""Onima koji o tome možda razmišljaju čitajući i ovaj tekst odmah ću poručiti. Dobro razmislite. Kao i prvi, tako i najnoviji naši iseljenici u toj dalekoj zemlji na početku prolaze teške dane. Nekad su u blatu kopali kau gumu, poslije su radili najteže poslove na farmama, a danas – bez obzira na stupanj obrazovanja – prvo najmanje dvije, tri godine rade najteže i najjeftinije fizičke poslove.

Ne znaju za potpore

Povod mojeg odlaska bio je drugačiji. U Hamiltonu je održan kongres IFAJ-a (Međunarodnog udruženja agrarnih novinara) na kojem je DANH (Društvo agrarnih novinara Hrvatske), primljeno kao punopravni član u tu svjetsku asocijaciju. Tom prigodom obišli smo i tamošnje proizvođače mesa, mlijeka, voća i vina. Imao sam prigodu ostati i nakon kongresa, te se prilično dobro upoznati s novozelandskom poljoprivredom. Kažem prilično dobro, jer prije svega treba znati da su dva novozelandska otoka površinom pet puta veći od Hrvatske. Istodobno, Novi Zeland ima stanovnika koliko i naša zemlja – 4 i pol milijuna, tako da ima svega 17 stanovnika po četvornom kilometru. Sjeverni otok, na kojem sam bio, dvostruko je veći od naše zemlje i na njemu je glavnina stočarske proizvodnje, dok su voćarska i vinogradarstva proizvodnja pretežno na južnom otoku. Gospodarstvo je od 80-tih godina prošlog stoljeća tržišno potpuno otvoreno. Njihovi poljoprivrednici ne znaju što su potpore! Kad je riječ o hrani treba naglasiti da je Novi Zeland veliki izvoznik, ali i uvoznik hrane. Najviše izvozi u Kinu, potom Australiju i Europsku uniju. Uz živu stoku, mliječne proizvode i vino sve značajniji izvozni proizvod je med. Kad je riječ o uvozu, najviše se uvozi iz zemalja EU-a, Australije i Kine. Najveći svjetski izvoznici mlijeka O mljekarstvu ću biti nešto opširniji. Treba reći da se na Novom Zelandu proizvede 3 % svjetske proizvodnje mlijeka. Ta država je na 8. mjestu u svijetu po produkciji, no najveći je svjetski izvoznik jer čak 95 posto proizvodnje te grane završava na svjetskim tržištima. O snazi novezelandske poljoprivrede i kako janjetina ili mlijeko iz te zemlje ruše cijenu europskim proizvođačima slušao sam često u Bruxellesu ili za obilazaka farmi europskih poljoprivrednika. Kad sam došao na otok trebalo mi je nekoliko dana da shvatim veličinu te proizvodnje. Naime, iz automobila u vožnji vidiš jednu ovcu na jednom brijegu, drugu na drugom i tako redom. Slično je i s kravama. No, kad shvatiš veličinu i prostranstvo pašnjaka na kojima one žive, počinješ razumijevati veličinu proizvodnje. U 12 tisuća stada ima čak 5 milijuna mliječnih krava, čije se mlijeko prerađuje u četvrdesetak mljekara, od kojih su me neke veličinom podsjetile na kutinsku Petrokemiju. Direktor sektora u tamošnjem Ministarstvu primarne industrije Ben Dalton nam pojašnjava: Za prosječnu novozelandsku mliječnu farmu potrebno je najmanje 100 hektara. Male farme imaju od 200 do 300 hektara, i stalno se povećavaju te se šire do 1000, 2000, 3000 hektara. Manje farme od 30 do 40 hektara u današnjoj klimi jednostavno ne mogu uspjeti u proizvodnji mlijeka. Kad je riječ o cijeni mlijeka treba naglasiti da se ono plaća prema količini, tj. kilogramima mliječne masti. Trenutačno je to oko 5 dolara, preračunato, to je oko 26 kuna. Antony Živković je farmu s 250 krava naslijedio od djeda Ante. Od nekadašnjeg reprezentativca Hrvatske u ragbiju, a danas farmera doznajem: Mljekara nam daje okvirnu cijenu četiri puta u godini, ona se temelji na predviđanjima. Na kraju godine i službeno odrede cijenu. Dat ću vam primjer kako bih vam bolje predočio sadašnje stanje; prije dvije godine, dobivali smo 8 dolara i 80 centi po kilogramu mliječne masti. Ove godine, cijene su počele na 3 dolara i 85 centi, što je više upola niže od prije dvije godine. Tada je bilo izvrsno, a sada je vrlo loše. Cijena koju postižemo isključivo je odraz tržišne potražnje, to je onoliko koliko oni hoće platiti. Morate se prilagoditi i na loša i na dobra vremena. Drugi proizvođač, Ian Scott, ispričao mi je da svaka od njegovih krava tijekom 300-dnevne mužnje proizvede oko 500 kilograma mliječne masti. Mužnju počinju u proljeće (kad je kod nas jesen) i prestaju početkom zime (u doba našeg ljeta). Od 100 kilograma mlijeka dobiju 8,5 ili 9 kilograma mliječne masti. Sve nas iz Europe iznenadilo je kako su tamošnje farme skromno građene. Investicije su minimalne. A s obzirom da snijeg padne vrlo rijetko i kratko se zadrži, njihova je stoka svih 365 dana i sva 24 sata na otvorenom. Njihovi stočari nemaju staja, a mužnja se odvija, rekli bi, u običnim nadstrešnicama. Kad sam obišao imanje Viktora Matijaševića i njegovih sinova Franka, Andrewa i Milana iznenadilo me još nešto. Svaki od njih ima svoje stado i svoju zemlju tj. pašnjake. No, sva se stoka – više od dvije i pol tisuće krava – muze na jednom mjestu, u rotolaktoru za 70 krava. Viktor mi tumači da s njima zajednički radi i njegov brat. Iako ima 80 godina on jedini i za sve njih vodi financije i to bez pisanog ugovora! Svi zajedno imaju 6 000 ha zemlje i dnevno predaju po 110 000 litara mlijeka. Više nego što u Hrvatskoj prosječno u godini isporuče dva gospodarstva. Razgovarajući o veličini gospodarstva, Frank mi tumači: Većina je mljekarskih tvrtki počela nagovarati farmere da postanu veći i veći. Kao mljekar ste jednostavno prisiljeni rasti zbog sustava isplate; ako ne rasteš, ne zarađuješ. Mali mljekari jedva spajaju kraj s krajem, tako da se mora rasti. Trenutačno su svi stabilno. U 1970-tima kada sam ja rođen, prosječna je farma imala samo stotinjak hektara, što znači oko 120 krava, dvije su obitelji radile na farmi, i svatko je dobro živio. Sada, trebate najmanje 300 hektara, koje obrađuju dvije obitelji te radnici, s otprilike 400 krava. Zato s Antonyem Živkovićem razgovaram o natpisima koje sam vidio na više farmi: za prodaju. To je dosta često u našim krajevima, kaže Antony. Stanje je trenutačno uistinu teško. Puno ljudi je zaduženo i ne mogu otplaćivati dugove, te su prisiljeni prodavati farme. Zanima me i koliko stoji jedna farma i ima li kupaca. Antony procjenjuje da bi njegova stajala, a od 4 do 5 milijuna novozelandskih dolara (oko 20-25 miliuna kuna) te dodaje: Sada, na Novom Zelandu imamo puno stranih ulagača. Najveći broj dolazi iz Kine, Sjedinjenih Američkih Država, ali ovdje govorimo samo o posljednjih nekoliko godina. Farme kupuju velike strane tvrtke. Obiteljska imanja izumiru. Nekad to nije bio slučaj, ali došlo je novo vrijeme. Unatoč tome u iduće četiri godine izvoz agrarnih proizvoda Novi Zeland planira povećati za dodatnih 6 milijardi dolara.

