu uzgoja. Razvoj baršunaste plijesni primarno određuje osjetljivost (neotpornost) hibrida, optimalne temperature zraka i visoka relativna vlažnost. Zbog većeg broja infekcija ostvarenih u relativno kratkom razdoblju lišće se osuši, a epifitocija može završiti defolijacijom biljaka.

U integriranoj proizvodnji rajčice u našoj zemlji nemamo registriranih dovoljno učinkovitih fungicida za suzbijanje baršunaste plijesni. Visoki hibridi rajčice se sukcesivno ili višekratno beru. Prvi znakovi navedenih bolesti se često pojavljuju početkom plodonošenja ili tijekom berbe. Stoga se u takvim proizvodnim prostorima i uvjetima uzgoja smiju koristiti samo određena kemijska sredstva, dopuštena za primjenu u zaštićenom uzgoju. Uz propisanu karencu koja nije veća od 7 dana! Karenca je broj dana koji mora proći od primjene kemijskog sredstva za zaštitu bilja do početka berbe plodova rajčice.

Samo sadnjom otpornijih kultivara, postizanjem optimalnog sklopa, kvalitetnim prozračivanjem, uravnoteženom gnojidbom, prepoznavanjem i uklanjanjem zaraženih biljnih organa iz proizvodnih prostora može se umanjiti pojava i razvoj gljivičnih oboljenja. Potrebna je stalna kontrola i oprez proizvođača rajčice. Zato jer u relativno kratkom razdoblju neželjene bolesti mogu potpuno uništiti proizvodnju. Npr. plamenjača, baršunasta plijesan. Pri izboru fungicida za preventivnu zaštitu rajčice u plastenicima prednost dajemo pripravcima navedeni m u Tablici 1. (pritom je vrlo važno prepoznati po tipičnim znakovima uzročnike bolesti ili se biljnim materijalom obratiti za pomoć stručnim osobama!).

Optimalne temp. za zarazu rajčice su vrijednosti 22°-24°C. Relativna vlažnost zraka pri tome mora biti veća od 90%. Baršunasta plijesan najčešće napada lišće rajčice, a rjeđe mogu biti zaraženi plodovi, cvijetovi, peteljke i stabljika. Najprije je napadnuto starije (donje) lišće, jer je pri zemlji relativna vlažnost veća. Karakteristični simptomi ove bolesti se prepoznaju na naličju (donjoj strani) napadnutog lišća u formi maslinasto-baršunastih prevlaka.
Crna ili koncentrična i smeđa pjegavost (Alternaria, Septoria) se prepoznaje po tamnim (crnim) okruglastim pjegama, promjera od nekoliko mm do 2 cm. Pjege su tipične po tamnim zoniranim krugovima, što se odlično vidi kada oboljelo lišće gledamo prema izvoru svjetlosti. Crna pjegavost napada lišće koje trpi od vrućine i nedostatka vode ili biljka trpi od nekog drugog šoka. Povećanjem broje pjega lišće se potpuno osuši.

Može napasti stabljiku rajčice u formi izduženih, tamnih lezija koje je mogu potpuno obuhvatiti u prizemnom dijelu. Tada biljke brzo propadaju. Crna pjegavost se također javlja na zelenim ili zrelim plodovima rajčice. Razvijaju se udubljena tamna mjesta (do 1 cm u meso), s vidljivim koncentičnim krugovima, dobro “odvojena” od zdravog tkiva.

Siva plijesan (Botrytis) je vrlo česta bolest u zaštićenom uzgoju zbog povećane vlažnosti zraka, manje osvijetljenosti, često povećane gnojidbe dušikom i ozljeda; detaljnije je opisana kod bolesti cvijeća.
Bijela trulež (Sclerotinia) je kao prije opisana siva plijesan polifagni patogen koja parazitira više stotina biljnih vrsta. U zaštićenom uzgoju rajčice bijela trulež se relativno često pojavljuje. Obično do zaraze stabljike najčešće dolazi u prizemnim dijelovima. Na mjestima zaraze se prvo vidi duguljasta vodena pjega koja se brzo povećava i prstenasto obuhvaća stabljiku. Oboljeli dio tkiva razmekša, dobije svjetlo sivu boju i odumre. U povoljnim uvjetima temperature i vlage na zaraženim se dijelovima formira bijeli pahuljasti micelij. Bijela trulež je bolest nešto hladnijih i vlažnijih podneblja. Optimalne temperature razvoja su 15° do 21°C, uz visoku vlažnost zraka.
Pepelnica (Leveillula taurica) sve češće se poljavljuje posljednjih godina u kontinentalnom dijelu Hrvatske na visokim hibridima rajčice. U našoj je zemlji uzročnik ove polifagne bolesti dugo poznat i opisivan gotovo svake godine u Dalmaciji na ružmarinu i artičoki. Bolest je na rajčici prvi put opisana u Kaliforniji. Pojavljuje se i na paprici.
Pepelnica rajčice se najbolje razvija na temperaturama 25° do 28°C, te pri relativnoj vlažnosti 52-75 %. Prvi znakovi bolesti se pojavljuju na starijem lišću. Gdje se na gornjoj strani pojavljuju žućkaste pjege prekrivene baršunasto-bijelom prevlakom. Naknadno se takvo lišće suši. Osjetljive hibride rajčice u plastenicima valja zaštititi čim se pojave prvi simptomi ove bolesti. Zato jer je poznata štetnost pepelnice na urode rajčice u rasponu 10-90%.

Dobru preventivnu učinkovitost protiv pepelnice daju pripravci registrirani za suzbijanje drugih bolesti rajčice, npr. Quadris SC (0,1%) ili Signum DF (0,1-0,15%), uz pridržavanje karence 3dana. Ako usmjerenu zaštitu provodimo kada se već značajno pojavljuju simptomi pepelnice rajčice u zaštićenom uzgoju tada je moguće koristiti i pripravke na osnovi sumpora, ali pritom karenca iznosi 14dana. Pored rajčice pepelnice se vrlo često pojavljuju u usjevima paprike i krastavaca. Mjere zaštite i izbor pripravaka je isti, npr. Signum ima dopuštenje za primjenu u paprici, a Ortiva u krastavcima.

