Alternativne mjere i metode borbe protiv korova
Drugi svjetski rat je upravo završavao, a agrokemijska industrija tek je otpočela svoj, ovim riječima svojevremeno je francuski akademik Jean Colas htio ukazati na golem napredak agrokemijske industrije u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Do tog vremena prirod većine ratarskih kultura, čak i u razvijenim zemljama svijeta, dugo je stagnirao. Godine 1950. prinos pšenice u Francuskoj iznosio je 1,5 t/ha iako je čitavo stoljeće prije toga iznosio 1,0 t/ha. Godine 1952. na društvenom sektoru prinos pšenice iznosio je 1,0 t/ha a kukuruza 2,0 t/ha. Četrdesetih godina prošloga stoljeća pronađeni su sintetički fungicidi, insekticidi i herbicidi koji su uz mineralna gnojiva, oplemenjivanje bilja i uz moćnu mehanizaciju višestruko uvećali prinos, a smanjili troškove proizvodnje po jedinici površine za deset i više puta.
Osobito velik doprinos dali su selektivni herbicidi koji se primjenjuju gotovo u svim kulturama. Danas smo u eri ekologije i suzbijanju biljnih štetnih organizama pristupa se cjelovitije (holistički). Razvijaju se nove strategije. Prvo strategija integrirane biljne proizvodnje, u kojoj važno mjesto zauzima integrirana zaštita bilja, a kasnije i ekološka biljna proizvodnja. Po definiciji u borbi protiv štetočinja obje objedinjuju sve raspoložive mjere borbe, dajući prednost nekemijskim, odnosno primjenjuje ih samo u slučaju kad su one neminovne. U ekološkoj proizvodnji, čak ni tad.
Integrirana biljna proizvodnje, u kojoj važno mjesto zauzima integrirana zaštita bilja, i ekološka biljna proizvodnja dodatno se novčano potiču. No, često i uz postojeće poticanje nisu konkurentne jednostavnijoj i jeftinijoj konvencionalnoj proizvodnji.
Mjere suzbijanja korova nužno je razmatrati objedinjeno, odnosno integrirati u strategiju suzbijanja korova.
Preventivne mjere
Preventivne mjere stoljećima su kamen temeljac u strategiji borbe protiv korova. Ne kažu zalud Englezi: „više vrijedi unca od prevencije nego funta od kurative“. I naša narodna „bolje spriječiti nego liječiti“ šalje istu poruku. Stoga bi uvijek prvi korak u suzbijanju korova trebala biti prevencija, odnosno usmjerenost na izvore zakorovljenosti. Većina ekonomski važnih korova su pridošle (alohtone) vrste. U novo područje uneseni su svjesno (kao potencijalna hrana, krma, ukrasno bilje, grmlje, drveće i sl.) ili nesvjesno (migracijama stanovništva, ratovima, sjemenjem kulturnoga bilja, trgovanjem i transportom različitih roba karavanama, brodovima, avionima i drugim prometalima).
U novom podneblju šire se kontaminiranim sjemenom kulturnoga bilja, slamom, sijenom, stajnjakom, vegetativnim dijelovima, poljoprivrednim strojevima, vjetrom, vodom, tlom, životinjama, različitim prometalima, kotačima automobila i sl. Gotovo uvijek korov je vezan uz čovjekovu djelatnost, odnosno korov je antropofit. Da bi se spriječio unos, umnažanje i širenje korova, potrebno je temeljito poznavanje interakcije korov- kultura. Nakon što se taj odnos dobro prouči može se razvijati strategija integrirane prevencije širenja korova. I ovdje vrijedi ono poznato pravilo da treba početi od najmanjeg gospodarstva, odnosno treba raditi lokalno a gledati globalno.
Strategija prevencije obuhvaća:
• djelotvorne zakonske propise koji reguliraju promet bilja i biljnog materijala,
• pažljivo nadziranje izvora, vektora i unošenja novih korova u ekosustav i na svako pojedino gospodarstvo,
• preventivnim uklanjanjem reproduktivnih vegetativnih dijelova spriječiti razvoj i širenje pridošlih trajnica,
• crpljenje banke sjemena iz tla gdje god je i kad god je to moguće,
• priječenje mogućnosti širenja unijete pridošle vrste zabranom transporta biljnih dijelova ili tla sa zaražene lokacije,
• proizvodnju sjemena, presadnica i sadnica organizirati u polju i/ili rasadnicima bez prisutnosti takvih opasnih korova,
• priječenje osjemenjivanja korova u polju,
• priječenje širenja korova poljoprivrednim strojevima, transportom i preradom poljoprivrednih proizvoda,
• prakticiranje zahvata koji na minimum svode prisutnost sjemena korova u stočnoj krmi i stajskom gnoju,
• redovito održavanje kanala, međa i putova uz proizvodnu parcelu,
• priječenje dospijeća sjemena korova u kanale, vodotoke, sustave za navodnjavanje, ceste, željezničke pruge i sl.
