Kontinentalna Hrvatska

NEVEN

""Neven (Calendula officinalis L.) je ljekovita, ukrasna i aromatična biljna vrsta podrijetlom iz južne Europe, od kuda se proširila po cijelom svijetu. Danas se uzgaja u mnogim kontinentalnim predjelima i krasi mnogobrojne vrtove.

Morfološka svojstva nevena

Jednogodišnja je biljna vrsta, iako u toplijim predjelima može živjeti i do dvije godine. Pripada porodici glavočika (Asteraceae). Niskog je rasta, 20 do 50 cm visine. Listovi su ljepljivi, svijetlozeleni, naizmjenično poredani po stabljici i granama, blago nazubljena ili cjelovita ruba. Na vrhu stabljike nalazi se cvjetna glavica promjera 5 do 10 cm, s brojnim lancetastim laticama žute do narančaste boje. Cvate od lipnja pa do pojave prvih mrazeva u jesen. Plod nevena je roška, svijetlosmeđe do tamnosmeđe boje, srpasto savijena, nazubljenog vanjskog ruba dužine 0,5 do 2 cm.

Uporaba nekad i danas

Ova biljna vrsta je cijenjena još od starih civilizacija Istoka i Zapada zbog svojih dragocjenih ljekovitih, kulinarskih i kozmetičkih svojstava. Vjerovalo se da je to biljka koja pomlađuje, podiže raspoloženje i liječi bolesti kože, probavnih organa, upalnih i infektivnih bolesti, te žuticu i kugu. Lišće nevena korišteno je u zacjeljivanju rana. Sušene latice su prodavane u trgovinama kao začin za zimska variva. Puno kasnije, kroz mnogobrojna znanstvena istraživanja dokazano je da neven posjeduje protuupalna, antibakterijska i antivirusna svojstva. Razlog ovako širokom spektru djelovanja je prisutnost spojeva, kao što su triterpeni, rezini, gorki glikozidi, eterično ulje, steroli, flavonoidi, sluzi, karoteni i dr. Priprema nevenove masti u kućnoj radinosti je vrlo poznata u narodnoj medicini. Priprema se na bazi maslaca ili svinjske masti, te koristi kod navedenih kožnih tegoba. U svrhu unutarnje primjene, od nevena se najčešće pripremaju čajevi ili tinkture, koji se koriste i za jačanje imunološkog sustava, kod hormonalnih tegoba, za ispiranja grla kod infekcija, pojava afti i upale očiju. Latice nevena su ujedno i dio mnogih čajnih mješavina kojima se otklanjaju problemi probavnog sustava, kao što su gastritis i čirevi na želucu. Nekada su se latice nevena koristile i za bojanje sira, dok se danas koriste za dobivanje boja u prehrambenoj industriji. Ako se i ne koristi u ljekovite svrhe, dekorativna svojstva su svakako dovoljan razlog kako bi ovu biljnu vrstu imali u svojoj blizini.

Danas je svoju primjenu najvećim djelom pronašao u rješavanju različitih tegoba i oštećenja kože, djelujući izuzetno blagotvorno. Biljka pomaže pri stezanju kapilara, čime se objašnjava učinkovito djelovanje u zacjeljivanju rana na koži. Preporuča se i korištenje kod upala i crvenila kože, opeklina od sunca, bradavica, psorijaze, te je stoga jedan od glavnih sastojaka mnogih kozmetičkih pripravaka.

Uzgoj nevena

Najviše prinose neven postiže na rastresitim tlima koja su bogata humusom (npr. černozemi, smeđa tla, itd.). U pogledu klimatskih uvjeta nije posebice zahtjevna vrsta, međutim, najviše mu odgovara topla i umjereno vlažna klima, te položaji izloženi suncu. Dobro podnosi sušu i nije osjetljiv na proljetne i jesenske mrazeve. Uzgoj nevena započinje izravnom sjetvom sjemena, što je s ekonomskog gledišta jeftinije od proizvodnje te sadnje presadnica. Sjetva se obavlja sijaćicama na dubinu od 3 cm, u redove na razmak od 40 do 50 cm, krajem ožujka i početkom travnja. Za sjetvu je potrebno 5 do 6 kg/ha sjemena. U našim klimatskim uvjetima sjeme niče za 10 do 15 dana, ovisno o temperaturi tla. Rast biljke je vrlo brz, te već 40 dana nakon nicanja procvatu prvi cvjetovi, a cvatnja traje sve do jačih mrazeva u jesen. Bere se ručno, svaki drugi-treći dan. Na većim površinama berba se može obaviti i mehanizirano, tako da se biljke pokose na 15 cm iznad površine tla i odnesu s oranice. Prinos nevena se kreće od 0,5 do 2 t/ha suhih cvjetova.

""


MATIČNJAK

""Matičnjak (Melissa officinalis L.) je još jedna u nizu biljnih vrsta iz porodice usnjača koja obiluje ljekovitim sastojcima. Zeljasta je trajnica, životnog vijeka do 20 godina.

