Uvjeti držanja
Prozori okrenuti na sjever idealno su mjesto za nju, posebno tamo gdje je možemo smjestiti izmeđ u dvostrukih stakala. Najbolje joj odgovara temperatura od oko 15 °C, dok joj temperature više od 16 °C skraćuju životni vijek. Mora biti zaštićena od izravnog sunčevog svijetla. Supstrat u kojem je posađ ena mora biti stalno vlažan, stoga je najbolje cvjetni lonac s biljkom staviti u veći cvjetni lonac na čijem su dnu vlažni kamenčići. Prostor oko biljke dobro je vlažiti s finim raspršivačem, ali ne i samu biljku. Ciklame se ne smiju zalijevati odozgo, da se na gomoljima ne bi zadržavala vlaga i uzrokovala njihovo truljenje.
Najbolje je cvjetni lonac s biljkom uroniti u vodu koliko je potrebno da supstrat upije dovoljno vlage, a onda ga staviti u podmetač s vlažnim kamenčićima. Ukoliko je supstrat prevlažan gomolji ce trunuti. Za vrijeme cvatnje ciklame se prihranjuju, a po završetku cvatnje zalijevanje treba smanjiti i prekinuti s prihranom. U pretoplim prostorijama, kod niske relativne vlage zraka ili na biljkama izloženim izravnom suncu listovi počinju žutiti i venuti.
Bolesti ciklama
Od bolesti ciklama najčešća je fuzarijsko venuće. Do zaraze može doći već u najranijoj fazi razvoja biljke na kotiledonskim listićima koju požute i uvenu. Na zaraženim starijim biljkama jedan ili više listova požuti i osuši se, dok korijeni postaju izrazito bijeli. Venu i stapke listova.
Infekcija s Fusarium oxysporum može prodrijeti u gomolj bilo od baze bilo od vrha. Neposredno nakon pojave prvih simptoma (žućenja i sušenja nekoliko listova) posuši se veliki broj listova, a najmlađi su ponekad zakržljali. Kada se je dio listova požutio i osušio na biljci se jasno vide znaci zaustavljenog rasta. Za točno utvrđivanje da li se radi o fuzarijskom venuću treba svakaka pregledati prerez gomolja takve biljke, na kojem su vidljivi smeđe crveni krugovi ili smeđa zadebljanja žila. Također je tipično je za fuzarioze na ciklamama da mogu biti skrivene sve do posljednjeg stadija u kojem biljka ugiba.
Razvoju gljive odgovaraju visoke ljetne temperature, pa često infekcije do kojih je došlo primjerice u veljači postanu vidljive tek u kasno proljeće i ljeto. Za kemijsko suzbijanje fuzarijskog venuća, kao ni za preventivno tretiranje s nekim od fungicida nažalost nema dovoljno djelotvornog preparata, a kao mjera prevencije preporuča se uzgoj otpornih kultivara. Druga uobičajena bolest na ciklamama svakako je siva plijesan – botritis s uzročnikom svagdje prisutnim sporama gljivice Botrytis cinerea.
Koliko se radi o opasnoj bolesti ciklama je podatak da propadanje tkiva biljke botritis izaziva već kao saprofit, prije nego postane parazit. Napada sve biljne organe, bazalne dijelove peteljki listova i cvjetova, listove i latice cvijeta. Na peteljkama i listovima se razvija siva prevlaka micelija gljive, često i bez prevlake tkivo brzo postaje mekano i trune. Na cvjetovima nastaju okruglaste smeđe pjege, koje s vremenom potamne, a na tim mjestima tkivo istrune. Kod ove bolesti je od gotovo iste važnosti sprečavanje kondenzacije vode na biljnim dijelovima, držanje biljaka na dovoljnim razmacima zbog boljeg prozračivanja i dobru ventilaciju uzgojne komore kao i folijarno tretiranje botriticidima.
Ove se bolesti ciklama mogu pojaviti i na kupljenim ciklamama, kod prejakog vlaženja prilikom zalijevanja, bez obzira na temperaturu prostorije. U tom slučaju gljiva zahvaća bazalne dijelove peteljki na mjestu gdje izlaze iz gomolja. U kućnim uvjetima treba smanjiti zalijevanje. U proizvodnji treba osigurati dobru ventilaciju prostora u cilju isušivanja nakvašenih biljnih dijelova, snižavanja relativne vlage zraka i provoditi redovitu zaštitu primjenom jednog od botriticida registriranog protiv te bolesti na ukrasnom bilju u Hrvatskoj ili u EU ( Kidan, Lupo, Tosca, Teldor SC 500, Switch 62,5 WG i drugi).
