Za što veći broj mladih pčela koje su sposobne iznijeti teret zime i ranog proljetnog razvoja moramo prihranjivati. Najkasnije u drugoj polovici kolovoza. Tako maticu potičemo na neprekidno polaganje dovoljnog broja jajašaca, unatoč smanjenom unosu nektara izvana. Pri tome moramo biti vrlo oprezni da ne izazovemo grabež na pčelinjaku.
Nekoliko posljednjih godina zbog suše i ranijeg nastupanja bespašnog razdoblja, jesensko podražajno prihranjivanje pčela započinjemo najkasnije u kolovozu. Time održavamo nesivost matice i nadopunjujemo pričuve hrane za zimu.
Jesensko podražajno prihranjivanje pčela
U nekim krajevima koji nemaju srpanjskih paša prihranjivanje pčela je potrebno započeti i ranije. Prihranjivane zajednice s mladim maticama nesmetano će i dalje razvijati leglo, pa će ući u zimu s više mladih, radom neistrošenih, pčela koje su u ranom proljetnom razvoju hraniteljice novog legla. Jesensko podražajno prihranjivanje pčela obavljamo manjim količinama tekuće hrane kroz dulje vremensko razdoblje. Količinu određujemo prema jačini zajednice i ona može biti od 3 do 5 decilitara. Najvažnije je da hranu dajemo navečer kada prestaje izlet pčela, pa je do jutra prenesu u saće. Prihranjujemo šećernim sirupom omjera 1:1.
Ovu hranu dajemo bez obzira na to koliko ima zaliha hrane u košnici. Prihranjujemo u razdoblju 2 do 3 tjedna ili više. Važno je hranu dodavati neprekidno, svakodnevno, kako bi zadržali privid unosa nektara. Ako je uz ovo prihranjivanje potrebno povećati i zimske zalihe hrane, onda dajemo gušći sirup. No isto u količinama koje pčele mogu utrošiti tijekom noći. Podsjećamo da šećerna otopina koja je kuhana, lakše izaziva grabež od nekuhane.
Kada nemamo dovoljno vremena ili nam pčelinjak nije blizu kuće, možemo prihranjivati i šećerno mednim pogačama. Pčele ih polako troše kroz dulje vrijeme. Ako smo izvrcali sav med za ovu sezonu (medljika i drugi teški medovi) posljednje pogače za prihranjivanje mogu sadržavati ljekovite pripravke. Najčešće protiv nozemoze. Hranjenje pogačama teže dovodi do napada tuđica odnosno pojave grabeži.
Napad tuđica ili grabež
U bespašnom razdoblju u rano proljeće, krajem ljeta i u jesen može se dogoditi krađa meda među pčelama iz različitih košnica koju nazivamo grabež ili tuđica. Kada prirodna paša oslabi ili prestane, pčele sabiračice i dalje izlijeću na sakupljanje nektara. Kako ga u prirodi nema ili nema dovoljno, one nastoje pronaći nove izvore. U tom oblijetanju one znaju na svojem ili susjednom pčelinjaku pronaći slabiju zajednicu ili bezmatak na kojemu stražarice dovoljno ne brane leto. Zatim ulaze u košnicu, napune se medom i prenose ga u svoju zajednicu. Pronalazak izvora hrane prenose i drugim sabiračicama iz svoje zajednice i one u sve većem broju navaljuju na napadnutu košnicu. Kada isprazne jednu traže sljedeću koja je slabija i ne može se oduprijeti napadu.
Ponukane posebnim zujanjem napadačica priključuju se i pčele iz drugih košnica i na pčelinjaku nastaje sveopći metež. Košnicu koja je napadnuta prepoznajemo po velikom broju pčela na letu. Slično kao da se roje, ali ne odlaze od košnice nego ostaju sakupljene ispred leta. U početku napada pčele iz napadnute košnice se brane, pa na podu ispred košnice vidimo pčele koje se međusobno bore ili više mrtvih pčela. Jake zajednice se obrane od takvih napada i to na način da izađu iz košnice u većem broju. Međusobno se uhvate i fizički onemoguće ulazak napadačica.
Slabije zajednice ostanu bez trunke meda s izgriženim i oštećenim saćem i osuđene su na propast. Naročito ako su napadnute u jesen. U toj borbi često strada ili nestane matica. Nastanku ove nepoželjne pojave pogoduje velika razlika u jačini zajednica istog pčelinjaka (kasni rojevi, nukleusi ili slabe zajednice) i češće neoprezno prihranjivanje, prolijevanje šećernog sirupa po košnicama ili predugo otvorene košnice kod pregleda.
Zaustavljanje grabeža
Ako se unatoč poduzetim mjerama ipak pojavi napad tuđica i grabež, potrebno je poduzeti mjere za sprječavanje njegovog širenja na ostale košnice pčelinjaka. Odmah kada na letu neke košnice primijetimo metež i razaznamo da se radi o napadu tuđica. Ne o orijentacijskom letu, poduzimamo mjere za zaustavljanje započetog napada. Suzimo leto na veličinu prolaza samo jedne pčele. Ako se napad nastavi, na suženo leto nabacamo mokre trave da onemogućimo provlačenje pčela. Uz to se nekada savjetovalo okolinu leta premazati petrolejem ili nekom drugom tekućinom mirisa odbojnog za pčele. Ako to ne pomogne leto napadnute košnice zatvorimo mrežom i odnesemo je u zatamnjenu prostoriju gdje je držimo dva do tri dana.
Na njeno mjesto postavimo praznu košnicu bez pčela u koju stavimo jedan do dva prazna okvira koje možemo blago premazati medom. To radimo iz razloga da tuđice “očiste” podmetnutu košnicu, smatraju taj izvor hrane potrošenim i više se ne vraćaju na to mjesto. Nakon toga možemo vratiti sklonjenu košnicu na mjesto na kojem se prije nalazila. Jedan od boljih načina je ako sklonjenu košnicu možemo odvesti na udaljeno mjesto (preporučljivo dalje od 5 km) i tamo otvorimo leto. U tom slučaju se pčele iz košnice i one koje su se zatekle kao napadačice ujedine i počinju ponašati kao zajednica. Ako je napadnuta samo jedna košnica na pčelinjaku i to od druge s istog pčelinjaka možemo se poslužiti i metodom posipanja brašnom.
Na letu napadnute košnice pčele posipamo brašnom. Nakon toga promatramo u koju košnicu se vraćaju označene pčele. Ako ulaze samo u jednu tada na mjesto napadnute stavimo onu s napadačicama, a na njezino mjesto napadnutu. Pčele se nakon toga ubrzo smire. Osim vidljive pojave grabeža može se dogoditi i tihi grabež kada tuđice kroz duže vrijeme, ali u manjem broju ulaze u košnice i polako “pljačkaju” med. Traje li to duže vrijeme napadnuta košnica može ostati bez hrane i sigurno neće prezimiti. Štete od pojave grabeža su u uništavanju napadnutih zajednica i njihovoj propasti, mogućem uništenju gotovo cijelog pčelinjaka, ali je važna i šteta od širenja bolesti među zajednicama i pčelinjacima nekog kraja.