Iz prikazanoga je vidljivo da je najvažnije spriječiti unos novog korova u novi ekosustav. Ako je nova vrsta ipak unijeta, treba joj svim raspoloživim sredstvima priječiti nicanje, umnožavanje, unos sjemena u banku sjemena u tlu i širenje na nove prostore i sl.
Kulturalne mjere
Plodored
Kao mjera protiv „umora“ tla plodored se koristi odavno te se smatra jednom od najstarijih mjera u povijesti poljoprivredne proizvodnje.
Plodored je pravilna vremenska i prostorna izmjena usjeva.
Zbog višestrukih pozitivnih učinaka, više je i razloga za uvođenje plodoreda u sustav biljne proizvodnje. Tako npr. biološki ili agrotehnički razlozi uvođenja leže u činjenici da se poljoprivredne kulture znatno razlikuju po stupnju tolerantnosti na ponovljenu sjetvu/ sadnju na istoj površini. Kulture se znatno razlikuju i prema tehnologiji uzgoja, po zahtjevima prema okolišnim (pedoklimatskim) čimbenicima. Pojednostavljeno rečeno, ponovljeni uzgoj i uzak plodored podrazumijeva jednoobrazno korištenje prirodnih resursa i biogenih elemenata (hraniva) s gledišta vremena potrebe, s gledišta vrste i količine hraniva, kao i jednoobraznu primjenu agrotehničkih mjera. Sve to dovodi do „umora“ tla i drugih neželjenih posljedica.
Razvojem poljoprivrede dobili su na važnosti ekonomski i organizacijsko- tehnički razlozi uvođenja plodoreda. Tako npr. uzgoj više različitih kultura u istoj vegetacijskoj sezoni, u klimatski nepovoljnim godinama osigurava gospodarstvu ekonomsku sigurnost, odnosno manja je vjerojatnost da će „podbaciti“ sve kulture. Organizacijsko-tehnički razlozi korištenja plodoreda omogućuju vremenski povoljniji raspored radova u poljoprivredi i racionalnije korištenje strojeva i opreme. S gledišta zaštite usjeva od štetnih organizama plodored ima vrlo važnu ulogu. Posebno je koristan u zaštiti usjeva od bolesti i štetnika.
Dugoročno gledano, vrlo je važna neizravna mjera suzbijanja korova. Više je primjera korištenja plodoreda u integriranom pristupu suzbijanja korova. Kulture se znatno razlikuju po kompetitivnim (natjecateljskim) sposobnostima, stoga je prije uzgoja slabije kompetitivne kulture korisno uzgajati kulturu s naglašenim kompetitivnim sposobnostima. Primjer je i uzgoj kulture kratke vegetacije kod koje će zbog ranijeg dospijeća, vegetacija korova dulje vegetacije biti prekinuta, zbog čega neće plodonositi.
Korovi se u pravilu prilagođavaju kulturama sličnih zahtijeva i sličnog životnog ciklusa. Tako se koštan redovito javlja u okopavinama, a nikad u strnim žitaricama. Loboda u šećernoj repi, crna pomoćnica u rajčici i krumpiru, odnosno u kulturama iz iste porodice. Maslačak zakorovljuje kulture trajnice kao npr. voćnjake, vinograde, etablirano lucerište, livade i pašnjake. Javlja se tamo gdje je obrada reducirana ili je potpuno izostavljena. Ozime strne žitarice zakorovljuju bienalni korovi, odnosno vrste koje mogu prezimiti, dok okopavine zakorovljuju isključivo termofilne vrste. Znači, primjenom plodoreda priječi se dominacija jedne korovne vrste, odnosno ne dolazi do uzastopnog ponavljanja uvjeta (jednoobrazna agrotehnika) koji bi favorizirali određene korovne vrste. Treba naglasiti da plodored neće eliminirati korov, ali će dugoročno gledano smanjiti i ograničiti dominaciju jedne ili više korovnih vrsta. Utjecat će i na smanjenje (propadanje) banke sjemena korova u tlu.
Povećanje kompetitivne (natjecateljske) sposobnosti kultivara
Poznavanje kompeticijskih odnosa između kulture i korova osnovni je preduvjet za odabir strategije borbe protiv korova i optimizacije prinosa. Kompeticija se javlja kad se dva ili više organizama istovremeno nadmeću za iste ograničene izvore (voda, hraniva, svjetlo, prostor). Kompetitivna sposobnost kulture mjerljiva je kroz njezinu sposobnost da potisne korov, da smanji potencijal banke sjemena korova ili da održi prinos i u uvjetima relativne zakorovljenosti (tolerantna vrsta). Idealna kompetitivna vrsta bila bi ona koja objedinjuje sve troje. Na žalost, takve jedva da postoje.
