Isplativa poljoprivredna proizvodnja

244

Kako odabrati vrstu poljoprivredne proizvodnje?

Uvoz hrane u Hrvatsku u posljednjih je dvadesetak godina u stalnom porastu, te je među najvišima u Europi, unatoč činjenici da naša zemlja obiluje prirodnim resursima za poljoprivrednu proizvodnju. Od ulaska u EU dsodatno nam se povećao izvozni deficit za 26,5% što nije neobično za nove države članice EU. Najveći problem poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj je neučinkovitost, kao i smanjivanje broja OPG-a, za što je najvidljiviji primjer mliječni sektor. Da bi cijela država imala koristi od poljoprivrede, svakako je potrebno primarne proizvode poljoprivredne proizvodnje preraditi i povećati im vrijednost kod nas, a ne ih izvoziti kao sirovinu.

Činjenica je da su upravo obiteljska gospodarstva temelj poljoprivrede Europske unije, a u našoj situaciji opće nezaposlenosti sigurno imaju veliku ulogu u zapošljavanju lokalnog stanovništva i osiguravanju budućnosti ruralnog područja RH.

 


RATARSTVO

U Hrvatskoj se ratarska proizvodnja odvija na 874.000 ha oranica i vrtova, a najviše se proizvode žitarice, potom krmno bilje i uljarice. Više od 90% hrane dolazi iz ratarstva pa proizvodi ratarskih kultura čine osnovu prehrane ljudi i hranidbe životinja. Kad govorimo o proizvodnji žitarica najveće površine su pod kukuruzom i pšenicom. ""Iako su to naše tradicionalne kulture, a klas pšenice je i simbol „zlatne“ Slavonije, isplativost ovih proizvodnji je sve manja. Dragan Modic iz Bošnjaka ove je jeseni posijao samo 30 ha pšenice, što je dvostruko manje od prijašnjih godina. Ističe da je 2014. godine pšenica donosila 2.000 – 3.000 kn gubitka/ha, uglavnom zbog visoke cijene zaštite, koja je uslijed nepovoljnih vremenskih prilika bila neophodna. Ipak potrebno je napomenuti kako je pšenica strateški proizvod svake zemlje te stoga treba biti u proizvodnji, a kako se otkupne cijene i troškovi svake godine mijenjaju, nije isključeno da ono što je danas potpuno neekonomično u nekoj od narednih godina opet bude isplativo.

Kao najprofitabilnija ratarska kultura sve više izdvaja se soja, koja je vrlo tražena, posebno jer u našoj zemlji nije genetski modificirana. Soja je s vrha profitabilnosti izbacila šećernu repu, koja je do sada bila kraljica ratarskih kultura, ali kojoj je ove godine otkupna cijena pala za 30-tak posto od ranije dogovorene. Površine pod sojom se stoga sve više šire, te je ove godine bila na 47–50.000 ha, što je značajno više u odnosu na prije desetak godina.""

Soja uspijeva u svim proizvodnim područjima dobrim za uzgoj kukuruza. Za normalan rast i razvoj traži područja s minimalnim godišnjim oborinama između 600 i 700 mm. Najbolji predusjevi su joj strne žitarice, kukuruz, šećerna repa i krumpir. Jako dobro reagira na međurednu kultivaciju i navodnjavanje, a iako je napada mnogo uzročnika biljnih bolesti, oni za sada kod nas ne čine znatnu ekonomsku štetu pa se suzbijanje protiv bolesti uglavnom ne provodi. Prirodi soje na plodnim tlima uz pravilnu agrotehniku mogu biti veći od 4 t zrna/ha, a najčešće su 2,5-3,5 t/ha. Kukuruz u Hrvatskoj ima visokih 62% udjela u ukupnoj proizvodnji žitarica. Iako su 2014. godine prinosi kukuruza bili rekordnih 10 t/ha, zbog visokih troškova sušenja ekonomičnost proizvodnje je dovedena u pitanje. Prodajna cijena nesušenog kukuruza je iznosila 0,40-0,50 kn/ kg, što nije bilo dovoljno za pokriće troškova proizvodnje. Proizvođač Mario Mandić iz Koritne, koji svu svoju ratarsku proizvodnju, s površine od 150 ha, koristi za hranidbu 250 rasplodnih krmača, ističe da od čiste ratarske proizvodnje nema velike ekonomske koristi, već ona jedino ima smisla u zaokruženom ciklusu proizvodnje. Velika mogućnost ratarske proizvodnje je upravo u mogućnosti oplemenjivanja primarnog proizvoda ratarstva, kroz hranidbu stoke i plasman mesa, te time ostvarivanja većeg prihoda. Međutim, potrebno je znati da se situacija na tržištu mijenja, pa je nekih godina isplativija biljna, a drugih stočarska proizvodnja. Ukoliko proizvođač posjeduje površine i tehnički je opremljen za ratarsku proizvodnju, uvijek se postavlja pitanje koje kulture je najekonomičnije proizvoditi, naravno uz potrebu poštivanja plodoreda. Odluka je na vlasniku, a kod odlučivanja je vrlo korisno vidjeti koliki je udio pojedinog troška proizvodnje u ukupnom prihodu, jer troškovi odlučuju koliki dio prihoda će ostati proizvođačima na raspolaganju nakon završene proizvodnje. Kalkulacija je napravljena na temelju prosječnih cijena 2010.-2012. i bez uračunavanja prihoda od izravnih plaćanja po jedinici površine. U pravilu, najveći dio troška otpada na trošak mineralnih gnojiva, koji ima najveći udio kod proizvodnje zobi, a najmanji kod proizvodnje krumpira. Kod proizvodnje zobi i duhana troškovi su veći od prihoda (bez uračunatih izravnih plaćanja), dok je najpovoljniji odnos prihoda i rashoda kod proizvodnje krumpira, silažnog kukuruza i soje. Kako ratarstvo nije radno intenzivna djelatnost, ako postoji višak radnih sati, u cilju povećanja prihoda gospodarstva moguć je prelazak na profitabilnije i radno intenzivnije proizvodnje, poput povrćarstva. Iako smo ranije spomenuli da ratarstvo općenito nije radno intenzivno poput ostalih poljoprivrednih djelatnosti, ipak postoje radno intenzivnije kulture unutar ratarske proizvodnje. Tako npr. duhan zahtijeva 29,7 radnih sati po hektaru, šećerna repa 18,9 radnih sati po hektaru, dok najmanje radnih sati zahtijevaju raž i zob (7,7 sati/ha). Jedna od mogućnosti za ratarstvo, kako bi bilo zadovoljavajuće profitabilno za proizvođača je kombiniranje s drugim profitabilnijim djelatnostima poput stočarstva, koje je prirodna nadogradnja ove vrste proizvodnje. Druga mogućnost uvjetuje da proizvođač mora imati na raspolaganju značajne površine za obradu. ""

Jedna od mogućnosti za profitabilniju ratarsku proizvodnju svakako je prelazak na ekološki način proizvodnje, za koji je moguće ograničenje potreba za radnom snagom. Kod žitarica je visoke urode u ekoproizvodnji moguće postići uvođenjem određene vrste plodoreda u kojem djetelinsko-travne kulture i soja imaju značajnu ulogu, jer ostavljaju tlo u dobrom strukturnom stanju i obogaćuju ga potrebnim količinama dušika. Ipak, na ekološki tip proizvodnje je lakše prijeći kod povrća, voća i vinove loze, nego kod žitarica.

