Zanima me kakva je to patka mandarinka i zašto je posebna?

ODGOVOR Mandarinka (Aix galericulata), podrijetlom je iz sjeveroistočne Azije, gdje živi u hladnijim i šumoviim predjelima jugoistočne Rusije, Mongolije, Kine, Koreje i Japana. To je najpopularnija ukrasna patka uopće. Zbog prekrasne obojenosti perja mužjaka, jednostavnog održavanja i hranidbe te mogućnosti lakog uzgoja podmlatka, ova je vrsta oduvijek bila zastupljena u zoološkim vrtovima, na vodenim površinama u parkovima i u privatnim kolekcijama. Kao ukrasna perad, patke mandarinke su bile poznate i cijenjene u Aziji još u antičko doba. Kinezima i Japancima one predstavljaju simbol bračne vjernosti, pa su ih stoga često darivali mladencima na medenom mjesecu. Budući da su ih smatrali svetim pticama, njihovo meso nije bilo cijenjeno za prehranu. Kad su zapadnjaci počeli otkrivati ta područja svijeta, počeli su ih donositi krajem 17. stoljeća u Europu.

U Englesku su dospjele polovicom 18. stoljeća, a u Francusku polovicom 19. stoljeća. Uzgoj mandarinki odvija se bez teškoća, međutim, njihova lojalnost nije pouzdana kao u legendi. Naime, ako držite nekoliko parova ovih pataka, možda ćete opaziti da pojedine ptice mijenjaju partnere skoro svake godine. Ako se radi o miješanim kolekcijama, može se dogoditi da se primjerice jedna ženka karolinka (Aix sponsa) spari s mužjakom mandarincem i obrnuto. Ali, valja znati da patke mandarinke i karolinke međusobnim križanjem ne daju plodno potomstvo, jer nemaju isti broj kromosoma.  Stoga je bolje da vrste budu odvojene, kako ne bi dolazilo do stvaranja neprirodnih križanaca među njima.

Prethodni članakKako pripremiti kvasac za fermentaciju?
Sljedeći članakMirisna žlijezda kod pčela
Darko Petanjek
Rođen je 1962. godine u Zagrebu. Praktično i teoretski bavi se avikulturom, ornitologijom i problematikom održivog razvoja. Na tu temu je od 1987. godine do danas objavio više od 300 članaka i nekoliko stotina fotografija u raznim časopisima i dnevnom tisku. U Gospodarskom listu piše od 1999. godine. Autor je dvije knjige o papigama, koautor Zelene knjige izvornih pasmina Hrvatske i publikacije Posavska guska/Posavina goose. Godine 1984. postao je suradnikom Zavoda za ornitologiju HAZU a 1996. dobiva međunarodni certifikat za dizajn bioloških cjelina. Uredio je tri knjige iz područja bioagrikulture.