Mnogo je posljednjih tjedana o Banovini rečeno, od toga je li ispravo „Banija“ ili „Banovina“ pa do „je li bolja hrana iz volonterskih ili državnih kazana?“. I u tome se izgubi suština, a to je trajno zapostavljanje područja na sat vremena udaljenog od Zagreba. Dok su drugi dijelovi Hrvatske manje-više slijedili uzlaznu crtu svekolikog napretka, Banovina se urušavala demografski i ekonomski u čemu ni poljoprivreda nije bila iznimka.

Već osamdesetih godina područje Banovine se ekonomski razdvojilo na Sisak i ostatak. Zahvaljujući industriji, na području Siska je živjelo 42,3 % stanovništva i generiralo gotovo 70 % društvenog proizvoda regije. Nasuprot tome, na području Gline i Dvora dominantna je bila poljoprivreda te su po svim pokazateljima ovo bile izuzetno nerazvijene općine. Migracije, dragovoljne ili prisilne, strahovito su pogodile ovo područje te je prema nekim izvorima od 1991. do 2020. godine Banovinu napustilo oko 70 tisuća duša, odnosno smanjilo se za oko 40 %. S migracijama povećavale su se i neobrađene površine te dolazi do značajnog porasta pašnjaka što su neki „iskoristili“ ili zlorabili.

Poljoprivredno-prehrambeni sustav nekada

Nositelji poljoprivrednog razvitka su bili poljoprivredni kombinati, a gotovo da i nije bilo OPG-a koji na neki način nije bilo umrežen u taj sustav. U društvenom proizvodu regije koji je stvaran u poljoprivredi, oko 85 % je dolazilo iz OPG-ova. Tadašnji državni sektor je posjedovao oko 8 % ukupnih obradivih površina, što je bilo daleko ispod hrvatskog prosjeka. A prinosi u biljnoj proizvodnji bili su i do 30 % niži od susjednih područja te se prilika poljoprivrednog razvitka vidjela kroz povećanje proizvodnje što je zahtijevalo primjenu suvremenijih tehničko-tehnoloških rješenja. „Sretna poljoprivredna vremena“ prema mnogim poljoprivrednim stručnjacima, proizvođačima i prerađivačima su bila početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Pokretač poljoprivredno-prehrambenog razvitka su bili tadašnji kombinati, sustavi vertikalno integrirani koji su poslovnom suradnjom, odnosno kooperativnim odnosom imali veliki utjecaj na obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Kooperativni odnos za obiteljska gospodarstva su značila transfer suvremenih tehničko-tehnoloških rješenja u biljnoj te posebno u stočarskoj proizvodnji. Jamčio im se otkup, poznate cijene i sl. Nakon devedesetih godina poljoprivredna politika nije našla ozbiljne odgovore na urušavanje postojećih veza te se i danas nastavljaju lutanja.

Iz osamdesetih godina datira istraživanje Agronomskog fakulteta pod naslovom „Gospodarska osnova agroindustrijskog kompleksa sisačko-moslavačke regije“. Bio je to u konačnici strateški dokument promišljanja poljoprivredno-prehrambenog razvitka područja. I tada su glavna obilježja Banovine bila relativno gospodarsko zaostajanje za ostatkom Hrvatske, nerazvijena prometna i društvena infrastruktura te znatna ovisnost o državi (mirovine, socijalna pomoć, potpora brdsko-planinskim područjima i sl.). Zaostajanje se posebno odnosi na ruralna područje Petrinje, Gline, Dvora i Kostajnice dok je u urbanim središtima bila značajna gospodarska aktivnost te su i migracije bile u navedena središta, ali sa željom zadržavanja aktivnih gospodarstava. Ipak, to je i vrijeme industrijske ekspanzije, primjerice metalske, tekstilne, drvne te prehrambene čiji je nositelj bio „Gavrilović

Cijela društvena i komunalna infrastruktura bila je daleko iza drugih područja što je ovih dana potresa šokiralo mnoge dobre ljude koji su požurili pomoći. Ali i mnoge ispred malih ekrana. Banovina spada u brdovitu regiju. Klimatsko-edafski čimbenici omogućili su oranične kulture u dolinama rijeka, potoka i na pobrđima gdje je moguća  oranična obrada (nagib, pristupni putevi…), na većim nagibima i nadmorskoj visini nalaze se livade i pašnjaci, a na prisojnim stranama voćnjaci.

Dominantna je bila stočarska proizvodnja, a znatno manje proizvodnja žita. Iako je područje pogodno za slobodno držanje goveda, zahvaljujući „Gavriloviću“ bilo je mnoštvo farmi, govedarski i svinjogojskih, čijim nositeljima je bio osiguran otkup prema poznatim cijenama. Za ove farme, posebno farme svinja, i nije bilo puno opravdanja jer se kukuruz morao dovoziti iz drugih dijelova Hrvatske. Značajnije su bile zastupljene i neke voćne vrste kao što su šljiva, manje jabuka kruška, trešnja i višnja te orah. U jednom dijelu, između rijeka Kupe i Une, bila je i sada je velika prisutnost pitomog kestena.