 


POVRĆARSTVO

Povrće je zanimljivo zbog mogućnosti uzgoja na otvorenom, ali i u zaštićenom prostoru tijekom cijele godine. Jedan od ključnih elemenata svake uspješne povrćarske proizvodnje je kvaliteta korištenih presadnica. Dobro razvijena i zdrava presadnica daje brz i snažan početan rast i omogućava, u konačnici zadovoljavajući prinos kulture. Jako je bitna i sortna kvaliteta presadnice, jer sjeme dobrih sortnih karakteristika daje dobru uzgojnu kvalitetu sjemena, kao i kvalitetu jestivih dijelova. Najčešće se iz presadnica uzgajaju rajčice, paprike, kupusnjače i zelene salate. ""

Alarmantne su brojke koje pokazuju da smo u devet mjeseci 2014. godine uvezli gotovo 73.000 tona povrća, a izvezli svega 18.000 tona. Od povrća najviše izvozimo krumpir, čiji je izvoz gotovo duplo veći nego prošle godine u istom razdoblju (u prvih šest mjeseci 2013. godine izvezeno je 3.163, a 2014. godine 6.223 tone). Što se tiče uvoza, u prvih 6 mjeseci uvezeno je 17.523 tone krumpira, što je manje nego 2013. godine u istom razdoblju kada je uvezeno 25.949 tona. Uvoz rajčica je povećan s 6.758 tona prošle godine na 7.270 tona 2014. godine.""

Proizvodnja tog povrća iz presadnica je sigurnija, a usjevi uzgojeni iz presadnica ranije ulaze u fazu berbe u odnosu na izravnu sjetvu na otvorenom, čime se ostvaruju više cijene na tržištu i proizvodnja čini ekonomski opravdanom. Iako je proizvodnja presadnica troškovno intenzivna, svakako ima svoje mjesto u našoj povrćarskoj proizvodnji, uz potrebu stalnog praćenja novih tehnologija uzgoja i ponudu sortimenta koji zadovoljava potrebe kako proizvođača tako i potrošača povrća. ""

Prihodovno su najzanimljivije kulture paprika babura, salata i rajčica, međutim ako se u analizu uključe i varijabilni troškovi proizvodnje koji obuhvaćaju troškove sjemena (presadnica), mineralnih gnojiva, zaštitnih sredstava, ambalaže i radne snage, tada se kao najzanimljivijim ističu kornišoni kojima nakon pokrića varijabilnih troškova ostaje skoro 60.000 kn dobiti. ""

Kao i kod voćarstva, Europska komisija odlučila je pomoći agrarnim reformama i ojačati tržišni položaj proizvođača povrća te je uvela posebne potpore za poticanje osnivanja i rada udruženih proizvođača. Vrlo zanimljive povrtne kulture, prema ostvarenom prihodu, svakako su poriluk i cvjetača, a s obzirom na niže varijabilne troškove u kategoriju zanimljivih kultura se uvrštavaju luk i mrkva, koji ostvaruju doprinos pokriću više od 55.000 kuna. Kod uzgoja rajčice varijabilni troškovi čine značajnih 83% u ukupnom prihodu, dok je kod mrkve varijabilni trošak samo 23% prihoda. Trošak sjemena u ukupnom prihodu može biti od 5% (poriluk) do 33% (grah zrnaš i lubenica), pa je izbor povrtne vrste izravni čimbenik koji uvjetuje visinu troška. Sljedeća značajna stavka troškova je trošak rada ljudi koji se kod cvjetače i kornišona odnosi na trošak berbe i čini 7% ukupnog prihoda, dok je kod rajčice vrtoglavih 35% prihoda, od čega je najznačajniji trošak skidanja zaperaka i berbe. Trošak gnojidbe može biti neznatnih 3% ukupnog prihoda kod kultura kao što su češnjak i hren, ali kod lubenice je trošak gnojidbe 15% prihoda i s obzirom na veliki udio u prihodu može se razmisliti o zamjeni dijela mineralnog gnojiva organskim, te na taj način snižavanja troška proizvodnje. Kod većine povrtnih vrsta trošak zaštite čini tek 1% prihoda, osim kod poriluka gdje ide do 9% ukupnog prihoda. Trošak ambalaže čini 1% prihoda kod paprike babure, ali sanduci i vreće mogu imati i značajnih 18% u ukupnom prihodu kod salate kristalke. Trošak natapanja kod rajčice čini 3% prihoda, ali kod poriluka trošak natapanja je čak 19% prihoda.

 


VOĆARSTVO

U prvih devet mjeseci 2014. godine u Hrvatsku je uvezeno nešto više od 86.000 tona voća, dok je izvoz dosegnuo gotovo 13.000 tona. Prošla godina je hrvatskim proizvođačima mandarina bila obilježena embargom Ruske Federacije, zbog čega su se morali snalaziti s plasmanom na druge načine. U tim uvjetima su domaći potrošači pokazali da cijene domaći proizvod, pa su plasirane količine mandarina po akcijskoj cijeni od 3 kune po kg doslovno planule. Kako je uvoz voća u RH velik, a postoje i izvozne mogućnosti, svakako postoji potencijal za daljnje širenje voćarske proizvodnje, ali uz obavezno udruživanje proizvođača koji bi time štitili svoje interese. Na tome je tragu i poljoprivredna zadruga „Zagrebački voćnjaci“ koja je dobila status prve proizvođačke organizacije za voće i povrće u Republici Hrvatskoj. Okuplja 21 člana koji proizvode jabuke, kruške, breskve, nektarine, šljive i jagode, a moći će aplicirati i za maksimalan iznos bespovratnih sredstava iz Operativnog fonda Europske Unije. Proizvođačke organizacije su pravne osobe, koje moraju ostvariti godišnji promet od najmanje 5 milijuna kuna i imati najmanje 5 stalnih članova.

Iako naši proizvođači posjeduju tehnološko znanje i mogu biti konkurentni i na našem i na stranim tržištima, njihov glavni problem je neorganiziranost zbog koje postižu niže otkupne cijene svoga voća. Svakako je potrebno ulagati u preradu proizvedenoga voća u sokove, marmelade i druge proizvode dodane vrijednosti, kojima bi se, uz dodatni trošak proizvodnje, postizale znatno više prodajne cijene i ostvarivala profitabilnija proizvodnja. Uz to je potrebno daljnje povećanje kapaciteta hladnjača kojima bi se produžila sezona prodaje.""

