Zadatak za novog ministra

Izborna obećanja i sami izbori su iza nas. Možda još bolje rečeno, većina nas ih se još samo kroz maglu sjeća. Po tko zna koji put, umjesto struke, znanja, referenci, u prvi red se stavljaju politika, trgovanje i interesi. Sad kad imamo novu (staru) vladu za kormilom, vrijeme je da nakon svih pregovora i trgovanja, vidimo što će to biti, što će nam novi-ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva ponuditi?

Josip Dabro – novi potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva

Osnovnu školu pohađao je u Otoku, a u Vinkovcima je završio srednju Tehničku školu Ruđer Bošković. Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu 2012. godine završio je Stručni studij za izobrazbu trenera, studijski smjer Kondicijska priprema sportaša te postao Stručni prvostupnik trenerske struke. 2019. godine, na Univerzitetu u Travniku, nakon dvije godine studija na Edukacijskom fakultetu, smjer Opća kineziologija, stječe diplomu i stručno zvanje magistra kineziologije. Dugogodišnji je amaterski i profesionalni sportaš (kickboxing) i sportski trener. Predsjednik je Kickboing kluba Otok te je bio član stožera hrvatske kickboxing reprezentacije kao i Hrvatskog kickboxing saveza.

Od 2017. godine obnaša dužnost zamjenika župana Vukovarsko- srijemske županije. Od 2020. Upravitelj je zaklade Vrhbosanske nadbiskupije. Tijekom višegodišnjeg rada s ljudima, što kroz sportska natjecanja, politički i društveni rad te kroz posao zamjenika župana, stjecao je komunikacijske i organizacijske vještine te iskustva u vođenju različitih timova i projekata. Bio je član HDZ-a od 1999. do 2021. godine. Tada napušta stranku zbog neslaganja s vizijom budućnosti stranke te neprihvaćanja novih ideja unutar stranačke organizacije. U veljači 2021. godine ističe svoju kandidaturu za župana Vukovarsko- srijemske županije, kao nezavisni kandidat uz potporu Domovinskog pokreta, stranke „Ivan Penava nezavisna lista“, Zelene liste, HSS VSŽ te stranke DESNO. Živi s obitelji, suprugom i troje djece u Otoku.

Događa li se poljoprivreda sama od sebe?

Već smo i ranije komentirali da se u Hrvatskoj poljoprivreda manje-više događa sama od sebe, odnosno da je to grana gospodarstva kojoj se ne pridaje prevelika važnost. Pa kada je tako, normalno je da stranke u svojim programima nisu gubile puno vremena na poljoprivredu. Klasične stoput ponovljene fraze i popis lijepih želja i to je uglavnom to. Stranica do maksimalno dvije. A što onda očekivati i kakvim se rezultatima nadati?

Mit o samodostatnosti

Ono što mi je zapelo za oko je sljedeće:

–Zadatak je osigurati 100 posto potreba za hranom, vodom i energijom iz vlastitih izvora za potrebe domaćeg stanovništva i domaćeg tržišta.

Ah taj vječni mit o samodostatnosti. Ovdje se očito cilja na povećanje proizvodnje voća, povrća, mlijeka i velikim dijelom bijelog i crvenog mesa, jer smo po pitanju uljarica, žitarica i jaja samodostatni, sa željom da se smanji deficit u uvozu naspram izvoza poljoprivrednih proizvoda. Sve to super zvuči, ali jedno što nedostaje u svemu tome je kako to navedeno postići?

Glavno je pitanje može li Hrvatska uopće postati 100 posto samodostatna u potrebama za hranom?

Naravno da ne može, kao što to ne može postati niti jedna zemlja na svijetu. Najbolji primjer za to mogu nam biti Nizozemska ili Izrael. Oni se često ističu kao primjeri kako stvari treba odraditi i koji su veliki izvoznici hrane, pa opet nisu u svemu samodostatni. Danas je tržište toliko razvijeno i globalizirano, a navike potrošača su toliko raširene da je to nemoguće postići. Istovremeno, u Hrvatskoj nemamo klimatske, pedološke i ostale mogućnosti da možemo proizvesti sve što domaće tržište poželi i u količinama koje želi.

I treće, možda i najbolnije, nemamo niti znanja za proizvesti sve što se kod nas konzumira. Ni praktičnog niti onog razvojno-tehnološkog. Međutim, ako prethodno usvojimo, makar imamo neki početak. Stoga bi početnu tezu trebali preformulirati na način da bi trebali prvo identificirati proizvode u kojima bi ne samo trebali postići samodostatnost, već po kojima bi trebali stvoriti prepoznatljivost i postati regionalni neto izvoznik, a sve u skladu s klimatskim, pedološkim, tehničkim i ostalim mogućnostima i potencijalima s kojima raspolažemo. Postanimo mi Nizozmeska ili Izrael ovog dijela Europe.