Morfološka svojstva matičnjaka

Zeljaste, razgranate stabljike matičnjaka formiraju polugrm visine 50 do 120 cm. Listovi su cjeloviti, nasuprotni, jajolikog do srcolikog oblika, te nazubljenog ruba, jarko zelene boje. Na listu su smještene žlijezde u kojima se nakuplja eterično ulje. Cvjetovi se razvijaju na vrhu svake grane i raspoređeni su u prividnim pršljenovima i združeni u klasolikom cvatu. Mogu biti bijele, bijeložute do ružičaste boje. Cijeli cvijet obrastao je sitnim, finim dlačicama. Cvatnja započinje u svibnju ili početkom lipnja, a završava do sredine srpnja ili do početka kolovoza. Plod je kalavac, koji se dozrijevanjem raspada na četiri jednosjemena oraščića. Sjeme je jajolikog oblika, sjajne, gotovo crne sjemene ljuske, a na presjeku bijele boje.

Matičnjak – eliksir mladosti

Za iznimnu vrijednost ove biljne vrste znali su narodi kroz povijest, od starih Grka, Rimljana, kroz Srednji vijek, pa do današnjeg dana. U svojim zapisima iz 16. stoljeća švicarski liječnik Paracelsus matičnjak navodi kao eliksir života koji u potpunosti oporavlja tijelo i duh. U 17. stoljeću časne sestre Karmelićanke su od matičnjaka, uz dodatak muškatnog orašćića, limunove korice, korijandra i korijena anđelike spravljale tinkturu naziva Karmelićanska vodica. Pripravak je smatran eliksirom mladosti i bio je omiljeni napitak mnogima, a koristio se za liječenje depresija, napetosti i glavobolja. Od davnina se sadio u dvorištima i vrtovima samostana i vila, zbog svoje ljepote, ukrasne vrijednosti, te aromatičnih i ljekovitih svojstava.

Pčelinja paša

Matičnjak je izvrsna paša za pčele, stoga je i naziv biljke povezan s njenim korištenjem pri rojenju pčela. Pčelarima je poznato da će privući maticu i roj u novu košnicu ako je premažu listom matičnjaka ili stave cijeli svežanj u samu košnicu. Ova činjenica je poznata od antičkih vremena, tako da i sam naziv roda Melissa dolazi od grčke riječi za pčelu.

Kemijska svojstva i ljekovitost

Zbog svojih aromatičnih svojstava matičnjak i njegovo eterično ulje koriste se u aromaterapiji, kozmetičkoj industriji, industriji mirisa i kao začin za spravljanje napitaka, te raznih slatkih i slanih jela. Sadržaj eteričnog ulja kod matičnjaka je izrazito nizak (0.01 do 0.4%), intenzivnog je mirisa koji podsjeća na svježi limun, što može zahvaliti sadržaju citrala i citronelala. Najpoznatije ljekovito svojstvo matičnjaka je umirujuće djelovanje, te se preporuča kod depresija, nervoze, nesanice, migrena, nervoze želuca, nadutosti i grčeva u želucu i crijevima, pomanjkanja apetita, plućnih oboljenja, slabokrvnosti te zubobolje. Od listova matičnjaka spravljaju se čajevi, tinkture, oblozi i macerati. Jedan od izvrsnih pripravaka za reumu, giht i kontuzije je upravo macerat pripremljen od matičnjaka.

Uzgoj matičnjaka

Matičnjak ima široki areal rasprostranjenosti i uspijeva u različitim klimatskim uvjetima. Podnosi temperaturu i do -25oC, ali nije otporan na dulje jake mrazeve i na golomrazice. Pogoduje mu umjereno vlažno i rastresito tlo, neutralne do slabo kisele reakcije. Kao višegodišnja kultura matičnjak se ne uključuje u klasičan plodored, a na istoj površini ostaje 6 do 10 godina. Visoki prinosi i primjerena kakvoća mogu se postići samo na dobro gnojenim tlima. Dobro reagira na 25 do 35 t/ ha stajnjaka ili drugog organskog gnojiva, koji se dodaje kod osnovne obrade tla ili se daje predkulturi. Sjeme matičnjaka je dormantno, stoga ga je potrebno izložiti vernalizaciji kako bi se ubrzalo klijanje. Postupak vernalizacije sastoji se od močenja sjemena u vodi 15-20 sati, potom izlaganju temperaturi od -18oC kroz 36 ili 48 sati. Premda se matičnjak može sijati i direktno na polje, preporuča se proizvodnja presadnica u klijalištima. Sadnice proizvedene u toplim klijalištima presađuju se na stalno mjesto krajem travnja ili početkom svibnja, a iz hladnih klijališta početkom rujna pa do kraja listopada, na razmak 50 cm između redova, te 20 do 30 cm unutar reda. Nakon sadnje na polje, preporuča se natapanje. Za dobivanje suhog lista košnja je prije početka cvatnje po sunčanom i suhom vremenu, na visinu od 5 do 7 (10) cm, što potiče razvoj većeg broja izdanaka za sljedeću košnju. Biljke u prvoj vegetacijskoj godini postižu zadovoljavajuće uvjete za prvu košnju tijekom srpnja, a drugu početkom listopada. Višegodišnje nasade moguće je kositi 2 do 4 puta tijekom vegetacije (sredinom svibnja i naredna dva otkosa do početka listopada). Ako se matičnjak uzgaja za destilaciju eteričnog ulja, košnja se pomiče za mjesec dana, odnosno kad je 75% sjemena u mliječnoj zriobi, a 25% cvjetova još cvate. Prinos eteričnog ulja s jedinice površine izuzetno je nizak, a udio sastavnica eteričnog ulja znatno varira, što ovisi o svojstvima sorte, klimi i tlu, gnojidbi usjeva i dr. Prinos od 10 do 15 t/ha svježe herbe može se očekivati u prvoj godini proizvodnje, a u sljedećim godinama od 15 do 20 t/ha.