Najzastupljenija voćna vrsta u Hrvatskoj je jabuka, koja se proizvodi na gotovo 5.400 ha površine, a slijedi je šljiva. Najmanje površine su nam pod limunom i narančama, što je i razumljivo zbog klimatskih ograničenja. Najveći nasad jabuke u Bjelovarsko- bilogorskoj županiji prostire se na površini od 40 ha, a u vlasništvu je tvrtke Vrt d.o.o. Nasad je intenzivan s oko 3.300 stabala u obliku vitkog vretena, a prosječan urod je 15 kg po stablu. Tehnologija je podređena proizvodnji 90% prve klase jabuka, dok se 10% druge klase prerađuje u sok, rakiju i vino. Na taj način se ostvaruje najbolja moguća prodajna cijena za ukupan jednogodišnji urod. Da bi proizvodni uspjeh bio siguran voćnjak je opremljen protugradnom mrežom i sustavom natapanja „kap po kap“. Ova tvrtka svoju strategiju razvoja vidi u daljnjem širenju voćnjaka jabuka, te podizanju 30 ha šljivika, nasada marelice i breskve, čime bi zadovoljili pretpostavke za izgradnju hladnjače kapaciteta 3.000 tona sa sortirnicom. Iz ovoga primjera je jasno vidljivo da se maksimalna dobit može ostvariti jedino zaokruženim ciklusom proizvodnje, u kojem osim proizvodnje čim većeg udjela prve klase plodova postoji i samostalna prerada lošijih klasa, kao i osiguravanje skladišnog prostora- hladnjača, što mali proizvođači mogu postići jedino udruživanjem. Ekonomski zanimljiva je i proizvodnja bobičastog voća, kod koje se kao problem javlja brzo kaliranje (maline, kupine) zbog čega je neophodno imati osiguran otkup ili preradu u proizvode dodane vrijednosti. Problem je i cijena berbe, jer se bobičasto voće uglavnom bere ručno pa ima visoke troškove radne snage. Kako je 5,6% zemljišta u Europskoj uniji predodređeno za ekološki uzgoj, svakako u tom tipu proizvodnje leže velike mogućnosti i za hrvatske voćare. Obitelj Bobovečki iz Krapine proizvodi eko sokove od bobičastog voća koje plasiraju u ugostiteljske objekte i objekte seoskog turizma. Na 3 ha površine imaju posađen ribiz, borovnicu, mentu, komorač, bazgu i jagode. U usporedbi s ranije promatranim ratarskim kulturama vidi se da je udio dohotka u prihodu kod voćnih vrsta mnogostruko veći, ali je bitno napomenuti da je i investicija u voćnjak puno veća. Osim toga, potrebno je imati na umu da je riječ o trajnom počinje isplaćivati tek nakon nekoliko godina, koliko je potrebno da voćke uđu u rod, a ukoliko se pogriješi u bilo čemu, tehnologiji ili odabiru sortimenta, takve su greške teško ispravljive. Na malim poljoprivrednim površinama na kojima nije isplativo uzgajati ratarske kulture, svakako treba razmisliti o podizanju profitabilnijih voćarskih nasada. ""Iako je lupinasto voće prisutno gotovo u svakom dvorištu, u ozbiljnijem plantažnom uzgoju se izbjegavalo zbog dugog čekanja na rod, kasnijeg povrata ulaganja te skupih cijepljenih sadnica iz uvoza. Ipak, jednostavnost održavanja nasada potaknula je brojne neodlučne vlasnike zemljišta (često i zapuštenog) da se odluče na sadnju oraha, badema, lijeske ili kestena. U benkovačkom kraju stabla badema nekad su bila izrazito čest prizor, no tijekom Domovinskog rata ova kultura je znatno stradala. Uzgoj badema na području Zadarske županije većinom je ekstenzivan. Sadnja je prvenstveno iz lupine, a odabir putem selekcije, slično kao i lička šljiva. Na ovom području bi se na manjim površinama od tisuću pa do pet tisuća metara četvornih, gdje zemljište nije povoljne kvalitete za uzgoj drugih kultura, izuzetno dobro uklopili bademi, pa i orasi, koji bi svojim vlasnicima mogli biti izvor dodatnog prihoda. Cijene lupinastog voća na tržištu su dobre, a moguća je i mehanizirana berba koja smanjuje troškove rada. Gledajući prethodnu tablicu vidljivo je da su najmanji varijabilni troškovi kod proizvodnje lupinastog voća (orah u ljusci), dok su najveći kod proizvodnje bobičastog voća (malina i kupina), koji iako imaju najvišu cijenu koštanja, ipak proizvođačima omogućuju i najveće prihode, odnosno dohodak. Značajan dio troška kod proizvodnje voća predstavlja trošak berbe, koji je osobito visok kod bobičastog voća, kod kojeg je berba zbog osjetljivosti uglavnom ručna. Stoga kod podizanja takvih nasada uvijek treba imati na umu gdje će se osigurati potrebna radna snaga i po kojoj cijeni. ""

Vidljivo je da je voćarska proizvodnja radno intenzivnija od ratarske, ali treba napomenuti da su u prethodnoj tablici prikazani samo sati mehaniziranoga rada. Potrebno je računati na puno stručnog ljudskog rada u berbi i rezidbi, što ponekad može biti ograničenje u proizvodnji, a svakako povećava trošak proizvodnje.

Braća Ivan i Gabrijel Babić iz Godinjaka kod Nove Gradiške su u voćarstvo krenuli s pokusnim nasadom krušaka površine 1,5 hektar, u kojem se nalazi desetak najznačajnijih tržišnih sorti, najviše ljetnih. Kruške su uspješno plasirali na domaće tržište, najviše na Jadran. Braća Babić ističu da je veleprodajna cijena tih prvih krušaka mnogo viša od najzastupljenije i najkvalitetnije kruške viljamovke. Ovaj primjer pokazuje kako je uvijek pri planiranju novog nasada voćaka bitno dobro razmisliti i pronaći tržišnu nišu, voće kojeg na tržištu još uvijek nema dovoljno pa ga je moguće prodati po boljoj cijeni od uobičajene, kao što su učinila braća Babić sa svojim ranim sortama krušaka koje su vrlo tražene pa se njihov voćnjak i dalje širi. Ističu da rane sorte krušaka imaju mnogo prednosti u odnosu na najzastupljenije voćne vrste jer se rano beru, otkup je siguran, a prodajna cijena dobra, dok tehnologija proizvodnje nije prezahtjevna.""