Bolesti korijena i prizemnog dijela stabljike

Jednom podignuti plastenik i česti uzgoj istih skupina povrća (cvijeća) na istom mjestu predstavlja monokulturu. Time raste opasnost od pojave većeg broja bolesti koje napadaju korijen i prizemne dijelove stabljika. U takvom uzgoju gotovo svake sezone bilježimo veće ili manje štete od “mladenačkih” štetnih organizama. Odnosno uzročnika bolesti koje se pojavljuju u najranijim stadijima razvoja i rasta (izuzetak je hidroponski uzgoj povrća). U stadiju klijanja, nicanja i ukorjenjavanja rasada povrća ili cvijeća najčešći su, ali i potencijalno najopasniji, (pseudo)gljivični uzročnici paleži i polijeganja. Općenito vrijedi pravilo da je značenje od paleži mladih biljčica to veće, što su uvjeti klijanja i nicanja nepovoljniji.

Uzročnici te pojave su različite gljivice koje se mogu nalaziti u nedovoljno steriliziranom supstratu (Pythium, Sclerotinia, Rhizoctonia, Fusarium, Verticillium i dr.) ili se prenose sjemenom (Alternaria, Phoma, Botrytis, Fusarium, Rhizoctonia i dr.). Kako na njihovu štetnu pojavu utječe veći broj čimbenika. Mogućnosti prognoze još nisu dovoljno razvijene, pa valja poznavati i primijeniti preventivne mjere suzbijanja. Premda se u temperaturnim zahtjevima neznatno razlikuju, nabrojenim je neželjenim mikroorganizmima zajedničko da se najčešće pojavljuju u uvjetima previsoke zasićenosti supstrata vodom. Sklop biljaka ne smije biti previše gust. Zato jer je relativna vlaga veća. To također izrazito pogoduje širenju bolesti. Imperativ uspješne proizvodnje rasada je korištenje steriliziranog supstrata i deklariranog sjemena!

Sindrom polijeganja rasada najčešće se pojavljuje u razvojnom stadiju kotiledona (tzv. “lažni” listovi), jer s razvojem prvog para pravih listova biljčice postaju znatno otpornije. Tada u zoni korijenova vrata (to je ono mjesto gdje biljka izlazi iz zemlje) rasad postaje tanji, vodenasti i lomi se. Polegle biljke treba skupiti i iznijeti iz rasada, jer se poremećaj vrlo brzo prenosi od biljke do biljke.
Njihova je pravovremena identifikacija vrlo važna jer uspjeh dezinfekcije nakon sjetve (tzv. djelomična ili parcijalna sterilizacija, odnosno zalijevanje mladog rasada fungicidnom otopinom) prvenstveno ovisi o vrsti pripravka prilagođenog nametniku kojeg suzbijamo.

Poželjno je preventivno zalijevanje rasada fungicidnom otopinom već prije pojave simptoma. Već se prije sjetve zemlja može zaliti fungicidima na osnovi mankozeb-a. Svakako se mora rasad tretirati čim se primijete prve polegle biljčice. Zalijevati se ne smije preobilno, jer većina uzročnika polijeganja rasada pogoduje veća količina vode.

Sjetvom tretiranog sjemena fungicidima može se samo umanjiti zaraza gljivama iz tla!

Osim uzročnika polijeganja u rasadu se mogu pojaviti i neke specifične bolesti pojedinih kultura. Npr. gangrena korijenovog vrata paprike (Phytophthora capsici), bijela trulež (Sclerotinia sclerotiorum) i sl.

Gangrena korjenova vrata (Phytophthora capsici) je jedna od najčešćih bolesti koja može potpuno uništiti uspješnu proizvodnju paprike. Mogu biti zaražene već mlade biljčice u proizvodnji rasada, kada iznenada padaju kao pokošene. Ipak, najčešće su zaražene već posađene presadnice paprike, pa biljke pokazuju simptome u vrijeme rasta i razvoja prvih plodova. Tada se neželjene promjene javljaju u zoni korjenova vrata. Na tom dijelu biljke paprike poprimaju smeđu boju uz naknadni razvoj vlažne truleži.
Zaražene, a već biljke paprike naglo venu i suše se. Takve štete nastaju nakon kišnih razdoblja ili nakon obilnog natapanja. Ako se bolest javlja u čvorištima grana ili peteljkama lišća, tada odumiru dijelovi iznad zaraženih mjesta. Plodovi paprike mogu biti napadnuti izravno, ili preko peteljke.

Za vlažnog razdoblja se formira prvo vodenasta pjega koja naknadno zahvaća čitav plod. Na njemu se može formirati i “bjeličasta prevlaka”. No, ako nakon zaraze dominira suho razdoblje plodovi jednostavno smežuraju. Ova bolest napada i patlidžan, s istim ili sličnim promjenama kao na paprici. Uzročnik ove bolesti je pseudogljiva Phytophthora capsici, koja prezimljuje na zaraženim biljnim ostacima ili slobodno u zemljištu bez biljke domaćina. Za svoj razvoj zahtjeva dosta visoke temperature, između 10° i 35°C, a istovremeno je potrebna voda. Korištenje dezinficiranog sjemena (thiram) paprike i/ili patlidžana i parcijalna dezinfekcija klijališta preventivnim zalijevanjem dopuštenim fungicidima je obavezna mjera zaštite u proizvodnji presadnica. Izbor ocjeditih terena za uzgoj paprike i patlidžana su također važna preventivna mjera.

Tretiranjem biljaka se uspjeh postiže samo preventivnom primjenom fungicida (prije zaraze i pojave znakova bolesti).
Nakon rasađivanja potrebno je zalijevanje biljaka 0,25 % otopinom pripravaka koji sadrže propamokarb (npr. Previcur Energy SL, Proplant SL, Trepak 607 SL).

Taj postupak valja ponoviti u intervalima 15 do 20 dana, uz poštivanje karence za papriku 35 dana!

Proizvođači u certificiranoj ekološkoj proizvodnji mogu preventivno koristiti mikro-biološke pripravke na osnovi korisne gljivice Trichoderma spp. (npr. Tiffi, Trifender, TF Binap). Primjenjuju se zalijevanjem presađenih biljaka ili sustavima “kap po kap”. Ovaj pristup kemijske ili biološke zaštite može se s više ili manje koristiti protiv ostalih uzročnika bolesti koje napadaju podzemne ili prizemne dijelove stabljike povrća ili cvijeća. Djelatna tvar propamokarb pritom je učinkovita samo na pseudoljivice (Pythium, Phytophthora). Dok bi mikro-biološki pripravci na osnovi korisne gljivice Trichoderma spp. trebali pokazati bolju učinkovitost na ostale uzročnike propadanja korijena ili prizemnog dijela stabljike (npr. Sclerotinia, Rhizoctonia, Fusarium, Verticillium).