""


BIJELI SLJEZ

""Bijeli sljez (Athaeae officinalis L.) je višegodišnja ljekovita biljna vrsta, porodice Malvaceae, roda Althaea. Znanstveni naziv roda Althaea dolazi od grčke riječi altho što znači izliječiti. Smatra se da bijeli sljez potječe iz zemalja oko Kaspijskog i Crnog mora, te istočnih dijelova Sredozemnog mora. Zbog svoje iznimne vrijednosti proširio se po cijelome svijetu. Samonikli bijeli sljez raste i na hrvatskim prostorima, na vlažnim i plodnim staništima. Bijeli sljez ima dugu povijest i tradiciju primjene. Koristili su ga Egipćani, Kinezi, Asirci i Armenci, kako u ljekovite, tako i u prehrambene svrhe. Hipokrat ga je koristio za zacjeljivanje rana. Karlo Veliki je promovirao njegov uzgoj u Europu.

Morfološka svojstva

Korijen bijelog sljeza je robustan, čvrst, mesnat i razgranat. Meso korijena je bjelkasto, a kora blijedožuta. Slatkastog je okusa i prodire u tlo do 1 m dubine. Grane, stabljika i listovi su presvučeni dlačicama sive boje. Po dužini stabljike smješteni su listovi na dugačkim peteljkama. Listovi su srcolikog do jajasto izduženog oblika sa zaoštrenim vrhom i nazubljenim rubom. Obrasli su gustim dlačicama, tako da cijela biljka ima sivkastozelenu boju. U pazušcima listova formiraju se bijeli cvjetovi s pet latica srcolikog oblika.

Uzgoj bijelog sljeza

Bijelom sljezu pogoduje lako, duboko i vlažno tlo, a najviši prinosi su zabilježeni na aluvijalnim nanosima i lakim ritskim crnicama. Na istoj površini može se uzgajati dvije godine. Nakon toga poveća mu se masa korijena, ali se smanjuje kvaliteta, pa je biljke potrebno vaditi. S obzirom da se ponajviše uzgaja radi snažnog korijenovog sustava, priprema tla za sjetvu, odnosno sadnju bijelog sljeza zahtjeva duboko zimsko oranje na dubinu od 40 -60 cm, kako bi se osiguralo dovoljno prostora za njegov nesmetan rast i razvoj. Prije sjetve (sadnje) preporuča se lagana i plitka obrada tla uz izbjegavanje gaženja površine oranice. Usjev bijelog sljeza podiže se direktnom sjetvom sjemena, sadnjom presadnica ili dijeljenjem korijena. Direktna sjetva sjemena obavlja se od sredine veljače i tijekom ožujka na razmak 50 do 70 cm između redova, a u redu 25 do 35 cm. Sjetva sjemena za proizvodnju presadnica sije se u hladna klijališta tijekom lipnja ili srpnja. Kada biljke dosegnu visinu 10-12 cm ili 5 do 7 listova, sade se u pripremljeno tlo tijekom rujna ili listopada. Razmnožavanje dijeljenjem korijenja započinje u proljeće ili jesen uzimanjem njegovih tanjih dijelova, koji se sade u pripremljeno tlo na razmak od 60 x 25 cm. Berba lista sljeza obavlja se tijekom ljeta 1 do 3 puta. Prije cvatnje bere se lišće, i to u prvoj godini vegetacije samo trećina, a u drugoj do dvije trećine, dok se cvijet bere u vrijeme cvatnje. Vađenje korijena preporuča se u jesen, radije nego proljeće, i to tijekom listopada ili studenog za toplih i suhih dana, kako bi se izbjeglo gaženje tla, a i kasnije propadanje korijena. Tanji korijen se ostruže i može se iskoristiti za sadnju novog usjeva, dok se deblji korijen dijeli uzdužno na 3 do 6 dijelova. Ovisno o uzgojnim uvjetima, po ha se može postići 1 do 1,5 t suhog korijena, do 1 kg suhog lista i 80 do 100 kg suhog cvijeta.

Lijek za dišne puteve

U sezoni prehlada i gripa dobro je imati sljez kao dio kućne ljekarne. U ljekovite svrhe koristi se cvijet, list, a ponajviše korijen. Glavni ljekoviti sastojak sljeza je sluz koja se koristi kao lijek za bolesti dišnih organa, kao što je bronhijalna astma, kašalj, upala pluća. Važna je upotreba i kod katara glasnica, promuklosti, kašlja, upale usne šupljine, paradentoze, upale probavnog trakta i mokraćnih putove te čira na želucu. Od sljeza se pripremaju čajevi, oblozi za rane, sirupi i uvarci. Čaj bijelog sljeza se ne kuha, već se najčešće žličica osušenog korijena moči u hladnoj vodi tijekom noći, potom se procijedi, zagrije i pije.

