Mario Rengel iz Velike Črešnjevice, mjesta u Virovitičko-podravskoj županiji, na sebe je privukao pozornost javnosti, nakon što je 2014. godine na Bjelovarskom sajmu od tvrtke Eko-Terra kupio najskuplji izloženi kombajn, za kojeg je izdvojio više od četiri milijuna kuna. Budući da se kriza u mljekarstvu već itekako osjećala, mnogi su se čudili tom potezu, pitali odakle mu novac za tako skupi stroj i hoće li mu investicija biti isplativa. I tada, kao i sada Mario je siguran da je napravio dobar potez.
„Mogu se zahvaliti ekipi iz tvrtke Eko-Terra na korisnim savjetima i profesionalnom poslovanju, pa sam kod njih sa zadovoljstvom kupio Claasov silokombajn marke Jaguar 960, sa 653 konja, koji može dnevno silirati oko dvije i pol tisuće tona kukuruzne silaže, odnosno za mjesec dana čak 1500 hektara, za što „slabijim“ strojevima trebaju dva do tri mjeseca. Vrijedan je četiri milijuna i 300 tisuća kuna, no uvelike mi je tu dobro došao sajamski popust koji mi je dala tvrtka Eko- Terra, te činjenica da smo prošli na IPARD natječaju i tako dobili polovicu potrebnog novca“ priča nam Mario.
Uslužno baliranje i članstvo u strojnom prstenu
Ipak, za kupnju ovako skupog kombajna, s obzirom da je već dva slična, ali puno manjeg kapaciteta imao kod kuće, ključne su bile činjenice da ima i tvrtku Agro farmer d.o.o., čija je glavna djelatnost pružanje uslužnog baliranja, siliranja i transporta silaže kao i članstvo ovog OPG-a u Strojnom prstenu „Podravina“ koji ima pet članova. „Tri člana se bave stočarskom, a dva ratarskom proizvodnjom. Za osnivanje strojnog prstena smo se odlučili krajem 2006. godine, jer smo zajedno zaključili da bez strojeva većeg kapaciteta nećemo moći u kratkom roku odraditi sve potrebno. A kako svako gospodarstvo takve strojeve koristi samo nekoliko dana u godini, na ovaj smo način uložili pet puta manje novca, nego što bi morali da smo svi kupovali sve“ ističe Mario Rengel. Članovi prstena Podravina imaju tako na raspolaganju traktor od 150 KS, prikolicu za prijevoz silaže, kapaciteta 25 kubičnih metara, plug premetnjak za četiri brazde, roto drljaču sa sijaćicom za sitnosjemene kulture kao što su trave, lucerna, žito i uljana repica, vučeni rasipač za kalcizaciju, kratku tanjuraču od 3,5 metara, podrivač sa 7 klinova, gruber, malčer, šinju za zatvaranje brazde, te sjetvospremač od 5,6 metara.
„Poljoprivredni proizvo đači bi se trebali više udruživati u proizvođ ačke organizacije ili slične udruge, jer na taj način postaju konkurentniji na tržištu. S udruživanjem se smanjuju ulazni troškovi, budući da postoji potreba za većom količinom repromaterijala te se, zbog veće količine proizvedenih proizvoda, postiže bolja cijena na tržištu. A tu su i neke mjere koje omogućuju dobivanje novca za financiranje proizvođ ačkih organizacija iz EU fondova“ ističe naš sugovornik.
Nema potrebe da svaki poljoprivrednik ima sve strojeve
„Strojni prsten funkcionira na način da imamo jednog zaposlenika, traktoristu, koji radi sa spomenutim strojevima. To je profitabilna organizacija i za svaki odrađeni posao na bilo kojem gospodarstvu, ispostavljamo račun za uslugu koju plaćamo. Cijene tih usluga su minimalne, tek toliko da možemo pokriti troškove radnika te održavanje i popravak strojeva. Konkretnije, samo traktor koji sam kupio, godišnje me košta oko 100 tisuća kuna, dok za sve strojeve strojnog prstena godišnje utrošim 20 tisuća kuna i na kraju dobijem jednako odrađeni posao“ doznajemo od nositelja ovog velikočrešnjevačkog OPG-a.
