Zanima me koje su prednosti i zašto se unose žetveni ostaci u tlo?
ODGOVOR
Ovaj način zbrinjavanja žetvenih ostataka ima ogromne prednosti jer se njime bitno povećava promet organske tvari, što jako povoljno utječe na održavanje fizikalne, kemijske i biološke plodnosti naših tla. Unošenje žetvenih ostataka u tlo u rijetkim slučajevima može pogodovati širenju bolesti i štetnika. Vjerojatno najpoznatije širenje bolesti u našim sustavima ratarske proizvodnje su bolesti koje napadaju podnožje busa pšenice i time uzrokuju polijeganje usjeva i velike gubitke u prinosu. To je dobro poznato našim poljoprivrednicima koji zbog toga praktički nikada ne uzgajaju pšenicu nakon pšenice.
Nasuprot tome postoje i primjeri pozitivnog učinka u održavanju pedohigijene tla. Tako se primjerice unošenjem kukuruzovine u tlo uništava kukuruzni moljac, a do jakog širenja i napada kukuruznog moljca dolazi u slučajevima kad je kukuruzovina ostala na površini tla do proljeća. Žetveni ostaci također imaju jako različiti kemijski sastav, a intenzitet njihove razgradnje u tlu u najvećoj mjeri je određen sadržajem dušika (N). Količina dušika u biljnoj masi često se stavlja u omjer s ugljikom (C) i tada se govori o tzv. C:N odnosu. Brza razgradnja žetvenih ostataka moguća je samo ako biljni ostaci imaju relativno uzak C:N odnos (<15:1).
Takav uzak C:N odnos karakterizira pojedine leguminoze poput graška, ali i kultura poput uljane repice budući da su njihovi biljni ostatci relativno bogati dušikom. Nasuprot tome, slama strnih žitarica sadrži relativno malo dušika (0,3-0,5 %), dok kukuruzovina ima nešto veći sadržaj dušika u suhoj tvari (0,4-0,6 %). Pri unošenju žetvenih ostataka koji sadrže relativno malu količinu dušika u suhoj tvari (slama i kukuruzovina) može nastati tzv „dušična depresija“, odnosno nedostatak dušika za sljedeću uzgajanu kulturu. Do dušične depresije dolazi ako su žetveni ostaci imali C:N omjer veći od 20:1. U tim slučajevima treba primijeniti dodatne količine dušika i to oko 10 kg dušika za svaku tonu zaorane slame ili kukuruzovine.
Taj gnojidbom dodatni dušik najčešće se primjenjuje istovremeno sa zaoravanjem. Depresija ostalih hraniva koja može nastati unošenjem žetvenih ostataka u tlo zanemariva je u usporedbi s dušikom. Proces razgradnje biljnih ostataka u tlu je aeroban, pa je potrebno osigurati nesmetano pritjecanje kisika. Stoga se žetveni ostatci na srednje teškom tlu najčešće zaoravaju na dubinu od 10-20 cm, dok se na lakšem tlu mogu unositi i dublje. Žetvene ostatke se tarupira jer se tako lakše unose i bolje homogeniziraju s masom tla. Usitnjavanje (tarupiranje) se pozitivno odražava na brzinu razgradnje žetvenih ostataka u tlu koja bi morala bi u potpunosti završiti najkasnije nakon jedne kalendarske godine.
Ako i nakon toga uočimo da u tlu još uvijek imamo biljnih ostataka starijih od jedne godine, tada moramo pronaći uzroke zbog čega nije završena njihova razgradnja. Glavni uzroci tome u praksi su najčešće širok C:N odnos u biljnim ostacima, anaerobni uvjeti razgradnje i nedovoljno usitnjena biljna masa prije unošenja u tlo.