Kompetitivna sposobnost kulture osobite je u početku vegetacije i etabliranja usjeva. Iz sjemena loše kvalitete i zaraženog bolestima nećemo dobiti kompetitivan usjev (korovi će ga lakše nadvladati). Kvalitetna sjetva i druge agrotehničke mjere pridonijet će da kompetitivne sposobnosti neke vrste (sorte) dođu do izražaja. Tu ubrajamo brzo nicanje, brz razvoj korijena, bolje busanje, viši rast, veću lisnu površinu, bolju pokrovnost tla lisnom masom i sl. Sve navedeno u vezi je s vrstom, sortom, agrotehnikom, klimom i prije svega s tlom. Kompetitivnost se uvelike mijenja u odnosu na rok sjetve, godinu i lokaciju. Tako su jare žitarice manje kompetitivne od ozimih. Lucerna posijana u proljeće neusporedivo je slabije kompetitivne sposobnosti od lucerne posijane u jesen. Lakše se nadmeće s ozimim (mišjakinja, čestoslavica, crvena mrtva kopriva) nego s jarim korovima (šćir, loboda, ambrozija, dvornik i dr.).
Agrotehnički činitelji na koje čovjek može utjecati jesu vrsta, sorta, kvaliteta sjemena, količina sjemena po jedinici površine, način sjetve, razmak redova i gnojidba, o čemu u sustavu integrirane biljne proizvodnje, odnosno integrirane zaštite bilja, treba voditi računa. Općenito gledano, iako među njima postoje razlike, kulture gustoga sklopa lakše se nadmeću s korovima od okopavinskih (širokorednih) kultura.
Odgođena (slijepa) sjetva
Odgođena („slijepa“) sjetva je tehnika suzbijanja korova koja se može primijeniti u kulturama koje imaju relativno dugo razdoblje za sjetvu i dulje razdoblje nicanja. Stručno uporište zasniva se na temeljitom poznavanju dinamike nicanja kulture i korova i roka predsjetvene pripreme tla. „Slijepa“ sjetva provodi se tako da se na prethodno pripremljenu površinu sjetva obavi tek nakon što iznikle klijance korova mehanički uništimo. Sjetvu treba obaviti tako da tim zahvatom probudimo što je manje moguće novih (spavajućih) sjemenki korova. Korove je kasnije moguće suzbiti kultivatorom ili kontaktnim herbicidima (dikvat, glufosinat). U tom slučaju bolje je kulturu posijati na već korovnim klijancima zakorovljenu površinu.
Do nicanja kulture nići će ih još više. Nakon toga kontaktnim herbicidom suzbijamo ih prije nicanja kulture. Iz prikazanog očito je da će „slijepa“ sjetva funkcionirati bolje kod kultura koje se siju kasnije u proljeće i dulje niču. Jednako tako slabije će uspjeti na teškim i vlažnim tlima i u području s više oborina. U takvim uvjetima teško je kvalitetno ratilom zatirati klijance i oborinama nabito tlo dobro pripremiti za sjetvu. Često treba tlo ponovno temeljito pripremiti za sjetvu pa cijeli zahvat „slijepe“ sjetve nema smisla. Odgođena sjetva često se prakticira u zapadno europskim zemljama kod suzbijanja korovnih trava (mišjeg repka, divlje zobi) u strnim žitaricama. Tamo je to zbog blage atlantske klime lakše provedivo nego kod nas gdje se rijetko ili nikako ne prakticira. Ponegdje se provodi i kod proizvodnje povrća.
Pokrovne kulture i malčiranje
Na žalost u praksi se malo vodi briga o poželjnom korištenju tla tijekom razdoblja između dviju glavnih kultura. „Tehnološke upute za integriranu proizvodnju ratarskih kultura“ zabranjuju držanje golog tla tijekom tog razdoblja (osobito tijekom jesensko-zimskog razdoblja). Sve navedeno odnosi se na smanjenje ispiranja i spiranja hraniva i/ili pesticida, te priječenje erozije tla. U tom smislu korisna je namjenska sjetva ozimih i ljetnih pokrovnih usjeva. U ovom slučaju termin pokrovne biljke zapravo obuhvaćaju veći broj terminološki i funkcionalno različitih namjenskih usjeva.
Stoga bi ovu skupinu usjeva mogli ubrojiti podusjeve (biljke u usjevu glavne kulture), međuusjeve (na polju je tijekom zime), postrne usjeve (od žetve strnina do jeseni), zelena gnojidba ili sideracija i dr. S gledišta suzbijanja korova ovi usjevi imaju za cilj spriječiti nesmetan rast, razvoj i plodonošenje sezonskim korovima, što dugoročno gledano dovodi do smanjenja banke sjemena korova u tlu. Treba naglasiti da su neki od ovih usjeva (zelena gnojidba, postrni usjev, međuusjev) punopravni članovi plodoreda, što je jedan od preduvjeta za poticaje integrirane biljne proizvodnje.
Pokrovne ili malč biljke podrazumijevaju sjetvu biljnih vrsta kojima je cilj stalna pokrovnost tla (voćnjaci i vinogradi). Malč biljke u ostalim (jednogodišnjim) usjevima siju se u jesen, a uništavaju (mehanički ili kemijski) u proljeće pred sjetvu kulture. Ovisno o tehničkoj opremljenosti proizvođača i načinu obrade tla (konvencionalna ili minimalna obrada) pred sjetvu, pokrovne biljke mogu biti živi (u početku vegetacije kulture) ili mrtvi malč za kulturu koja slijedi u plodoredu.