Najčešći štetnici plodovitog povrća i cvijeća

Štitasti moljac ili “bijela mušica” (Trialeurodus vaporariorum) je ekonomski značajan štetnik na povrću i cvijeću u zatvorenom ili zaštićenom uzgoju, te se svake godine pojavljuje u jačem intenzitetu. To je maleni kukac, veličine svega 2 mm. Tijelo i krila su mu pokrivena finim voštanim praškom. To mu daje bijelu boju (po veličini i boji štetnih je dobio ime “bijela mušica”). Odrasli oblici živahno lete. Ličinka je pokretna nekoliko sati, a zatim se pričvrsti na stalno mjesto (plosnata je tijela, pa time sliči štitastim ušima).
Zadnji stadij ličinke zovemo predkukuljica, također je bijele boje, pa je zovemo “bijela pupa”. Ona je česta meta korisne parazitske osice Encarsia formosa, koja se uzgaja u laboratorijima i koristi za biološko suzbijanje bijale mušice! Parazitirane predkukuljice ovog štetnika ili tzv. “crne pupe” mogu se kupiti na zapadnoeuropskom i hrvatskom tržištu (npr. “EN-STRIP” proizvođača Koppert). “Crne pupe” su zalijepljene na kartončiće. Čuvaju se u posebnim spremnicima. Donošenjem u objekt (plastenik ili staklenik) i pričvršćivanjem za biljke započinje razvoj korisne osice.

Osica traži ličinke bijele mušice u koje odlaže svoja jaja. Jedna ženka osice odloži 60-100 jaja u tzv. predkukuljicu štitastog moljca. Temperatura zraka mora biti veća od 15°C. Ličinka osice se razvija u ličinki štitastog moljca ili bijele mušice, pa ona pocrni. Uspjeh ovog načina suzbijanja bijele mušice ponajviše ovisi o povoljnom omjeru broja osica prema broju štetnika u objektu. Zato biološko suzbijanje treba započeti u početnim zarazama sa štitastim moljcima. Primjena korisne osice Encarsiae formosae se posebno uspješno koristi u proizvodnji rajčice i paprike. Manje na krastavcima jer njihovo dlakavo lišće ometa aktivnost osice.

Jednom kad se unesu korisne osice u objekt vrlo je ograničena primjena kemijskih sredstava za suzbijanje ostalih štetnika. Npr. lisnih uši, stakleničke grinje, gusjenica sovica itd. i biljnih bolesti. Zato jer većina kemijskih pripravaka ima negativan učinak na brojnost i aktivnost korisnih osica. Slična problematika kao pri korištenju bumbara za oprašivanje. “Bijela mušica” sisanjem sokova prvo uzrokuje žućenje lišća, a zatim postupno odumiranje. Štetnik obilno izlučuje «mednu rosu», koju naseljavaju gljivice čađavice. Time umanjuju asimilacijsku funkciju lišća, i plodove i cvijeća onečišćuju do te mjere da gube tržišnu vrijednost. Smanjuju prirod i kakvoću proizvoda, a na cvijeću u stambenim prostorijama ujedno smetaju ljudima.

Najveće štete od “bijele mušice” bilježimo u proizvodnji rajčice i paprike. Dok nešto manje u proizvodnji krastavaca, ali također na gerberima, muškatlima, surfinijama i brojnom drugom cvijeću.

Štetnik se širi prodajom presadnica zaraženih nepokretnim i teško uočljivim ličinkama. Aktivno se širi letom unutar plastenika (staklenika). Ženke bijele mušice odlažu 100-200 jaja, obično na najmlađe vršne dijelove biljaka. Jaja se odložena u manjim skupinama ili pojedinačno na naličje lišća. Mužjaci su malobrojniji. Porastom biljaka najviše se ličinki nalazi s donje strane lišća nižih etaža, pa se početna “žarišta” razvoja bijele mušice teže primijete. Laganim udaranjem biljaka odrasli “leptirići” odlepršaju s naličja.

Pri temperaturama zraka 22° do 25°C, razvoj potpune generacije bijele mušice traje samo 21 do 28 dana. Razvoju štitastog moljca pogoduje visoka vlažnost zraka.

Ima najčešće 10-12 pokoljenja tijekom godine, pa se na biljkama istovremeno nalaze svi razvojni stadiji (odrasli moljci, jaja, ličinke i kukuljice). Ova spoznaja jako otežava kemijsko suzbijanje, jer nemamo dovoljno djelotvornih pripravaka na sve razvojne stadije kukaca. U komercijalnoj proizvodnji povrća i cvijeća važno je bijelu mušicu pravovremeno zamijetiti i započeti mjerama zaštite. Obavezno iznad biljaka vješati žute ljepljive ploče.

Žutim ljepljivim pločama se mogu odrediti početna “žarišta” štetnika i provesti lokalno kemijsko suzbijanje. Imperativ kemijskog suzbijanja bijele mušice je spriječiti “udomaćivanje” nametnika, ali istovremeno izbjegavati prečestu primjenu insekticida, poglavito pripravaka iz iste kemijske skupine. Zato jer štitasti moljac brzo postaje otporan na pretjeranu primjenu istih kemijskih spojeva. Pri izboru insekticida važno je poštivanje dopuštenja po kulturama, uz pridržavanje propisane karence. Pored “bijele mušice” u našoj se zemlji širi vrlo slična karantenska vrsta duhanov štitasti moljac, a utvrđen je na području 12 županija.

Poznato je da staklenička grinja ili koprivin ili obični crveni pauk (Tetranychus urticae) predstavlja vrlo opasnog nametnika pri uzgoju povrća u zaštićenom prostoru umjerenog pojasa. Od plodovitog povrća najveće štete uzrokuje na krastavcima i tikvicama, nešto manje na paprici, a još manje na rajčici. Simptomi napada ove grinje se lako prepoznaju po bjelkastosrebrnasto-žućkastim točkicama između lisnih žila, pa lišće postaje mramorno i na kraju se osuši. Na donjoj strani lišća možemo i golim okom vidjeti sitne, žućkasto-zelene, grinje s četiri para nogu i tamnom leđnom mrljom.

