Sve donedavno šimšir (Buxus spp.) se tradicionalno uzgajao kao ukrasni grm ili još češće kao “topijar” (oblikovana ukrasna biljka) bez nekakvih posebnih mjera zaštite od štetnih organizama. Premda su na šimširu poznate i opisane pojedine biljne bolesti jer napadaju lišće iz skupina hrđa (Puccinia), pjegavosti (Phyllosticta) i gljivičnog raka (Pseudonectria) koji može uzrokovati sušenje pojedinih grana i/ili cijelih biljaka, držatelji ove ukrasne vrste su do prije nekoliko godina uglavnom pronalazili mušicu šiškaricu šimšira (Monarthropalpus buxi). Na talijanskoj formi šimšira je opisana i šimširova buha (Psylla buxi).
Invazivna vrsta
No, 2012. godine je prvi puta je od znanstvenika Hrvatskog šumarskog instituta pronađen u našoj zemlji novi nametnik šimširov moljac (Cydalima perspectalis) – najprije u Istri, a naknadno na području općine Vinica u Varaždinskoj županiji (arboretum Opeka). To je vrsta leptira iz porodice Crambidae, vjerojatno unesena sadnicama šimšira iz Kine, a vrlo brzo se proširio diljem zemalja članica Europske Unije. Uz trgovinu “kontaminiranim” ukrasnim biljem, tako brzo širenja ovog štetnika objašnjavamo aktivnim letom leptira! Leptiri imaju raspon bjelkastih krila smeđeg ruba do 4 cm. Jaja odlažu na donju stranu šimširovog lišća. Vrlo brzo se širi na nova područja, a nakon zatopljenja od druge dekade travnja o.g. ponovno zaprimamo dojave o razvoju prezimljujuće populacije ovog nametnika.
Šimširov moljac (Cydalima perspectalis) je strana invazivna vrsta podrijetlom iz Azije (Kina, Koreja, Japan), koja je u Europi prvi puta registrirana 2006. godine (Njemačka), a vrlo je štetna, jer može uzrokovati potpunu defolijaciju ili gubitak lišća šimšira!
Mlade gusjenice su zeleno-žute boje sa crnom glavom, dok odrasle gusjenice postaju zelene i imaju debele crne i tanke bijele pruge po sebi s crnim točkama na leđnoj strani. Narastu do 4 cm. Kukulje se skrivene u kokonu načinjenom od svilenih niti između listova i grančica šimšira.
Gusjenice su vrlo proždrljive, samo jedna za svog razvoja može pojesti do 45 listova, a na jednom grmu ih može biti i nekoliko stotina! Stoga je golobrst (gubitak lišća) uz svilene niti koje zapredaju napadnute grančice šimšira prvi znak temeljem kojeg “sumnjamo” da je prisutan moljac, a ne neki drugi nametnik.
Biologija ili način života šimširovog moljca u Europi još nije u detalje istražena, a smatra se da razvija dvije do tri generacije godišnje.
Štete i na drugim vrstama
Štetnik prezimljava u stadiju gusjenice, pa već vrlo rano u proljeće (ožujak) počinju sa žderanjem lišća, što ovisno o vremenskim prilikama traje sve do listopada. Osim što ova moljac napada šimšir (Buxus sempervirens) može uzrokovati štete i na japanskoj kuriki (Euonymus japonica) i nekim vrstama iz roda božikovina (Ilex). Mlade gusjenice se hrane samo gornjom stranom lišća, a starije gusjenice jedu lišće, zelene izbojke i koru – što u potpunosti narušava zeleni estetski izgled biljke! U nekim europskim zemljama ovaj je štetnik već uzrokovao značajno ugibanje šimšira u vrtovima, parkovima i šumama. Početni napad se obično teže prepoznaje, jer se mlade gusjenice zadržavaju u unutrašnjosti gustih biljaka šimšira gdje su dobro zaštićene.
Da bi se na vrijeme uočio početni napad savjetuje se biljke šimšira kontrolirati razmicanjem grana i praćenjem zdravstvenog stanja unutrašnjeg dijela.
Mogućnosti suzbijanja šimširovog moljca
Ekološki najprihvatljiviji način je mehaničko uklanjanje zapredaka u kojima gusjenica prezimljava preko zime (preporučuje se njihovo odrezivanje i spaljivanje kako bi se spriječio razvoj novog pokoljenja rano u proljeće)!
Napadnute biljne organe se ne preporučuje odlagati u kompost!
Kada se u proljeće i/ili ljeto zamijete mlade gusjenice manji se grmovi mogu dobro protresti, nakon čega gusjenice padaju na zemlju pa se mogu mehanički uništiti. Kao učinkovita “ne-kemijska” metoda pokazalo se “pranje” grmova visokotlačnim čistačima (“miniwash”, “Kärcher”). Budući se radi o novoj invazivnoj vrsti u naim krajevima za sada još nema dovoljno “učinkovitih” prirodnih neprijatelja koji bi utjecali na smanjenje populacije šimširova moljca. Štetnik se može kemijski suzbijati primjenom insekticida, a budući za “novog” nametnika još nemamo službeno registrirane insekticide, u tablici navodimo one djelatne tvari koje su u našoj zemlji registrirani u ukrasnom bilju i/ili stablima (trajnicama) protiv nekih drugih neželjenih organizama. Pritom su najprihvatljivije one djelatne tvari koje su za pčele manje škodljive (npr. tiakloprid + alfacipermetrin ili deltametrin) i/ili imaju manji negativni utjecaj na okoliš i korisne organizme (npr. metoksifenzoid).
Učinkovitost insekticida je najbolja kada se suzbijaju mlade gusjenice, odnosno kada se ova mjera poduzme na vrijeme, prije značajnijih šteta na šimširu!
