Na izradi prijedloga novog zakona o sjemenu još 2010. godine započeo je Generalni direktorat za zdravlje i potrošače Europske komisije. Među malim i ekološkim poljoprivrednicima / poljoprivrednicama u Europi već je zavladala nelagoda, jer bi im novi zakon mogao poremetiti, čak i obustaviti proizvodnju.
Kontrola čistoće sjemena
Njihovo sjeme, za koje tvrde da je čisto, zdravo i tradicionalno, bilo bi podvrgnuto strogim i skupim testovima „kontrole“, koji u pojedinim državama koštaju i više od deset tisuća eura (Francuska). Postoji sumnja da bi industrijske, hibridne, pa čak i GMO voća, povrća i žitarica vrlo brzo prevladale europskim poljima, jer samo svjetske korporacije, imaju dovoljno novaca da svoje vrste sjemenja podvrgnu testovima i učine ih dovoljno „čistim“ i sigurnim za uzgoj i preradu. Svaka druga sorta, koja se održava prirodnim putem, slobodnim oprašivanjem pčelama i kukcima , bila bi nepoželjna. Jedine sorte koje bi mogle opstati jesu one za koje se ustanovi da su bile tržišne prije donošenja ovog strogog zakona. No, i one bi se morale podvrgavati testiranju putem DUS testa za prepoznatljivost, ujednačenost i postojanost sorte (Distinctness, Uniformity and Stability).
Slobodno prometovanje sjemenom
Nekoliko udruga poljoprivrednih proizvođača u Hrvatskoj bavi se sakupljanjem i očuvanjem starih sorti. Tako su poznati sajmovi razmjene sjemena koje organizira „Živa zemlja“, Rustica ili ZMAG. Obzirom da se nakon 01. srpnja 2013. godine robna razmjena domaće robe među članicama EU neće se smatrati uvozom, prometovanje sjemenjem i sadnicama bit će slobodno, osim onim vrstama koje su obuhvaćene CITES konvencijom.
Domaće sorte ugrožava nekontrolirani uvoz
Već tri godine, neuspješno, dr. sc. Zdravko Matotan iz Podravke i jedan od najzaslužnijih za očuvanje mnogih autohtonih sorti povrća i biljaka u Hrvatskoj, upozorava da država do sada nije izdvojila ni kune sredstava za očuvanje autohtonih sorata povrća i biljaka, a da sjemenski materijal još nije propao zahvaljujući entuzijazmu nekolicine poljoprivredenih stručnjaka. Ako se nešto na tom planu ne promijeni sav ispoljen trud oko očuvanja genetskog materijala, zbog nebrige države, a riječ je o iznimno vrijednom nacionalnom blagu, bit će uzaludan.
Po Matotanu, tradicionalnih vrtova u Podravini i Hrvatskoj ima tek u tragovima, a domaće sorte ugrozio je nekontrolirani uvoz genetskog materijala sumnjive kvalitete s kojim su na naše polja došle i razne bolesti kojih prije desetak godina nije bilo. Prije pet godina na Matotanovu inicijativu pokrenut je projekat prikupljanja različitog sjemenja domaćeg povrća, u koji su bile uključene osnovne i srednje škole, a 2500 učenika prikupilo je vrijednu kolekciju od 10000 uzoraka sjemenja koje se čuva u kolekciji biljnih gena na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Ideju su pozdravile sve pripadajuće uz Podravinu vezane županije i Ministarstvo poljoprivrede, ali nitko nije odlučio za to izdvojiti novac.
“Alarm” za spas domaće proizvodnje
Uz to vezan je i gotovo sramotni podatak da se prije deset godina sjeme 26 vrsta povrća proizvodilo na površini od 308 hektara, dok je to danas spalo na poražavajućih desetak hektara. Danas se proizvodi tek sjeme paprika, luka i poznatog varaždinskog zelja. Uz to uvoz sve više uništava i kakvu-takvu poljoprivrednu proizvodnju, a najjasniji primjer u tome je sadnja luka. Naime, izvana se doprema 1500 tona lučice, a u Hrvatskoj nema ni jedne tvrtke koja bi se ozbiljnije bavila proizvodnjom sjemena ove povrtlarske kulture. To nije bio dovoljan “alarm” mjerodavnima za spas domaće proizvodnje. Osim toga nekada su sva kućanstva u svojem plodoredu imala bob, no toga povrća danas skoro nigdje više nema. Barem ne domaćeg porijekla. Valja pritom spomenuti da u SAD-u postoji originalno sjeme varaždinskog zelja iz 1959. godine koje su u američki institut poslali Slovenci. Također originalno sjeme ovoga zelja iz 1961.godine čuva se u ruskom institutu u St. Petersburgu.
Izvan pameti je da se uvozi i sjeme nadaleko znanoga varaždinskog zelja koje nema nikakve poveznice s pravim varaždinskim i zbog čega ono gubi svoju izvornost i vrsnost. Slučaj kada je iz vrećica sjemenja od 28 proizvo đača od svake vrećice izniklo drugačije varaždinsko zelje bio je signal dr. Matotanu da se založi za zaštitu varaždinskog zelja kako bi se spriječila distribucija i prodaja nepoznatih sorti pod zaštićenim imenom.
