Slatkovodno ribarstvo – kakav nam je potencijal?

Slatkovodno ribarstvo se kao grana poljoprivrede bavi ulovom i uzgojem slatkovodne ribe u sklopu akvakulture te zaštitom i preradom vodenih organizama. Republika Hrvatska sa zemljopisnom raznolikošću i bogatstvom nezagađenih voda ima veliki potencijal za razvitak istog. Slatkovodni ribolov može biti gospodarski i sportsko-rekreacijski. Akvakultura u nizinskim vodama je toplo-vodna, a u brzim, gorskim vodama je hladno-vodna.

Problematiku slatkovodnog ribarstva u Hrvatskoj uređuje Zakon o slatkovodnom ribarstvu (NN 63/2019) kao i neki drugi pod zakonski akti i pravilnici.

Zapušteni ribnjaci

Domovinski rat je ostavio velike posljedice za slatkovodno ribarstvo jer su mnogi ribnjaci ili bili uništeni ili zapušteni. Nestali su tradicionalni prodajni kanali, posebno izvozni, a pad standarda utječe i na smanjenje domaće potrošnje. Sve je to dovelo i do zastoja u investicijama te zastarijevanja tehnologije. Međutim, velika se nada polagala u predstojeći privatizacijski proces. Međutim, s iznimkama, tada je značajan dio privatiziranih ribnjaka promijenio namjenu te su postali športsko ribolovni jer su donosili veću zaradu.

Kad se govori o smanjenju proizvodnih površina zadnjih dvadesetak godina, mnogi razloge nalaze u anarhičnom tržištu, nereguliranom uvozu, velikom porastu troškova proizvodnje, ali i povećanju potrošnje morske ribe itd.

Ipak, nakon godina stagnacije dolazi do proizvodno-tehnološkog iskoraka u proizvodnji i u ponudi ribe iz ribogojilišta,. Pri tome se sve manje nudi živa, a sve više dorađena i prerađena riba. U zadnjih desetak godina površine šaranskih ribnjaka u eksploataciji su se ustalile na oko 10 tisuća ha. Iako postoje znatno veće mogućnosti s obzirom na tradiciju i prirodne uvjete. Poseban je iskorak zadnjih godina učinila PP Orahovica i u proizvodnji i u preradi slatkovodne ribe (više na https://pporahovica.hr/djelatnosti/ribnjacarstvo/). Riba se prodaje kao svježa, ali i kao smrznuta, dimljena te je sve više zastupljen tzv. panirani program. On uključuje cijelu ribu, riblje odreske, filete, dimljeni šaran, riblji namaz, burger i čips. Veliki dio završava u izvozu.

Ako bi se nastavio dosadašnji trend površina kod šaranskih ribnjaka, do 2030. godine bi se povećali za dodatnih 11 % i iznosili bi oko 11 tisuća ha. To je 90 % od najviše zabilježenih površina 70-ih godina prošlog stoljeća.

S kalifornijskom pastrvom se postižu najbolji rezultati

Nasuprot šaranskih, pastrvska ribogojilišta su prosječno i ukupno manjih površina. Za razliku od šaranskih, ovdje je znatno veći intenzitet proizvodnje. Zbog primjene visokih tehnoloških rješenja te hladne, čiste i protočne vode postiže veća proizvodnja po ha. Površine pastrvskih ribnjaka su oko 4 tisuće ha i kod njih je za očekivati značajniji porast u narednim godinama. Kod nas je najprisutnija kalifornijska pastrva s kojom se postižu najbolji proizvodni rezultati. Manji je udjel potočne pastrve koja se najčešće rabi za poribljavanje otvorenih voda.

Proizvodnja konzumne ribe, posebno šarana i pastrva, također pokazuje godišnje oscilacije na što, osim eksploatacijskih površina, utječu mnogi drugi čimbenici, od ishrane do pojave bolesti. Tako je proizvodnja šarana zadnjih godina bila od 1.500 do 3.000 tona, da bi se ustalila na oko 2.000 tona. Proizvodnja pastrve je znatno manja i zadnjih godina je oko 600 tona.

Osim šarana i pastrve, u Hrvatskoj su zastupljene i neke druge slatkovodne ribe. Tako je u 2019. godini proizvedeno i oko 485 t glavaša, 122 t amura, 20 t soma te oko 64 tone ostale ribe.

Ulov slatkovodne ribe u otvorenim vodama

Osim iz uzgoja, na tržištu je prisutna i riba iz ulova u rijekama i jezerima. U Hrvatskoj je ukupna dužina rijeka dužih od 50 km oko 3.700 km. Površina jezera je oko 120 km² tako da su stvarne površine znatno i veće. Veliki je to potencijal za slatkovodno ribarstvo, ali problem je da je sve manje profesionalnih ribara te se smanjuje i količina tako ulovljene ribe. Isto tako je i sve manje ribe u otvorenim vodama.

Sve do izgradnje većih ribogojilišta veće količine ribe na tržištu dolazile su iz ulova na otvorenim vodama. Do kraja pedesetih godina, bez obzira na porast količina iz uzgoja, ulovljene ribe su činile do trećine ukupne domaće potrošnje slatkovodne ribe. Nakon toga se količina stalno smanjuje i najmanji je bio tijekom Domovinskog rata (manje od 2%). Razlozi smanjenja su mnogobrojni, a glavni su onečišćenost voda te manjak profesionalnih ribara.