Zadnjih šest godina sve je češća i hrđasta grinja rajčice (Aculops lycopersici), koja se prvi put u našoj zemlji spominje 1988. godine na području Cavtata (Dubrovačko-neretvanska županija), a tijekom srpnja-kolovoza 2007. godine se masovnije pojavila u Turnju (na području Zadarske županije). Vjerujemo da je ova grinja proširila zaraženom ambalažom u kontinentalne zaštićene prostore.

Njihova populacija vrlo brzo raste do te mjere da sve veći broj biljaka pokazuje simptome nalik plamenjači (Phytophthora infestans). Rđasta je grinja značajno manja (0,15-0,2 x 0,06-0,07 mm) od običnog crvenog pauka (1 mm). Tijelo hrđaste grinje je duguljastog, crvolikog oblika. Prednji dio je proširen, sužava se prema zatku, imaju samo dva para nogu, a narančaste su do žuto-smeđe boje. Prvenstveno se smatra štetnikom rajčice. Napada i druge biljne vrste iz porodice pomoćnica. Npr. slatki krumpir, patlidžan, duhan, krumpir i slično, a povremeno i biljke iz roda Petunia.

Optimalnim se uvjetima za razvoj hrđaste grinje smatraju temperature 21°-27°C, uz relativno nisku vlažnost zraka (30%), što često plastenicima i staklenicima.

U jednoj sezoni grinja razvija do 7 generacija. Ženke žive 20-tak dana i odlažu 10-50 jaja. Iz oplođenih se jaja razvijaju ženke i mužjaci, a iz neoplođenih samo mužjaci. Ličinke, nimfe i odrasli oblici sišu biljne sokove najprije na nižim etažama biljke. Napadnuto lišće poprima srebrnastu boju, a kasnije se suši i odumire (pa nalikuje plamenjači). Množenjem, brojnija populacija grinja migrira preko stabljike do vršnog lišća napadnute biljke.

Napadnuta stabljika mijenja boju u smeđu i njena površina puca po dužini. Kod vrlo jakog napada mogu biti napadnuti i plodovi koji također poprimaju brončanu boju, a prema nekim istraživanjima zabilježene su štete u gubitku priroda rajčice čak 65%!

Tijekom vrlo vrućeg i suhog razdoblja hrđasta se grinja razvija jako brzo, pa svojom ishranom mogu uništiti biljke u svega nekoliko dana. Štete se na rajčici pojavljuju od sredine do kraja ljeta, kad se sukcesivno beru plodovi, pa je kemijsko suzbijanje značajno otežano. Zbog činjenice da se ove grinje ne vide prostim okom, bitno je na vrijeme prepoznati simptome i razlikovati ih gljivičnih infekcija (Phytophthora infestans, Alternaria solani). U našoj zemlji registrirani pripravci na osnovi abamektina (Vertimec, Kraft EC) pokazali su se učinkovitim za suzbijanje koprivine i hrđaste grinje rajčice.

Kalifornijski trips (Frankliniella occidentalis) je u Europi otkriven tek 1983., a u Hrvatskoj se pojavio 1989. u staklenicima kod Lipika. Veličine je oko 1 mm, ali tipične narančastožute boje. Osim krizantema napada gerbere, ruže, afričke ljubice, ciklame i dr. cvijeće. Među povrtnim kulturama najviše šteti paprici, salatnim krastavcima i salati.

Simptomi zaraze ovise o napadnutoj biljci. Na cvijeću često oštećuje latice cvijeta, pa one gube svoju estetsku vrijednost. Na paprici sisanjem sokova na plodovima uzrokuje njihovu deformaciju. Na salatnim krastavcima i zelenoj salati sisanjem lisnih sokova nastaju bjeličaste točkice, odnosno srebrolikost i nekrotičnost lišća (sušenje napadnutog lišća).

Danas je proširen u čitavoj zemlji, te se smatra jednim od najčešćih nametnika u zaštićenom uzgoju povrća i cvijeća. Osim opisanih izravnih šteta, moguće su i veće posljedice zbog naknadnog razvoja nekih virusnih bolesti (npr. virus TSWV). Kalifornijski trips vrlo brzo razvija rezistentnost ili otpornost na često korištene insekticide, a na povrću se u zaštićenom uzgoju vrlo često suzbija biološkim načinom – grabežljivim grinjama (Amblyseius cucumeris, A. degenerans) i predatorskim stjenicama (Orius laevigatus). Od novijih su skupina insekticida učinkoviti naturaliti: Laser KS (dopušten na krastavcima uz karencu 3 dana i paprici uz karencu 7 dana) i Vertimec EC (dopušten na salatnim krastavcima uz karencu 7 dana).

Muhe lisni mineri (Liriomyzae) su sitne mušice (1,5-2,3 mm) koje proizvođači obično zanemaruju, pa pojava brojnih mina na lišću neugodno iznenađuje. Ličinke narastu do 2 mm, narančaste do oker boje. Do sredine 1990-tih godina ti su štetnici na plodovitom povrću (krastavcima i rajčici) u Hrvatskoj bili od manje važnosti, jer su se javljali kasnije na odraslim i dobro razvijenim biljkama, pa nastale promjene na lišću nisu bile ekonomski važne. Ipak, tijekom srpnja 1995. na krastavcima u staklenicima srednje Dalmacije je potvrđen vrlo jaki napad lisnih minera usprkos provođenim mjerama zaštite.

To su termofilne vrste pa su kod nas uglavnom štetne u zaštićenom prostoru (osobito u kontinentalnom dijelu zemlje), a najkraći razvoj imaju pri temperaturi 23°C. Ličinke tada iz odloženih jaja izlaze nakon samo 2-3 dana, a njihov razvoj traje 12-14 dana. Imaju više generacija godišnje čiji se razvoj isprepliće, pa su u plastenicima na napadnutim biljkama istovremeno prisutni svi razvojni stadiji ovog štetnika (odrasli oblici, jaja, ličinke i kukuljice), što značajno otežava njihovo suzbijanje. Prezimljuju u stadiju kukuljice pod grudicama zemlje ili na samoniklom bilju.

