""Biološki i ekološki zahtjevi

Prema temperaturnim zahtjevima, povrćarske kulture dijele se na mezofilne i termofilne. Mezofilne vrste počinju nicati već pri niskim pozitivnim temperaturama (1-3 °C), što omogućava najraniju sjetvu, dok su za njihov rast potrebne temperature zraka niže od 20 °C. Termofilne vrste za klijanje sjemena zahtijevaju minimalno 10 °C i više, a optimalne temperature za rast su između 20 i 30 °C, zbog čega je sjetva znatno kasnija u odnosu na mezofilne vrste. Neke termofilne kulture imaju dugu vegetaciju koja u jesen završava ranije od drugih kultura, pa se njihov uzgoj u uvjetima kontinentalne Hrvatske preporuča putem presadnica. Sjetva se obavlja 1 do 3 mjeseca prije sadnje, u zaštićenom prostoru ili na otvorenom, ovisno o kulturi i roku uzgoja, jer se izravnom sjetvom sjemena ne može osigurati dovoljno dugo vegetacijsko razdoblje sa željenom kvalitetom i zadovoljavajućim prinosom. U proizvodnji povrća treba izbjegavati sjetvu kada su temperature tla (supstrata) na razini minimalnih vrijednosti, jer će nicanje usjeva biti sporo i neujednačeno i proći će veći broj dana od sjetve do nicanja. Tlo za povrćarsku proizvodnju bi trebalo po teksturnom sastavu biti lako do srednje teško, imati dubok i fiziološki aktivan profil, te optimalan kapacitet za vodu i zrak, povoljnu strukturu i toplinska svojstva, dobru dreniranost. Većina vrsta zahtijeva blago kiselu do neutralnu reakciju tla (pH 6,5-7,5 u vodi). Tlo treba biti bogato organskom tvari sa 3 do 6 % humusa i dobro opskrbljeno najvažnijim hranivima: ukupni dušik 0,2-0,4 %; fiziološki aktivan fosfor > 20 mg P2O5/100 g tla; fiziološki aktivan kalij > 30 mg K2O/100 g tla. Povrće sadrži oko 90 do 95 % vode, pa nema niti proizvodnje povrća bez osigurane vode za navodnjavanje. Potrebno je poznavati ukupno potrebnu godišnju količinu vode, vršne potrebe vode u najtoplijem dijelu godine, odnosno, dnevni kapacitet izvora vode, te kvalitetu vode (mehaničku, kemijsku i mikrobiološku).

Duljina vegetacije

Prema duljini vegetacije povrćarske kulture se dijele na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje. U jednogodišnje vrste spada većina povrćarskih kultura, a to su one koje cijeli ciklus od sjetve ili sadnje do cvatnje i razvoja ploda ili sjemena prolaze u jednoj godini (rajčica, krastavac, grašak, salata, rotkvica, špinat). Dvogodišnje vrste u prvoj godini razvijaju vegetativni dio, a u drugoj godini vegetacije cvatu i donose sjeme (mrkva, celer, kupus, kelj, cikla, luk, poriluk). Višegodišnje kulture cvatu i donose plod svake godine tijekom višegodišnjeg uzgoja (rabarbara, šparoga, artičoka).

Plodored

Plodored predstavlja pravilnu prostornu i vremensku izmjenu kultura na određenoj površini, a sastoji se od plodosmjene (vremenske izmjene usjeva) i rotacije (prostorne izmjene usjeva). Preporuča se za većinu povrćarskih kultura i trebao bi iznositi barem 3 do 4 godine. Ako se za neku kulturu kaže da dolazi na prvo mjesto u plodoredu, to znači da su uzgaja nakon gnojidbe stajskim gnojem. Više je razloga uvođenja plodoreda: međusobna tolerantnost usjeva, zaštita od bolesti i štetnika koji napadaju iste ili srodne vrste, zaštita od korova, održavanje razine humusa i povoljne strukture tla, različito trošenje vode i korištenje hraniva kod različitih usjeva, različita dubina ukorjenjivanja usjeva i dubina obrade.

""

Nepoštivanje plodoreda uzrokuje narušavanje kvalitete i „umornost“ tla. Uglavnom dolazi do akumulacije uzročnika biljnih bolesti i štetnika, iscrpljivanja istovrsnih hraniva iz tla te degradacije strukture i kemijske reakcije tla.