Proizvodnja industrijskog bilja nije imala tradiciju, iako je se pokušavalo na pogodnim terenima poticati. Manje je bilo zastupljeno povrtlarstvo, ali samo za lokalno tržište te najviše za naturalne potrebe. Proizvodnja mlijeka per capita je bila za 70 % veća te prirasta žive vage stoke za oko 60 % veća od prosjeka Hrvatske. I stočarska proizvodnja po ha površine je bila veća od hrvatskog prosjeka. Na području je bilo značajno i svinjogojstvo što s obzirom na nedostatak stočne hrane na Banovini i nije bilo ekonomski opravdano. Ipak, od oko 300 tisuća godišnje proizvedene prasadi, 30 % odgojenih prasadi je išlo u organizirani tov na gospodarstvu, a 64 % se prodavalo i to najčešće drugim tovljačima na ovom prostoru. Samo u kooperaciji se godišnje tovilo više od 12 tisuća teladi te oko 130 tisuća svinja. Takvoj proizvodnoj strukturi su kao servis bile mnoge organizacije. U tome su se isticale zadruge, organizacije kooperanata te veterinarske stanice. Na području je bilo značajno i djelovanje Vajde koja je u Sunji imala klaonicu i hladnjaču za perad i divljač. Otkup mlijeka preko otkupnih stanica organizirala je tadašnja Zagrebačka mljekara koja je godišnje otkupljivala oko 23 milijuna litara. Prerada voća je bila u „Segestica“ Sisak gdje se godišnje proizvodilo oko 17 tisuća litara bezalkoholnih pića, oko 57 tisuća hl špirita, 22000 hl octa itd. Sve navedeno je izbrisano kao da nikada i nije postojalo pa kad se govori o revitalizaciji ovoga područja, bolje je reći da se radi o novom početku! I tada je bilo kod većeg dijela obiteljskih poljoprivrednih proizvođača prisutna neracionalnost u proizvodnji, ali onaj dio koji je bio poslovno povezan s prerađivačima nije zaostajao za drugim proizvođačima Hrvatske. U to doba se u stočarstvu poticao stajski uzgoj, dok su značajne površine umjesto za ispašu služile za oskudnu košnju. Višem ukupnom dohotku kućanstva značajno je pogodovao i prosječno veći broj članova kućanstva u odnosu na, npr. Slavoniju. I sve je to bilo prihvatljivo do devedesetih godina i ratnih stradanja. Nerezonska obnova koja je išla u izgradnju stambenih objekata sumnjive kvalitete, a nepoticanje ekonomske revitalizacije, stvorila su naselja bez ljudi. A bez ljudi i poljoprivredna proizvodnja je doživjela krah. Plašim se da ovi tragični potresi ne dovedu do spuštanja zastora na „demografsku kataklizmu područja“.

Poljoprivreda danas i pogled u budućnost

Iako ćemo pravu „sliku“ poljoprivrede Banovine dobiti iz nedavno provedenog Popisa poljoprivrede, njen značaj ne prelazi lokalne okvire izuzev rijetkih iznimki. U Banovini, udio zasijanih površina žitaricama u Hrvatskoj u 2019. godini je oko 4 %, nešto više kod kukuruza (5 %) te manje kod pšenice (3 %). Zbog nižih prinosa u odnosu na hrvatski prosjek, udjel područja u proizvodnji je još i niži. Značajniji udjel je kod livada (7,2 %) te krmnog bilja (7,6 %) što ukazuje na stočarsko usmjerenje malobrojnih poljoprivrednika. Izravne štete od potresa su velike jer su u njemu uništene i nastambe za stoku koje se mogu i moraju brzo obnoviti. Prihvatimo da je pred nama doba neizvjesnosti ili na žalost očaja tamošnjeg puka. I ovo malo stočnog fonda na području, primjerice, Petrinje i Gline, ali i drugih stradalih područja je na izdisaju. Ovaj stradali prostor koji zauzima oko 7 % prostora Hrvatske i do sada naseljenošću koja je je ispod 50  % prosječne naseljenosti Republike Hrvatske traži zaokret, ne samo prema poljoprivredi i ruralnom prostoru, nego i prema ukupnom gospodarskom razvitku.