 


LJEKOVITO BILJE

Pod aromatskim, začinskim i ljekovitim biljem u Hrvatskoj se 2013. godine nalazilo nešto više od 2.800 ha, s proizvodnjom od 1.583 tone. U proizvodnji dominira kamilica (oko 80%), koja je ujedno i jedna od rijetkih kultura s pozitivnom vanjskotrgovačkom bilancom, a najčešće se izvozi u Italiju i Njemačku. Nažalost, istovremeno uvozimo oko 750 tona raznih vrsta ljekovitog bilja, koje bi se moglo uzgajati na području Hrvatske u kojem nije previše razvijena konvencionalna poljoprivreda. Tako posebno veliki potencijal za ovu proizvodnju imaju Kordun, Banija, Lika i Gorski kotar, kojima bi ta proizvodnja zasigurno pomogla u zadržavanju i privlačenju radno aktivnog stanovništva.

Republika Hrvatska ima dugu tradiciju skupljanja i uzgoja ljekovitog bilja. U razdoblju od 1930. do II svjetskog rata bila je glavni snabdjevač ljekovitim biljem zemalja srednje Europe, pa čak i SAD-a. Najznačajniji svjetski proizvođači kamilice su Egipat i Argentina, dok se ostalo ljekovito bilje uzgaja ili sakuplja iz prirode u simboličnim količinama, tako da je kamilica jedini ozbiljniji biznis s ljekovitim biljem u Hrvatskoj. Na području Dalmacije, posebice u priobalju i na otocima te u vrtačama i dolcima primorskih planina Rilića, Biokova, Mosora, Kozjaka, kao i na prisojima južnih predjela Dinare, Svilaje i Kamešnice, uzgaja se i samoniklo rastu kadulja i smilje, koji se kao višegodišnje kulture mogu uzgajati na istoj površini 5-8 godina. Žetva smilja za proizvodnju eteričnog ulja, koje se dobiva destilacijom, vrši se rezanjem cvjetova na visini stabljike od 7 do 15 centimetara. Na jednom hektaru površine moguće je dobiti oko 3.500-4.000 kg suhih, odnosno oko 7.000–8.000 kg svježih cvjetova smilja, dok je prinos eteričnog ulja 8-12 kg po hektaru. Berači smilja (samoniklog) tvrde da se berba isplati jer je otkupna cijena smilja čak 9 kuna za kilogram. Milivoj Macura, jedan od najvećih otkupljivača smilja, ističe kako je cijena jednog kilograma eteričnog ulja od smilja na inozemnom tržištu 2014. godine dosezala čak 1.600-1.700 eura. Za one koji su zainteresirani za berbu samoniklog ljekovitog bilja, a ne za plantažni uzgoj, potrebno je napomenuti kako je za berbu potrebna posebna dozvola Ministarstva okoliša RH koja dopušta i određuje termine za berbu. Spider grupa iz Pitomače je jedan od većih proizvođača i prerađivača ljekovitog i aromatičnog bilja te proizvoda na bazi ljekovitog bilja. Glavna im je kultura kamilica, koja čini čak 95 posto proizvodnje, a ostale uzgajane kulture su menta, melisa i druge vrste. Vlasnik tvrtke Nikola Nemčević ističe da je prema mišljenju kupaca najvećih europskih tvornica čajeva, Hrvatska kamilica najkvalitetnija na svijetu. Proizvodnja kamilice nije previše složena, ali ju je potrebno proizvoditi na većim površinama (od 10 hektara na više) da bi se postigao zadovoljavajući prihod. Danijel Poslek, suvlasnik tvrtke Herbea iz Špišić Bukovice, govori da se po hektaru u prosjeku osuši oko 800 kilograma vrhunske kamilice kojoj je otkupna cijena između 14 i 16 kuna, a kako Hrvati nemaju kulture ispijanja čajeva, 99% proizvodnje Herbee se preko hrvatskog partnera izvozi za potrebe njemačke Martin Bauer grupe, svjetskog lidera u čajevima i biljnim ekstraktima. Kamilica nije podložna bolestima i ne šprica se pesticidima te se i ona iz integrirane proizvodnje može smatrati ekološkom. Ulaganja u sjeme i obradu tla nisu velika, jedino što svaki poljoprivrednik mora imati svoju sušaru i strojeve za branje što čini ulaganja od oko 100.000 kuna. No već s površinom od oko 10 hektara vrate se u godinu dana. Stoga je kamilica itekako perspektivna kultura, i može puno profitabilnije zamijeniti klasične ratarske kulture poput pšenice i kukuruza. Za uzgoj ljekovitog bilja Hrvatska svakako ima potencijala, a otkup se može dogovoriti s prerađivačima ljekovitog bilja, što je svakako veliki plus za proizvođače, pa bi dio ratara i povrćara svakako trebao razmisliti o ovom tipu proizvodnje.

Postoje brojni razlozi zašto se odlučiti na proizvodnju ljekovitog i aromatičnog bilja: visokovrijedna proizvodnja, veći povrat od tradicionalnih usjeva, mogućnost dužeg skladištenja, manja opasnost od štetnika i bolesti, mogućnost uzgoja kao međuusjev, potražnja na manjim tržnim nišama i lokalnom tržištu, mogućnost uzgoja na manjim površinama i prodaja u manjim količinama. Prilikom izbora biljne vrste za uzgoj treba uzeti u obzir zahtjeve i svojstva svake vrste (tlo, klima, položaj), površinu koja je na raspolaganju, ali jedan od kriterija izbora sigurno je i bruto dobit po ha.

Ljekovito i aromatično bilje se može prodavati u više oblika, od sirove mase do prerađenih i zapakiranih proizvoda kao što su farmaceutski proizvodi, biljni lijekovi, čajevi, alkoholna pića, slatkiši, kozmetika, dodaci prehrani i insekticidi. Osnovni zaključak koji se nameće iz prikazane kalkulacije je da se doradom, bilo sušenjem ili destilacijom eteričnih ulja, bruto dobit može povećati za 64% pa do čak 7 puta. Analizom prikazane kalkulacije uočava se kako najveći udio varijabilnog troška u ukupnom prihodu ima proizvodnja matičnjaka, a najbolje rezultate daje proizvodnja kadulje (varijabilni trošak je 60% ukupnog prihoda). Jedan od čimbenika koji može utjecati na odluku o vrsti koja će se proizvoditi je potrebna radna snaga, odnosno trošak rada. Kod gospodarstva koje ima na raspolaganju radno aktivne članove taj se trošak može znatno smanjiti, a kod gospodarstva koje nema na raspolaganju radnu snagu stvoriti znatne troškove ukoliko ih treba plaćati. Usporedbom prikazanih kultura najveći dio prihoda se za trošak rada odvaja u proizvodnji matičnjaka (57%), dok je udio troška rada ljudi u ukupnom prihodu kod mažurana 29%. Trošak gnojidbe čini 10% ukupnog prihoda kod proizvodnje timijana, a ide do 22% kod mažurana. Upravo su kulture koje imaju veći udio troška gnojidbe pogodne kao dopunske proizvodnje na stočarskom gospodarstvu jer se zamjenom dijela mineralne gnojidbe organskom može smanjiti ovaj udio troška, a s druge strane takvo gospodarstvo ekološki zbrinjava stajski gnoj.