Najbolji predusjevi za važnije povrćarske kulture su (prema Parađiković, 2009):
• za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće,
• za papriku: višegodišnje trave i leguminoze, korjenasto povrće,
• za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, višegodišnje trave i leguminoze, mahunarke, korjenasto povrće,
• za grašak i mahune: rajčica, paprika, krumpir, pšenica, ječam,
• za korjenasto povrće: rajčica paprika, krastavac, mahune,
• za krastavac i lubenicu: paprika, rajčica, krumpir, višegodišnje i jednogodišnje trave i leguminoze
• za luk: paprika, krastavac, lubenica, pšenica.
Najlakše je isplanirati četverogodišnji plodored za četiri polja ili gredice. Sve planirane kulture potrebno je razvrstati u skupine:
• A – lista i cvijeta: kupusnjače (kupus, kelj, brokula, cvjetača, korabica, rotkvica, raštika, kineski kupus) i glavočike (salata, endivija, radič, artičoka)
• B – korijena: štitarke (mrkva, celer, peršin, pastrnjak, kopar, komorač), lukovi (luk, češnjak, poriluk, luk vlasac, luk kozjak) i lobodnjače (cikla, blitva, špinat, vrtna loboda)
• C – ploda: pomoćnice (rajčica, paprika, patlidžan, krumpir) i tikvenjače (krastavac, dinja, lubenica, tikvica, buča)
• D – mahunarke (grah, grašak, bob, leća, slanutak, soja).

""

Dobri i loši susjedi u vrtu

Tijekom dugogodišnjeg uzgoja u vrtu može se primijetiti da u nekim kombinacijama biljke bujno rastu, dok u nekim ne. To se događa, jer pojedine vrste luče više ili manje fitoncida. Fitoncidi su različite biološki aktivne tvari koje stvaraju biljke, a djeluju na životne procese susjednih biljaka i organizama u tlu. Temeljem iskustava vrtlara nastale su tabele dobrih i loših susjeda u vrtu, odnosno upute kako je najbolje iskombinirati biljke na gredici.

Uglavnom se ne kombiniraju vrste iz iste porodice jer biljke iz iste porodice trebaju ista hraniva i uglavnom ih napadaju isti štetnici i bolesti. Stoga su odlične kombinacije vrsta na jednoj gredici one koje imaju različite potrebe za hranivima, pa najbolje mogu iskoristiti resurse iz tla bez potrebe za dodatnom gnojidbom, imaju različito duboko korijenje i vanjski rast, pa svaka na drugi način rahli zemlju i zauzima prostor (npr luk i salata), te jedna drugoj svojim mirisom tjeraju štetnike ili jedna drugu štite od bolesti.

""

Rokovi uzgoja na otvorenom

Rokovi uzgoja povrća na otvorenom određeni su klimatskim uvjetima određenog područja, prije svega temperaturnim i zahtjevima povrtne vrste prema ovom klimatskom čimbeniku. Općenito, može se reći kako je sjetva ili sadnja na otvoreno moguća 15 do 20 dana kasnije nego u negrijani zaštićeni prostor. Uzdignuta gredica predstavlja osnovni dio kućnih vrtova, koji je moguće obraditi bez gaženja, tj. sa staza koje ju okružuju. Na uzdignutim gredicama lakše se postižu optimalni uvjeti u tlu, što dovodi do porasta prinosa po jedinici površine. Tlo na gredicama se brže zagrijava, što ih čini pogodnima za ranu proljetnu sjetvu. Također, lako se održava dobra struktura tla, te kapacitet za vodu i zrak jer nema gaženja po gredicama. Prilikom formiranja gredica, u tlo se može unijeti kompost ili neko drugo organsko gnojivo, čime će se popraviti struktura tla, poboljšati procjeđivanje suvišne vode i povećati kapacitet zadržavanja biljnih hraniva. Dobra struktura tla osigurava brzo procjeđivanje viška vode, zbog čega nije potrebno odgađati potrebne radove u vrtu. Navedeno olakšava planiranje datuma sjetve ili sadnje i berbe, čime se postiže bolje iskorištenje površine i produžava sezona uzgoja. Uzdignuta gredica povišena je za 15 do 25 cm u odnosu na okolno tlo. Gredica ne bi trebala biti šira od 120 cm, kako bi se svi radovi mogli obaviti sa staze. Ako se gredici može pristupiti samo s jedne strane, ne preporuča se širina veća od 90 cm. Dužina gredica je određena prostornim mogućnostima ili potrebama za pojedinu uzgajanu vrstu.