Prodaja, uvoz i izvoz

U strukturi domaće potrošnje slatkovodne ribe najveći udjel ima šaran. Rezultat je to udjela šaranskih ribnjaka u ukupnim površinama te udjela šarana u ukupnoj proizvodnji slatkovodne ribe. Na taj način se stvarala potrošačka sklonost prema šaranu, a njegova relativno visoka energetska vrijednost (100  g jestivog dijela ima 127 kcal) odgovarala je konzumaciji i u ne posne dane.

Zbog toga je potražnja za pastrvom u početku bila mala. Promjene u prehrambenim navikama potrošača koje su usmjerene prema manje kaloričnim proizvodima, dovele su do prepoznavanja kvalitete pastrvskog mesa. Potražnja i potrošnja bilježe rast na domaćem i na inozemnom tržištu. Povećana potražnja je zadovoljena zbog mogućnosti visokih prinosa ribe po jedinici proizvodne površine uz primjenu suvremenih tehničko-tehnoloških rješenja. Sve manji dio ribe koji se plasira na tržištu je ulov iz otvorenih voda. Promjenu trenda ne potiče ni dio kupaca koji preferiraju tako proizvedenu ribu vjerujući u njena zdravija svojstva jer je je tako ulovljene ribe jednostavno manje. Također sve je manje osoba koji bi se profesionalno bavili ovim ne lakim poslom. I veći dio ovako ulovljene ribe ima svoj kratki opskrbni lanac i to „iz mreže u ugostiteljski objekt“ te se ne pojavljuje u maloprodaji.

Iako je potražnja za slatkovodnom ribom tijekom godine slabo promjenjiva, postoji vršni dani povećane potražnje. Na našim prostorima su to dani pred Uskrs i pred Božić. Kod pravoslavnog puka mnoštvo je vjerskih blagdana kad se tradicionalno nudi riba pa je i veća potražnja.

Do nedavno riba se u većim gradovima prodavala prvenstveno na tržnicama, vrlo često živa u bazenima. Razvojem trgovine te posebno većih trgovačkih lanaca povećava se i ponuda ukupne te tako i slatkovodne ribe. Povećanu mogućnost ponude nije podjednako slijedila i povećana potražnja odnosno potrošnja. Razlog je masovnija proizvodnja i ponuda jeftinijih mesa kao što su svinjetina i piletina, što je cjenovno pogodovalo dohocima hrvatskih potrošača.

U 2019. godini Hrvatska je u vanjskotrgovinskoj razmjeni kategorija „ribe, ljuskari i mekušci“ ostvarila izvoz od 173,4, a uvoz od 141,1 milijun eura odnosno vanjskotrgovinski suficit od 32,3 milijuna eura. U izvozu slatkovodno ribarstvo sudjeluje s oko 1,9% a u uvozu s oko 3,5%.

Slatkovodno ribarstvo u Hrvatskoj ima negativnu vanjskotrgovinsku razmjenu od oko 1,5 milijuna eura odnosno pokrivenost uvoza s izvozom od oko 69 %. Više od 40 % vanjskotrgovinske razmjene slatkovodnom ribom Hrvatska ima s državama nastale raspadom bivše Jugoslavije, u izvozu oko 64 % te uvozu oko 27 %. Najviše se uvozi svježa ili rashlađena pastrva te se iz Italije uvezlo za 930 tisuća eura, iz Bosne i Hercegovine za 720 tisuća te iz Slovenije za 130 tisuća eura što je 53 % ukupnog uvoza slatkovodne ribe i prerađevina.

Budućnost slatkovodnog ribarstva

Budućnost slatkovodnog ribarstva u Hrvatskoj ovisit će o mnoštvu čimbenika. Sve možemo promatrati u dijelu proizvodnje, domaće potrošnje te izvoza. U dijelu proizvodnje za sada nisu iskorišteni potencijali uzgoja u ribogojilištima te postoji potencijal za povećanjem eksploatacijskih površina.

Dio novih površina moguć je reaktiviranjem zapuštenih bivših ribogojilišta, a drugi dio izgradnjom novih bazena. Ovo se prvenstveno odnosi na šaranske ribnjake. Bogatstvo voda gorskih tekućica velika je prilika za pastrvske ribnjake. Domaće tržište je nedostatno s pastrvom, a prilika je u izvozu svih vrsta slatkovodnih riba. Veći iskorak treba učiniti u ponudi šire lepeze prerađevina od riba za što postoji interes. Značajna ugroza dolazi od opasnosti onečišćenja vodotoka, što je često izvan utjecaja samih proizvođača. Optimistične prognoze su da bi do 2030.g. Hrvatska mogla dostići površine šaranskih ribnjaka od oko 15 tisuća ha, a pastrvskih od oko 7 tisuća ha. Veliku pozornost treba posvetiti tehnologiji uzgoja čime bi se smanjile oscilacije u proizvodnji, a zadržala do sada visoka razina kakvoće prepoznate na domaćem, a još više na inozemnom tržištu.