Svim preventivnim mjerama treba nastojati spriječiti unošenje ovih štetnika u zaštićene proizvodne uvjete. Presadnice moraju biti dobro razvijene i zdrave, a trganjem i iznošenjem prvih zaraženih listova može se usporiti širenje muha lisnih minera. Brojnost odraslih kukaca se može pratiti vješanjem žutih ljepljivih ploča, a njihovim većim brojem u plastenicima i staklenicima zaraza se značajno smanjuje.

Mine vrste Liriomyza trifolii se nalaze s gornje strane lista, ispočetka su uske a kasnije se naglo prošire u nepravilan kružni ili ovalan oblik. Rjeđa vrsta Liriomyza bryoniae pravi kratke, uske, zmijolike mine samo malo na kraju proširene. Osim krastavaca i rajčice muhe lisni mineri najviše oštećuju patlidžane i tikvice, te krizanteme, gerbere i druge vrste povrća i cvijeća.

Kemijsko suzbijanje valja početi provoditi pravodobno i preventivno, odnosno ranijim suzbijanjem prvih pokoljenja treba spriječiti jače razmnažanje ovih štetnika. Za suzbijanje se obično preporučuje naizmjenična uporaba različitih kemijskih skupina insekticida koji istovremeno suzbijaju i druge skupine štetnika, vodeći računa o propisanim karencama za plodovito povrće u zaštićenom uzgoju. Na lisne su minere učinkovitiji

(1.) neonikotinoidi, npr. acetamiprid (Mospilan SP) (karenca = 3 dana krastavac), tiametoksam (Actara 25 WG) (karenca = 7 dana krastavac i rajčica) i (2.) naturaliti, npr. spinosad (Laser KS) (karenca = 3 dana krastavci i rajčica) i abamektin (Vertimec EC, Kraft EC) (karenca = 7 dana krastavac za salatu u zaštićenom prostoru, rajčica).

Biološke mjere borbe koje se zadnjih godina sve više provode protiv drugih štetnika (“bijele mušice”, lisnih uši, kalifornijskog tripsa, koprivine ili stakleničke grinje) moguće je provoditi i protiv muha lisnih minera. Komercijalno su dostupni su prirodni neprijatelji (parazitske osice): Dancusa sibirica i Diglyphus issae.

Gusjenice lisnih sovica (Noctuidae) se zadržavaju i hrane lišćem, odnosno plodovima različitih biljaka. Najčešće napadaju usjeve u kojima se zadržava visoka vlaga zraka (95-100%), a često su to različite povrtne i cvjetne vrste. Gusjenice izgrizaju nepravilne rupe na lišću, a jača populacija uzrokuje golobrst. U nas su najčešće spominju kupusna sovica (Mamestra brassicae), povrtna (Mamestra oleracea) i sovica gama (Autographa gamma). Migratorna je vrsta. Zbog potencijalno velike štetnosti na visokovrijednim kulturama (sjemenski i kukuruz šećerac, rajčica, mahunarke, duhan itd.) kukuruzna sovica se u zemljama EU nalazi na A2 karantenskoj listi štetočinja. Gusjenice mlađih stadija su tamnije boje, a odrasle imaju naglašene leđne tamne trake svjetlijih rubova.

Osnovna boja odraslih gusjenica je zelenkasta, žućkasta ili bijelosmeđa. Gusjenice kukuruzne sovice se hrane lišćem, ali imaju posebne potrebe za reproduktivnim organima biljke: npr. svilom, metlicom, sjemenkama u mahunama, plodovima rajčice, paprike, krastavcima, u glavicama suncokreta. Upravo se zbog sjemenki ubušuju u glavicu suncokreta, plodove rajčice i paprike, klip kukuruza, pa ih je teško otkriti u mlađim stadijima ili ranom napadu usjeva. Razvoj i brojnost gusjenica sovica određuju temperature i kvaliteta ishrane. Na mjestima oštećenja razvijaju sekundarne gljivice i bakterije – uzročnici truleži. Za njihovo je uspješno suzbijanje važna pravovremena prognoza pojave uz praćenje leta leptira sovica i redovitim zdravstvenim pregledima usjeva nakon njihove masovne pojave.

Zakašnjela primjena insekticida može biti nedjelotvorna, jer su odrasle gusjence zbog voštane prevlake otporne na kontaktni učinak pripravaka, odnosno za želučano djelovanje ja potrebno da gusjenice pojedu dosta hrane (stoga su zadnji stadiji gusjenica sovica vrlo otporni na kemijsko suzbijanje insekticidima). Suzbijanje lisnih sovica također otežava činjenica da se gusjenice uvlače u unutrašnjost napadnutih organa.

Tijekom proteklih godina na više je lokaliteta u našoj zemlji potvrđena pojava kukuruzne (pamukove) sovice, te su zabilježene štete na ratarskim i povrtlarskim usjevima (npr. suncokret, rajčica, paprika). Izrazito je polifagni štetnik, što znači da se hrani različitim biljnim vrstama.

Najčešće bolesti u uzgoju cvijeća

Pelargonije ili muškatli (Pelargonium peltatum, Pelargonium zonale) se lako razmnažaju reznicama, pa su vrlo prikladne i česte za uzgoj u ukrasnim posudama na balkonima i prozorima. Matične biljke s kojih uzimamo reznice moraju biti zdrave, snažne i dobro razvijene. Poznato je da muškatle napada oko 14 gljivičnih i 4 bakterijske bolesti, a dijelimo ih u skupinu (pseudo)gljivičnih koje uzrokuju trulež korijena i venuće biljaka (npr. Fusarium, Phytophthora, Pythium, Rhizoctonia, Thielaviopsis, Verticillium). Zatim lisne pjegavosti (Alternaria, Glomerella, Cercospora, Cylindrocladium, Phyllosticta), hrđu (Puccinia) i palež biljaka (Botrytis, Sclerotinia). Od bakterijskih uzročnika bolesti (Agrobacterium, Ralstonia, Xanthomonas, Pseudomonas) pojavljuju se simptomi venuća, pjegavosti i paleži pelargonija. Ipak, u našim se uvjetima proteklih godina često pojavljuju dvije bolesti na koje se najčešće prenose zaraženim matičnim biljkama.