Korjenasto povrće

Mrkva, peršin, celer, pastrnjak i cikla, spadaju u skupinu povrća kojemu za rast i razvoj pogoduju umjereno topla i vlažna područja. Sjeme klija pri relativno niskim temperaturama, već na 3 do 4 °C, a samo cikla na 6 do 8 °C. Mlade biljčice relativno su otporne na kasne proljetne mrazeve, što omogućuje sjetvu korjenastog povrća relativno rano u proljeće. Isto tako i rani jesenski mrazevi ne nanose im značajnije štete. Pastrnjak zbog visokog sadržaja suhe tvari u korijenu može prezimiti. Visoke temperature, ako su praćene i nedostatkom vlage u tlu, nepovoljno utječu na kakvoću korijena i prirod. U prvom razdoblju razvoja biljka, korjenasto povrće ima značajne potrebe za vlagom.

Kupusnjače

Kupus, kelj, kelj pupčar, cvjetača su vrste prilagođene različitim klimatskim i zemljišnim uvjetima, ali su za njihov uzgoj najpovoljnija prohladna i vlažna područja. Vrste poput raštike otporne su na visoke temperature, praćene najčešće pomanjkanjem vlage u tlu i niskom relativnom vlagom zraka. S druge strane, kultivari kupusa za kasni jesenski i zimski uzgoj mogu podnijeti temperature niže i od -12 °C da se ne oštete glavice, a kelj i kelj pupčar su još otporniji na niske temperature. Temperature više od 25 °C u vrijeme oblikovanja glavica, ako su praćene nedostatkom vlage u tlu i niskom relativnom vlagom zraka, nepovoljno utječu na razvoj glavica i njihovu kakvoću, a ponekad može i potpuno izostati njihovo formiranje. Najpovoljnija temperatura za vrijeme intenzivnog rasta lisne mase i oblikovanja glavica je od 15 do 18 °C, opskrbljenost tla vodom 70 do 80 % poljskog kapaciteta za vodu, a relativna vlaga zraka 85 do 90 %.

Plodovito povrće

(rajčica, paprika, patlidžan, krastavac, tikvica) ima visoke zahtjeve prema klimatskim uvjetima, osobito prema toplini. Sve su to kulture koje za normalan rast i razvoj traže puno topline i osvjetljenja, osobito u prvim fazama razvoja. Zbog temperaturnih zahtjeva i duljine vegetacije, proizvode se iz presadnica uzgojenih u grijanim zaštićenim prostorima. Vrlo su osjetljive na niske temperature i većina ih ugiba kod niskih pozitivnih temperatura. Optimalne temperature za rast su uglavnom između 22 i 30 °C, dok se rast zaustavlja pri temperaturama ispod 15 °C. Nedostatak vlage u tlu i niska relativna vlaga zraka mogu utjecati na opadanje tek oplođenih cvjetova, pa je tijekom njihova uzgoja potrebno osigurati navodnjavanje.

Lukovičasto povrće

Za luk, češnjak i poriluk povoljna su umjereno vlažna područja, sa svježim proljetnim dijelom vegetacijskog razdoblja, te toplim i suhim razdobljem za vrijeme tehnološkog dozrijevanja i vađenja lukovica. Dobro ukorijenjene mlade biljke mogu bez oštećenja podnijeti temperature i do -25 °C. Obrnuto, visoke temperature tijekom vegetacije utječu na jače oblikovanje nadzemne lisne mase, a lukovice ostaju nerazvijene. S tog razloga proljetnu sadnju valja obaviti što prije, čim to dopuste vremenske prilike. Najveće zahtjeve prema vlazi imaju u početnim fazama razvoja, nakon sadnje/sjetve te u razdoblju intenzivnog porasta nadzemne lisne mase. Ako u razdoblju intenzivnog porasta prevladava suša potrebno je obaviti navodnjavanje.

