""Božić se do pred konac IV stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma „Narodil nam se kralj nebeski“ sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana – uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja. Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.

Veseli se Svarožiću, zaigraj u kolu Yule, blagoslovi mladog boga Božića…

Preostalo nam je okrenuti još samo jedan, posljednji list na ovogodišnjem kalendaru. Zima je zamijenila jesen, po riječima meteorologa i klimatologa, jednu od neuobičajeno vrlo toplih unatrag desetak godina. Zapadne kulture pripremaju se za božićno- novogodišnje blagdane i praznike, pojačavaju se prodaja i potrošnja hrane, pića, robe široke potrošnje, komunikacijske i turističke usluge i slično. Konzumeristi nemilice troše resurse, proizvođači i trgovci trude se svim silama da profitiraju na kraju godine. A sve to u ime vjerskog blagdana-Božića, iako sa svetkovinom ima sve manje i manje sličnosti. Ako zavirimo u povijesne zapise, pronaći ćemo podatke o tome da su mnogi običaji današnjeg obilježavanja kršćanskog Božića na europskom kontinentu (a iseljavanjem u „novi svijet“ i na druge kontinente) utemeljeni na paganskim običajima i vjerovanjima dvaju starih i najrasprostranjenijih europskih naroda – Slavena i Kelta. Oba naroda ostavila su utjecaj u životu, religiji i kulturi jedne drugačije Europe, čije se kalendarsko vrijeme broji od rođenja Krista. Stari narodi, domicilni i oni koji su ušli na europski kontinent kroz Veliku seobu naroda, vjerovali su da je Sunce najveći bog i bog svih bogova i božica. Kada su doživljavali zimski solsticij, suncostaj ili ravnodnevnicu, između 22. i 24. prosinca, plašili su se da će njihov izvor života i bog Sunce bespovratno propasti i nestati iza horizonta. Naime, u ravnodnevnici je Sunce u svom prividnom kretanju po nebu na najnižoj točki nad obzorjem sjeverne Zemljine polutke. Tada nastupa zima.

""

