Kako smanjiti troškove u uzgoju stoke?

Kako smanjiti troškove u uzgoju stoke i na koje troškove možemo utjecati? Poznavanje prosječnog troška ili cijene koštanja proizvodnje ključno je za donošenje kvalitetnih odluka u upravljanju farmom. S obzirom na promjenjivost cijena repromaterijala, razlike vremenskih prilika iz godine u godinu, te udjela u ukupnom trošku, većina se vjerojatno može složiti da troškovi hrane predstavljaju najvažniji dio troškova stočarske proizvodnje.

Postoji li način da smanjimo troškove hrane ili povećamo izlaz na prihodovnoj strani? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje treba najprije razumjeti odnos između troškova proizvodnje i njihovog djelovanja na prihode, odnosno znati kako su troškovi obračunati i kategorizirani u strukturi kalkulacije cijene koštanja. Prosječni trošak proizvodnje (cijena koštanja) jednostavno se definira kao omjer ukupnih troškova i količine proizvedenih proizvoda.

Prilagođene kalkulacije

Međutim, u stočarskoj proizvodnji se trebaju koristiti „prilagođene“ kalkulacije cijene koštanja koje uzimaju u obzir specifičnost ove vrste proizvodnje. Tako npr. u mljekarstvu uz glavni proizvod (mlijeko) nastaju i neki sporedni proizvodi: telad (najčešće se ženska ostavlja za obnovu stada, a muška ili prodaje ili ide u tov), prirast (kg mesa) izlučene krave koja se prodaje nakon određenog broja godina koje je bila u proizvodnji, stajski gnoj. Ovi sporedni proizvodi imaju svoju vrijednost, pa je za točan izračun cijene koštanja litre mlijeka potrebno izdvojiti sve što nije vezano isključivo uz tu litru mlijeka. Uzgoj kvalitetnih mliječnih junica iz vlastitog stada, od rođenja do prvog teljenja, skupa je investicija za koju je potrebno značajno vrijeme kako bi se otplatila. U istraživanju provedenom na 101 mliječnoj farmi u Ujedinjenom Kraljevstvu, navode prosječni trošak uzgoja junice do teljenja od 1.819 £ (2,31 £ dnevno) što je prema tečaju HNB-a 15.025 kuna (19 kuna dnevno). Procijenjeno je da je poljoprivrednicima bilo potrebno 530 dana (1,5 laktacija) da bi se taj trošak mogao vratiti. Starost junice kod prvog teljenja varirala je od farme do farme u rasponu od 21 do 32 mjeseca, ali treba napomenuti kako je kasnije teljenje bilo znatno skuplje. Teljenje u preporučenoj dobi (23 do 25 mjeseci) je financijski isplativo za poljoprivrednika u smislu početnih izdataka i broja laktacija potrebnih za postizanje ciljanog profita (junica koja se prvi put teli s 24 mjeseca počinje ranije stvarati prihod od one koja se teli prvi put s 30 mjeseci, iako to može značiti više troškove hranidbe za odgovarajući prirast i mliječnost).

Ne treba zanemariti niti činjenicu da neke junice ne ostvare svoju prvu laktaciju ili se otele samo jednom, a trošak nastao u uzgoju takvih junica treba se pokriti iz prihoda koji se realizira negdje drugdje. Proizvođači koji nastavljaju uzgajati junicu s lošom stopom rasta ili ponovljenom incidencijom bolesti troše resurse jer je manje vjerojatno da će se takva životinja teliti u optimalnoj dobi ili preživjeti nakon prve laktacije kako bi povratila troškove uzgoja.

U prikazanoj strukturi troška uzgoja mliječne junice treba razlikovati 3 faze u životu junice: I. faza od rođenja junice do odbića, II. faza od odbića do začeća, III. faza od začeća do prvog telenja.

Za proizvodnju u sustavu krava-tele, proizvedene jedinice su kilogrami teleta. Sve od troška opreme, uzgoja junica za obnovu stada, kupovine bikova, do povećanja težine pri odbiću teladi utjecat će na taj omjer. Pri tome bi oportunitetni troškovi, kao i troškovi vlastitog rada trebali biti uračunati, a fer tržišna vrijednost korištena u procjenjivanju troškova uzgoja, najma pašnjaka, troška sijena, itd. Krave se u ovom načinu uzgoja drže veći dio godine na pašnjacima i upravo je to razlog značajnih ušteda. Prilikom kalkulacije troškova stočne hrane treba uzeti u obzir da je struktura troškova drugačija kad se uspoređuju jednogodišnji usjevi (kukuruzna silaža) u odnosu na višegodišnje krmno bilje (vlasulje) kojim se stoka hrani. Kod jednogodišnjih krmnih kultura svi troškovi proizvodnje su nastali tijekom proizvodnog ciklusa za taj jedan usjev. Kod višegodišnjih usjeva, troškovi se mogu razdvojiti na početno ulaganje i godišnje troškove proizvodnje. U prikazanoj kalkulaciji varijabilni troškovi predstavljaju troškove sjemena, gnojiva, zaštitnih sredstava te plaćene usluge. Trošak rada se bazira na satnici (bez obzira radi li se o plaćenoj radnoj snazi ili vlastitom radu), trošak rada mehanizacije obuhvaća trošak goriva, maziva i održavanja, dok se fiksni trošak mehanizacije odnosi na amortizaciju, porez, osiguranje i kamate plaćene prilikom ulaganja u mehanizaciju. U prikazanoj strukturi troška, računa se da krava pojede 2 tone sijena, pa je ovisno o veličini stada potrebno proizvesti odgovarajuću količinu sijena i za to imati vlastite ili zakupljene površine livada. U ovom je primjeru prinos sijena 14 tona/ha. Ovakva struktura troškova može poslužiti za odlučivanje o eventualnom mijenjanju veličine stada i/ili prilagođavanju potrebne površine pašnjaka i livada kako bi se ukupni trošak proizvodnje sijena držao pod kontrolom.