Ako biljni ostaci pokrovne biljke ostaju na površini tla (reducirana ili no-till obrada) tijekom razgradnje mogu producirati prirodne fitotoksine (alelokemikalije) koje ometaju nicanje i razvoj korova u neposrednoj blizini. Doduše, alelokemikalije mogu na isti način utjecati i na sitnosjemene kulture. Zaoravanje biljnih ostataka razrjeđuje alelokemikalije kroz profil tla. Kod odabira vrste pokrovne biljke, prednost treba dati vrstama koje brzo prekriju površinu tla. Osim spomenutog pozitivnog učinka, pokrovne biljke smanjuju kolebanja temperature i vlage tla, ne propuštaju svjetlo i dobra su zaštita za predatore koji se hrane sjemenom korova.
Zatravljivanja višegodišnjih nasada
Posljednjih godina otkako se ekološkoj i integriranoj zaštiti bilja pridaje veći značaj, zatravljivanje kao način održavanja tla u višegodišnjim nasadima dobiva sve veću važnost. Čak što više, zatravljivanje trajnih nasada je obuhvaćeno mjerama ruralnog razvoja koja će se poticati zasebno.
Međuredni prostor nasada može se zatravniti potpuno ili djelomično. Obično se zatravni samo dio ukupne površine (2/3 prostora) dok se traka unutar redova obrađuje mehanički (okopavanjem) ili primjenom selektivnih herbicida.
Prema mnogim istraživanjima, mlade nerađajuće nasade nije dobro zatravniti prije isteka treće odnosno četvrte godine. Do tog vremena korov u mladim nasadima treba suzbijati raspoloživim mehaničkim i drugim mjerama. Općenito se misli da je dobro zatravniti samo one nasade koji ne oskudijevaju s vodom, zatim na nagnutim, eroziji sklonim terenima i sl. Ponekad se zatravljivanje obavlja spontanom korovnom florom na način da se zatečenu floru višekratnom košnjom nastoji zamijeniti s manje štetnim biljnim vrstama. Ovim pristupom rijetko postižemo željeni učinak.
Čak što više, mogu se postići potpuno suprotni rezultati. Naime, alelopatski odnosi između korova i kulture još uvijek nisu tako dobro izučeni kao između djetelinskotravnih smjesa i kultura. Kad se odlučimo zatravniti nasad, sjetvu trava ili travno-djetelinske smjese obavljamo na dobro pripremljenu i poravnatu površinu. Pomno se odabiru vrste i sorte trava koje ne prodiru duboko u tlo. Ovisno o pedoklimatskim uvjetima, nagibu površine i sl. zastupljenost pojedinih vrsta u smjesi varira. Najveći udio u smjesi zauzima engleski ljulj, zatim vlasulja crvena, klupčasta oštrica i vlasnjača livadna. Prednost treba dati patuljastim ili niskim kultivarima koji korijenom plitko prodiru u tlo i koji dobro busaju.
Na jako nagnutim terenima smjesi se može dodati određeni postotak zubače (troskota). Iako mnogi autori preporučuju smjesi dodati određene leguminoze (bijelu djetelinu, zvjezdan), što sigurno ima velike prednosti (osobito s gledišta dužine trajanja zelenog pokrova, vezanja dušika iz zraka i sl.), s ekološkog stajališta se općenito procjenjuje da ih nije dobro dodavati u smjesu trava. Naime, bez obzira na čestu košnju, pojedine cvjetne glavice djetelina i zvjezdana izmaknu zahvatu noža kose. Već slijedeći dan ponovno se usprave i privlače pčele. Kako je vinograd, a osobito voćnjak potrebno više puta tijekom vegetacije štititi insekticidima od štetnika, to se u takovim nasadima izlažemo većoj mogućnosti trovanja pčela. U našem podneblju sjetva trava može se obaviti koncem ljeta ili u proljeće. S gledišta konkurencije korova i trava, bolje je obaviti sjetvu u jesen. Naime, korovi proljetnog i ljetnog aspekta veći su kompetitori od ozimih, pa je lakše nasad zatraviti u jesen.
Bolje je nasad zatravniti poznatim vrstama trava nego ga prepustiti spontanoj flori. Upravo zbog toga a i zbog drugih razloga, prije obrade tla za sadnju ili prije rigolanja, korov treba iskorijeniti višekratnom primjenom nerezidualnim translokacijskim herbicidima (pripravcima na osnovi glifosata). Tu mjeru osobito treba provoditi na površinama zakorovljenim višegodišnjim korovima (slak, osjak, ladolež, pirika, sirak, troskot). Općenito se ovoj mjeri ne pridaje dovoljan značaj, pa se ubrzo nakon sadnje cijepova ili voćnih sadnica uvidi veličina i značaj propusta.
Zatravljenu površinu potrebno je tijekom vegetacije višekratno kositi. Malčer, odnosno kosu kojom održavamo zatravljenu površinu treba pravilno podesiti. Nisko postavljeni prsti malčera, odnosno nisko spušteni noževi kosilice uzrokuju tzv. „ćelava mjesta“ koje zaposjednu korovi i mahovina. Nasuprot navedenom, previsoko podignuti prsti i nož, pretpostavljaju češću košnju. Ovisno o količini oborina kositi treba višekratno 8-10 pa i više puta tijekom vegetacije. Kao što smo napomenuli prostor u redu obrađuje se okopavanjem ili primjenom selektivnih herbicida. Novija tehnološka dostignuća, koja mogu obavljati košnju bez oštećenja trsova, omogućuju zatravljivanje i unutar reda trajnog nasada.