""


Gorska Hrvatska

MEDVJETKA

""Latinski naziv (Arctostaphylos uvaursi L.) ove biljne vrste dolazi od grčke riječi arctos – medvjed i staphyle grozd, odnosno uva-ursi medvjeđe grožđe, zbog činjenice da njeni plodovi služe kao medvjeđa hrana. Stoga su i narodni nazivi za ovu biljnu vrstu upravo medvjetka, medvjeđe grožđe ili uho. Neki je znaju i pod nazivima grozdić, planika, gornik, mlivnjak i divlja maginja. Pripada porodici vrijesova (Ericaceae). Kod nas samoniklo raste na planinama, u blizini crnogoričnih šuma Like, Banovine i Gorskog Kotara. Važna je na planinskim točilima zbog sposobnosti sprječavanja erozije tla.

Ugrožena biljna vrsta

Tisućljetna tradicija korištenja medvjetke dovoljni je pokazatelj njezine učinkovitosti u liječenju i spriječavanju različitih bolesti. Međutim, njezina ljekovita svojstva glavni su uzrok smanjenja njezine brojnosti na prirodnim nalazištima, jer je skupljači ljekovitog bilja čupaju zajedno s vriježama.

Morfološka svojstva medvjetke

Medvjetka je zimzeleni grm visine 30 do 70 cm, čije vriježe poput tepiha prekrivaju i znatne površine. Listovi su dugoljasto jajoliki i kožasti, s obje strane goli i sjajni. Cvjetovi se razvijaju u obliku obješenih grozdova s bijelim ili ružičastim laticama. Cvate od travnja do lipnja. Plod je crvena okrugla boba.

Uzgoj medvjetke

Ova ljekovita biljna vrsta se može uzgajati u planinskim područjima, na kamenitim i plitkim tlima, ali najbolje rezultate daje na plodnim aluvijalnim i vlažnim tlima. Na istu površinu može doći tek za 4 do 6 godina. Direktna sjetva sjemena provodi se u ožujku, na razmak od 50 cm između redova i 20 do 30 cm u redu, na dubinu od 3 do 4 cm. Proizvodnja presadnica započinje u rano proljeće u toplim ili hladnim klijalištima. Kada se presadnice razviju do 15-ak cm visine (krajem kolovoza) presađuju se na polje. Sadnja se obavlja sadilicama ili ručno na razmak naveden kod direktne sjetve sjemena. Natapanje usjeva se preporuča, ako je to moguće, jer će se tako sadnice bolje primiti i ukorijeniti. Medvjetka se pljevi, okopava, štiti od korova, bolesti i štetnika, prihranjuje, natapa i održava u što čistijem stanju. Nakon 1 do 2 godine biljke prekriju cijelu površinu i onemogućavaju rast i razvoj korova. Listovi se skupljanju u fazi cvatnje, od ožujka do svibnja.

Liječenje uroloških tegoba

Medvjetka je od davnina poznata u liječenju bolesti bubrega, mjehura i mokraćnih putova. Sastojak je brojnih uroloških čajeva. Njezina ljekovitost se temelji na prisutnosti glikozida arbutina, koji posjeduje antibakterijska svojstva. Uz arbutin biljka sadrži i trjeslovine, triterpene i flavonide.

""


ODOLJEN

""Odoljen (Valeriana officinalis L.) je najznačajniji predstavnik porodice odoljena (Valerianaceae). Samoniklo raste po cijeloj Europi i zapadnoj Aziji, u blizini potoka ili rijeka, na vlažnim tlima, u nizinskim i planinskim područjima.

Morfološka svojstva odoljena

Odoljen, u narodu još poznat kao valerijana, baldrić, baldrijan, odolin, višegodišnja je zeljasta biljna vrsta, s rastom višim od 1 m. Razvija snažan podanak valjkasta oblika, blijedožućkaste boje, koji prodire u tlo do 50 cm dubine. Karakterističnog je mirisa, aromatičnog i gorkastog okusa. Karakterističan miris se stvara tijekom sušenja, a pojačava se dužim čuvanjem kada postaje i neugodan. Stabljika je okrugla, dlakava i pri vrhu dobro razgranata. Listovi su neparno perasti dužine 20 cm. Cvjetovi su sitni, crvenkasti, bijeli ili svijetlo crveni, skupljeni u paštitaste cvatove na vrhovima grana. Biljka cvate od lipnja do rujna. Plod je žuto-smeđi oraščić.

Biljka za smirenje

Valerijana se od pamtivijeka koristi u pučkoj medicini. Ime valerijana je dobila u srednjem vijeku po latinskoj riječi “valere”, što znači ‘biti jak’, odnosno ‘biti zdrav’, stoga i sam naziv upućuje na sve blagodati ove biljke. U srednjem vijeku su je nazivali ‘biljkom koja liječi sve’, a osim u ljekovite svrhe korištena je i za aromatiziranje kupki, u pripremi sapuna, kao i nekih jela. I dan danas je značajna vrsta u biljnoj medicini zbog svojih antidepresivnih i sedativnih svojstava.

