Je li moguće da Hrvatska, zemlja s desetak milijuna rodnih stabala maslina, ima samo 14 autohtonih sorti maslina, ili je ipak nešto drugo u pitanju?
Danas, kada samo neupućeni sanjaju da je maslinarstvo u jadranskom priobalju strateška grana poljoprivrede, odnosno druga gospodarska grana uzmorske Hrvatske, mi već desetljećima tapkamo u mjestu i ne istražujemo prirodnu baštinu maslinarskih genotipova.
Koliko je stabala maslina trenutno u RH?
Prema točnim statističkim podacima, neposredno prije početka domovinskog rata Hrvatska je imala 3,5 milijuna stabala maslina, jedan je manji dio u Jadranskom zaobalju uništen, ali smo sigurno startali s tri milijuna stabala. Prosječno, prema podacima Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo, godišnje se proizvede oko 300 000 tisuća sadnica u desetak Jadranskih rasadnika, uveze se prosječno oko 50 000 sadnica, uglavnom iz Italije i obnovi se od zapuštenih stabala najmanje još 10 000 maslina, ukupno prema gruboj, ali minimalnoj procjeni oko 360 000 novih sadnica maslina na godinu. Nije nam potrebno mnogo računati da bi došli do brojke da u 2018. godini imamo posađenih oko 12 milijuna stabala masline. Prema službenoj statistici to se svodi na jedva tri milijuna, odnosno četiri puta manje. Kome je u interesu da prikazuje ovako netočne podatke? Evidenciji rasadničara ili županijskim odjelima za poljoprivredu koji se nikada i nisu bavili evidencijom stabala maslina? Sva stabla zasigurno nisu u ARKOD-u kod vlasnika OPGa, pa se radi o iskrivljenom broju stabala. Što se to događa s hrvatskim maslinarstvom?
Sortna lista maslina
Dobro, ako ne znamo za broj rodnih i posađenih stabala maslina u jadranskom priobalju i odnedavno u zaobalju, uz sva tehnološka dostignuća i oko tisuću zaposlenih djelatnika u Ministarstvu poljoprivrede, agencijama, uredima i drugim služba
ma, onda smo duboko uvjereni da su znanstvene institucije (instituti, zavodi i fakulteti) s velikim brojem maslinarskih znanstvenika i skupocjenom opremom, ne mogli, nego morali učiniti više na prepoznavanju i zaštiti autohtonih hrvatskih sorti maslina. To naše maslinarsko blago, naša baština, koju svi njeguju i čuvaju kao oko u glavi, mi jednostavno prepuštamo na milost i nemilost drugima, zaboravu i uništenju. U zadnjih 28 godina od hrvatske samostalnosti imamo na autohtonoj sortnoj listi hrvatskih maslina 14 sorata, ako znamo da je još od prije domovinskog rata bilo upisano osam sorti, što znači da svi ti pusti doktori znanosti, profesori, znanstvene institucije, fakulteti i sveučilišta, akademici, ministri i svi njihovi vrli pobočnici, nisu uspjeli registrirati, istražiti i zaštititi nego šest sorti. Za svaku sortu su utrošili ni manje ni više nego gotovo pet godina, a financijskih sredstava, to zaista nitko ne zna i nema smisla nagađati, ali su zaista velika, a učinak nikakav.
Znanstveno torbarenje
Mnogi će reći, kako se na tome radi, postupak je složen, genetička istraživanja, uspoređivanje genoma s poznatim i već upisanim sortama, reći će poneki kako se radi i na stvaranju banke maslinarskih genoma, kolekcioniranje, posebni rasadnici i maslinici, a u to vrijeme raste broj udomaćenih i stranih sorti maslina, na kojim sadnicama mnogi dobro zarađuju, posebno na onima koje se uvoze i s kojima često puta uvozimo i mnoge bolesti i štetnike. Postoje valjda i neki ispitni rezultati, koji se čuvaju u tajnosti, javnost za njih ne zna, pa je i reakcija i nezadovoljstvo samih maslinara, tim veće i opravdano. Zašto se ne bi moglo objaviti, kako određena „sorta“ koju naši maslinari uzgajaju stoljećima, nije naša sorta, nego je to klon, podvrsta ili jednostavno neka druga sorta pod drugim imenom, recimo zaštićena u Sloveniji. I to bi riješilo mnogo toga, a ovako neznanje i neinformiranost je najveći neprijatelj i poticaj zla i razdora. Grubo je, zaista grubo je vidjeti i slušati pojedine hrvatske znanstvenike i lumene u maslinarstvu, kako sa svojim suradnicima i studentima obilaze male općine u priobalju i maslinarske udruge, informiraju ih i potiču da odvoje i odobre financijska sredstva za istraživanje i pronalaženje novih sorti maslina na njihovom području, da financiraju istraživanja u trajanju od nekoliko godina, kako bi možda i oni imali „svoju sortu“. Mnogi na to ne pristaju, a mnogi su i izigrani, i zaista im to ne služi na čast. Svjesni su naši maslinari da sa svojim količinama ulja, tehnologijom uzgoja, branja i plasmana na tržište, ne mogu biti konkurentni velikim proizvođačima maslinovog ulja, ali isto tako svi mi dobro znamo da brendiranjem ulja i proizvodnjom sortnog maslinovog ulja, kojima bi obogatili gastronomsku ponudu u malim, ali ekskluzivnim pakovanjima, mogli bi i te kako nadomjestiti izgubljenu vrijednost u odnosu na količine. Vrijeme neumitno teče, stara Austrougarska imala je točnije podatke od suvremene Hrvatske, vrijeme je da se to napokon i promjeni.
