U usporedbi s izvornom divljom kokoši, domaće kokoši imaju veće krijeste i gušće kosti. To utječe na njihovu nesivost, budući da koštano tkivo kokoši osigurava kalcij za ljusku jajeta. Što je veća koštana masa, veći je i broj jaja koje kokoš može snesti.
Veličina je važna i za pijetlove
Jedan pijetao oplođuje veći broj kokoši u jatu. No kokoši s većom krijestom dobivaju veću količinu sjemena–samim time nesu i više jaja. To zvuči logično i prirodno, no iza svega stoji velika potreba čovječanstva za jajima. Nakon što su uočili poveznicu između veličine krijeste i koštane mase kod kokoši dobivenih križanjem crvene divlje i domaće kokoši, istraživački tim postavio je studiju u kojoj se te pasmine križaju kroz nekoliko generacija. Na taj se način genom rascjepljuje na sve manje i manje regije, što je omogućilo „mapiranje“ funkcija pojedinačnih gena. U osmoj generaciji, znanstvenici su pronašli regiju koja je imala velik utjecaj na veličinu krijeste. Također i na koštanu masu i plodnost. Genetske varijacije kod kokoši postupno su se smanjivale kroz postupak udomaćenja (domestifikacije).
Kod domaćih kokoši sada je poznato oko 40 malih regija sa stabilnim genima koji potencijalno upravljaju njihovim tipičnim „domaćim“ osobinama. Znanstvenici su otkrili 2 međusobno povezana gena koja istovremeno utječu na nekoliko osobina. Regulirajući produkciju hrskavice, utječu na krijestu, na rast kostiju te u konačnici, na dobivanje jaja. U prirodi, krijesta predstavlja primjer seksualnog ornamenta. Pojedinci – najčešće mužjaci – s najimpresivnijim ukrasom su favorizirani od strane ženki. Samim time dobivaju i brojnije potomstvo od svoje konkurencije. Kod domaćih životinja, seksualna selekcija – kao prirodna selekcija – izgubila je svoju ulogu. Budući da su ljudi ti koji određuju i usmjeravaju razmnožavanje.
Ljuske od jaja
Vezivanje atmosferskog ugljika je aktualno područje istraživanja u naporima za suzbijanjem globalnog zatopljavanja. Pomoću postupka uklanjanja ugljika iz atmosfere i njegovog „zarobljavanja“ unutar materijala koji upijaju ugljik. Tim znanstvenika otkrio je neobičan i neočekivan materijal koji može vezati ugljik iz atmosfere u obliku ljusaka od jaja. Membrane koje oblažu ljusku od jajeta mogu absorbirati iz atmosfere gotovo sedam puta veću težinu ugljičnog dioksida od vlastite težine. Omogućavajući skladištenje tog plina dok se ili ne pronađu metode njegovog odlaganja koje nisu štetne za okoliš ili čak dok se ne pronađe mogućnost korisne primjene tog plina.
Ljuska jajeta obuhvaća tri sloja: kutikulu na vanjskoj površini te porozan srednji i unutarnji sloj koji sadržavaju kalcij. Drugi i treći sloj se sastoje od proteinskih vlakana vezanih uz kalcijev karbonat. Kemijski spoj koji proizlazi iz još jednog tehnološkog procesa sekvestracije ugljika. Pri kojem se koriste bakterije koje se javljaju u prirodi.
Sekvestracija je jedan od najvažnijih nacina dugotrajnog pohranjivanja ugljika kojim bi se trebalo usporiti globalno zagrijavanje što ga izaziva staklenicki plin CO2. Ugljikov dioksid u prirodi se apsorbira kroz biološke, kemijske i zikalne procese. Određene njegove kolicine mogle bi se odlagati i u mora gdje ih apsorbiraju toplanktoni, te pod zemlju u iscrpljene bušotine ili šupljine.
Membrana, koja je debljine otprilike 100 mikrometara, nalazi se točno ispod ljuske. Slaba kiselina može se upotrijebiti za njeno odvajanje od ljuske i upotrebu kao adsorbent ugljičnog dioksida.
Odvajanje membrane od kutikule nije učinkovit postupak. No globalna konzumacija jaja bi mogla do godine 2015. doseći brojku od 1,154 milijarde, pa svakako postoji motiv za znanstvenike da prona đu učinkovitu metodu kako bi se te membrane mogle koristiti za poboljšanje klimatskih promjena.
Da bi proces bio održiv na industrijskoj razini znanstvenici tvrde da je potreban mehanički postupak separacije.