Mahunarke

Grahu, grašku i bobu najviše odgovaraju područja s umjereno vlažnim, svježim proljećem i početkom ljeta. Visoke temperature s izraženim sušnim razdobljem u vrijeme neposredno nakon cvatnje uzrokuju opadanje cvjetova, slabu razvijenost mahuna i zrna u njima. Grah mahunar ima veće zahtjeve prema toplini, jer sjeme počne klijati pri 8 do 10 °C, a mlade biljčice su osjetljive na kasne proljetne mrazeve, pa se sjetva obavlja znatno kasnije. Visoke temperature praćene nedostatkom vlage u tlu u razdoblju cvatnje i oblikovanja mahuna nepovoljno utječu na prirod i kvalitetu mahuna. Mahunarke imaju najveće potrebe za vlagom od cvatnje do tehnološke zriobe, pa se pomanjkanje vlage u to vrijeme i najjače negativno održava na kvalitetu i količinu prinosa.

Rokovi uzgoja u zaštićenim prostorima

Ovisno o tipu i opremljenosti, funkcije zaštićenih prostora su privremena zaštita od mraza, proizvodnja presadnica te proizvodnja povrća od sjetve ili sadnje do berbe. U kućnim vrtovima se najčešće sreću niski i visoki tuneli, dok proizvođači povrća za tržište uglavnom koriste negrijane i grijane plastenike. Klimatski uvjeti, posebice svjetlost i temperatura, uvjetuju izbor vrste i vrijeme uzgoja. Povrće s manjim potrebama za svjetlošću i toplinom uzgaja se u jesenskozimskom razdoblju, kada je najveći broj oblačnih dana, a vrste s većim potrebama uzgajaju se u proljetnom i ljetno-jesenskom razdoblju. Niski tuneli se najčešće koriste za proizvodnju presadnica golog korijena i kao zaštita od kasnih proljetnih mrazeva kultura posađenih na otvorenome. U visokim tunelima mogu se uzgajati sve kulture koje se uzgajaju na otvorenome i nema bitnih razlika u tehnologiji uzgoja. Kulture uzgajane u tunelu zaštićene su od nepovoljnih klimatskih prilika u početnoj fazi rasta, zbog čega se skraćuje vrijeme od sjetve ili sadnje do berbe. Osim toga, kulture koje ne zahtijevaju puno topline prezimljavaju u tunelu, a beru se prije sadnje glavnih kultura u proljeće. Sjetva i sadnja u plastenike bez grijanja ili s interventnim dogrijavanjem moguća je početkom ožujka (za manje osjetljive vrste) i početkom travnja (za toploljubive vrste). U jesen se takvi objekti mogu koristiti do kraja studenoga, odnosno u njima je moguće uzgajati ozime kulture. Grijani zaštićeni prostori koriste se za zimsko-proljetnu proizvodnju toploljubivih vrsta i za proizvodnju presadnica koje se sade u negrijani zaštićeni prostor ili na otvoreno. Orijentacijski planovi korištenja negrijanih i grijanih zaštićenih prostora prikazani su u tablicama 2 i 3. Zbog povoljnijih klimatskih uvjeta u mediteranskom području, korištenje negrijanih zaštićenih prostora se produžuje za 15 do 30 dana u jesen, odnosno, počinje isto toliko ranije u proljeće, u odnosu na podatke u tablicama.

""