Bakterijska pjegavost i palež (Xanthononas campestris pv. pelargonii) je potencijalno najopasniji patološki poremećaj pelargonija, jer izravnim mjerama kemijske zaštite ne postižemo visoki postotak djelotvornosti. Uzročnik ima razvijenu fiziološku rasu (pv.) pelargonii, što mu daje patogenost za rodove biljaka Geranium i Pelargonium. Bolest uzrokuje sindrome truleži stabljike, venuća i pjegavosti lišća, ali izraz bakterijska palež najbolje odgovara manifestaciji simptoma u našim uzgojnim uvjetima muškatla. Bakterija se širi iz lisnih pjega u žilno staničje pa inficirano lišće odumire i ostaje visjeti na stabljikama. Kada su biljke sustavno zaražene preko korijena, prve promjene su vidljive venućem donjih listova. Uz naknadno propadanje svih nadzemnih organa- “palež”. Svi kultivari uspravnih (Pelargonium zonale) i visećih pelargonija (Pelargonium peltatum) su vrlo osjetljivi na bakterijsku palež.

Dinamika pojave i izgled simptoma ovise o osjetljivosti vrste i kultivara, mjestu zaraze, uzgojnim uvjetima (temperatura i vlažnost), te potencijalu ili izvoru bolesti. Na primarno zaraženom lišću putem kontaminiranih kapljica vode razvija se pjegavost, prvo vidljiva na naličju a nakon nekoliko dana na gornjoj strani lišća. Lisne pjege su male, smeđe, promjera svega 2-3 mm s jasno naglašenim rubovima. Spajanjem pjega nastaju žilama ograničene lisne nekroze (u obliku slova “V”), koje žućkastim tkivom prelaze u zdravi dio lista. Sličan simptom se javlja kod venuća uzrokovanog Verticillium spp. i Fusarium spp.

Na zaraženom lišću simptomi postaju vidljivi nakon 7 dana pri temperaturi 27°C, odnosno nakon 21 dan uz temperaturu 16°C. Temperature zraka manje od 10°C ili veće od 32°C mogu zaustaviti razvoj ove bolesti. Starije biljke su manje osjetljive na sustavnu zarazu i razvoj paleži. Ipak, takve biljke mogu sadržavati bakterije u žilnom staničju, što rezultira infekcijom reznica. Premda se bakterija ne može dugotrajno održati u zemljištu bez biljnih ostataka, moguća je zaraza mladih biljaka preko korijena. Uzročnik bolesti se održava do godinu dana na oboljelim biljnim organima. Bakterija se nekoliko mjeseci se može održati na površini lišća kao epifit bez vidljivih znakova. Može također dobro “prezimiti” na divljim ili kultiviranim višegodišnjim Geranium vrstama.

Osnovne mjere biljne higijene za sprječavanje pojave bakterijske paleži muškatla su korištenje zdravih “matičnih” biljaka pri uzgoju reznica, steriliziranog supstrata i posuda. Za sterilizaciju svih posuda, stolova, alata, konstrukcije plastenika ili staklenika, sustava za natapanje i dr. može se koristiti benzojeva kiselina (Menno Florades).

Dobro se prenosi putem kontaminiranog noža za rezanje reznica. Sekundarno se bolest vrlo dobro prenosi štetnicima (“bijelim mušicama”), kapljicama vode pri zalijevanju, kišom, te fizičkim dodirom zaraženog i zdravog lišća. Poznata je spoznaja da samo nekoliko inficiranih biljaka bakterijama roda Xanthomonas u optimalnim uvjetima uzrokuje propadanje 10.000 nezaraženih presadnica. Mlade biljčice se preporučuje preventivno zalijevati otopinom kaptana.

Pri kemijskom suzbijanju bolesti prednost dati preventivnoj primjeni bakrenih fungicida. U nekim razvijenim zemljama okruženja protiv bakterijske paleži se koriste spojevi koji povećavaju otpornost biljaka (SAR-spojevi), obogaćeni glineni minerali, antibiotici, organske kiseline i mikrobiološki pripravci. Sve navedene skupine su djelotvorne samo ako se koriste preventivno (ne liječe zaražene biljke). Neki bakarni fungicidi i antibiotici uzrokuju prijevremeno žućenje latentno inficiranih pelargonija bakterijom, pa se takve biljke izlučuju iz proizvodnje. Novije spoznaje govore u prilog određene djelotvornosti fungicida famoksadona ( Equation PRO) na bakterije, ali istu treba provjeriti u proizvodnji pelargonija.

Hrđa pelargonija (Puccinia pelargonii zonalis) spada u kategoriju obligatnih parazita koji u pravilu ne uništavaju inficiranog domaćina, ali smanjuju biljni vigor, reduciraju razvoj cvjetnih organa i zbog pojave sorusa (pustula) umanjuju estetsku vrijednost ukrasnog bilja. Na 56 različitih hortikulturnih vrsta opisano je čak 125 vrsta hrđa. Pri optimalnim temperaturama 16° do 21°C za klijanje infektivnih uredospora je potrebno vlaženje osjetljivog tkiva u trajanju barem 3 sata. Uredospore u zaštićenom prostoru mogu zadržati vijabilnost na otpalim i suhim listovima do tri mjeseca.
Hrđom su jače napadnute uspravno rastuće muškatle (Pelargonium x hortorum, P. zonale). Prvi znakovi bolesti su često neopaženi. Zato jer se pojavljuju na naličju lista u obliku sitnih žućkastih pjega promjera svega 0,5 mm. Nakon 10-14 dana pjege se povećavaju, postaju jasno vidljive na gornjoj strani lista, a na naličju izbiju crveno-smeđi “jastučići”. Jače zaraženo lišće požuti, odumire i otpada, pa bolest u optimalnim uvjetima i na osjetljivim kultivarima može biti jako destruktivna. Ova hrđa je autoecijska vrsta vezana isključivo na rod Pelargonium.

Zadržavanje vode na lišću pelargonija primarno određuje broj uspješnih infekcija i manifestaciju bolesti. Od zaraze do izbijanja novih uredosorusa pri povoljnim je temperaturama (21°C) potrebno 19 dana. Pri vrijednostima iznad 30°C razvoj hrđe prestaje. Potrebno je redovito kontrolirati zdravstveno stanje biljaka, nakon pojave prvih znakova ukloniti zaraženo lišće i obavezno provesti mjere kemijske zaštite. Moguće je koristiti površinske fungicide prema Tablici 5. (npr. mankozeb, metiram), odnosno nakon razvoja simptoma hrđe biljke tretirati kurativnim djelatnim tvarima (npr. bitertanol, tetrakonazol). Dobru preventivnu zaštitu daju i strobilurini (npr. azoksistrobin, trifloksistrobin).

