""Kad je riječ o brojkama, kumulativno poljoprivredno-prehrambeni sektor je u 2014. godini realizirao vrijednost izvoza od oko 1,3 milijardi eura, dok je vrijednost uvoza bila gotovo 2,3 milijardi eura. Deficit u iznosu od milijardu eura govori da Hrvatska potroši više hrane i pića nego što ih proizvede i to upravo u iznosu od milijardu eura.

Alarmantni podaci

Ako pogledamo dugoročnije trendove u samoj baznoj poljoprivrednoj proizvodnji, oni su uistinu poražavajući. Tako je u stočarstvu u razdoblju 1990.-2013. proizvodnja goveda smanjena s 830 tisuća na 440 tisuća grla, proizvodnja svinja s 1,57 milijuna na 1,1 milijun, proizvodnja ovaca sa 751 tisuću na 620 tisuća, proizvodnja peradi sa 17,1 milijun na 9,3 milijuna. Kad se pogleda biljna proizvodnja znakovito je da se obrađuje oko 1,3 milijuna ha površina, dok je oko 750 000 ha neobrađeno, i leži u korovu. Uz pad proizvodnje znakovit je i pad broja zaposlenih. U ukupnom poljoprivredno prehrambenom sektoru u razdoblju 2008.-2014. broj zaposlenih se smanjio čak za 9.948 ljudi. Sve su to podaci koji ukazuju da je znak za alarm već davno upaljen i da je Hrvatska zrela za ozbiljne gospodarske reforme i reforme u agrarnoj politici kojima bi se ovi negativni trendovi zaustavili i preokrenuli.

Kako postići konkurentniju poljoprivrednu proizvdnju?

Upravo je konkurentnost ključna za oporavak poljoprivredno-prehrambenog sektora, ali i gospodarstva u cjelini. Jer možemo imati najljepšu zemlju na svijetu, s najboljim prirodnim resursima i najpametnijim ljudima, ali ako nismo u stanju proizvesti konkurentan proizvod koji će cijenom i kvalitetom biti prihvatljiv tržištu, onda će nam gospodarstvo tonuti i polako nestajati. Da bi se danas uspjelo na tržištu potrebno je puno raditi, biti poduzetan i mnogo učiti, jer danas je primjena znanja ključ tržišnog uspjeha i jačanja konkurentnosti. Preduvjet uspjeha jednog pojedinca je da on zna što hoće. Nije ništa drukčije niti za društvo u cjelini. Stoga je, izrada strategije razvoja poljoprivredno-prehrambenog sektora preduvjet njezina opstanka i razvoja u budućnosti. Ali, ne strategija kao mrtvo slovo na papiru, već „živi“ dokument koji će na osnovi pregleda sadašnjeg stanja i procesa jasno definirati ciljeve uvažavajući regionalnu heterogenost Hrvatske. Uz jasno definirane ciljeve važno je znati – tko će ih realizirati? Pri tome je nužna podjela autoriteta i odgovornosti. I to prije svega između državnog sektora, i poduzetnika, tj. proizvođača.

Istraživanje, Ekonomskog instituta Zagreb iz 2013. godine potvrdilo je prevladavajuće stavove građana i poduzetnika o nedovoljnoj učinkovitosti javnog sektora u Hrvatskoj pri čemu je učinkovitost javne uprave znatno ispod prosjeka Europske unije. Zato je prijeko potrebno provesti reforme javnog sektora. Jer nema konkurentne proizvodnje u Hrvatskoj, pa ni poljoprivredne, bez uspješnog i konkurentnog javnog sektora.

Reforme moraju biti na tragu jasno definiranih ciljeva i uloge, uvođenja pokazatelja mjerenja njihove realizacije te pokazatelja uspješnosti kao kriterija zapošljavanja i napredovanja svakog pojedinca. Reforme javnog sektora pridonijet će podizanju njegove efikasnosti, ali i poreznom rasterećenju koje je preduvjet poboljšanja cjenovne konkurentnosti. Uz podjelu autoriteta i odgovornosti, nužno je donijeti akcijske planove na godišnjoj razini, analizirati njihovu realizaciju, i uklanjati prepreke koje stoje na putu njihove realizacije. Velike rezultate ne treba očekivati preko noći, jer problemi u poljoprivredi i prehrambenoj industriji nisu ni nastali preko noći, pa se neće preko noći ni riješiti. Međutim, valja ozbiljno mijenjati pristup u ekonomskoj i agrarnoj politici, gdje će primarni cilj biti podizanje vrijednosti proizvodnje, a ne preraspodjela proizvedenoga, kao što je to bilo dosada. Sve ostale mjere, radnje i aktivnosti moraju biti u funkciji ostvarenja toga cilja.