Gnojidba povrća

""Uzgoj povrća smatra se visokoprofiltabilnom proizvodnjom što znači da je dohodak u konačnici veći nego kod nekih drugih tipova poljoprivredne proizvodnje. Ali to ne znači da se povrće može samo sijati i saditi i očekivati velika zarada bez znatnih ulaganja. Svaki ozbiljni proizvođač povrća to već jako dobro zna. Jedino ako se puno ulaže, može se i očekivati velika dobit. Jedna od bitnijih stavki u svakoj poljoprivrednoj, pa tako i u povrćarskoj proizvodnji je svakako ishrana bilja. Za optimalnu ishranu pojedinih kultura ciljanom gnojidbom nije dovoljno samo poznavanje potreba biljaka i iznošenja hraniva. Potrebno je, pored navedenog, dobro poznavati i svojstva tla, te sve čimbenike koji utječu na usvajanje hraniva. Povrće može usvajati velike količine hranivih tvari, ako ih u tlu ima u dovoljnim količinama. Racionalnom gnojidbom povećava se prinos, ali prevelike razine nekih hranivih tvari mogu čak i smanjiti prinos i/ili kakvoću nekih usjeva. Dinamika nekog hraniva ovisna je o rezervnim frakcijama, kapacitetu tla za vodu, pH tla, vremenskim prilikama (oborine, temperature), o prethodno obavljenim agrotehničkim mjerama, u prvom redu o gnojidbi pretkulutre (organskim ili mineralnim gnojivima). Zbog navedenog ni koeficijent iskorištenja pojedinog hraniva nije jednak u svim tlima. U oraničnom sloju dobro prozračnog i uređenog tla koeficijent iskorištenja za dušik iznosi 60 %, za fosfor 30 %, a za kalij 50 %. Obično nije potrebno primijeniti one količine gnojiva koje se mogu pronaći u literaturi. Dakle, gnojidba povrća bazira se najčešće na kombiniranju dva čimbenika: kategorija opskrbljenosti tla, te potrebi kultura za planirani prinos, zbog odnošenja hraniva.

Analiza tla

Manja gnojidba od potreba kultura primijenjuje se kada su velike zalihe hraniva u tlu, kada su mali gubici ispiranjem, te kada se korijenov sustav nalazi duboko, pa biljka može crpiti hraniva i iz dubljih slojeva. Pored toga manja gnojidba moguća je i kad u zimskom razdoblju godine padne manje oborina, pa je i ispiranje hraniva bilo manje, ili kada su povoljne temperature za mineralizaciju, a time je i bolje oslobađanje hraniva. Također se može manje gnojiti nakon kultura koje su manjih zahtjeva za hranivima, pa je ostao dio hraniva u tlu, ili nakon zaoravanja ostataka kultura bogatih hranivima (zelena gnojidba). Dodavanjem gnojidbom većih količina hraniva od potreba kultura preporučuje se na vrlo siromašnim tlima, na tlima gdje je moguće ispiranje dijela hraniva, za kulture koje usvajaju puno hraniva, ali ostavljaju u tlu veću količinu organske tvari, te za kulture koje se sade nakon zaoravanja slame, jer dolazi do imobilizacije dušika.

""Stoga, prije same gnojidbe potrebno je analizirati tlo kako bi se utvrdio status hraniva, tj. biljnohranidbeni kapacitet tla. Tek tada se sa sigurnošću mogu odrediti odgovarajuće količine i doze gnojiva. Povrćarska proizvodnja zahtjevnija je od ostalih poljoprivrednih proizvodnji. Za visoke prinose po jedinici površine, te za nekoliko berbi godišnje potrebna su 3 do 10 puta bogatija tla nego za ostale kulture.

Nedostatak biljnih hraniva, pored nedostatka vode i neodgovarajućeg pH tla, najčešći je limitirajući čimbenik u proizvodnji povrća, pa stoga kontroli plodnosti tla pripada osobito važno mjesto. Samo tako je moguć kvalitetan uzgoj povrćarskih kultura, jer će se utvrđene količine hraniva u tlu uskladiti s potrebama biljaka, a dizajn gnojibe prilagoditi datim prilikama.