Moj božiću Svarožiću

Slaveni su u 4. i 5. stoljeću naselili područje između Odre i Labe na sjeveru, zatim Češku, Moravsku, velik dio današnje Austrije, Panoniju i Balkan, te kod gornjeg toka rijeke Dnjepar. Imali su mnoštvo bogova, kojima nisu davali ljudski oblik nego oblike iz prirode: drveće, rijeke, šume, polja, životinje….Prema arhivskim zapisima iz arheoloških istraživanja poznato jest da im je zimski solsticij bio značajan kao svetkovina dolaska novog života. Negostoljubivi zimski svijet, tama i hladnoća, iz koje su pobjegle sile rađanja i ploda, narod je doživljavao kao smrt prirode. Stoga su na ravnodnevnicu odnosno između 22. do 24. prosinca započinjali veliku, hranom i pićem bogatu svetkovinu u čast rađanja mladog boga Svarožića, dobročinitelja koji donosi iskru radosti, nadu u ponovno rađanje prirodnih zamrlih sila, buđenje svjetlosti i topline, dolazak Sunca. On će odrasti u slavenskog sveboga Svaroga.To dokazuje i jedan napjevak, sačuvan u našim etnomuzikološkim zbirkama, a spominje ga i spisateljica Ivana Brlić Mažuranić, u priči „Kako je Potjeh tražio istinu“. Pjevao se samo na Badnjak:
Moj božiću Svarožiću,
Zlatno sunce, bijeli svijet!
Moj božiću Svarožiću.
Lunajlije, lunej le!
U ruralnim sredinama istočne Europe, a djelomično i na balkanskom području, sve do danas su sačuvani paganizmi Slavena i asimilirani u suvremeno slavljenje božićnih blagdana, iako je taj narod pokrštavan tijekom prvih stoljeća nove ere. Između mnogo bogova i božica koje su štovali, jedan od značajnijih uz Svaroga, bio je bog Perun, vladar vatre, oživotvoren kao veliki snažan hrast-drvo života čije grane i kora predstavljaju nebo i zemlju, a njegovo korijenje podzemlje, svijet mrtvih. Sačuvan je običaj koji je opisan i u povijesti života Slavena: na badnji dan muški članovi obitelji odlazili bi u šumu po mlado drvo hrasta odnosno hrastove podeblje grane. Odlazak po „badnjak“ praćen je pjesmom, a što se danas može tumačiti da su glasnim pjevanjem tjerali vlastiti strah od susreta sa zlim bogovima, vukovima, medvjedima ili osobama iz neprijateljskog plemena. Prije sječe drveta, obraćali su se bogu Perunu i molili za oprost ali i za pomoć u nadolazećem razdoblju zime. Posječeno drvo posipali su žitom i vinom. Iverje nastalo sječom drveta moralo se pokupiti i ponijeti kućama da bi se stavilo u košnice, staje, u bunare ili na mjesta u kući gdje se zimi čuva voda od smrzavanja. Dakako, staroslavensko vjerovanje da iverje hrasta čuva zdravlje i blagostanje ukućana dugo se čuvalo. Taj običaj je vjerojatno modificran, ali u tragovima podsjeća na prekrivanje dijelova vrtova „malčem“ od iverja i slame, kako bi se posijano sjeme sačuvalo od zlih duhova zime. Na večer ravnodnevnice na kućno ognjište postavljalo se drvo posječenog hrasta „badnjaka“ da gori cijelu noć, dajući toplinu i osvjetljujući put dolazećem malom bogu Svarožiću. Sama riječ „badnjak“, opet po arhivskim tumačenjima staroslavenskih izraza, ima negativnu konotaciju (bol, patnju, zločestoću). Znači, kada se spaljuje badnjak, spaljuje se sve zlo koje će nestati sa sutrašnjim danom, kada se rodi božić Svarožić i novo Sunce. Stari Slaveni su prema nekim specijalnim analizama kostiju iz arheoloških iskopina u području Ukrajine i Balkana, zimi pripremali kuhane žitarice, ječmene i ražene kaše, različite juhe od sušenog bilja i povrća (graha, repe, luka…), čajeve, voćni i medeni alkohol, pekli su ribe i meso. Za vrijeme svetkovine rođenja božića Svarožića trpeze su bile dopunjene suhim i svježim bobičastim plodovima, te ovčjim mlijekom i sirevima. Slaveni su bili više ratari nego stočari, a tadašnje vrste ovaca nisu uzgajali radi mesa nego zbog mlijeka i mliječnih prerađevina. Zavisno od plemena do plemena i područja gdje su živjeli, muškarci su kretali u lov istovremeno kada su išli u sječu „badnjaka“. Ako bi imali sreće, ulovili bi divljač koja je ujedno predstavljala i svježu hranu, ali i žrtvu mladom bogu Svarožiću. Slaveni koji su nastanili područje Panonske nizine proizvodili su med i uzgajali žitarice (proso i ječam), te se pretpostavlja se da je rakija medica izvorno njihov čarobni zimski napitak. Sačuvani običaj prostiranja slame u kućama, nastambama i štalama povezan je sa praktičnosti, jer poznato je da je slama vrlo dobra toplinska izolacija. Postelje i stelje od slame bile su glavni topli i suhi „podlošci“ u dugačkim i hladnim zimskim danima i noćima, jer, ne zaboravimo, Slaveni su za dugi zimski boravak „gradili“ zemunice. Poslije svetkovine ravnodnevnice, ili današnje Badnje noći, svanuo je dan koji je za „jedan pijetlov korak“ duži od prethodne noći. Svaki sljedeći dan produžava se, mali bog Svarožić raste, sve do proljetnog ekvinocija, kad će ga naslijediti Jarilo i Morana, djeca boga Peruna, rođena tjedan dana nakon Svarožića-u novogodišnjoj noći. Jarilo i Morana donose zelenilo, proljeće, buđenje prirode i slavlje Jarigoda ili Uskrsa.