Domaća lucerna spašena od nestanka
Slijedom hrvatskih “muka po sjemenju” spomenimo heljdu, proso i konoplju – biljke koje su polovicom prošlog stoljeća bile sastavnice poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. Heljda i proso zastupljene su u hranidbi stoke, a konoplja u industrijskoj proizvodnji. U to vrijeme Podravina je bila središte uzgoja konoplje, a danas samo “za uspomenu i dugo sjećanje” postarijim ljudima. U svom tom “odumiranju” Podravine na sjemenski način vrijedi spomenuti domaću lucernu koja je spašena od nestanka. Nju je obitelj Picer iz Torčeca uzgajala u minulih stotinu godina, a sjeme je dr. Matotan dobio od Ivana Picera prije dvije godine. U nizu domaćih autohtonih sorti kao što su mrkva, peršin, bob i luk osuđenih (ako se ovakva nebriga države i dalje nastavi na nestajanje), jedina svjetla točka je domaći grah. On je jedino povrće koje nije, kazuje nam dr. Matotan ugroženo, ali bi se zbog povećanog uvoza graha, pravo bogatstvo domaćih sorti moglo uskoro smanjiti. Nažalost domaće autohtono povrće (osim zelja, paprike i luka) danas je nemoguće (legalno) kupiti jer velike proizvodnje nema. Sve dok država ne okrene kormilo u pravom smjeru.
Očitovanje Ministarstva poljoprivrede vezano uz novu Uredbu o proizvodnji i stavljanju na tržište biljnog reprodukcijskog materijala
Ministarstvo poljoprivrede prati aktivnosti vezane uz nacrt nove Uredbe o proizvodnji i stavljanju na tržište biljnog reprodukcijskog materijala, koju je Europska komisija uputila na raspravu u Europski Parlament. Republika Hrvatska, kao zemlja promatrač, ima uvid u tekst nacrta nove Uredbe, a nakon pristupanja sudjelovat će zajedno s drugim članicama u donošenju odluke. Službena objava spomenute Uredbe nije planirana u sljedeće dvije godine.
Iz sadašnjeg nacrta Uredbe proizlazi da nema znatnijih izmjena od važećih EU propisa koji i sada uređuju trženje lokalnih i tradicionalnih sorti poljoprivrednog bilja. Stoga želimo naglasiti da je neopravdano uznemiravati širu javnost informacijama da neće biti moguće sijati i razmjenjivati sjeme autohtonih sorti za vlastite potrebe ili nekomercijalnu proizvodnju. S obzirom da se u javnosti stvorilo mišljenje da se više neće moći koristiti autohtone sorte (stare, tradicijske odnosno čuvane sorte) za vlastitu uporabu, ovim putem želimo naglasiti da treba razlikovati proizvodnju reprodukcijskog materijala namijenjenog širokom tržištu i proizvodnju i uporabu sjemena autohtonih sorti za vlastitu uporabu.
Tradicija u proizvodnji sjemena
Općenito, Republika Hrvatska ima dugu tradiciju u proizvodnji reprodukcijskog materijala koje je, kao i u državama članicama EU, regulirano zakonskim i provedbenim propisima. Obavezan nadzor nad proizvodnjom reprodukcijskog materijala (u pogledu zdravstvenog stanja i sortnosti) garancija je kupcima da na tržištu kupuju zdravo sjeme i sortu koja je deklarirana na pakiranju. I sada je dozvoljena razmjena sjemena između proizvođača ili proizvođačkih udruga, međutim, za svako komercijalno stavljanje na tržište nužno je da sorta bude upisana na Sortnu listu bilo kao »standardna« bilo kao čuvana sorta. Postupak priznavanja čuvanih sorti je značajno pojednostavljen, no nažalost, unatoč konstantnom informiranju i pozivanju na aktivnost putem svih stručnih službi Ministarstva, do sada je priznato tek 5 sorti (Varaždinski kupus, Ogulinski kupus, Ludbreški hren, Brački jabučar-rajčica i Šibenski šljivar-rajčica), a 7 je u postupku priznavanja (Podravkin bijeli-pastrnjak, Domaći lišćar-peršin, Virovitičanka-paprika, Slavonski ljubičasti-luk, Feferoni crveni ljuti-paprika, Feferoni žuti ljuti-paprika i Feferoni zeleni blagi-paprika). Ovim putem još jednom apeliramo na udruge i proizvođače da se više uključe u očuvanje i zaštitu naših autohtonih sorti bilja.
Zajednička sortna lista
Pristupanjem Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013. godine sve sorte s Sortne liste Republike Hrvatske postaju dio Zajedničke Sortne liste (Common Catalogue) Europske unije i njihovo trženje (reprodukcijskog materijala) je moguće bez ograničenja na cijelom području Europske unije. Također sve sorte sa Zajedničke Sortne liste (Common Catalogue) mogu se bez ograničenja tržiti na području Republike Hrvatske. Usporedbe radi, Europska komisija u nacrtu nove Uredbe za proizvodnju autohtonih sorti predlaže značajno jednostavnije kriterije nego što to vrijedi za komercijalnu proizvodnju standardnih sorti. Osim navedenog, u Programu Ruralnog razvoja za razdoblje 2014.-2020. također je predviđena mjera očuvanja biljnih genetskih resursa (autohtonih sorti), a programira se sukladno trenutnom prijedlogu Uredbe o ruralnom razvoju Europskog Vijeća i Parlamenta. Sve dileme oko mogućih implikacija nove Uredbe na proizvodnju i trženje reprodukcijskog materijala, Ministarstvo poljoprivrede raspravljat će sa relevantnim stručnjacima, udrugama i zainteresiranim proizvođačima u sklopu redovnih aktivnosti i sastanaka te će zauzeti stav o ovoj temi s ciljem zaštite hrvatskog tržišta i autohtonih hrvatskih sorti.