To je proces, nešto što se ne rješava u jednom mandatu nekog ministra, već projekt na kojem se sustavno treba raditi godinama, možda i desetljeće. No, nekad se i od nekud treba krenuti, ako se želi napraviti pomak u pozitivnom smjeru. I ono što je najvažnije, to nikako ne može biti samo projekt Ministarstva poljoprivrede, već cijele Vlade. Bez pomoći Ministarstva gospodarstva ovakvi strateški projekti nikada se ne mogu realizirati.

Sve počinje od struke

S obzirom na svu raznolikost naše zemlje, otvaraju nam se i mnoga vrata, ali i mnogi izazovi. Potrebno je napraviti analize tla, vode, klime (posebno u kontekstu očitih klimatskih promjena kojima svjedočimo), općenitih vremenskih uvjeta i svega ostalog relevantnog, kako bi na temelju tih podataka mogli definirati potencijalne kulture pogodne za proizvodnju u različitim dijelovima zemlje. Dakle, regionalizacija i regionalni pristup. I onda ključan projekt – toliko opjevano navodnjavanje! Bez navodnjavanja nema kontinuiteta, nema stabilnih količina i nema sigurnosti u proizvodnji. Sve vodene potencijale treba iskoristiti u svrhu stvaranja uvjeta za stabilnu proizvodnju. Kad sve navedeno odradimo, onda treba krenuti prema proizvodima. Neki se proizvodi već nameću sami po sebi, a neki se tek trebaju otkriti. Tek kad se to utvrdi, treba vidjeti što od navedenog ima ekonomskog smisla proizvoditi i kako stvoriti preduvjete da se proizvodnja pokrene, održi i na kraju poveća.

Mnoštvo je izazova koje treba riješiti, poput infrastrukture, logistike, radne snage i vjerojatno još mnogo toga, ali nitko nije rekao da je to lagan zadatak. I još nešto, sve to skupa generirat će potrebu za uvoz dodatne radne snage koja će obavljati poslove u voćarstvu, povrćarstvu i/ili stočarstvu. Krajnji cilj svega treba biti kako da se u hrvatskoj poljoprivredi, na ograničenom resursu kao što je to zemlja, odmaknemo od proizvodnje baznih sirovina s niskom dodanom vrijednosti, a okrenemo se proizvodnji hrane s većom dodanom vrijednosti.

Kako da osim po neretvanskoj mandarini ili međimurskom krumpiru, postanemo prepoznatljivi po još nekim proizvodima? Tu stvarno ima potencijala.

Korak po korak – proizvod po proizvod

Neka prvi korak bude da sustavno odaberemo nekoliko proizvoda i onda na njima ustrajno radimo dok ne dođemo do cilja i razine proizvodnje koju smo si zadali. Nakon što savladamo prvu skupinu proizvoda, krenemo na sljedeću i tako svaki put dok ne iscrpimo sve što smo detektirali kao potencijal.

Također, ovakve projekte teško možemo realizirati bez da u njih uključimo sve razine proizvodnje. Bez stvaranja srednjih i velikih proizvođača, koji će iskoristiti ekonomiju obujma, a posljedično onda malih koji će se naslanjati na njih (i jednog dana netko od njih postati srednji/veliki), ovakvi projekti nisu mogući. Također, male proizvođače treba udruživati i poticati zadruge i klastere. Bez nekog vida okrupnjavanja, za njih neće biti dugoročno budućnosti. Dobra stvar da u susjedstvu (primjerice Austrija ili čak Slovenija) imamo pozitivne primjere kako se to može i treba napraviti. Ciljano treba pomoći dokazanim proizvođačima da se razviju, da mala gospodarstva postanu srednje velika ili velika u roku od deset godina.

Istovremeno, da srednje veliki proizvođači krenu u smjeru povećanja i širenja proizvodnje iz smjera proizvodnje baznih sirovina u smjeru stvaranja dodane vrijednosti i zapošljavanja lokalne zajednice. U konačnici, da veliki proizvođači dodatno povećaju svoju proizvodnju i zaposlenost kao i konkurentnost na regionalnom tržištu. Zato jedan od korak treba biti uključivanje glavnih aktera svih razina proizvođača u aktivno kreiranje politike i strategije resornog ministarstva. Država za postizanje nečeg takvoga ima razne alate. Ima mogućnost da putem poticaja (od direktnih pa do onih skrivenih) usmjerava proizvođače. Novca ima, jedino je pitanje ima li volje, želje i znanja za to i imamo li strpljenja da sve odradimo do kraja.