Kako mnogi ljudi gube svaki kontakt s prirodom, ako obavljaju zanimanja i žive u okolini otuđenoj od prirode, nimalo ne iznenađuje izražavanje želje za držanjem životinja u kućnom okruženju radi njihove ljepote i više manje zanimljiva ponašanja, koji oduševljavaju i razveseljavaju. Ovakva težnja u svakom je slučaju opravdana. Tko živi u neboderu mora se ograničiti na domaće životinje poput sobnih ptica (kanarinci, papige, zebe), ili akvarijskih ribica.
Ali već na nekom zemljištu oko samostojeće kuće, ova želja za nastambama za ukrasnu perad može se mirne duše ostvariti. Tada se brzo pokazuje kakvu sve radost i zadovoljstvo može pružiti vlastita ukrasna perad.
Povijesni pregled uzgoja ukrasne peradi
Prikazi drevnih naroda i kultura svjedoče o zanimanju čovjeka za perad staro tisućljećima. Stari su Kinezi već prije 5000 god. slikali i u poeziji veličali srebrnoga i zlatnog fazana. Prije 4000 godina stari Egipćani već su razmnožavali i tovili patke. Ove vrste peradi držane su tada uglavnom radi ukusnog izvora hrane, ili kao omiljene žrtvene životinje. U Europi su uzgajane sive guske (Anser anser) i patke gluhare (Anas platyrhynchos), a obje vrste peradi mogle su se vrlo dobro pripitomiti. Poslije im se pridružio i lovni fazan (Phasianus colchicus), iako nikada nije postao domaćom životinjom.
Ptica koja je zbog svoje upadljive ljepote vrlo rano postala domaćom životinjom bio je paun (Pavo cristatus). Smatraju ga jednom od prvotnih vrsta ukrasne peradi. U antici je poznat već dulje od 2000 god.. Slike pauna nalaze se na agrafima rimske umjetnosti u emajlu i na freskama iz ruševina u Pompejima. U srednjem vijeku držane su prepelice (Coturnix coturnix) u posebnim kavezima zbog pućpurikanja, u Engleskoj su pripitomljavali crvenokljune labudove (Cygnus olor), a u Kini uzgajali zlatne fazane (Chrysolophus pictures). No, što se tiče kokica i pataka uzgajana je svega nekolicina među raznolikim vrstama.
Od 18. st. započelo je uvođenje većeg broja vrsta. U prvom redu tomu je odlučujuće pridonijela prekooceanska trgovina, osobito s kolonijama. Englezi su prednjačili u uvozu ptica, zatim su ih uzgajali i. Odatle su one konačno stigle na europsko kopno, u Francusku, Belgiju, Nizozemsku i Njemačku. Prava je atrakcija bila šarenilo mnogih vrsta. Tako su se na mnogim seljačkim gospodarstvima osim posvuda prisutne korisne peradi, kokica, pataka, gusaka i golubova uzgajale i biserke, paunovi ili srebrni fazani. Tek je nakon Drugog svj. rata držanje ukrasne peradi doživjelo veliku preobrazbu i uzelo maha.
Izostavimo li čaplje, rode, ždralove, kazuare i nojeve, čije bismo držanje trebali prepustiti zoološkim vrtovima, ukrasnu perad možemo grubo podijeliti na dvije glavne skupine: na divlje koke (Galliformes) i guščarice (Anseriformes).
(Pročitajte cijeli članak u novom broju časopisa!)