Planovi za razvoj

Ben Dalton iz Ministarstva primarne industrije pojašnjava: Imali smo plan o dvostrukom povećanju izvoza do 2025. godine, ali je zbog niskih cijena mliječnih proizvoda u posljednjih 12 mjeseci nizak postotak rasta, te je on lani bio oko 7 posto. Budući da se naš sustav temelji na robnoj proizvodnji, ranjivi smo na oscilacije u cijenanam na globalnoj razini. To je uvelike utjecalo na naš cilj; sada moramo obaviti razne prilagodbe kako bismo taj cilj ipak ostvarili. A taj cilj prvenstveno su najmnogoljudnije zemlje svijeta, prije svega Kina, Indija, Japan i mnoge pacifičke. No, tu je i Europa. Kako bi povećali proizvodnju i ostvarili planirane ciljeve, ali i smanjili štetnost klimatskih promjena koje i na Novom Zelandu poljoprivrednicima uzrokuju štete od suše ili ciklona novozelandski ministar poljoprivrede Hon Nathan Guy ističe planove s navodnjavanjem te spremanjem kišnica. Navodnjavanje je vrlo važno na Novom Zelandu. Vjerujem da bismo kvalitetnijim navodnjavanjem mogli povećati izvoz za 4 milijarde novozelandskih dolara; vjerujemo da možemo staviti još 400 tisuća hektara tla pod navodnjavanje. Trenutačno se skladišti 2 % kišnice. Želimo pokazati kako smo svjesni tog problema, te da imamo rješenje. Još jedna pozitivna strana navodnjavanja kišnicom je ta da ćemo maknuti velik dio tereta s podzemnih izvora vode. Stoga uopće ne treba sumnjati da će idućih godina i u Europu, a time i Hrvatsku, s Novog Zelanda stizati sve više mesa, mlijeka, voća, vina, meda i drugih poljoprivrednih proizvoda i po sve nižim cijenama!

Postavi pitanje autoru klikom ovdje