Ekonomski uspješna proizvodnja ljekovitog bilja moguća je na većim i manjim površinama, jer je višestruko isplativija od ratarstva. Tako je prihod od 1 ha crnog sljeza deset puta veći od prihoda s iste površine zasijane kukuruzom ili pšenicom, našim najčešćim kulturama. Međutim, za proizvodnju ljekovitog bilja potrebno je puno više fizičkog rada, jer je upotreba kemijskih sredstava strogo ograničena.""


STOČARSTVO

U zasnivanju bilo koje stočarske farme jedno od osnovnih pitanja je cilj proizvodnje, konačni proizvod, odnosno način na koji se namjerava stvarati prihod. Na ovo ekonomsko pitanje nadovezuje se organizacijsko pitanje koje ukazuje na koji način se namjerava proizvoditi, kojom tehnologijom i kakvom organizacijom radnih postupaka. Svaki vlasnik farme bi se trebao ponašati kao poduzetnik, što znači da mora uočiti mogućnosti, mora prepoznati obilježja uspješnog poslovanja, te uskladiti resurse svoje farme radi ostvarenja tih obilježja. Poduzetnik je osoba koja stalno pronalazi nove mogućnosti trženja svojih proizvoda i usluga, koja razvija nove proizvode ili dorađuje postojeće kako bi zadovoljio potrebe kupaca i povećao prihode svom gospodarstvu. Poduzetničko ponašanje se prije svega odnosi na potrebu stalnog unaprjeđenja, pri čemu se može izdvojiti nekoliko nužnih koraka:
•utvrditi poslovne mogućnosti svoga gospodarstva (odrediti koji su glavni ograničavajući činitelji unutar samog gospodarstva, te problemi koje može očekivati u skoroj budućnosti)
• preuzeti rizik (preporuka je imati dobru bazu podataka o višegodišnjim kretanjima na tržištu, kao i pregled poslovnih informacija kao što su prihodi po grlu, usklađenost utrošaka materijala i rada na farmi s tehnološkim normativima,… koje treba aktivno koristiti pri poslovnom odlučivanju
• odrediti poslovne ciljeve farme za sljedeće razdoblje (uključuje detaljnu kalkulaciju, te račun dobiti i gubitka za 5-godišnje razdoblje u okviru kojeg treba pratiti financijski tijek na mjesečnoj ili tromjesečnoj bazi, kako bi se zadržala stalna likvidnost farme potrebna za kontinuirani rast farme bez odstupanja od plana)
• usklađivati svoje poslovanje s ranije izrađenim poslovnim planom
Na temelju iskustva proizvođačke organizacije Drava-Sava koja okuplja mljekare može se vidjeti kako ovakva udruženja proizvođača omogućuju pregovaranje s otkupljivačima oko prodajnih cijena, kao i dogovaranje niže cijene repromaterijala, što je od velike pomoći proizvođačima.

Pri planiranju stočarske proizvodnje važan je kapacitet farme, odnosno veličina stada. Svaka poizvodnja, mala ili velika po svome obujmu, intenzivna ili ekstenzivna po visini ulaganja rada i kapitala trebala bi imati poslovni plan prije svoje realizacije. Taj plan može dati samo osnovnu kalkulaciju i grubu sliku poslovanja ili vrlo detaljno snimiti pretpostavljenu proizvodnju, tehnološke pretpostavke, proizvodne učinke i činitelje rizika. Poslovni plan omogućuje vlasniku farme donošenje kvalitetnih poslovnih odluka temeljenih na realnim informacijama i pokazateljima, ali u konačnici ipak o vlasniku ovisi u kojem će smjeru ići daljnji razvoj poslovanja.

Pašnjačko držanje stoke

Kao glavni preduvjet stočarske proizvodnje navode se vlastite površine, pri čemu se misli na površine za proizvodnju vlastite stočne hrane, ali i pašnjaka. Sve češće se naglašavaju biološka raznolikost i održivost, a u stočarstvu se pojam održivosti veže uz sustave proizvodnje koji se temelje na korištenju pašnjaka. Ovakav sustav značajno poboljšava dobrobit životinja, djeluje na očuvanje okoliša, a rezultati su proizvodi (prirast mesa, jaja i mlijeka) koji su ukusniji i nutricionistički vrjedniji. Kod sustava proizvodnje koji koriste pašnjake nije dovoljno samo pustiti životinje da pasu cijelu godinu. Vrlo je važno pravilno korištenje pašnjačkih površina, upravljanje pašnjacima, a prvi korak u tome je određivanje broja životinja koje mogu biti na pašnjaku, a da pri tome ne uzrokuju oštećenje. Brojne varijable su uključene u određivanje tog broja životinja (uvjetnih grla po hektaru): tlo, klima, sklop biljaka, vrsta i dob stoke, dostupnost vode, osjetljiva područja (prevelik nagib, ugrožene vrste, močvare i sl.), opće stanje tla i vrsta stočarske proizvodnje. ""

Na našim pašnjacima je uobičajeno od 0,5 uvjetnih grla/ha (ekološka proizvodnja) do 1 uvjetnog grla/ha. U Velikoj Britaniji je predviđeno da na 10 ha pašnjaka može doći 15 krava ili 25 konja ili 100 ovaca, odnosno 1,5 uvjetno grlo/ha.