Keltski Yule

Paganski keltski običaji slavljenja zimskog solsticija Yula spojili su se s kršćanstvom, te se danas, u promijenjenom i prilagođenom obliku održavaju kao Keltski zimski festivali, najčešće u Irskoj i nekim pokrajinama Engleske, te djelomično u sjevernoj Europi. Kelti su bili velik i napredan narod koji je postavio temelje obrtništvu i trgovini, kujući i obrađujući željezo i drvo. U našim krajevima naselili su se Skordisci, te su se smjestili na područja Panonije, oko rijeka Dunava, Save i Drave. Svoj povijesni značaj doživjeli su početkom 3. stoljeća prije Krista. I Kelti, kao i Slaveni, su organizirali velike svečanosti na dan suncostaja ili ravnodnevnice. Slavili su rođenje boga Sunca koji ponovno počinje rasti i jačati, što je vidljivo već u prvom sljedećem danu kada noć postaje ponovno sve kraća, a dan sve duži. Glavna poruka Yule je veličanje obitelj i povezanosti, naročito se pažnja daje najmađima. U nekim povijesnim istraživačkim zapisima Yule predstavlja vrlo veseli praznik. Svoje su nastambe domaćini ukrašavali šarenilom i živim bojama, crvenom, plavom, žutom, za koje su vjerovali da prikupljaju energiju i dobru volju. Kao i Slaveni, u kuće su unosili listopadno drvo, koje je svatko sebi sam sjekao, jer jer samo „osobno“ posječeno je moglo garantirati plodnu i dobru slijedeću godinu. Drvo se palio i gorilo cijelu noć.Nekad su udruživalo cijelo naselje, pa su palili više stabala i panjeva, te oko njih plesali, igrali i radovali se. Kelti su u noći zimskog solsticija koristili više izrađenih ukrasa nego Slaveni. Uz mnogo željeznih trokrakih svijećnjaka, žene i djeca izrađivali su vijence od imele, božikovine, bršljana, osušenih čičkova i drugog bilja, te su bijelim bobicama imele i crvenim od božikovine ukrašavali zidove, odjeću i stolove, kako bi udobrovoljili duhove zime da ne budu zli i nemilosrdni. Duhovima su ostavljale zelene vijence i sitne komadiće hrane na raznim mjestima unutar nastambe ili prostora gdje se slavio Yule. Ovaj običaj danas se može tumačiti kao običaj ostavljanja darova pod božićnom jelkom. Kelti su bili lovci i ratnici, pa su se i zimi lakše izborili za hranu. Tako su njihove zimske trpeze obilovale patkama, guskama, veprovinom i drugim mesnim jelima. No, bez suhog voća i orašastih plodova, ali ni jabuka, koje su Kelti smatrali božanskom hranom, „božićna“ trpeza nije bila kompletna. Pripremali su jabuke na mnogo načina: kuhanu, pečenu, sirovu, uz mesne obroke, s ječmom, žitaricama, kao rakiju. Različite vrste bezkvasnog tijesta, kao na primjer palačinke, zaista imaju korijene u kuhinjama starih europskih Kelta. Razni recepti za božićne kolačiće, suhe kekse, zamašćene šape, medenjake, prenošeni su usmenom predajom i uz dodatke gastro industrije, dakako modificirani, ostali su na današnjim blagdanskim trpezama.

