Kad se govori o usjevima za zelenu gnojidbu, najčešće se misli na usjeve kratke vegetacije (do 90 dana), tj. na ozime naknadne ili postrne interpolirane usjeve. Njihov se uzgoj kao glavnih usjeva u plodoredu vrlo rijetko prakticira, budući da je riječ o ekonomski potpuno neisplativom zahvatu.
Na površinama koje duži niz godina nisu korištene u poljoprivredi (najčešće je riječ o području koje je nastradalo u Domovinskom ratu) preporučljivo je da se usjevi za zelenu gnojidbu bar prve godine posiju kao glavni usjevi. U nasadima drvenastih kultura usjevi za zelenu gnojidbu uzgajaju se kao podusjev, ako se ne prakticira trajno ili povremeno zatravljivanje tih površina. U skladu s navedenim, nameće se zaključak da od usjeva za zelenu gnojidbu možemo očekivati velike koristi, ali u isto vrijeme važno je naglasiti da nije riječ o svemogućim usjevima. Smatra se da su u ekološkoj poljoprivredi nešto bez čega se ne može, ali njima treba znati gospodariti. U kraćem razdoblju njihov učinak može se očekivati na prinosu narednog usjeva.
U dužem razdoblju, tek nakon minimalno 10-ak godina njihove kontinuirane primjene, podiže se razina organske tvari u tlu za 1 do maksimalno 1,5 % te poboljšava struktura i vododržnost tla. Mnogobrojni autori naglašavaju da za uspjeh zelene gnojidbe nije odlučujuća kvaliteta unesene organske tvari, nego njezino pravilno i redovito višegodišnje unošenje u tlo u dovoljnim količinama.
Važno je naglasiti da postoje određene razlike između pojedinih kultura za zelenu gnojidbu, premda srednje teška tla povoljne reakcije, dobro opskrbljena humusom i kalcijem odgovaraju svim usjevima. Na teškim tlima dobro uspijevaju stočni grašak, bob i bijela djetelina, a na laganim seradela, žuta lupina i heljda.
Općenito je prihvaćeno pravilo da se većina usjeva za zelenu gnojidbu na teškim tlima unosi u tlo u jesen, a na lakim tlima pretežno u proljeće. Pri odabiru usjeva za zelenu gnojidbu važnu ulogu ima dubina njihova zakorjenjivanja, posebno pri istodobnoj sjetvi više različitih siderata radi sveobuhvatnijeg prožimanja mase tla. Opće prihvaćena je podjela na leguminozne i nelegumonizne usjeve.
Podjela usjeva za zelenu gnojidbu
Leguminoznim usjevima pripadaju lupine (plava, bijela, žuta), grahorica, grahor, smiljkita, crvena i bijela djetelina, lucerna, inkarnatka, bob, grašak, kokotac, soja, esparzeta, seradela, krotalaria i lespedeza. Neleguminoznim sideratima pripadaju repice, rauola, engleski ljulj, talijanski ljulj, ogrštica, gorušica, heljda, hren, kanola, sirak, sudanska trava, vlasulja i facelija, a od žitarica najčešći su raž i zob. Neleguminozni usjevi mogu se sijati u kasno ljeto ili u ranu jesen radi boljega ukorijenjavanja i stvaranja optimalne količine nadzemne biljne mase prije no što nastupi dormantnost tijekom zimskoga razdoblja. U našem podneblju najčešće je riječ o uljanoj repici, ogrštici, križancima kupusa, raži i pšenici, a nešto manje o pšenoraži i zobi. Od neleguminoznih usjeva još je važno spomenuti kupusnjače, gorušice, kanolu zbog njihova vrlo učinkovitoga biofumigacijskoga djelovanja. Ti usjevi u tlo ispuštaju određene biotoksične kemikalije (alelopatsko djelovanje) koje uzrokuju manju vjerojatnost pojave bolesti, korova i nematoda u narednim usjevima. Kupusnjače osiguravaju mnogo koristi za naredne neleguminozne usjeve, dok neke u isto vrijeme (uljna rotkvica – rauola) umanjuju probleme uzrokovane zbijenošću tla.