U Hrvatskoj su problem neiskorišteni pašnjaci i livade pod kojima je velika površina poljoprivrednog zemljišta, a istodobno je prisutan nedostatak goveđeg mesa. U današnje vrijeme kada se gleda kako bi se smanjili troškovi, ekstenzivni tov na pašnjacima postaje sve važniji. Ispaša, kao sočno krmivo s voluminoznim učinkom je najjeftiniji način hranidbe krava. Mesne pasmine i križanci se mogu vrlo efikasno proizvoditi na pašnjačkim površinama, a neke od tih pasmina vrlo su otporne i mogu se cijele godine držati na otvorenom, tako da nije potrebno investirati u gradnju objekata, čime se dodatno snižavaju troškovi. S obzirom na uvoz velikog broja teladi za tov ili utovljene junadi i mesa, sustav krava-tele se nameće kao logično rješenje i izvor teladi koja se kasnije može ili dotovljavati na istim gospodarstvima (pašni tov) ili toviti u specijaliziranim tovilištima. Uspostava ovoga sustava od velikog je značaja jer se na taj način osigurava dostatan broj teladi za tov, uz istovremeno korištenje travnjačkih resursa Republike Hrvatske na optimalan način, a koje bi bez stoke bile u cijelosti zapuštene. Nadalje, ovom se proizvodnjom na tim područjima zadržavaju stanovnici što je i demografski interes, jer na taj način obitelji imaju osigurana materijalna sredstva za život. U sustavu krava-tele trebalo bi pripustiti ili osjemeniti krave i junice sredinom proljeća, prije odlaska na pašnjak, kako bi se telile nekoliko mjeseci prije početka nove pašne sezone. Telad stara tri mjeseca, prosječne težine 120 kg, odlazi skupa s majkom iz zimskog prihvatilišta na pašu u polje. Trajanje napasivanja je u prosjeku 200 dana, od svibnja do prosinca, ovisno o vremenskim prilikama. Da bi sustav krava-tele mogao biti isplativ, mora se zasnivati na što manjem učešću ljudskog rada, što nižim ulaganjima u stajske objekte i infrastrukturu farme, što većoj plodnosti krava i što nižim troškovima hrane. Ovu proizvodnju posebno opterećuju troškovi hranidbe u zimskom razdoblju, jer se proizvodni sustav krava-tele tijekom ljetnog razdoblja u pravilu zasniva na korištenju pašnjaka, a tijekom zime na velikim količinama voluminozne krme (silaža, sjenaža, sijeno ili ratarski nusproizvodi). Američki primjeri pokazuju da povećanje porodne težine teladi za 11 kg može djelovati na smanjenje troška točke pokrića za 0,07-0,13 $/kg. Još jedna mogućnost za upravljanje troškovima je smanjenje mortaliteta teladi, odnosno povećanje broja živorođene teladi. Povećanjem postotka teljenja za 5% može se smanjiti trošak točke pokrića za 0,09-0,13 $/ kg. Ranije teljenje krava ostavlja dovoljno vremena stadu da vrati tjelesnu kondiciju prije zime, a krave bolje tjelesne kondicije obično trebaju manje hrane tijekom zime te se na taj način snižavaju troškovi hranidbe. Budući da troškovi hrane čine oko 60% ukupnih troškova, snižavanjem ove stavke za 10% smanjuje se cijena točke pokrića za 0,09-0,13 $/kg. Kako bi djelovali na snižavanje troškova točke pokrića, naši proizvođači također mogu utjecati na porodnu težinu teladi preko različitih čimbenika: genetika, uvjeti držanja, ishrana i zdravstveno stanje krave. Danas je upravo pašnjačko držanje stoke adut u rukavu koji omogućuje Irskoj da u uvjetima kad se u cijeloj Europi smanjuje broj stoke oni povećavaju i razvijaju svoje stočarstvo. Kod nas je pašnjačko držanje karakteristično u brdskoplaninskoj regiji gdje se uglavnom uzgajaju ovce za meso, u Slavoniji za tradicionalno držanje svinja u hrastovim šumama, na području Lonjskog polja za držanje goveda u sustavu krava-tele. Ovaj način držanja uvjetuje broj životinja po ha pašnjaka: jedna krava, 7 ovaca.

Pašnjačko držanje je najjeftiniji način hranidbe stoke i zbog toga jedini koji u uvjetima gospodarske krize omogućuje opstanak. Osim nižeg troška hranidbe, a zbog toga i troška proizvodnje, ovim se sustavom iskorištavaju resursi koji se ne koriste u dovoljnoj mjeri.

Ukoliko se pogleda usporedna kalkulacija pašnjačkog držanja krava i ovaca onda prema ukupnom prihodu i dobiti po grlu dominiraju krave, ali po ha pašnjaka nešto bolje rezultate ipak ostvaruju ovce. Analizom udjela troškova u prihodu vidimo da varijabilni trošak čini 50% prihoda kod krava i 66% kod ovaca. Detaljnijom analizom je uočeno kako najveći udio u prihodu imaju troškovi stočne hrane (54% kod ovaca i 30% kod krava). Kod ovaca po 5% prihoda ide na troškove uzgoja i veterinara, a manjih 2% su ostali troškovi. Kod krava je stavka ostalih troškova značajnih 13% prihoda, a troškovi veterinara čine 6% prihoda.

 


KOZARSTVO

Ovaj sektor stočarstva može davati različite proizvode i ostvarivati različite proizvodne rezultate, pa se prije pokretanja proizvodnje treba odlučiti hoće li se uzgajati koze radi mesa, mlijeka ili kombinacije jednog i drugog, te hoće li proizvodnja biti konvencionalna ili organska. Početniku je važno znati da koze koje se drže na otvorenom i za meso trebaju manje brige nego one koje se drže u zatvorenom i radi mlijeka. U obje proizvodne namjene, važno je poznavati zahtjeve držanja na paši i u staji, upravljanje obrtom stada, te posebno upravljanje pripustom. Svaka proizvodnja ima svoje specifičnosti na koje treba obratiti pozornost, pa su tako koze sklone skakanju i propinjanju te provlačenju kroz najuže otvore u ogradi, pa o tome treba voditi računa prilikom postavljanja ograde. Osim ograđenog prostora treba izgraditi i zatvoreni objekt za držanje koza zimi. Prema strukturi potrebnih ulaganja za izgradnju farme u kozarstvu najveći dio ide na objekte (oko 40%), zatim zemljište (oko 30%), a podjednakih 15% ulaganja otpada na opremu i osnovno stado. Prema tehnološkim zahtjevima u proizvodnji trebalo bi osigurati 0,075 ha poljoprivredne površine po kozi. Vrijednost imovine u mliječnom kozarstvu je oko 5.922 kune po jednom muznom grlu. Prosječna proizvodnja mlijeka na farmi je 765 kg mlijeka po produktivnoj kozi (92% od osnovnog stada), a u troškovima proizvodnje najzastupljenija je hranidba. Za oko 67,5 kg mlijeka potrebno je oko 1000 kg suhe tvari godišnje, ovisno o sustavu hranidbe. Za stado 120 koza prosječna proizvodnja mlijeka je oko 60 tisuća litara. Godišnje se proizvede oko 3.380 kg jaradi (188 komada prosječne mase 18 kg), a iz proizvodnje se izluči 25 koza prosječne mase 50 kg (ukupno 1.250 kg). Dohodak farme se može povećavati na sljedeće načine:
• Povećanjem količine i kvalitete proizvedenog mlijeka
• Uzgojem rasplodnih grla za bržu obnovu stada
• Prodajom rasplodnih grla
• Ostalim izvorima dohotka (područja s otežanim uvjetima gospodarenja i sl.)
• Proširenjem palete proizvoda na farmi preradom mlijeka u sireve i druge proizvode
Proizvodi farme mogu se prodavati izravnom prodajom „ na kućnom pragu“, na specijaliziranim sajmovima i izložbama, te ako su proizvodi marketinški pripremljeni i u prodavaonicama. Izravna prodaja znači ponekad više posla, ali može donijeti veću zaradu, a posebno je zanimljiva internet prodaja, koja može značiti porast prometa i promociju uz neznatno povećanje troška.