Hrđe su jedna od najčešćih skupina bolesti ukrasnog bilja i cvijeća, a prepoznaju kao mali “jastučići” – nakupine na naličju smeđe, žute ili bijele boje. Uz viseće pelargonije ili muškatle “omiljena” ukrasna vrsta brojnih balkona i prozora obiteljskih kuća su surfinije ili petunije (Petunia x hybrida). Skladni vegetativni rast i sukcesivno otvaranje raznobojnih cvjetova određuju kvaliteta presadnica, sterilizirani supstrat, redovito zalijevanje, uravnotežena gnojidba, zasjena tijekom ekstremnih ljetnih vrućina i štetni nametnici. Pored moguće pojave lisnih uši (Aphidae) i “bijele mušice” (ili štitastog moljca) (Trialeurodes). Najčešći patološki poremećaji balkonskih visećih petunija u našoj zemlji su: siva plijesan (Botrytis), pepelnica (Oidium), smeđa pjegavost lista (Septoria), različiti biljni virusi (CMV, TMV, TSWV, PVY) i plamenjača (Phytophthora).

Smeđu palež uz propadanje lišća i stabljike surfinija u realativno kratkom razdoblju mogu uzrokovati nekrotični sojevi biljnih virusa koje prenose lisne uši ili epifitocija plamenjače. Suzbijanjem lisnih uši smanjuje se mogućnost prijenosa biljnih virusa. Zato je prilikom sadnje presadnica surfinija moguće u supstrat rasipati “sistemične” granulirane insekticide (odvojeno od korijena mladih biljčica) ili redovito pregledavati zdravstveno stanje i folijarno prskati biljke u vrijeme pojave prvih uši.
Plamenjaču surfinija uzrokuje ista patogena gljivica koja tijekom kišnih ljeta uzrokuje naglo propadanje i sušenje usjeva krumpira i rajčice (Phytophthora infestans). Od virusnih se infekcija prepoznaje po razvoju sporonosne “prevlake” bijele boje na napadnutom lišću ili stabljici. Strana i domaća iskustva potvrđuju da je u kemijskoj zaštiti petunija ili surfinija opravdana primjena azoksistrobina (Quadris SC ili Ortiva), te famoksadona & cimoksanila Equation PRO WG = 0,04 %). Time je osigurana kvalitetna zaštita od plamenjače i lisne pjegavosti (Septoria lycopersici).
Siva plijesan uzrokovana gljivom roda Botrytis napada mnogobrojne jednogodišnje i trajne biljne vrste širom svijeta, pa ovog polifagnog kozmopolita s pravom ubrajamo u skupinu ekonomski najštetnijih uzročnika biljnih bolesti. Razvoju plijesni pogoduje prohladno i vlažno meteorološko razdoblje, s optimalnim temperaturama oko 15°C i dugotrajnim zadržavanjem vodenog sloja na površini osjetljivih biljnih organa. Uzgoj ukrasnih vrsta u zaštićenim prostorima (staklenicima ili plastenicima) pogoduje razvoju sive plijesni tijekom cijele godine. Nekoliko vrsta unutar roda Botrytis uzrokuje plijesan i palež, a svakako je najvažnija Botrytis cinerea.

Sindrom plijesni je često opisan kod anemona, begonija, gladiola, gerbera, kalendula, krizantema, maćuhica, dalija, fuksija, petunija, pelargonija, ruža, cinija i dr.. Još su poznate dvije vrste usko vezane uz određene domaćine. Botrytis paeoniae napada peonije, a Botrytis tulipae uzrokuje palež tulipana. Zabilježeni su slučajevi potpunog propadanja biljaka zbog epifitocije sive plijesni. Npr. palež i trulež cvatova krizantema. Sredinom 1980-tih godina štete od sive plijesni pelargonija samo u SAD-u su procijenjene na 5-7 milijuna$.

Na ukrasnom bilju gljiva Botrytis cinerea može inficirati sjeme, lukovice, presadnice, korijenov vrat, stabljiku, list, cvjetni pup i cvijet (cvat). Jedino je korijen pošteđen izravne infekcije botritisom. Na zarazu je posebice osjetljivo oštećeno tkivo i fiziološki staro biljno staničje. Zaraza korjenovog vrata je najčešće posljedica infekcije pri ukorjenjavanju presadnica ili reznica. Tada se na dijelu stabljike blizu tla može uočiti tamna nekroza. Gljiva tada često prodire u stabljiku, a kad uništi provodno tkivo biljka ugiba. Stoga siva plijesan na reznicama može biti vrlo destruktivna, pa su nizozemskim pokusima na nezaštićenim biljčicama zabilježeni vrlo visoki mortaliteti (više od 80%).

Na lišću Botrytis uzrokuje nekroze okružene žućkastom zonom, ali na infekciju su ipak najosjetljivije latice cvijeta. Morfološka građa i kemijski sastav latica čine cvijet značajno osjetljivijim na širenje gljivice u odnosu na listove. Infekcija cvijeta ja moguća pri vlažnosti zraka 100 % na temperaturama 18° do 25°C. Početni znakovi su sitne vodenaste pjege koje se brzo povećavaju, latice odumiru i otpadaju. Formiranje obilne sive pahuljaste prevlake na bolesnim dijelovima je tipičan i lagano prepoznatljiv simptom botritisa. Primarni ekološki čimbenik epifitocije sive plijesni je vrlo visoka relativna vlažnost zraka (97-100%) ili dugotrajno zadržavanje vodene prevlake na biljkama, jer se plijesan obično razvija u širokom rasponu temperature zraka (4°-25°C).

Svako zadržavanje vlage duže od 4 sata na površini osjetljivog tkiva pogoduje klijanju botritisa i mogućoj zarazi (npr. za infekciju lista je potrebno vlaženje barem 4h na 21°C ili 8h na 15°C), pa se rizična razdoblja za razvoj sive plijesni danas prate pomoću posebnih mjernih uređaja. Npr. CDA-Agra, μMETHOS, Luft i dr. Suzbijanje sive plijesni nije lagano i jednostavno, zbog širokog kruga osjetljivih domaćina i vrlo povoljnih uvjeta razvoja u zatvorenom prostoru. Mjere kojima smanjujemo vlažnost zraka u plastenicima i staklenicima onemogućuju i razvoj gljive Botrytis cinerea, ali u tehnički slabije opremljenim objektima to u praksi nije lako provedivo.