Kako smanjiti troškove?

Kad pokušavaju odrediti koje troškove smanjiti, proizvođačima može pomoći u odlučivanju ovih pet koraka:

1. Odredite iznos novca koji vam je dostupan za potrošnju (budžet)
2. Izračunajte ukupne troškove proizvodnje
3. Podijelite troškove u kategorije (pašnjaci, stočna hrana, proizvodnja sijena, veterinarski troškovi, radna snaga itd.)
4. Rangirajte troškovne kategorije (od najvišeg do najnižeg iznosa troška)
5. Najprije se usredotočite na veće iznose troškova

Prije raspodjele izdataka, proizvođači najprije moraju odrediti dostupnu količinu novca koju mogu potrošiti, a može doći s jednog ili više izvora: gotovina/štednja, prodaja tekuće imovine (stoka, sijeno, žitarice), prodaja kapitalne imovine (rasplodna stoka, oprema, zemljište) i posuđeni kapital. Sljedeća dva koraka mogu se izvoditi gotovo istodobno. Utvrditi troškove proizvodnje po kategorijama, a zatim ih zbrojiti za izračun ukupnih troškova proizvodnje.

Nakon rangiranja troškova po kategorijama, treba sve aktivnosti usmjeriti na smanjivanje onih kategorija koje su najznačajnije. Na primjeru govedarstva, to su troškovi pašnjaka, sijena i hrane za životinje koji čine gotovo 70 % ukupnih troškova, dok troškovi veterinara i vitaminsko-mineralnih dodataka čine oko 8 %. Smanjenjem ukupnih troškova hrane za 10 %, stočari mogu uštedjeti gotovo isti iznos kao i potpunim eliminiranjem veterinarskih i troškova vitaminsko-mineralnih dodataka. Štoviše, proizvodni rizici nastali smanjenjem troškova hrane za 10 % znatno su niži od eliminiranja troškova veterinara i vitaminsko-mineralnih dodataka. Ostaje pitanje na koje načine proizvođači mogu smanjiti troškove i dalje ostati konkurentni? Dvije su kategorije na koje bi se trebali usmjeriti, a to su: troškovi pašnjaka/hrane za životinje i fiksni troškovi. Troškovi pašnjaka i hrane za životinje obuhvaćeni su u kategoriji stočne hrane, a jedna stavka koja uvelike može smanjiti fiksni trošak je proizvodnja sijena. Za mnoge srednje ili male proizvođače troškovi vlastite mehanizacije za sijeno su toliko veliki da im je praktički nemoguće ikada ostvariti dobit dostatnu za pokriće tog troška, pogotovo ako je oprema relativno nova. Stoga stočari koji proizvode vlastito sijeno mogu razmisliti o kupnji ili pronalaženju drugih načina za smanjenje troškova mehanizacije i opreme. Umjesto proizvodnje i spremanja vlastitog sijena, mnogim bi stočarima bilo isplativije platiti nekom drugom da im uslužno pripremi sijeno ili ga kupiti ako se sijeno slične kvalitete može kupiti za iznos manji od troškova proizvodnje. Ako se sijeno kupuje, na raspolaganju je više zemljišta za napasivanje stoke, što može smanjiti ukupne troškove pašnjaka.

Na što bi poljoprivrednici trebali paziti?

Treba se uskladiti sustav proizvodnje s odgovarajućom hranidbom. Osnovni cilj u proizvodnji govedine je imati tele/kravi svakih 365 dana. Ako se taj interval produži, proizvođači brzo počinju gubiti novac. Kako bi se taj interval zadržao, krava ima oko 80 dana za ponovnu oplodnju nakon teljenja, a sposobnost da to učini u velikoj mjeri ovisi o prehrani.

Treba naglasiti kako se niti jedan od ovih pet koraka ne može precizno izvesti bez odgovarajućih podataka o proizvodnji i financijama. Bez dobrih financijskih podataka poljoprivrednici samo nagađaju o svojim troškovima, a bez dobre evidencije o proizvodnji možda će zadržati slabije proizvodne krave ili manju veličinu stada. Procjena plana hranidbe stada i utvrđivanje neučinkovitosti može dovesti do smanjenja troškova stočne hrane, kao najvažnije kategorije troška.