Izdaci za hranidbu mogu se smanjiti dugoročnim ugovorima o suradnji gospodarstva s mješaonicama stočne hrane, što osiguracva kvalitetnu isporuku uz niže cijene. Još je bolje ako je moguće proizvoditi vlastitu stočnu hranu, barem voluminoznu. Najvažnije je uravnotežiti fiksne troškove, odnosno postići odgovarajući omjer ulaganja u osnovna sredstva (objekti, stoka, oprema) i tekuću proizvodnju po jednom proizvodnom grlu.

U novije vrijeme se sve više traže organski proizvodi, a stav prema stočarstvu se značajno promijenio pod utjecajem zaštite okoliša, poboljšanja dobrobiti životinja i održivog ruralnog razvoja. EU i SAD su najveća tržišta organskih proizvoda uz godišnji rast od 10 do 20%. Osim nešto više cijene koju organski proizvodi postižu na tržištu, postoje i norme organske proizvodnje koje definiraju cijeli tijek proizvodnje, prerade, pakiranja, transporta, marketing i certificiranje organskih proizvoda, ali i prijelazno razdoblje potrebno za prelazak s konvencionalne. U organskom uzgoju jedan je od ciljeva ostvariti dobrobit životinja u proizvodnji proizvoda za tržište, makar se pri tome ne iskorištavao puni genetski potencijal. Tako su kod koza ograničavajući činitelji koji utječu na produktivnost u organskoj poljoprivredi: ograničeno hranjenje koncentratnom hranom, pašni sustav sa sezonskim i godišnjim promjenama kvalitete voluminozne hrane, te zabrana preventivnog i klasičnog liječenja simptoma bolesti. Ograničeni broj stoke po jedinici površine je određen količinom proizvodnje od 170 kg/ha, što predstavlja prosječnu gustoću od 13 odraslih koza po hektaru. Životinje u organskom uzgoju moraju biti hranjene isključivo hranom iz organskog uzgoja. Prosječna prodajna cijena kozjeg mlijeka je 0,76 €/kg, ali treba znati da postoje izražena sezonska kretanja. Neto cijena koštanja mlijeka, koja se dobije tako da se od varijabilnih troškova oduzme prihod od jaradi, kreće se od 0,30 do 0,35 €/kg. S obzirom na prodajnu cijenu od 0,76 €/kg radi se o ekonomski vrlo efikasnoj proizvodnji. U EU je uobičajeno povezivanje organskog uzgoja koza sa proizvodnjom sira i njegovom izravnom prodajom. Troškovi proizvodnje, nadzora i prodaje su oko 40-60 € po grlu, ali se s obzirom na prodajne cijene takvog sira (13 € u odnosu na 10 € u konvencionalnoj proizvodnji) ulaganje u male preradbene kapacitete svakako isplati. Danas je u organskoj proizvodnji mlijeka u Njemačkoj uključeno preko 200 tisuća koza, a certificirana proizvodnja mlijeka je oko 10 milijuna litara godišnje. Na travnjačkim površinama u dolinama, te planinskim područjima s dovoljno padalina moguće je po hektaru držati 8-12 koza u osnovnom stadu. Za prosječnu proizvodnju oko 500 litara mlijeka (ili 2,5 litre po danu) potrebno je uz pašu osigurati osnovne količine sijena, travne silaže i koncentrirane hrane. Organska proizvodnja kozjeg mlijeka se javlja kao ozbiljna alternativa organskoj proizvodnji kravljeg mlijeka, koje je u posebno teškom položaju, ali pod određenim pretpostavkama:
• Zadovoljenje mliječne kvote s dobrom opremom i kvalitetom hrane
• Ostvarivanje pune proizvodnje od 1.000 litara s proizvodnim troškovima manjim od 500 € po kozi
• Držanje troškova mužnje i skladištenja mlijeka ispod 100-150 € po kozi
• Planiranje profita na prosječnoj osnovnoj cijeni mlijeka od 0,70 €/kg
Profitabilna organska proizvodnja mlijeka je realna za veće farme s 250- 300 koza pri godišnjoj proizvodnji mlijeka većoj od 200.000 litara, a za manje farme s nižom proizvodnjom po kozi (500-600 litara godišnje) ostvaruje se na razini od 50.000 litara mlijeka godišnje, s preradom na gospodarstvu te izravnom prodajom i marketingom. S obzirom na našu strukturu proizvođača u kozarstvu (prosječna veličina stada je 20 koza) moglo bi se zaključiti da nismo konkurentni i da nema izgleda za razvoj, ali je teško stanje u stočarstvu (posebno govedarstvu) nova mogućnost koja se otvara za kozarstvo i sigurno opcija koju treba uzeti u obzir. Glavna prednost kozarstva je manje ulaganje od onog potrebnog u govedarstvu ili svinjogojstvu, a brži obrt stada mu također ide u prilog pa gospodarstva u kraćem razdoblju i jednostavnije mogu dosegnuti granicu pune ekonomske efikasnosti i konkurentnosti.


SVINJOGOJSTVO

Prema podacima iz EU u prosjeku je na jednom gospodarstvu 40- 60 svinja, 200-400 tovljenika, a 7% je u organskom uzgoju. Samo 0,5% svinja se drži na otvorenom (100- 200 farmi) i to je uglavnom uzgoj za vlastite potrebe. Smjernice držanja svinja diktiraju po jednom ha: 6 krmača, 14 tovljenika, 74 praseta. Vlasnik ima veliku odgovornost u zaštiti svinja na gospodarstvu, a više puta godišnje vrši se kontrolni veterinarski pregled kojega farmer sam plaća (oko 5 eura po pregledu za svaku životinju).

Naše cijene su na razini svjetskih cijena i na prihodovnoj strani smo usklađeni, ali zbog visokih troškova smo nekonkurentni (posebno zbog nesređenog tržišta stočne hrane).

Kod nas je već dugi niz godina Kalkulacija svinjogojske proizvodnje prisutan negativni trend u broju svinja (1995. godine je u RH bilo 400.000 svinja, a 2013. godine ispod 100.000.), a ekonomska kriza nije zaobišla niti ovaj sektor.

Svinjogojska proizvodnja sama po sebi ne spada u visokoprofitabilnu granu poljoprivrede, pogotovo ako ne postoje kapaciteti za proizvodnju vlastite stočne hrane, te dobri izvori financiranja ulaganja u obnovu i razvoj farme, jer razvoj svinjogojske proizvodnje nije moguć bez kontinuiranog potpomaganja ulaganja u obnovu i povećanje kapaciteta.""