Brojne životinje u potresu ostale su bez nastambi, a mnoge su i nastradale

Banovina nije devastirana posljednjim potresima, ona se zapostavlja već desetljećima, čak daleko prije ratnih stradanja. Ali ipak, ovo je prilika da RH puno toga vrati u narednih desetak godina pri čemu taj projekt mora biti međuresorski, a ne projekt samo jednog ili dva ministarstva. Kao prvo, treba zaustaviti egzodus radno potentnog stanovništva, a pomoć poduzetnicima mora imati prioritet. Cijeli prostor se dobro uklapa u novu ZPP EU koja čini zaokret od „seljak, poljoprivredni sektor, poljoprivredne sirovine, trgovina“ prema „klima, okoliš, priroda, hrana, zdravlje, novi ruralizam“.

Banovinu promatrajmo kao cjelinu gdje ćemo dobro iskoristiti ono što nam nudi. A to su nezagađene poljoprivredne površine, čisti zrak i voda. Prvo treba riješiti problem zemljišta koje je zapušteno između ostalog i zbog nedostupnosti vlasnika. U kratkom vremenu pronaći vlasnike i ponuditi im (RH ili zainteresirani poljoprivrednici) korektnu cijenu za njihove površine čime bi se stvorile veće zaokružene cjeline. Osnovica poljoprivrede treba biti govedarstvo te voćarstvo, a veliki je potencijal proizvodnja ribe zbog blizine rijeka, razvoj ruralnog turizma itd. Proizvodnja treba biti po ekološkim principima uz korištenje sredstava iz poljoprivrednog fonda nove ZPP.

Potaknuti treba poslovno povezivanje samih proizvođača te proizvođača i prerađivača. Cijelu Banovinu se može proglasiti područjem ekološke proizvodnje te tome prilagoditi mjere od poticajnih do posebno kontrolnih. Bilo kako bilo, ne smijemo dugo čekati jer bi to bio zadnji čavao u lijes ovoga područja!

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakČitajte u ovom broju
Sljedeći članakSjeme je izvor života!
prof.dr.sc. Ivo Grgić
Redoviti profesor na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: nepoljoprivredne djelatnosti, ruralni razvoj, zaposlenost, cijene poljoprivrednih proizvoda. Prof. dr. sc. Ivo Grgić je rođen 16. kolovoza 1960. godine u Potočanima, gdje pohađa osnovnu a srednju elektrotehničku školu završava u Odžaku. Na Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (sadašnji Agronomski fakultet) upisuje se 1979. godine i to na agroekonomski smjer. Diplomirao je godine 1983. godine, a 1984. upisuje postdiplomski studij iz Ekonomike poljoprivrede na istom fakultetu. Od godine 1984. uposlen je u Institutu za ekonomiku poljoprivrede Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad naslova "Radna snaga i zaposlenost na seljačkim gospodarstvima SR Hrvatske", obranio je 29. studenog 1989. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom "Promjenjivost proizvođačkih cijena glavnih poljoprivrednih proizvoda u Hrvatskoj" brani 19. rujna 2000. godine. Od 14. 07. 2011. profesor je na Agronomskom fakultetu u Zavodu za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj. Član je uređivačkog odbora časopisa Agronomski glasnik (od 2010.), Agroeconomica croatica (od 2012.), Economics of Agriculture (od 2012.), International Journal of Sociology and Anthropology (od 2012.), Sustainable Agriculture Research (od 2012.), E3 Journal of Agricultural Research and Development (od 2013) i Agroekonomika (od 2014). Voditelj je i suradnik na mnogim znanstvenim, stručnim, razvojnim i drugim projektima, a objavio je mnoštvo znanstvenih i stručnih radova više od 120 znanstvenih i stručnih radova/publikacija od toga 8 radova iz skupine a1. Autor je priručnika pod naslovom „Agroekonomski modeli u ekološkoj hortikulturnoj proizvodnji : priručnik za profesore srednjih poljoprivrednih škola“ Također je koautor knjige – monografije „Jalžabet između prošlosti i budućnosti – stotinu četrdeset godina u životu jednog sela“. Koautor je i sveučilišne knjige „Poljoprivreda Hrvatske do 1990. godine“. Koordinator je modula Osnove agroekonomike, Uvod u makroekonomiku i Agroturizam na preddiplomskom studiju Agronomskog fakulteta te Ekonomika agroekompleksa na Doktorskom studiju Ekonomika poljoprivrede. Suradnik je na modulima Ruralni turizam i Poljoprivreda, gospodarski rast i razvitak (diplomski studij) te Suvremeni transportni sustavi i robni tijekovi u poljoprivredi (doktorski studij Poljoprivredne znanosti). Znanstveni interes je zaposlenost na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, cijene i cjenovna politika u poljoprivredi, razvitak ruralnih područja uključivši agroturizam. Predsjednik je i jedan od utemeljitelja Hrvatskog agroekonomskog društva te član Europskog društva agrarnih ekonomista. Oženjen i otac kćeri.