Prednosti zatravljivanja višegodišnjih nasada su višestruke
• priječi se erozija tla i spiranje primijenjenih pesticida,
• olakšava prohod strojevima u nepovoljnim (raskvašenim) uvjetima tla, što omogućuje pravovremenu zaštitu,
• smanjuje se zbijenost tla,
• olakšava rad radnicima (rezidba, vezanje, plijevljenje, vršikanje, berba),
• povećava se sadržaj organske tvari u površinskom sloju tla,
• smanjuje se oštećenja korijenja plugom i drugim ratilima u površinskom sloju,
• priječi naglo otjecanje oborinskih voda i pospješuje upijanje vode (ljetni pljuskovi),
• priječi kolebanje temperature tla (ljeti zagrijavanje, zimi izmrzavanje),
• priječi (racionalizira) potrošnju dušika,
• priječi adsorpciju (vezanje na
koloide tla) fosfora i kalija iz mineralnih gnojiva te tako omogućuje njihovo bolje iskorištavanje,
• stvaraju se povoljni uvjeti za razvoj korisnih organizama,
• poboljšava se obojenost grožđa,
• skraćuje duljina vegetacije,
• povećava sadržaj sladora,
• poboljšava se kakvoća vina i
• vizualni ugođaj.
Uz navedene prednosti, zatravljivanje trajnih nasada ima i određene nedostatke. U aridnijim područjima i u sušnim razdobljima zatravljen nasad može trpjeti zbog nedostatka vlage u tlu. Jednako tako u prvim godinama nakon sadnje cjepovi loze mogu se slabije razvijati u zatravljenom nasadu. Zbog toga se ne preporučuje sijati travu sve dok se nasad ne etablira. Zatravljen vinograd omogućuje bolje uvjete za naseljavanje štetnih glodavaca (miševa i voluharica). Nedostatak je i spoznaja da zatravljen vinograd treba često kositi.
Malčiranje
Malčiranje kao nekemijski način suzbijanja korova ima važnost samo u proizvodnji na malim površinama (male kulture). Posebnu važnost ima za kulture za koje je izbor selektivnih herbicida ograničen ili ih uopće nema (male kulture). Malč može biti prirodni (listinac, slama, biljni i drveni otpadci i sl.) ili sintetički. Kod primjene mrtvog organskog malča važna je debljina sloja malča koji ne smije „propuštati“ korove. Nedostatak mu je to što su za veće proizvodne površine potrebne vrlo velike količine biljne mase. Osim toga mrtvi malč može odnijeti vjetar iz usjeva. Veću važnost, zbog lakše primjene, ima sintetički malč (prozirna i crna polietilenska folija). Uglavnom se postavlja u prostoru sadnog reda, a suzbijanje korova u međurednom prostoru može se obaviti mehanički ili herbicidima (najčešće kontaktnim).
Malč osim priječenja rasta korova ima i druge povoljne prednosti u odnosu na usjeve (povećava temperaturu tla, priječi gubitak vode iz tla i sl.).
Nedostatak sintetičkog malča ogleda se u poteškoći njegova uklanjanja s proizvodne površine i zbrinjavanja (upitna ekološka prihvatljivost). Malčiranje podrazumijeva i košnju i usitnjavanje nadzemne mase korova (malčerima), koja nakon košnje također može biti mrtvi organski malč, koji, ovisno o debljini pokošenoga sloja, priječi rast korova (praktično u višegodišnjim nasadima).
Mehaničke mjere
Obrada tla
Obrada tla pripada u mehaničke mjere borbe protiv korova. Tradicionalno se dijeli na osnovnu i dopunsku obradu. Zahvaljujući tehnološkim dostignućima, danas je obrada tla, ovisno o opremljenosti gospodarstva, vrlo raznolika i sofisticirana. Prema intenzitetu obrade, uz konvencionalnu obradu razlikujemo različite oblike reducirane obrade pa sve do uzgoja bilja s izostavljanjem obrade (no-till). Ovisno o izvedbi radnih tijela ratila, razlikujemo različite sustave obrade što rezultira različitim načinom remećenja oraničnog i površinskog sloja tla. Važno je znati da osim primarnog cilja, svaka obrada utječe na korove.
Direktno utječe na distribuciju sjemena korova kroz profil tla, a indirektno na banku sjemena korova u tlu, odnosno dinamiku populacije korova, biologiju i ekologiju korova. Stoga vrijeme i način obrade tla utječu na broj i vrstu korova i na zakorovljenost općenito. Što se tiče vremena izvođenja obrade, ovisno o kulturi za koju se obavlja, u jesen se uglavnom obavlja oranje (osnovna obrada). Različiti plugovi i načini oranja utječu različito na vertikalnu distribuciju sjemena korova (vidi crtež). Iz prikazanog je vidljivo da je kod klasičnog oranja vertikalna distribucija sjemena korova kroz oranični sloj tla podjednaka.