Antraknozu ciklama izazivaju dvije gljive – Colletotrichum gloeosporioides i Glomerella cingulata. Prva izaziva razvoj okruglih smeđih pjega po listovima i ponekad laticama cvijeta dok druga G. cingulata zaostajanje u rastu tek izniklh mladih lisnih i cvjetnih peteljki. Spore ovih uzročnika vrlo se lako prenose s biljke na biljku prilikom zalijevanja odozgo. Izbjegavanje prejakog vlaženja listova najbolja je preventivna mjera od ove bolesti ciklama isto kao i kod sive plijesni. Ne kaže se uzalud dobra zaštita od botritisa znači dobru zaštitu od antraknoza.
Štetnici ciklama
Jedan od najčešćih štetnika ciklama je crna vinova pipa (Otiorrhynchus sulcatus) koju neki zovu ciklamin crv, jer najveće štete ličinka pipe izaziva izgrizanjem njenih gomolja. Osim ciklama napada veći broj lončanica i drugih ukrasnih biljaka u klijalištima i u zaštićenom prostoru. Odrasli oblik je crni kornjaš s produženim rilom, dug oko 1 cm. Kornjaši izazivaju manje štete praveći nepravilne grizotine po rubovima listova. Hrane se samo noću. Najveće štete čine njezine žučkasto bijele ličinke, izrazito naboranog tijela, bez nogu sa smeđom glavom. Kada ih uznemirimo savinu se u kolut.
Žive u zemlji, u zoni korijena, na kojem se hrane izgrizanjem tkiva gomolja i korijena. Kornjaši se javljaju u proljeće, a nakon dopunske ishrane, rubnog grizenja listova, odlažu jaja u zemlju. Mlade ličinke oštećuju postrane korjenčiće, dok starije izgrizaju unutrašnjost korijenovog sistema ili gomolja, zbog čega napadnute biljke uvenu i ugibaju. To venuće nastupa naglo, najčešće preko noći. Kada uvelu biljku izvadimo iz zemlje uz korijen ćemo naći veći broj ličinki. Najveće štete ličinka ove pipe izaziva u jesen i tijekom zime. Štetnik se teško suzbija, najčešće zbog skrivenog života ličinki. Zaraza se obično utvrdi tek kada biljka uvene, a tada je velik dio gomolja i/ili korijena izgrižen toliko da biljci više nema pomoći. Takve biljke najbolje je uništiti zajedno sa zemljom. Kod manjih oštećenja korijena, treba biljke izvaditi i presaditi u prosijanu zemlju.
Grinje
Među štetnicima ciklame neizostavne su dvije vrste grinje iz familije Tarsonemidae t. zv. mekokožne grinje. Prva je ciklamina grinja. To je štetnik nekoliko rodova ukrasnih biljaka među kojima su i ciklame. Ove su grinje vrlo sitni organizmi, vrlo nježne građe, prozirnog tijela bjelkaste do smeđe boje, dugog svega 0,25 mm, što znači da nisu vidljivi ne samo golim okom, već ni boljim povećalom. Imaju 4 para nogu a oblikom podsjećaju pomalo na medeno smeđu voštanu ragbi loptu. Mužjaci su sitniji od ženki, vrlo su rijetki, pa je razmnažanje u najvećoj mjeri partenogenetsko. Vrlo se brzo razvijaju, ciklus od jaja do odraslog traje oko 5 dana, na što bitno utječe temperatura.
U hladnijim uvjetima razvoj traje dulje, do dva tjedna. Grinje žive između listića vegetacijskih pupova, gdje se hrane sisanjem sokova biljke. Zbog toga se simptomi javljaju na vegetacijskim vršcima koji se deformiraju, pocrne i pucaju te na najmlađim listovima koji su zakržljali, deformirani i uvijeni prema licu plojke. Cvjetni pupovi se slabo razvijaju, cvjetne stapke su uvijene, a latice cvijeta naborane i često bez boje. Kod jače zaraze izostaje razvoj cvjetnih pupova. Širi se zaraženim biljnim materijalom, a s biljke na biljku širi se puzeći. Obzirom na vrlo male dimenzije ove grinje šire se vrlo sporo. Suzbijanje ovog štetnika danas je teško zbog nestanka insekticida i akaricida nekada uspješno korištenih za njegovo suzbijanje kao Thiodan E, Kelthane E ili Tedion.
