Ječam je najkvalitetnija sirovina za proizvodnju slada koji se koristi u proizvodnji piva. Kod nas je pivarski ječam zadnjih godina sve popularnija žitarica te se površine zasijane ovom kulturom povećavaju. Pivarski ječam dozrijeva prije pšenice. Otkup je sigurniji u odnosu na pšenicu, a i cijena je veća. To su najvažniji razlozi sve većeg zanimanja za ovu kulturu.
Kvalitetan pivarski ječam, osim nižeg sadržaja bjelančevina (do 11,5 %), mora imati zdravo zrno bez prisustva štetnika ili ostataka pesticida. Zrno mora imati žute pljevice, prirodan miris i klijavost najmanje 95 %. Mora biti ujednačeno po obliku i veličini, a osobito je važno da udio frakcije preko 2,5 mm bude minimalno 90 %.
Dobar pokazatelj kvalitete zrna je i visoka hektolitarska masa koja treba biti iznad 65 kg. Cijena pivarskog ječma ovisi o sorti, odnosno kvaliteti zrna, stoga je potrebno posebnu pažnju obratiti na tehnologiju proizvodnje pivarskog ječma jer pogreške mogu dovesti do slabije kvalitete zrna ječma.
Uvjeti za dobru kvalitetu i prinos ječma
Pivarski ječam najbolje uspijeva u području umjerene klime s dovoljnom količinom i dobrim rasporedom oborina. Za ječam je u vrijeme klasanja povoljnije hladnije vrijeme s nešto više vlage. Vremenski uvjeti utječu i na kemijski sastav zrna ječma. Oblačno vrijeme u vlažnim područjima povoljno je za stvaranje škroba. Suho, sunčano i toplo vrijeme povećava sadržaj bjelančevina što je nepovoljno za kvalitetu pivarskog ječma.
Pivarski ječam ne podnosi jako kisela tla ni pjeskovita tla. Optimalni pH tla je između 6,5 – 7,2. Ako se ječam uzgaja na kiselim tlima, ostvaruje niži prinos i slabiju kvalitetu zrna. Za ječam nisu pogodna niti neuređena, slabo ocjedna tla na kojima se duže vrijeme zadržava voda. Najbolji predusjevi za pivarski ječam su uljana repica i suncokret, ali i okopavine ako dovoljno rano napuste površinu da bi se obrada tla mogla obaviti na vrijeme.
Ječam se mora uzgajati u plodoredu jer je u slučaju ponovljene sjetve na istoj površini jači napad bolesti i štetnika.
Zbog istog razloga strne žitarice nisu dobar predusjev za pivarski ječam. Osnovna obrada tla (oranje) obavlja se na dubinu 25 – 30 cm, odnosno na dubinu koja osigurava dobro zaoravanje žetvenih ostataka predkulture. Ako je žetva predusjeva obavljena ranije, može se obaviti plitko oranje ili tanjuranje teškim tanjuračama radi usitnjavanja i djelomičnog unošenja biljnih ostataka u tlo, a nakon toga oranje na punu dubinu. Osnovnu obradu tla bi bilo dobro obaviti do mjesec dana prije sjetve da bi se tlo sleglo.
Jari ječam
Za jari ječam osnovna obrada tla obavlja se isključivo prije zime. Predsjetvenom obradom tla stvara se rastresiti sloj tla koji osigurava polaganje sjemena na ujednačenu dubinu te njegovo brzo i jednolično klijanje i nicanje. Za jari ječam je najbolje predsjetvenu pripremu tla obaviti sjetvospremačem u jednom prohodu.
Ječam jače reagira na gnojidbu u odnosu na ostale žitarice. Pravilnom gnojidbom povećava se prinos, poboljšava se kvaliteta i povećava otpornost na nepovoljne utjecaje sredine. Za pravilno određivanje količine gnojiva potrebno je poznavati potrebe ječma za hranivima i dinamiku njihovog korištenja tijekom vegetacije, količinu lako pristupačnih hraniva u tlu, koeficijent iskorištavanja hraniva iz tla i dodanih gnojiva. Važne su i svojstva sorata, osobito otpornost na polijeganje.