Novo sjeme korova biva unešeno u dublje slojeve, a sjeme iz dubljeg sloja tla biva izneseno u površinski sloj tla gdje ima bolje uvjete za klijanje i nicanje. Nasuprot klasičnom načinu oranja, kod oranja tzv. čizel plugom (ne premeće oranični sloj tla) i kod izostavljanja obrade (no-till), sjeme korova u najvećem dijelu ostaje na površini tla. Određena količina sjemena na površini tla propada pod utjecajem klimatskih prilika i dostupna je organizmima koji se hrane sjemenom korova. Dugoročno gledano ovakav način obrade tla utječe na postupno smanjenje banke sjemena korova u tlu. Kod oranja na grebenove (ridge plug) najveći dio sjemena nalazi se na dubini 5-10 cm (u središtu grebena).
S obzirom da nema jedinstvenog sustava obrade tla i da je ovisan o velikom broju pedoklimatskih činitelja, za integriranu strategiju suzbijanja korova uz poznavanje biologije i ekologije korova, važno je imati na umu utjecaj pojedinog načina obrade na distribuciju korova.
Obrada tla u proljeće uglavnom podrazumijeva predsjetvenu pripremu plitkog površinskog sloja tla (dopunska obrada). Predsjetvena obrada tla obavlja se i u ranu jesen pred sjetvu ozimih kultura. Veliki je broj načina obrade kao i broj oruđa s različitim radnim tijelima, stoga je i različit utjecaj na korove. Općenito, predsjetvena obrada tla utječe na horizontalnu distribuciju sjemena korova. U prvom redu utjecaj ovisi o vremenu izvođenja, što je u vezi s rokom sjetve kulture. Kod kultura koje se siju ranije u proljeće predsjevenom pripremom uglavnom ne utječemo znatnije na korove. Međutim, kod toploljubivih kultura koje se siju kasnije (travanj-svibanj), predsjetvena priprema tla može imati važno mjesto u sustavu zaštite od korova.
Opetovana plitka obrada površinskoga sloja tla radi buđenja korova koji se sljedećim prohodom oruđa mehanički uništavaju, jedan je od načina borbe protiv korova. Na taj način smanjuje se pritisak korova na budući usjev i dugoročno se smanjuje banka sjemena korova.
Naime, zbog kasnije sjetve proizvođač ima dovoljno vremena za njezino korištenje u cilju suzbijanja korova. Za neke kulture korisna je mogućnost kombinacije roka predsjetvene pripreme tla i obilježja kulture. Pripremom tla neposredno pred sjetvu kulture koja brzo niče i ima brz početni razvoj (suncokret npr.), kultura će ponići i razvijati se brže od korova i zasjenjivanjem ih potisnuti (dovesti u podređen položaj). Pri tome treba imati na umu da sve druge tehnološke mjere (dubina i razmak sjetve, gnojidba i dr.) trebaju biti obavljene optimalno. Osim osnovne i dopunske obrade tla (neizravna mjera), s gledišta vremena izvođenja razlikuje se obrada tla nakon žetve, tzv. prašenje strništa (izravna mjera).
Nažalost, u Hrvatskoj se ta obrada na znatnim površinama ne provodi. Prašenje strništa uglavnom je plitka obrada tla. Ima višestruku funkciju. Prekida kapilarni uspon vode, a time sprečava gubitak vlage iz tla (evaporaciju). Unosi žetvene ostatke u tlo čime povoljno utječe na živu (bio) fazu tla. S gledišta suzbijanja korova prašenjem strništa potiče se buđenje sjemena korova na nicanje nakon čega ih se, ovisno o vrsti korova, može uništiti mehanički ili kemijski, ali svakako prije dozrijevanja sjemena. Ta mjera znatno pridonosi smanjenju banke sjemena korova. Poželjno ju je kombinirati sa zelenom gnojidbom ili naknadnim (postrnim) usjevom. Međuredna kultivacija početkom vegetacije kulture vrlo je važna nekemijska mjera suzbijanja korova.
Osim prekidanja kapilarnog gubitka vlage, prihrane usjeva, istovremeno suzbija korove u međurednom razmaku. Pri manjem stupnju zakorovljenosti može znatno umanjiti ili čak isključiti primjenu herbicida. Podešavanje radnih tijela kultivatora tako da nagrću tlo na sjetveni/sadni red, mogu se zaustaviti korovi i unutar reda. Treba znati da se međurednom kultivacijom zbog remećenja površinskoga sloja tla može izazvati ponovni ponik korova. Osim navedenih klasičnih načina obrade tla kojima je cilj suzbijanje korova, danas postoje moderne rotirajuće, prstaste, lančaste, klinaste, diskosne i druge pljevilice i kultivatori koji međuredno i u redu sjeku ili čupaju korove.