Treba li nam poljoprivredna banka?

Svaka mjera ili aktivnost koja može pridonijeti jačanju poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj je dobrodošla, pa tako i osnivanje poljoprivredne banke. Zašto osnivanje poljoprivredne banke? Prvo, jedno od važnih obilježja poljoprivredne proizvodnje s ekonomskog stajališta je relativno spor obrtaj kapitala, pri čemu u vremenu velikih neizvjesnosti, nesigurnosti i tržišnih rizika, poslovne banke često puta ne nalaze dovoljan interes za financiranje projekata u poljoprivredi. Drugo, ukupna poslovna i investicijska klima u Hrvatskoj već duže vrijeme nepovoljna. Zbog velikih rizika banke su se radije okretale sa svojim plasmanima sektoru stanovništva, a u najnovije vrijeme se okreću ka državi ulaganjem u državne obveznice. I treće, možda najvažnije, zato što je poljoprivredno- prehrambena proizvodnja od strateškog značaja za ukupni gospodarski razvoj Hrvatske.

Utjecaj sredstava iz europskih fondova na poljoprivrednu proizvodnju

Hrvatska je od 1. srpnja 2013. postala punopravna članica EU što je donijelo nove dimenzije, ali i izazove ekonomskoj i agrarnoj politici. Jedna od tih dimenzija svakako je i iskorištavanje sredstava iz EU fondova. Može se reći da Hrvatska do ulaska u EU nije vodila osmišljenu, konzistentnu i ekonomski opravdanu politiku sustava potpora domaćem agraru. Potpore su se mahom koncentrirale kod malog broja velikih proizvođača. Time se „gušio“ razvoj malog poduzetništva, ali i pridonijelo odlasku mladih ljudi iz ruralnih područja. Ulaskom u EU, sustav potpora poljoprivredi kroz EU fondove pod izravnom je kontrolom Europske komisije i odvija se u tri područja: izravna plaćanja, interventne mjere za uređenje tržišta i mjere ruralnog razvoja. Uspješno iskorištavanje i alokacija sredstava iz europskih fondova preduvjet su opstanka i razvoja domaćeg agrara u srednjem i dugom roku. Za optimalno iskorištavanje tih sredstava nužno je imati strategiju poljoprivredne proizvodnje s jasno definiranom vizijom i ciljevima. Uz jasnu viziju, potrebno je i učiti od drugih, preuzimajući najbolja iskustva i primjere iz Europske unije. Istovremeno, na lokalnim razinama potrebno je razviti sustav edukacije, informiranja i potpore domaćim proizvođačima o mogućnostima iskorištavanja sredstava iz EU fondova. Kolika je potreba domaćeg agrara za financijskim sredstvima iz europskih fondova možda najbolje govori podatak da su se za sredstva iz Programa ruralnog razvoja 2014.-2020. koji nam je odobren u svibnju ove godine prijavila čak 1280 projekata ukupne vrijednosti 3,9 milijardi kuna što je daleko veća vrijednost od predviđenog iznosa sredstava. S jedne strane ohrabruje ovako veliko zanimanje, međutim s druge strane ukazuje na nezavidan položaj domaćeg agrara.

Prijeti li nam grčki scenarij?

Grčki scenarij u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti nije izgledan. Valja, također, uzeti u obzir da Hrvatska nije članica euro-zone što dodatno umanjuje razloge za pretjerani strah. Međutim, analizirajući uzroke nastanka i razvoja grčkog scenarija, sasvim sigurno je da se prepoznaju identični ili slični procesi i u Hrvatskoj i iz tih razloga bojazan se čini opravdana. Zato su potrebni ozbiljni zaokreti u ekonomskoj politici i upravljanju javnim financijama i javnim dugom. Javni dug Hrvatske kulminaciju rasta doživljava upravo zadnjih nekoliko godina. U 2014. godini dosegnuo je razinu 80,9 posto BDP-a. Zbog značajnog proračunskog deficita i velike zaduženosti državnog sektora Hrvatska je u 2013. godini ušla u Proceduru prekomjernog deficita. Ona se primjenjuje na države članice s deficitom proračuna većim od 3 posto i/ili javnim dugom većim od 60% BDP-a. Pri tome se zahtijeva da se deficit konsolidirane opće države dovede na razinu 4,6 % BDP-a u 2014. godini, 3,5 % u 2015. i 2,7 % BDP-a u 2016. godini. Povećanje deficita, javnog duga i inozemne zaduženosti donosi zabrinutost, jer ni država kao ni pojedinac nije u stanju beskonačno dugo povećavati dugove. Domaći i inozemni subjekti s razlogom strepe od scenarija izbijanja dužničke krize. Inozemni subjekti brinu o naplati svojih zajmova, dok domaći subjekti brinu o učincima velike zaduženosti na ukupne gospodarske prilike u zemlji. Povećavanjem zaduženosti Hrvatska je primorana sve veći dio proizvodnje izdvajati za otplatu dugova.