Malo je djelatnih tvari koje su u našoj zemlji dopuštene (registrirane) za suzbijanje sive plijesni na ukrasnom bilju i povrću. Poželjno je u intenzivnoj proizvodnji i primjeni fungicida naizmjenično koristiti pripravke iz različitih kemijskih skupina, zbog sprječavanja razvoja rezistentnosti ili otpornosti uzročnika bolesti.

Najčešći štetnici cvijeća

Cvijeće i ukrasno bilje u zaštićenim prostorima najčešće napadaju iste vrste kao i primjerice plodovito povrće. Cvjetni štitasti moljac ili “bijela mušica” (Trialeurodes), staklenička grinja (Tetranychus), kalifornijski trips (Frankliniella), lisne uši (Aphidae), mušice lisni minera (Liriomyzae), te štetne gusjenice (Noctuidae i dr.). Pored navedenih vrsta mnogi proizvođači povrća u hidroponskom uzgoju, ali i cvijeća krajem zimskog razdoblja, sve češće zadnjih godina susreću neželjenu pojavu šampinjonskih mušica (Sciaridae) i mekokožnih grinja (Tarsonemidae). Obje vrste potječu iz tropskih uvjeta, odnosno optimalni ekološki čimbenik njihova razvoja je toplina, manje svjetla i visoka vlažnost. Također, privlači ih organska masa pri raspadanju i alge pri hidroponskom uzgoju plodovitog povrća.

Šampinjonske mušice naziv je koji se kod nas koristi za mušice iz porodice Sciaridae (rodovi Sciara i Bradysia) su dugo poznate i opisivane kao štetnici pri uzgoju jestivih gljiva, pa se kod nas koristi naziv šampinjonske mušice. Prisutne su svugdje u prirodi i važan su sastavni dio naše faune. Odrasli oblici su male mušice veličine samo 1-4 mm, a imaju samo 1 par prozirnih krila. Opasne su njihove ličinke koje dosežu veličinu 8mm, sjajno su bijele boje tijela i sjajne crne glave. Nalik na glavicu pribadače.
Šampinjonske mušice tek se zadnjih godina sve više navode kao ekonomski značajni nametnici povrća i ukrasnog bilja. Najvažniji razlog tome su novije tehnologije, koje uključuju uzgoj rasada, reznica i odraslih biljaka u gotovim supstratima. Odnosno uzgoj povrća u hidroponskom načinu. Od ukrasnih vrsta napadaju mlade biljke sobnih i balkonskih lončanica poput poinsetia, petunija, begonija, fikusa, krotona, spatifiluma, pelargonija i karanfila. Od povrća preferiraju salatu, rajčicu i papriku. Moguće su štete na jagodama ako se uzgajaju u manjim posudama ili kontejnerima.

U Europi je opisano čak 600 različitih vrsta ovih mušica. Za razliku od mužjaka, ženke su dobri letači, te pronalaze i odlažu jaja pojedinačno ili u skupinama na otvorene hrpe komposta ili u zatvorene prostore u supstrat u kojem se uzgaja rasad povrća ili cvijeća. Ženke žive u prosjeku svega 3-4 dana tijekom kojih odlože prosječno 100-150 jaja. Ukupan razvoj od jaja do odraslog oblika pri temperaturi 18oC traje 30 dana, a pri vrijednosti 30oC samo 20 dana. Ličinke se skrivaju od direktnog svjetla, te se zavlače u supstrat, a na površinu izlaze samo noću. Također, štete su veće ako se rasad uzgaja u stiropornim kontejnerima.

Ličinke šampinjonskih mušica su redoviti stanovnici komposta. Odrasli kukci mogu osjetiti miris raspadajuće organske tvari na 10-tak km zračne udaljenosti.

Njihove ličinke se u pravilu hrane sporama i micelijem supstratnih gljiva i algama. No kod prekobrojnog umnažanja često izgrizaju biljno tkivo. Štete su najveće ako napadaju bazalne dijelove tek poniklih biljčica ili tek oblikovano korijenje reznica. U našoj su zemlji tijekom 2003. godine zabilježene štete i na odraslim biljkama paprike u hidroponskom uzgoju. Suzbijanje šampinjonskih mušica obuhvaća preventivne i kurativne mjere, među kojima ističemo dodavanje kompostu pripravka iz grupe regulatora razvoja kukaca (RRK). Kurativno se ovi štetnici suzbijaju zalijevanjem, fumigacijom ili zamagljivanjem prostora jednim od insekticida. Čiji izbor ovisi o kulturi na kojoj se koristi.

U novije vrijeme vrlo učinkovitu zaštitu daje primjena prirodnih neprijatelja (Steinernema, Hypoaspis), naročito pri uzgoju rajčice i paprike. U tom slučaju treba provoditi mjere biološke borbe i protiv drugih štetnih organizama u zaštićenim prostorima.

Mekokožne” ili tarsonemidne grinje (Tarsonemidae) obuhvaća vrste koje se hrane mrtvom organskom tvari, biljkama, gljivicama i kukcima. Premda su štetne posljedice na biljkama opisane još davno, tek posljednjih godina kod nas postaju značajni ekonomski štetnici u zaštićenom uzgoju brojnih vrsta lončanica (npr. ciklame, afričke ljubice, kalanhoe, šeflera, ukrasnog bršljena, saintpaulia, glosinije, geranijum, petunije i dr.) i cvijeća za rez (gerbera, krizanteme). Napadaju i jagode u visokim plastičnim tunelima. Zbog njihove disperzije u biljnom tkivu vrlo teško se kemijski suzbijaju. U razvijenim se zemljama sve više koriste mikrobiološki pripravci na osnovi gljivica Beauveria bassiana, Metarhizium anispoliae i Paecilomyces fumosoroseus, jer su postignuti dobri rezultati u suzbijanju mekokožnih grinja.
Prethodni članakGOSPODARSKI KALENDAR 2015.
Sljedeći članakObjavljena 2 nova natječaja iz Vinske omotnice
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.