""

Smreka, jela i bor-zimzeleno umjesto listopadnog

Po svemu sudeći stari narodi su drvetu davali najznačajnije mjesto, jer su im šume i stabla pružali zaštitu i sigurnost: gdje raste drvo, ima vode, a voda je život. Drvo je najvažniji detalj slavljenja zimskog solsticija, jer predstavlja pobjedu života nad smrću, svjetlosti nad mrakom, topline sunca nad zimskom hladnoćom. Tijekom vremena sječa i paljenje listopadnog drveta u noći suncostaja ili zimskog solsticija, današnje Badnje večeri, zamijenilo je mnogo sofisticiranije unošenje u domove i kićenje zimzelenog bora ili jelke. Po legendi, za to je zaslužan sv. Bonifacije, (VIII st.), engleski redovnik zadužen za organiziranje tadašnjih kršćanskih misija u Francuskoj i Njemačkoj, koji je propovijedao da zimzeleno drveće svojim uvijek zelenim granama, potvrđuje beskrajnost i predstavlja vječni Kristov život. Tek se u 12.stoljeću u Europi bilježi masovnije korištenje crnogorice kao simbola obilježavanja Božića, i to u područjima značajnijeg utjecaja katoličke crkve. U 16. stoljeću je kićenje božićnog drvca postalo je masovna pojava u Njemačkoj. Crnogorična stabalca sjekla su se u šumama, donosila u kuće i kitila svim i svačim. Iz Njemačke ovaj se običaj proširio se i druge europske države. Istovremeno, kićenje domova sa imelom i hrastovim granama te upriličavanje drevnih običaja slavljenja zimskog solsticija potpuno je nestajalo je iz gradskih sredina. Godine 1841. njemački princ Albert, suprug engleske kraljice Viktorije, ukrasio je prvo englesko božićno drvce u dvorcu Windsor, nakitivši ga svijećama, raznim slatkišima, voćem i kolačima. Ubrzo je kićenje crnogorice preraslo u zabavu koja je zainteresirala i pisca Charlesa Dickensa, pa je u jednom od svojih romana opisao božićne jelke okićene lutkama, minijaturni namještajem i glazbenim instrumentima, nakitom, igračkama i sličnim predmetima. Iseljavanjem stanovništva iz Engleske u Ameriku i širom planete, iseljen je i običaj ukrašavanja božićno drvca, koje je, obilnu trpezu sa pečenom puricom, postalo najvažnija aktivnost božićnih proslava, gurajući u zapećak prvotni značaj pobjede sunca nad mrakom zime. Ipak, u ruralnoj Europi, zadržali su se običaji da se uz božićno drvce domovi ukrašavaju granama bjelogorice, okićenim jabukama, orasima, suhim grožđem i drugim plodovima iz spremljene zimnice. Od kada se počeo razvijati seoski turizam, veliki dio tradicionalnih božićnih običaja ponovo se vraća ali kao vrijedna i zaštićena nematerijalna baština, kako u Hrvatskoj tako i u europskim državama.