Fizikalne mjere
Solarizacija
Od fizikalnih mjera najčešće se opisuju sterilizacija tla i spaljivanje korova plamenom. Sterilizacija tla toplinom može se provesti pregrijanom vodenom parom i primjenom prozirne ili crne folije (solarizacijom). Prvi način ima praktičnu primjenu u zaštićenim prostorima, a folija se može primijeniti i u zaštićenom prostoru i u polju. U polju je provediva u područjima gdje je dovoljan broj sunčanih i toplih dana. Načelo učinka te mjere slično je kao i pri suzbijanju korova primjenom malča s folijom. Korovi ispod folije nakon nicanja bivaju „ugušeni“ i sprženi zbog visokih temperatura ispod folije. Ako u odnosu na željeni rok sjetve nema dovoljno vremena da korovi ispod folije budu sprženi, prekrivanje tla folijom ima svrhu da se korovi potiču na nicanje a zatim se suzbiju herbicidom prije ili nakon sjetve.
Preduvjeti za uspješno provođenje solarizacije svode se na to da se obrađeno, poravnato i vlažno tlo pokriva folijom (0,1-0,2 mm) koja na rubovima treba biti dobro zatvorena. Tlo ostaje tako pokriveno sljedećih 30-45 toplijih i sunčanih dana. Temperatura tla ispod folije može doseći i više od 400C. Ta mjera ima dobar učinak i na različite uzročnike bolesti koji žive u tlu, uključujući i sjeme korova u plitkom površinskom sloju. Nedostatak joj je što nerijetko nedostaje dovoljno vremena za provedbu, jer se kulture na proizvodnoj površini brzo smjenjuju.
Učinak je ovisan i o klimatskim prilikama. Hladno i oblačno vrijeme umanjuje učinak i produljuje vrijeme zahvata.
Spaljivanje korova plamenom
Selektivno suzbijanje korova spaljivanjem plamenom relativno je stara mjera borbe protiv korova. Prvi prototip plamenika za spaljivanje korova primjenjen je 1852. Četrdesetih godina prošlog stoljeća u južnim državama SAD-a široko je primjenjivana (u nasadima pamuka). Pronalaskom učinkovitih selektivnih herbicida potpuno je zapostavljena. Plamen ubija korov na način da se uslijed zagrijavanja biljke proširi stanični zrakoprazni prostor (intercelular). Širenjem stanica pucaju stanične stijenke, povećava se transpiracija, biljka u gubi vodu, vene i kroz nekoliko dana se osuši.
Većina biljnih vrsta uginut će ako ih zagrijemo na temperaturi 45- 550C. Prilikom izgaranja plamen na plameniku postiže temperature i do 11000C. Plamenik je moguće upotrijebiti selektivno na način da su razmak od kulture i brzina kretanja plamenika kontrolirani. Za ovu svrhu najčešće se rabi propan. Veličina korova u vrijeme tretiranja znatno više utječe na učinak i potrošnju plina po jedinici površine od gustoće korova.
Količina utrošenog plina za učinak od 90% na tek iznikle jedinke gorušice (Sinapis arvensis) iznosi 40 kg/ha, dok za isti učinak na odraslije biljke gorušice (2-4 lista), treba utošiti 70 kg/ ha propana. Ni sve korovne vrste nisu jednako osjetljive. Tako vrste koje nemaju skriven vršni meristem i vrste tanjih listova poput lobode ili mišjakinje bivaju 100% suzbijene s utroškom plina 20-50 kg/ha čak i u slučaju kad su razvile i pet pravih listova. Nasuprot tome, pastirsku torbicu i kamilicu, moguće je uspješno suzbiti samo u vrlo ranom razvojnom stadiju.
Ovom mjerom ne mogu se uspješno suzbiti višegodišnji korovi. Plamen spali nadzemne organe (list i stabljiku) višegodišnjih korova, no ubrzo iz neoštećenih podzemnih vegetativnih organa potjeraju novi izdanci. Ovom mjerom mogu se suzbiti sjemenke korova s površine tla, no ne i sjemenke koje se nalaze dublje u tlu.
Osim ekoloških prednosti, suzbijanje korova plamenom u prednosti je i na površinama koje nije moguće obrađivati (uz ceste, putovi, ekonomska dvorišta, kanali za natapanje i sl.). Prednost ove mjere je i u tome što s korovima istovremeno uništavamo i druge druge štetne organizme. Glavni nedostatak ove mjere je relativno visoka cjena plina, mogućnost izazivanja požara kao i uništavanje korisnih organizama.
Biološke mjere
Biološke mjere borbe protiv štetnih organizama općenito, pa tako i protiv korova, zasnivaju se na uporabi prirodnih neprijatelja štetnih organizama, najčešće kukaca, grinja ili biljnih patogena. Njihovom uporabom nastoji se populaciju štetnih organizama svesti na ekonomski prihvatljivu razinu. Iako biološko suzbijanje korova seže duboko u prošlost (npr. ispaša ovaca u maslinicima), smišljeno se primjenjuje tek nešto više od stotinu godina.