Za pivarski ječam je važno pravilno odrediti točnu količinu hraniva jer ona imaju veliki utjecaj na kvalitetu zrna. Ako se doda prevelika količina dušika na plodnijem tlu, povećat će se količina bjelančevina u zrnu. To nije poželjno. Također, može kod osjetljivih sorata izazvati i polijeganje ječma. To uzrokuje i povećanje sadržaja bjelančevina u zrnu.
Veća količina dušika na manje plodnom tlu imat će pozitivan utjecaj na prinos. Istovremeno neće povećati sadržaj bjelančevina u zrnu. Da bi se ostvarili visok prinos i kvaliteta zrna, uz dušik potrebno je osigurati i dobru opskrbljenost fosforom i kalijem. Nedostatak fosfora i kalija uzrokuje smanjenje sadržaja škroba u zrnu, utječe na povećanje postotka bjelančevina i smanjuje pivarsku kvalitetu ječma.
Na srednje plodnim tlima za ozimi pivarski ječam potrebno je gnojiti s 80 – 100 kg/ha N, 80 – 90 kg/ha P2O5 i 100 – 120 kg/ha K2O. Za jari pivarski ječam potrebno je 60 – 80 kg/ha N, 60 – 80 kg/ ha P2O5 i 60 – 100 kg/ha K2O. Fosforna i kalijeva gnojiva se primjenjuju prije sjetve i to 1/2 prije osnovne obrade tla, a 1/2 kod predsjetvene obrade tla. Za jari ječam 1/2 ovih gnojiva treba primijeniti u jesen prilikom osnovne obrade tla, a jednu polovicu u proljeće kod predsjetvene obrade tla. Za ozimi ječam oko 20 – 30 % dušičnih gnojiva treba dodati prije sjetve, a ostala količina dodaje se tijekom vegetacije u dvije prihrane.
Prva prihrana obavlja se odmah nakon kretanja vegetacije u proljeće i dodaje se 60 % preostalog dušika. Druga prihranu s preostalih 40 % dušika mora se obaviti do početka vlatanja jer kasnija prihrana može povećati sadržaj bjelančevina u zrnu. Osnovna gnojidba obavlja se NPK formulacijama gnojiva (8:26:26; 7:20:30; 5:20:30 S), a prihrana KAN-om (27 % dušika).
Sjetva
Za sjetvu se koristi kvalitetno certificirano sjeme koje osigurava brzo i ujednačeno nicanje. Za proizvodnju slada koriste se dvoredne sorte ječma s obzirom da one imaju ujednačeno zrno s većim udjelom najkrupnije frakcije. Sorte se razlikuju u kvaliteti slada te je pravilan izbor sorte od velike važnosti. Odabir sorte se treba temeljiti na svojstvima koje se mogu saznati od sjemenskih kuća ili otkupljivača ječma.
Optimalni rok sjetve ozimih sorata ječma je 1 – 20. listopada, a jare sorte treba sijati što ranije u proljeće (kraj veljače i početak ožujka). U novije vrijeme se provodi sjetva jarog ječma u jesen čime se povećava prinos i kvaliteta ječma. Kod ovog načina sjetve treba voditi računa o tome da ječam prije ulaska u zimu mora biti na početku busanja jer je tada najotporniji na niske temperature.
Također je veća osjetljivost na bolest Rynchosporium secalis, pa treba provesti pravovremeno tretiranje. Tijekom vegetacije provodi se zaštita od korova, bolesti i štetnika. Najznačajnije bolesti kod ječma koje mogu izazvati velike štete su siva pjegavost ječma (Rynchosporium secalis), mrežasta pjegavost ječma ( Helminthosporium teres), pepelnica ( Blumeria graminis) i smeđa rđa ječma (Puccinia hordei).
Najznačajniji štetnik ječma koji može nanijeti velike štete je lema ili žitni balac (Oulema melanopus L.). Osobitu pažnju treba obratiti na pojavu lisnih ušiju koje prenose virusnu bolest žutu patuljavost (kržljavost) ječma koja uzrokuje značajno smanjenje prinosa. Žetva pivarskog ječma obavlja se kod vlage zrna od 14 %. Žetvu ječma treba obaviti u što kraćem roku jer u protivnom dolazi do smanjenja prinosa i kvalitete zrna.