Uzgoj odoljena

Odoljen najbolje uspijeva na dubokim i plodnim tlima s dobrim vodozračnim odnosom, neutralne do slabo kisele reakcije, sa srednjom godišnjom temperaturom od 8 do 11 oC. U fazi mirovanja podnosi i niske temperature do -22 oC. Odoljen se uzgaja u plodoredu i smatra se da ga je najbolje uzgajati samo jednu godinu na istome mjestu. Podizanje nasada moguće je direktnom sjetvom sjemena ili putem uzgojenih presadnica. Treba imati na umu da se klijavost sjemena odoljena ubrzano smanjuje nakon sakupljanja, kao i činjenicu da mu je za klijanje potrebno svjetlo, stoga se sjetva obavlja po površini tla. Direktna sjetva sjemena se provodi koncem rujna ili početkom listopada na razmak između redova od 40 do 50 cm ili u proljeće (veljača-ožujak), na dubinu od 0,1 cm, a po ha se sije 7 do 9 kg sjemena. Opisani način podizanja nasada daje zadovoljavajuće rezultate samo u područjima humidne klime. Stoga se u praksi češće primjenjuje podizanje nasada putem presadnica proizvedenih u hladnim klijalištima. Sjetva sjemena za proizvodnju presadnica se obavlja tijekom srpnja, a koncem listopada i početkom studenog spremne su za sadnju na stalno mjesto. Sade se na međuredni razmak od 30 do 40 cm i dubinu sadnje od 6 do 8 cm, dok je razmak u redu 20 do 25 cm. Podanak odoljena se vadi tijekom listopada ili studenog, kada je u punoj zrelosti, odnosno zadrži najveću količinu eteričnog ulja. Korijen izvađen u proljeće je slabije kvalitete i nižeg uroda, pa to treba izbjegavati. Urod suhog korijena se kreće 2 do 3 t/ha, ovisno o uvjetima uzgoja, a može se povećati za čak 25 do 50% odstranjivanjem viška cvjetnih stabljika prije otvaranja prvih cvjetova.

Pomaže u liječenju nesanice, stresa, anksioznosti, a može se koristiti i kao sredstvo za opuštanje mišića te regulaciju rada srca. Pripravci valerijane koriste se i u liječenju različitih gastrointestinalnih poremećaja, kao što su proljev, nervoza želuca, kolici, itd. Losioni na bazi odoljena smanjuju natečenost zglobova i osip na koži. Neka istraživanja dokazuju i djelotvornost u liječenju epilepsije. Ljekoviti su svi dijelovi biljke, međutim u ljekovite svrhe najčešće se koristi podanak koji sadrži od 0.3 do 2% eteričnog ulja.

""


KIM

""Kim (Carum carvi L.) je dvogodišnja biljna vrsta porodice štitarki (Apiaceae). Narodni nazivi za ovu biljnu vrstu su kumin, kim pitomi, kimlin, kmin i komin. Autohtona je vrsta Europe, zapadne Azije i Sjeverne Afrike. U Hrvatskoj samoniklo raste na mnogim livadama i pašnjacima nizinskih i planinskih područja.

Morfološka svojstva kima

Stabljika kima uglasta je i razgranjena, visine i do 150 cm. Listovi su dvostruko ili trostruko perasti, dok su cvjetovi skupljeni u štitac bijele ili blijedoružičaste boje. Plod je kalavac s pet uzdužnih rebara čija su udubljenja ispunjena eteričnim uljem. Ovisno o klimatskim uvjetima, cvatnja započinje u svibnju i traje do kraja mjeseca.

Najstariji začin

Kim je jedan od najstarijih začina, zbog izrazito aromatičnog mirisa, vjerovalo se da štiti ljude i životinje te da tjera duhove, stoga se uzgajao uz okućnice. Plodovi kima nađeni su i u neolitskim grobnicama, kada se vjerovalo da u zagrobgranom životu posjeduje moć čuvanja od mogućih napada neželjenih duhova. Iz vremena Rimskog Carstva veliki je broj dokaza o korištenju kima u kulinarstvu kao i u medicinske svrhe. Opisan je i u Bibliji kao važna i korisna biljka. Uzgaja se od pamtivijeka, a prvu naredbu za uzgoj kima potpisao je Karlo Veliki. Zapovijed je glasila: “U vrtovima carskih dobara kim se mora saditi”.

Uzgoj kima

Kim je otporan na niske temperature, pa je njegov uzgoj moguć u različitim klimatskim uvjetima, kao i većim nadmorskim visinama. Podizanje nasada je direktnom sjetvom sjemena početkom ožujka, na razmak između redova od 35 do 40 cm, za što je potrebno osigurati 10 do 12 kg/ha sjemena ili na razmak od 20 do 25 cm, i 15 kg/ha sjemena. U prvoj godini biljka razvija lisnu rozetu, dok druge godine razvija cvjetnu stapku, potom i sjeme. Sjeme dozrijeva krajem lipnja, međutim neravnomjerno, stoga je poprilično teško odrediti vrijeme žetve. Sjeme se vrlo lako osipa, te se iz tog razloga ne preporuča odgađati žetvu čekajući da sjeme u potpunosti dozori, već žeti kada 50% plodova poprimi svojstvenu tamnosmeđu boju. Prinos sjemena kima se kreće se od 1 do 1,2 t/ha.