Tamo gdje uspješno funkcionira, postižu se dobri rezultati. Od dosadašnjih 6000 ispuštanja različitih bioloških agensa u ambijent, oko 2000 stabiliziralo se u novom ekosustavu. Od toga je oko 60% postiglo ekonomski prihvatljive učinke, a 150 izvrsne rezultate. Biološke mjere borbe protiv štetnih organizama na žalost još uvijek dobro funkcioniraju samo u specifičnim uvjetima. Dobri rezultati postižu se u stabilnim ekosustavima kao što su prerije, livade, pašnjaci, velike vodene površine, željezničke pruge, voćnjaci, vinogradi, plastenici, staklenici i sl.
Posljednjih dvadesetak godina u svijetu se sve više rabe gljivični biološki pripravci učinkoviti na neke ekonomske važne korove. Bioherbicidi, ili kako ih još nazivaju mikoherbicidi, nakon primjene (najčešće prskanjem, slično kao i svi sintetički pesticidi) kroz list prodiru u biljku. Tu se umnožavaju i uzrokuju oboljenja koja rezultiraju slabijim rastom, plodonošenjem ili potpunim odumiranjem. Nakon toga prisutnost biološkog agensa obično se svede na razinu svojstvenu prirodnim uvjetima pa je tretiranje potrebno ponavljati.
U uvjetima intenzivne ratarske, povrćarske i druge biljne proizvodnje, gdje je prakticiran plodored, obrada tla, gdje se obavlja žetva, berba i drugi agresivni agrotehnički zahvati, unijeti biološki agensi teško se održavaju. Uz to su uskoga spektra djelovanja. Djeluju na jednu, rijetko dvije korovne vrste istovremeno. Sporog su početnog djelovanja. Korov zaustave tek nakon što je kultura pretrpjela štetu. Iz prikazanoga se može zaključiti da biološke mjere borbe suzbijanja korova tamo gdje funkcioniraju imaju određene ekološke prednosti pred drugim mjerama, osobito kemijskim. Nažalost, kao što smo već iznijeli, u intenzivnoj biljnoj proizvodnji biološke mjere, osim djelomično biotehničke (bioherbicidi), ne funkcioniraju, pa se uopće i ne primjenjuju.
Integracija nekemijskih s kemijskim mjerama borbe protiv korova
Za razliku od konvencionalne biljne proizvodnje, u integriranoj biljnoj proizvodnji kemijske mjere borbe trebale bi biti samo nadopuna nekemijskim mjerama. Potpuno izostavljanje kemijskih mjera, osobito u kultura slabijih kompetitivnih sposobnosti (šećerna repa, povrće) nije moguće. Primjenu kemijskih mjera treba smanjivati, ali da se pri tome ne ugrozi cilj uzgoja, odnosno da se ne umanji prinos kulture. Na žalost, u praksi to još uvijek nije tako. Ne smanjuju se površine tretirane pesticidima. Čak što više, povećavaju se. Tako se npr. navodi podatak da je u Velikoj Britaniji 1998. god. pesticidima tretirano 42,4 mil. ha, a 2008. 50,3 mil. ha ratarskih površina, odnosno 19% više. Općenito gledano, racionalna ili ekološki prihvatljiva primjena herbicida zasnovana je na ključnim pretpostavkama: kad treba, koliko treba i s čim treba!
Primjena herbicida samo „kad treba“ podrazumjeva da herbicide ne treba primjenjivati pri svakom stupnju zakorovljenosti. Pri nižem stupnju zakorovljenosti zadovoljit će i mehaničke mjere. Slično je i za kulture gustoga sklopa (strne žitarice, uljana repica), koje se, kad su u stanju dobre kondicije, u uvjetima prosječne zakorovljenosti mogu same nadmetati.
To načelo također se odnosi na primjenu herbicida samo u kritičnom razdoblju zakorovljenosti (KRZ). Pretpostavka samo „koliko treba“, zasnovana je na činjenici da se korovi mogu suzbiti temeljem pravila da umanjena količina herbicida bolje suzbija korove u ranom stadiju razvoja nego što propisana (puna) doza suzbija odraslije (veće) korove. Na temelju ove spoznaje može se ostvariti znatna ekonomska i ekološka ušteda. Višekratnom primjenom smanjenih dozacija post-emergence herbicida može se uštedjeti i do 50 % od propisanih količina. Uz to, u nekim situacijama (kompetitivnih kultura) prva aplikacija smanjene doze može suzbiti korove do prihvatljive razine te nije potrebno dodatno tretiranje.
Osim toga, nižim dozacijama se može izbjeći eventualni fitotoksični učinak na usjev. Kod primjene herbicida na ovaj način važno mjesto imaju različita pomoćna sredstva kojima je primarna uloga povećanje herbicidnog učinka. Pretpostavka „s čim treba“ odnosi se na pravilan odabir herbicida. Naime, ni jedan herbicid nije univerzalan. Svaki herbicid ima svoj spektar djelovanja. Stoga se pravilan odabir herbicida ili kombinacije herbicida zasniva na poznavanju sastava korovne flore na određenoj parceli. Pravilan odabir herbicida treba se temeljiti na usklađenosti sastava korovne flore na parceli sa spektrom djelovanja herbicida. Primjena ovog načela isključit će potrebu korektivnoga tretiranja zbog prethodno pogrešno odabranog herbicida.