Kako otplatiti dugove i smanjiti zaduženost?

Otplata dugova je moguća smanjivanjem potrošnje uz istu proizvodnju ili porastom proizvodnje uz nepromijenjenu potrošnju. Dugotrajno rješenje svakako leži u većem rastu proizvodnje od potrošnje. No, teško je za očekivati ostvarenje većih stopa rasta proizvodnje bez promjene strukture potražnje i investicijske klime u zemlji. U kratkom roku, put bi bio smanjiti potrošnju. Koju sastavnicu/e ukupne potražnje smanjiti da bi se dobio željeni učinak i osigurala otplata dugova? Za vrijeme recesije (2008.-2013.) povećale su se potrošnja stanovništva – za 2,7 posto i državna potrošnja – za 7,7 posto, dok se investicijska potrošnja smanjila za čak 40,1 posto. Je li to put izlaska iz recesije i otplate dugova? Očito nije, jer rezultati izostaju. Potražnju bi trebalo mijenjati u korist rasta investicijske potrošnje. Ekonomski opravdan put čini se smanjenje državne potrošnje, kako bi se osigurala financijska stabilnost, i održivost duga. Ali, i da bi se mogli smanjiti fiskalni i parafiskalni nameti gospodarstvu i potaknuti poduzetništvo i investicije.

Prethodni članakSmanjenje mirovine bez obavijesti
Sljedeći članakNewsletter 15/2015
dr. sc. Goran Buturac
Znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu Zagreb. Područja interesa u znanstveno-istraživačkom radu: makroekonomija, ekonomija međunarodne razmjene, industrijska politika, agroekonomika, očekivanja i ekonomske prognoze. Goran Buturac, znanstvenik u Ekonomskom institutu Zagreb i profesor visoke škole na Zagrebačkoj školi ekonomije managementa, rođen je 20.06.1977. u Pleternici. Tijekom studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu radio je u poduzeću Alca Zagreb d.o.o. u sektorima financija i računovodstva te kao demonstrator na katedri za računovodstvo. Diplomirao je 2000. godine obranivši rad na temu "Analiza likvidnosti poduzeća". Po završetku studija zaposlio se u poduzeću Stanić d.o.o. najprije u sektoru trgovine, a poslije računovodstva. Od rujna 2001. godine zaposlen je u Ekonomskom institutu Zagreb. Magistrirao je 2004. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu na smjeru Operacijska istraživanja. Doktorirao je 2006. godine na temu „Utjecaj specijalizacije u intra-industrijskoj razmjeni na komparativne prednosti u Republici Hrvatskoj“. U rujnu 2013. godine izabran je pri Matičnom odboru Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske u znanstveno zvanje znanstveni savjetnik. Područja interesa u znanstveno-istraživačkom radu su mu: makroekonomija, ekonomija međunarodne razmjene, industrijska politika, agroekonomika, operacijska istraživanja, očekivanja i ekonomske prognoze. U Ekonomskom institutu Zagreb je od travnja 2013. voditelj Odjela za gospodarski rast, ekonomsku politiku i konvergenciju. Na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa predaje od 2003. godine. Voditelj je kolegija Makroekonomija. Zajedno sa suradnicima na kolegiju kontinuirano inovira nastavni sadržaj svake akademske godine pri čemu u svojim predavanjima prikazuje i objašnjava najnovija teoretska i praktična dostignuća u području makroekonomije. U predavanja uključuje primjere i nove spoznaje iz različitih gospodarskih sustava, što pridonosi zanimljivosti kolegija. Dosada je bio mentor u izradi i obrani četrdeset diplomskih radova. Autor ili koautor je trideset i dva znanstvena rada, dvije autorske knjige, te znatnog broja stručnih radova i projektnih studija. Najrecentniji projekt u kojem je sudjelovao u ulozi voditelja je Makroekonomska analiza izvozne konkurentnosti prehrambene industrije Republike Hrvatske. Dosada je održao predavanja na brojnim znanstvenim konferencijama i stručnim seminarima u zemlji i inozemstvu. Recenzent je preko dvadeset znanstvenih radova u domaćim i međunarodnim znanstvenim publikacijama, jedne autorske knjige i jednog sveučilišnog udžbenika. Član je uredništva znanstvenog časopisa "Ekonomski pregled". Aktivno se služi engleskim i njemačkim jezikom u govoru i pismu.