Kim kao lijek

Za izrazito aromatičan miris kima zaslužno je eterično ulje, kojeg ima najviše u plodovima i to od 3 do 7 %. Glavni sastojak eteričnog ulja su karvon i limonen. Aromatični plodovi služe kao začin, lijek, a koriste se i u veterini i industriji likera. Kao začin jedinstveni je dodatak raznim salatama, varivima, ribljim specijalitetima, mesnim složencima i pekarskim proizvodima. Korist je višestruka zbog osiguravanja svojstvene arome i okusa, ali i blagotvornog djelovanja na probavu nakon konzumacije težih jela. Ljekovita svojstva kima su raznolika; potiče rad želuca, smiruje grčeve, otklanja nadutost, pospješuje izlučivanje mokraće, djeluje protiv bubrežnih kamenaca, te potiče iskašljavanje. Eterično ulje posjeduje i antibakterijska svojstva, te je djelotvorno u liječenju crijevnih infekcija. U ljekovite svrhe može se primijeniti u obliku čaja, a ukuhan u mlijeku djeluje kao izvrstan lijek protiv kašlja. Kim je našao primjenu i u liječenju životinja, gdje smanjuje nadutost, umiruje grčeve i sprječava vrenja kod kolika. Dodaje se i u stočnu hranu za povećanje apetita te poboljšanje mliječnosti kod krava.

""


Mediteranska Hrvatska

TRNOVITI KAPAR

""Trnoviti kapar (Capparis spinosa L.) je aromatična, ljekovita i ukrasna biljka. Samoniklo raste na kamenim zidovima kuća, suhozidima uz obalu i na otocima, te na hridima i liticama. Svojom ljepotom i danas krasi zidove mnogobrojnih građevina srednjeg i južnog Jadrana.

Morfološka svojstva trnovitog kapara

Kapar je grmolika trajnica koja dosegne starost i preko 30 godina. Prizemni dio grma je drvenast i može narasti od 50 do 80 cm u promjeru. Iz bazalnih pupova granaju se brojni jednogodišnji izboji. Listovi su naizmjenično poredani bez palistića i često preobraženi u kukaste trnove. Pupovi su veličine 8 do 15 mm. Cvjetovi kapara su pojedinačni i smješteni u pazušcima vršnih listova jednogodišnjih izboja. Bijele su boje s ružičastim žilicama i velikim brojem prašnika. Cvate od svibnja do listopada. Plod je jajolika boba, u početku zelena, kasnije ružičasta, a sadrži do 200 bubrežastih sjemenki.

Povijest korištenja

Povezanost između kapara i ljudi se može pratiti sve od kamenog doba, što potvrđuju ostaci pronađeni na arheološkim nalazištima Mediteranskog bazena te Bliskog istoka. Nedozreli cvjetni pupovi i plodovi korišteni su kao začin, dok su sjeme, izboji i kora korišteni u ljekovite svrhe, posebice u liječenju reumatizma. Stoga je čovjek od pradavnih vremena pokušavao uzgojiti biljku kapara na staništima, gdje je uočio da i prirodno raste. Primitivni način razmnožavanja uključivao je umetanje sjemenki kapara u pukotine zidova.

Svestrana primjena

Kapar je najpoznatiji kao začin, međutim isto tako obiluje i raznoraznim ljekovitim tvarima, koji pomažu u liječenju i prevenciji mnogobrojnih zdravstvenih tegoba. Kao začin se koriste neotvoreni cvjetni pupovi, rjeđe plodovi, koji se konzerviraju kiseljenjem ili usoljavanjem. Pikantnog su okusa i mirisa i predstavljaju niskokaloričnu namirnicu, te se dodaju salatama, tjestenini, mesu i umacima. Od biološki aktivnih tvari kapar sadrži flavonoide, glukozinolate, glikozide, tanine, reducirajuće šećere, fenolne kiseline i arome. Flavonoidi doprinose prevenciji kardiovaskularnih bolesti te jačanju kapilara.

Uzgoj trnovitog kapara

Kapar je biljka aridnih i semiaridnih zona, karakteriziranih malom količinom i nepravilnom raspoređenosti oborina tijekom godine. Lako podnosi temperature od 35 do 40°C, a i one do -9°C. Raste na siromašnim tlima s ograničenom količinom vode i hraniva. Voli lagana, rastresita do srednje teška tla bogata skeletom, pH vrijednosti od 7,5 do 8. Otporan je na zaslanjena tla i na posolicu. Korijenov sustav prodire i do 10 m u tlo, a nadzemni dio kapara prekriva površinu i čuva vodu u tlu. Sjeme kapara je izrazito dormantno, ponajprije zbog nepropusne sjemene ljuske, što rezultira niskim postotkom klijavosti. Povećanje propusnosti sjemene ljuske može se postići trljanjem sjemena pijeskom između dlanova ili močenjem u razrijeđenoj kaustičnoj sodi (NaOH). Stratifikacija sjemena kroz 2 do 3 mjeseca između slojeva vlažnog pijeska također se pokazala učinkovitom mjerom uklanjanja dormantnosti sjemena. Upravo je dormantnost razlog zbog kojeg se ne preporuča podizanje nasada kapara direktnom sjetvom sjemena, već reznicama. Reznice dužine 10 cm, s 6 do 10 pupova, uzimaju se u proljeće ili jesen s matičnih biljaka. Donji dio reznice tretira se hormonom za pospješivanje ukorjenjivanja, te se reznice sade u sterilni pjeskoviti supstrat na temperaturu od 25°C. Sadnja ukorijenjenih reznica se obavlja od siječnja do ožujka na razmak od 2 do 3 m između i unutra reda. Berba pupova počinje sredinom lipnja, a traje do kraja srpnja. Punu rodnost dostiže u četvrtoj godini i po biljci se može ubrati 3 do 4 kg pupoljaka.