Ljubav prema selu i poljoprivredi uskoro će biti zaokružena i diplomom
Mario je i sve bliže diplomi na križevačkom Visokom gospodarskom učilištu, smjer Menadžment u poljoprivredi. Nije ga, kaže, upisao odmah nakon srednje škole, jer tada je poljoprivreda i njemu i supruzi mu Valeriji bila sporedna djelatnost. No, danas ona vodi brigu o svakodnevnoj mužnji krava, a tu su i četiri kćerke 18-godišnja Maja, tri godine mlađa Iva, Nela koja će ove jeseni u drugi razred osnovne škole, te najmlađi član obitelji, malena Eva, kojoj je tek mjesec dana. Za razliku od relativno skromnoga početka, danas su na ovom OPG-u dvije farme sa 150- ak junica, junadi i teladi te 100-ak muznih krava. Hranu također proizvode sami i u tu svrhu obrađuju 220 hektara zemlje. Dnevno se ovdje proizvede oko 1500 litara mlijeka, koje isporučuju zagrebačkom Dukatu. „Trenutno nam je mlijeko plaćeno 2,26 kn za litru, uvećano za 5% PDV-a. Navedena cijena sadrži i tvorničku premiju koju dobijamo na količinu. Nedavno je skupina ljudi, sastavljena od sveučilišnih profesora, proizvođača, prerađivača i predstavnika Ministarstva poljoprivrede, izračunala da je proizvodna cijena litre mlijeka u RH između 3,03 i 3,12 kn, ovisno o veličini farme. A da bi ta domaća proizvodnja opstala, netko mora pokriti tu razliku.
U Hrvatskoj mjesečno propadne 100 proizvođača mlijeka
Kad sam ja gradio farmu 2005. godine, u Hrvatskoj je bilo 56 tisuća OPG-a koji su se bavili proizvodnjom mlijeka, dok ih je danas oko 7 tisuća s tendencijom pada od oko 100 proizvođača mjesečno! Mislim da je za trenutnu situaciju u sektoru mljekarstva krivo nekoliko faktora, a to su prvenstveno nekontrolirani uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda, te veliki trgovački lanci sa svojim akcijama. Primjerice, mlijeko koje u Austriji košta 70 eurocenti kod nas se u trgovačkom centru prodaje na akciji za 2,99 kn. Razlog je što strani proizvođači toga mlijeka za izvoz dobiju državne subvencije, a trgovački lanci rade sa minus rabatom, pa se dođe do navedene cijene. Ja znam da i naši prerađivači mlijeka nisu u dobroj poziciji, jer domaće mlijeko zbilja ne mogu prodavati po tim cijenama. Ali, zapamtite jednu stvar. Kad se ugasi domaća proizvodnja mlijeka, a ugasit će se sasvim sigurno, ako netko doista ne napravi i počne provoditi strategiju poljoprivredne proizvodnje u RH i to u vrlo kratkom vremenu, ista cijena uvoznog mlijeka na policama naših trgovačkih centara više neće biti manja od 7,00 kn. Svaka razvijenija zemlja EU ima zakon o poštenoj trgovačkoj praksi i ne dozvoljavaju takve akcije i cijene, jer se u tim državama ne može raditi s minus rabatom. Ako je već taj neki trgovački rabat određen za neki domaći proizvod, onda je normalno da bude jednak i za isti takav uvozni. Vjerujem da bi, ako bi se kod nas zaštitila minimalna prodajna cijena mlijeka na policama trgovina od recimo 5,00 kn, svi bi bili zadovoljni. Kupci bi dobili kvalitetu, prerađivači bi nešto zaradili, a naš seljak bi bio zadovoljan i s pozitivnom nulom, samo da nije u gubitku“ zaključuje Mario Rengel. Osim njega i supruge Valerije, na ovom je OPG-u zaposleno još šestero radnika. Ukupno obrađuju 220 hektara zemlje od čega 40 hektara vlastite, dok je 180 hektara u zakupu.
Trave i lucerna se moraju na vrijeme pokositi, provenuti, te u što kraćem vremenu pospremiti u silose kako bi se stvoriti anaerobni uvjeti. Jednako je i s kukuruznom silažom. Na taj način se dobiva mnogo proteina i energije koji se pretvaraju u mlijeko. No, ako se taj dio posla ne odradi na vrijeme, količine proteina i energije u silažama i sjenažama padaju, te se moraju nadoknaditi iz „vreće“ odnosno kupiti od proizvo đača stočne hrane po višestruko većoj cijeni i samim time se nikako ne može vratiti izgubljeno“ napominje Mario Rengel.