Kraj paganizama i uvođenje nove jedinstvene svetkovine

U četvrtom stoljeću je rimski car Konstantin u dogovoru sa Papom Juliusom prvim, proglasio Rim kršćanskim gradom, te su odlučili da je najbolje da datum tog proglašenja 25. prosinac- bude ujedno i rođendan Isusa Krista kako bi se paganski stari narodi lakše preobratili, jer su i tako u to vrijeme slavili zimsku ravnodnevnicu i rođenje svojeg boga Sunca. Iz paganskih zimskih običaja starih Slavena i Kelta mogu se vrlo lagano prepoznati današnji globalni božićni i novogodišnji običaji, kao što su post i nemrs, pjevanje na misi polnoćki, slama i štalica za malog Isusa. Ono što se u tradicionalnim kršćanskim kućama, stavlja na stol za Badnju večer-suho voće, kolač ili kruh bez kvasca, riba, grah, medovina i vino, a meso neke životinje za božićni ručak, evocira upravo na pripremanje hrane u vrijeme „divljih“ europskih naroda.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članak981 tisuća kuna iz IPARD-a za diversifikaciju ruralnih gospodarskih aktivnosti
Sljedeći članakHrvatskoj treba Zakon o označavanju proizvoda bez GMO-a
Avatar
Slobodna novinarka, specijalnost okolišno novinarstvo, urbana permakultura, urbana agrikultura, socijalna ekolologija, ekološka poljoprivreda. Vanjska suradnica i predavačica u institucionalnim i vaninstitucionalnim obrazovnim institucijama i kulturnim ustanovama. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Osijeku te nastavila studij sociologije na Filozofskom univerzitetu u Novom Sadu. Do 1991. godine radila u odgojno obrazovnom sustavu, a od 1996. do danas radi kao slobodna novinarka. Kroz program UN-REREP za Srednju i istočnu Europu specijalizirala je okolišno novinarstvo. Za potrebe razvoja okolišnog novinarstva u Hrvatskoj i regiji osniva Press centar za okoliš Hrvatske (2004.) , kojeg i danas vodi. Istraživačke priče, reportaže i komentare iz područja politike zaštita okoliša pisala je  za društveno-političke i poslovne magazine Nacional, Objektiv, Bankamagazin, Aktual,  te za  Dansku mrežu istraživačkih novinara SCOOP, kao i za mnoge druge domaće i strane medije. Od 2005.godine dopisnica je  stručnih časopisa za okoliš i poljoprivredu Ekorevija, Agroglas –agroturizam, i Gospodarski list. Od 2006. do 2012.godina bila je članica Savjeta za održivi razvoj i zaštitu okoliša Ministarstva zaštite okoliša RH, te članica Radne grupe za pripremu pregovora za ulazak Hrvatske u EU-poglavlje Okoliš. Izvaninstitucionalno cjeloživotno i dopunsko obrazovanje stekla je u Hrvatskoj i inozemstvu: seminari, tečajevi i obuke za provedbu Nitratne direktive, IPPC direktive,  Arhuške konvencije, te usklađivanje domaćih politika zaštite okoliša s direktivama i politikama EU. Aktivno članstvo održava u stručnim organizacijama i udrugama: Hrvatsko bioetičko društvo,Agencija za bioetiku i socijalnu ekologiju,Press centar za okoliš Hrvatske,Greenaccord Italija i dr. Najznačajniji projekti koje je vodila, a koji su pokazali dugogodišnje rezultate su: Zaštita ribnjaka Podunavlje u Kopačkom ritu, (1998),  Promocija Aarhuske Konvencije” (1998.-2003.), Nezavisni magazin za okoliš ALERT (2003.-2012.),. Forumi okolišnih novinara „Požega 2004“ i „Karlovac 2007“ ,”Erdut 2010”, “Dubrovnik 2011”, Radionice permakulture , 2012-2015. te Urbani vrtovi Osijek- Mreža urbanih vrtova Slavonije, 2014. Surađivala je u izradi i donošenju važnijih programa, poput priprema radnih materijala za izradu pregovaračke platforme za pregovore Hrvatska –EU Poglavlje 27 Okoliš, priprema  Strategije održivog razvoja RH-2009-2010., Ministrstvo zaštite okoliša RH, te priprema izvještaja Nacionalnog programa ublažavanja posljedica suša i suzbijanja oštećenja zemljišta (NAP). Sudionica je i predavačica na mnogim međunarodnim i domaćim konferencijama i stručnim skupovima. Suradnica je i koordinatorica na međunarodnim i prekograničnim projektima  za Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju,  Srbiju i dr. Autorica je nekoliko priručnika i publikacija, od kojih su zanimljivi i korisni „Tko je tko u zaštiti okoliša u Hrvatskoj–vodič za novinare“ (izdanje Mediacentar Sarajevo), „Kako istražiti i napisati okolišnu priču, „ Uvod u urbanu permakulturu“, „ Gradski vrtovi“. “(izdanje Press centar za okoliš Hrvatske). Živi i radi u Osijeku.