Pomaže u liječenju hemoroida, proširenih vena i hemofilije, te smanjuje razinu kolesterola. Infuzije i uvarci korijenove kore tradicionalno se koriste u liječenju anemije, artritisa i gihta. Ekstrakti pupova i ploda svoju primjenu su pronašli i u kozmetičkoj industriji. Sjeme kapara je bogato proteinima, uljima i vlaknima, a može se koristiti za ljudsku prehranu i ishranu stoke. Ulje iz sjemena kapara je crvenožute boje, a sadrži veliki udio nezasićenih masnih kiselina. Zbog svojih antioksidativnih svojstava koristi se za sprječavanje kvarenja hrane u prehrambenoj industriji.

""


RUŽMARIN

""Morska rosa – ‘Ros marinus’

Ružmarin (Rosmarinus officinalis L.) je grmolika zimzelena trajnica koja raste diljem mediteranskog područja, a kao ukrasna biljka uzgaja se u vrtovima, parkovima i posudama za cvijeće. U svježem stanju je dostupna tijekom cijele godine i korisno ju je imati u kućanstvu, gdje se može koristiti kao začin različitim jelima, kao i u pripremi ljekovitih kupki i čajeva. Topao i prodoran miris ružmarina osvježava i bistri misli, tako da je i idealna biljna vrsta za radno okruženje.

Ružmarin kroz povijest

Za ova njegova svojstva znali su i mnogi stari narodi kod kojih je uživao veliki ugled. Grčki i rimski studenti su nosili grančice ružmarina u kosi za vrijeme učenja, uvjereni da će time poboljšati svoju koncentraciju. U srednjem vijeku ružmarin su sadili oko kuće kako bi se zaštitili od zlih duhova. Nosio se na različitim svečanostima, posebice vjenčanjima, gdje je su ga u skladu s vjerovanjem da će pomoći pri održavanju bračnog zavjeta, često stavljali u vijenac koji je mlada nosila na glavi. Grančice ružmarina povezane vrpcama, davale su se i gostima kao simbol ljubavi i vjernosti. Tradicija nošenja grančica ružmarina tijekom svadbene svečanosti u mnogim našim krajevima zadržana je i do danas.

Morfološka svojstva ružmarina

Grm ružmarina naraste do jednog metra visine. Listovi su kožasti, nasuprotni, sjedeći, čvrsti i kožasti, dužine 2 do 3 cm. Cvjetovi su bijele do ljubičasto plave boje, skupljeni u grozdove.

Začin i lijek

Kod nas, ružmarin je najpoznatiji kao začin, dok je nešto manje poznato da obiluje mnogim ljekovitim sastojcima, te stoga i može pružiti pomoć kod mnogobrojnih zdravstvenih tegoba. Ljekovite i djelotvorne tvari, koje možemo naći u ružmarinu su eterično ulje, smole, tanin, gorke tvari i male količine saponina. Sprječava starenje kože i potiče njenu regeneraciju, stoga je sastojak različitih kozmetičkih preparata. Eterično ulje ružmarina koristi se i u kozmetičkoj industriji za proizvodnju kolonjske vode i drugih mirisa. Može se nanositi i na kožu tjemena, kako bi se spriječio prerani gubitak kose, a njegova antiseptička svojstva čine ga učinkovitim i u liječenju peruti. Učinkovito djelovanje ružmarina za njegu kose i vlasišta poznato je od davnine, gdje se češljanjem kose grančicama ružmarina oporavljala ispucana kosa i uklanjala perut. Uvarak od ružmarina ima vanjsku primjenu kao dodatak kupkama, dok tinkture služe za masažu kod reume, glavobolje, te duševne i tjelesne iscrpljenosti.

Snižava kolesterol i ublažava reumatske bolove i bolove u mišićima. Aktivni sastojci ružmarina potiču cirkulaciju, jačaju kapilare, što objašnjava tradicionalnu upotrebu ružmarina za poboljšanje koncentracije i pamćenja. Najnovija istraživanja dokazuju i antikancerogeno djelovanje.