Danas nema isplative proizvodnje ukoliko nisu zadovoljena osnovna tehnička obilježja moderne svinjogojske farme, a to su: godišnja obnova stada 40%, koeficijent prasenja 2,2, broj odojaka po krmači 22, izdvajanje nazimica oko 0,4 komada po krmači. Ovisno o konačnom proizvodu, razlikuju se obroci i normativi hranidbe, a upravo je hrana čimbenik koji najviše utječe na isplativost proizvodnje. Bez barem polovine hrane proizvedene na vlastitom gospodarstvu nema ozbiljne proizvodnje. Kalkulacija prikazuje tri kategorije veličine (50, 100 i 200 krmača), a prihod se računao na temelju prosječne prodajne cijene u zadnjih pet godina (odojci 16 kn/kg i tovljenici 12 kn/kg). Na farmi sa najmanjim brojem krmača cijena koštanja proizvodnje odojaka je 13,08 kn/ kg, a kako se povećava broj krmača tako se cijena koštanja smanjuje sve do 12,25 kn/kg. U tovu su te cijene još niže (7,87-7,54 kn/kg). Nije dovoljno znati samo cijenu koštanja, jer tek kad nju stavimo u odnos sa prodajnom cijenom na tržištu možemo vidjeti je li ostvaren pozitivan ili negativan rezultat poslovanja. Upravo je prodajna cijena pod velikim utjecajem svjetskog tržišta, pa ponuda i potražnja kreiraju cijenu. Ekonomska efikasnost svinjogojske proizvodnje izravno je određena odnosom cijena inputa i outputa (prodajne cijene odojaka i tovljenika). Glavni uzroci naše nekonkurentnosti u odnosu na „svinjske polovice“ iz uvoza su slabija proizvodnost mjerena brojem tovljenika po jednoj krmači u osnovnom stadu (ovisna o tehnologiji držanja), većim fiksnim troškovima (previsoka ulaganja po grlu osnovnog stada u opremu, objekte i životinje), te cijenom koštanja po kilogramu prirasta (najviše pod utjecajem troškova stočne hrane). Kod proizvodnje odojaka varijabilni troškovi čine 47% ukupnog prihoda, dok se fiksni kreću na razini 22-26% prihoda. Kod produžene proizvodnje koja uključuje i tovljenike od 115 kg udio varijabilnih troškova u prihodu ide čak do 74%, a fiksni se troškovi smanjuju na samo 16-18% prihoda.


PERADARSTVO

Ukoliko se odlučite za ovu vrstu proizvodnje dobro postavite temelje – prvi i osnovni uvjet za uspješnu peradarsku proizvodnju je pravilan izbor pilića. Kod proizvodnje brojlera je također nužno osigurati dobre uvjete držanja i pratiti zdravstveno stanje pilića u tovu, a u tu svrhu posebna se pozornost treba obratiti na objekt. Kod proizvodnje brojlera je zanimljiva pojava u kretanju cijena zadnjih 5 godina. S jedne strane cijene brojlera se kontinuirano smanjuju (2- 4% godišnje), dok se s druge strane cijene jednodnevnih pilića i stočne hrane povećavaju. Zbog takve situacije, gospodarstva često kao dodatni izvor prihoda uključuju proizvodnju jaja u svoju djelatnost ili se prebacuju na organski uzgoj ukoliko na tržištu pronađu interes potrošača ili prihod povećavaju uključivanjem autohtone kokoši hrvatice za kojuse dobije 60 kn/kljunu poticaja. Pri Kalkulacija proizvodnje brojlera izradi kalkulacije proizvodnje jaja za 3.000 nesilica računala se prosječna cijena jaja od 0,80 kn/kom za sve klase,uz pretpostavku da se stajski gnoj i izlučene nesilice prodaju i sudjeluju sa po 3% u prihodu."" Podaci u kalkulaciji se mijenjaju ovisno o cijenama i utrošcima pojedinih proizvođača, ali su dobar predložak za kalkulaciju vlastite proizvodnje jaja. Usporedbom udjela troškova u ukupnom prihodu kod proizvodnje brojlera s proizvodnjom jaja (nesilica) vidimo da najveći udio ima hrana kod brojlera (čak 42% prihoda), dok su kod uzgoja nesilica sa po 19% zastupljeni trošak pilića i hrane. ""Na tržištu postoji interes za prepeličja jaja koja u odnosu na kokošja sadržavaju 5 puta više fosfora i kalija, 7 puta više željeza, 10 puta više vitamina skupine B i znatne količine vitamina A te određene aminokiseline koje potiču rad živčanog sustava. Prednost ove vrste je njihova rana zrelost (spolno zrela sa 7 tjedana) i status na tržištu koji omogućava postavljanje više cijene i pristup potrošačima koji su spremni platiti više za „zdravu hranu“. Isplativost uzgoja prepelica ogleda se u dobroj cijeni jaja (1-2 kn/kom) i malom utrošku hrane (prepelica pojede 1,6 kg koncentrata za proizvodnju oko 90 jaja). Uz početno ulaganje u prostor (oko 100 prepelica/ m2), opremu (cijena kaveza za 10 prepelica je oko 10-20 eura), matično jato (cijena jednodnevnih pilića je oko 5 kn/kljunu, a prepelica stara 6 tjedana je oko 30 kn/kom) i hranu (dnevna potrošnja oko 30 g/kljunu), ova proizvodnja može već za 6 mjeseci vratiti početno ulaganje, što ovisi i o broju ptica.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakKako održati plodnost tla?
Sljedeći članakOčuvanje tradicionalnih i autohtonih sorti voćnih vrsta u Hrvatskoj
Avatar
Branka Šakić Bobić radi kao viši asistent na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na Zavodu za menadžment i ruralno poduzetništvo. Branka Šakić Bobić je rođena 26. svibnja 1978. u Zagrebu. Osnovnu školu završila je u Zagrebu (1992.), kao i opću gimnaziju (1996.). Na Sveučilištu u Zagrebu akademske godine 1996./97. upisuje na Agronomskom fakultetu studij Bilinogojstva, smjer Agroekonomika na kojem je diplomirala 2004. godine. Po završetku studija zapošljava se kao asistent u Zavodu za upravu poljoprivrednog gospodarstva (sada Zavod za menadžment i ruralno poduzetništvo). MBA specijalistički poslijediplomski studij Poslovno upravljanje u agrobiznisu završava 2007. godine. Akademski stupanj doktorice znanosti stječe 19. ožujka 2013. obranom doktorske disertacije pod naslovom „Model poslovnog odlučivanja u sustavu proizvodnje krava-tele prema troškovnoj analizi”. Suradnica je u nastavi na dva modula na preddiplomskim i četiri modula na diplomskim studijima na Sveučilištu u Zagrebu Agronomski fakultet. Pristupnica se znanstveno usavršavala u inozemstvu: na Hohenheim University u Njemačkoj, Agricultural University of Wroclaw u Poljskoj, Montana State University u SAD i na Wageningen UR Centre for Development Innovation, Nizozemska. Stručno se usavršavala na radionicama i seminarima u Hrvatskoj i inozemstvu (16th Pacioli workshop u Zagrebu, MACE workshop u Sofiji u Bugarskoj, Interactive Strategic Management radionica u Križevcima, više radionica i seminara u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu). Članica je Hrvatskog agroekonomskog društva.