Stočna repa i gorušica također mogu uspješno riješiti problem žičnjaka u tlima. S jedne strane jedan od mogućih problema korištenja kupusnjača kao usjeva za zelenu gnojidbu je povećano trošenje dušika. Zato ponekad mogu nastati problemi (nedostatak dušika) za naredni usjev u plodosmjeni. S druge strane repica i gorušica jako dobro akumuliraju kalij i ostavljaju ga u tlu narednom usjevu. Iako se ne ubraja u trave, u našem bi podneblju, između ostalih, i heljda bila vrlo zahvalan usjev za zelenu gnojidbu. Heljda ima više prednosti budući da može biti čak i glavni usjev u plodoredu, dobra je medonosna biljka za pčelinju pašu, a vrlo dobre rezultate ostvaruje na kiselim tlima siromašnim biljci pristupačnim fosforom. Ulogu heljde treba sagledati i multifunkcionalno, budući da ona cvjeta u kolovozu, odnosno u rujnu (ovisno o roku sjetve), pa je u tom dijelu godine jedna od rijetkih biljaka (uz faceliju) koja može poslužiti za pčelinju pašu. Leguminozne usjeve karakterizira nizak sadržaj ugljika i povećan sadržaj dušika, što uzrokuje vrlo tijesni C/N odnos i bržu razgradnju – mineralizaciju biljne mase. Zbog toga su, prvotno dušik, a zatim i ostala hraniva, poslije unošenja u tlo leguminoznih usjeva odmah dostupni narednom usjevu. U isto vrijeme leguminozni usjevi vrlo teško u tlu mogu osigurati signifikantno povećanje sadržaja organske tvari u dužem razdoblju. U ekološkoj poljoprivredi unošenje usjeva za zelenu gnojidbu u tlo provodi se agrotehničkim zahvatima obrade tla, prvo usitnjavanjem ili valjanjem, a zatim oranjem do maksimalne dubine od 20-ak cm. U novije vrijeme unošenje usjeva za zelenu gnojidbu u tlo pokušava se provesti jednim prohodom uz primjenu jačih freza ili plugova.
U skladu s navedenim, nameće se zaključak da samo kombiniranje neleguminoznih i leguminoznih usjeva daje zadovoljavajući rezultat. Također, primjena leguminoznih usjeva za zelenu gnojidbu uz primjenu krutoga stajskoga gnoja (ili nekoga drugoga organskoga gnojiva) ostvaruje zadovoljavajuće rezultate.
S jedne strane dobit ćemo dušik i ostala hraniva iz leguminoznoga usjeva za naredni usjev. S druge strane neleguminozni usjevi, kruti stajski gnoj, razni komposti ili lumbripost osigurat će nam na duže staze povećanje sadržaja organske tvari u tlu, te poboljšanje fizikalnih i mikrobioloških značajki tla.
Biljni ostaci od zelene gnojidbe
Važno je naglasiti da će samo 20 % biljnih ostataka vraćenih u tlo poslužiti kao sirovina za stvaranje organske tvari tla. Preostalih 80 % konzumirat će mikroorganizmi tla za hranu, pa taj dio biljnih ostataka neće poslužiti za stvaranje humusa u tlu. Navedeno znači da će od 5 kilograma unesenih biljnih ostataka u tlo samo jedan kilogram biti utrošen za stvaranje organske tvari u tlu. Preostala četiri kilograma potrošit će mikroorganizmi tla za svoju hranu.
Da se razina organske tvari u tlu poveća za 1 %, u tlo trebamo unijeti 100 tona po hektaru nadzemne biljne mase. Ako godišnje maksimalno u tlo možemo unijeti 10 tona, navedeno znači da je za 1 % povećanje organske tvari potrebno razdoblje od minimalno 10 godina.
Najtočniju kombinaciju usjeva za zelenu gnojidbu utvrdit ćemo na temelju provedene analize tla, tj. već spomenute kontrole plodnosti tla. Ako tlo karakterizira nizak sadržaj organske tvari, prevlast u usjevima za zelenu gnojidbu trebali bi imati neleguminozni usjevi. Ako tlo ima povećan sadržaj organske tvari, u usjevima za zelenu gnojidbu trebaju prevladavati leguminozni usjevi. Da bi se navedeni problem riješio, u našem podneblju najčešće se zajedno kombiniraju mahunarke sa žitaricama, odnosno kupusnjačama. Odluku o odabiru pravilne kombinacije usjeva za zelenu gnojidbu donijet će sam gospodar na temelju dosadašnjega osobnog iskustva u njihovu uzgoju, plodoreda koje primjenjuje na svom gospodarstvu i u skladu s trenutnim financijskim mogućnostima, kao i obvezujućim okolišno prihvatljivim mjerama, odnosno kodom dobre poljoprivredne prakse koje je dužan provoditi na gospodarstvu.
, tj. na ozime naknadne ili postrne interpolirane usjeve.){kind=link}