Uzgoj ružmarina

Ružmarin najbolje uspijeva na humusnim i plodnim tlima, te sunčanim terenima. Ne podnosi zasjenjivanje. Dobro uspijeva i na kamenjaru, odnosno na vrlo skromnim tlima. Najučinkovitiji način podizanja nasada je onaj iz reznica, iako je to moguće i direktnom sjetvom sjemena ili putem presadnica. Postupak razmnožavanja reznicama uključuje uzimanje mlađih grančica dužine 8 do 10 cm s dobro razvijenih starijih biljaka, te njihovim ukorjenjivanje u rasadu ili otvorenim klijalištima. Ukorjenjivanje se obavlja tijekom veljače ili ožujka ili tijekom rujna i listopada. Nakon 30 do 50 dana sadnice se sade na stalno mjesto u razmaku od 1 m između redova, te 50 do 80 cm između biljaka. Nakon sjetve ili sadnje ružmarina, usjeve treba održavati čistim od korova tijekom cijele godine. U proizvodnji ružmarina primjenjuju se agrotehničke mjere kao kultivacija, okopavanje, prihranjivanje, navodnjavanje, plijevljenje, dok zaštita od bolesti i štetnika nije potrebna. Kod ružmarina se najčešće beru listovi, zatim cvjetovi, te mladi izdanci u cvatu, ručno ili pomoću specijalnih kombajna. Cvjetovi se beru u punoj cvatnji, dok se zimzeleni listovi mogu brati u bilo kojem dijelu godine.

""


IZOP

""Izop (Hyssopus officinalis L.), miloduh, sipan ili blagovanj, nazivi su za ovu višegodišnju biljku toplih i sunčanih krajeva. Raste po suhim kamenjarskim pašnjacima, a samonikla se u prirodi rijetko susreće. Koristi se nadzemni dio biljke, list, te eterično ulje izopa.

Morfološka svojstva izopa

Biljka razvija snažan i razgranat korijenov sustav s brojnim žilama i žilicama, koje duboko prodiru u tlo. Stabljike su ravne, razgranate i u donjem dijelu drvenaste. Dosežu visinu od 50 do 80 cm. Listovi su duguljasti i uski na kratkim peteljkama. Cvjetovi su skupljeni u klasasti cvat najčešće plave ili ružičaste boje, a rijetko bijele. Cvatnja započinje u prvoj polovici lipnja i traje cijelog ljeta. Sjeme miloduha je sitno, ovalnog oblika i tamnosmeđe boje.

Uzgoj miloduha

Obzirom da je izop biljka toplijeg podneblja, otporna je na sušu, ali tijekom nicanja sjemena potrebno je osigurati dovoljne količine vlage. Zbog snažnog korijenovog sustava može se uzgajati na siromašnim tlima, ali najbolje uspijeva na onim rastresitim i srednje plodnim. Najpogodniji i najpovoljniji način razmnožavanja je direktna sjetva sjemena u polje, što zahtjeva kvalitetnu predsjetvenu pripremu tla. Sjetva sjemena u polje može se obaviti u jesen ili u proljeće. Jesenska sjetva obavlja se u rujnu tako da biljke već do početka zime razviju 2 do 3 lista. Proljetna sjetva se obavlja krajem ožujka i početkom travnja. Sjeme se sije sijačicama na dubinu od 2 cm na razmak između redova od 60 do 70 cm. Za površinu od 1 ha potrebno je 1,4 do 2,0 kg sjemena. Žetva se obavlja u početnoj fazi cvatnje, jer je tada najveći sadržaj eteričnog ulja. Kosi se strojno na visinu od 5 do 10 cm iznad zemlje po sunčanom i suhom vremenu. Prve godine miloduh daje jednu žetvu, a slijedećih godina po dvije – prvu u lipnju, a druga u rujnu. S površine od 1 ha moguće je ostvariti prinos od 4 do 6 t suhog, nadzemnog dijela biljke.

Kemijska svojstva i ljekovitost

Nadzemni dio biljke sadrži 0,15 do 1,0 % eteričnog ulja, nešto smole, tanina, jabučne kiseline i šećere. Pripravcima od miloduha se prvenstveno liječe želučane i crijevne smetnje, te pomažu u liječenju astme, bronhitisa i reumatizma. Oparak od listova koristi se u vanjskoj primjeni za liječenje modrica i bolova u mišićima. Eterično ulje našlo je primjenu i u kozmetičkoj industriji. Osušeni i usitnjeni listovi se koriste kao začin ugodna mirisa i blago ljuto do gorkog okusa kao dodatak juhama, varivima i mesnim jelima. Sastavni je dio mnogih mirisnih likera.

""

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakPrve mjere zaštite kukuruza
Sljedeći članakNatječaj za najuzorniju seosku ženu Zagrebačke županije za 2015. godinu
Avatar
Znanstveni novak - viši asistent na Zavodu za sjemenarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost - ljekovito i aromatično bilje, očuvanje biljnih genetskih izvora, analiza bioraznolikosti. Zaposlena je na Agronomskom fakultetu na Zavodu za sjemenarstvo od 2006. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom "Morfološka, kemijska i genetska raznolikost dalmatinskog buhača (Tanacetum cinerariifolium /Trev./ Schultz Bip.)" obranila je 2011. godine. Znanstveno se usavršavala u Sloveniji, na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu u Zagrebu, te Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu. Znanstveni interesi su joj vezani uz ljekovito i aromatično bilje, genetsku i biokemijsku raznolikost ljekovitog i aromatičnog bilja te očuvanje biljnih genetskih izvora. Kao istraživač sudjeluje u radu četiri nacionalna projekta. Sudionica je brojnih međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, te autorica više znanstvenih radova iz područja bioraznolikosti ljekovitog i aromatičnog bilja.