Na pristupačnost hraniva za biljku uvelike utječu fizikalna svojstva tla (tekstura i struktura), kemijska svojstava tla (pH – kiselost tla i salinitet – opterećenost tla solima), količina organske tvari u tlu (humusa). Cilj pravilne i optimalne ishrane povrća je osigurati biljkama dovoljne količine lakopritupačnih biogenih elemenata (makro i mikroelemenata). U makroelemente ubrajaju se dušik (N), fosfor (P), kalij (K), kalcij (Ca) magnezij (Mg) i sumpor, a u mikroelemente željezo (Fe), mangan (Mn), cink (Zn), bakar (Cu), molibden (Mo) i bor (B). Većina tih hraniva nalazi se u tlu ili u susptratu u kojem raste korijen biljke, a ako ih nedostaje, može ih se osigurati mjerom dodavanja u tlo koju nazivamo gnojidba. Također, dio se hraniva može osigurati i prskanjem izravno na zelene dijelove biljke mjerom koju nazivamo folijarna gnojidba. Površine za proizvodnju povrća trebale bi biti bez depresija, ravne do blago nagnute. Na površinama većeg nagiba moguće su erozije tla nakon jačih prirodnih oborina, pa ih u proizvodnji povrća treba izbjegavati. S obzirom na mehanički sastav, za proizvodnju povrća najbolja su srednje teška tla dobrih vodozračnih odnosa. Laganija tla pogodna su za rane vrste povrća, ali ih je potrebno više navodnjavati. Osim za normalan rast i razvoj nadzemnih dijelova, zrak je izuzetno bitan i za razvoj korijena. Samo pri usklađenim vodozračnim odnosima u tlu korijen će se normalno razvijati i biti u mogućnosti opskrbljivati nadzemni dio biljke vodom i hranivima. Prozračnost oraničnog sloja održava se pravovremenom i kvalitetnom obradom tla, međurednom kultivacijom kod povrtnih kultura koje se uzgajaju širokoredno, te redovitom gnojidbom organskim gnojivima. Obzirom da je povrćarska proizvodnja vrlo raznolika i da se povrćarske vrste mogu svrstati u lisnate, plodovite, korjenaste i gomoljaste, nemoguće je preporučiti jedinstvenu gnojidbu.

Gnojidba korjenastog povrća

Korjenasto povrće uzgaja se radi zadebljalog korijena. Ovo povrće, botanički gledano, pripada skupini dvogodišnjih biljaka, iako ih mi uzgajamo samo jednu godinu. Naime, u prvoj godini stvaraju zadebljali korijen koji mi konzumiramo, a u drugoj godini razvijaju cvjetove i sjemenke za što se uzgajaju samo u sjemenskoj proizvodnji. Ovoj skupini povrća pripadaju mrkva, peršin, pastrnjak, celer, rotkvica, cikla, crni korijen, crna rotkva, repa, crna repa, koraba i hren. Korjenasto povrće zahtijeva lagana strukturna, duboka, dobro gnojena tla sa pH 6,0-7,0. Pri tome treba uvažiti specifične zahtjeve pojedinih vrsta za hranivima i organskom tvari. Dolaze na drugo mjesto u plodoredu zbog osjetljivosti na stajski gnoj i nerazgrađene biljne ostatke koji mogu izazvati grananje i nepravilnost zadebljalog korijena. Za točno određenu preporuku za gnojidbu potrebno je prije sjetve ili sadnje obaviti kemijsku analizu tla. Za svoj rast i razvoj rotkva i koraba traže 100-150 kg/ha dušika (N), 100-120 kg/ha fosfora (P2O5), 150-200 kg/ha kalija (K2O), 150 kg/ ha kalcija (CaO), 30 kg/ha magnezija (MgO), 3 kg/ha bora (B). Prilikom pripreme tla za uzgoj rotkve i korabe preporuča se zaorati 50-60 g/m2 mineralnog gnojiva s malom količinom dušika (NPK 7-20-30, NPK 7-14-21, NPK 5-20-30 ili NPK 5-15-30). Pred samu sadnju treba unijeti u tlo 15 g/m2 uree. Obzirom da rotkvica, kao ni drugo korjenasto povrće ne voli gnojidbu stajskim gnojem, gnoji se mineralnim gnojivima i to sa 60 kg/ha dušika (N), 40 kg/ha fosfora (P2O5), 100 kg/ha kalija (K2O). Prilikom pripreme tla za uzgoj rotkvice preporuča se zaorati 30-35 g/m2 mineralnog gnojiva s malom količinom dušika (NPK 7-20-30, NPK 7-14-21, NPK 5-20-30 ili NPK 5-15-30). Pred samu sadnju treba unijeti u tlo 8-10 g/m2 uree. Mrkva, peršin, celer i pastrnjak za normalan rast i razvoj traže 80- 120 kg/ha dušika (N), 80-100 kg/ha fosfora (P2O5), 200-250 kg/ha kalija (K2O), 150 kg/ha kalcija (CaO), 30 kg/ha magnezija (MgO). Obzirom da njihov korijen ide dublje u tlo, za njihov uzgoj je potrebno rahlo i lagano tlo. Pri osnovnoj obradi tla za uzgoj navedenih vrsta povrća preporuča se zaorati kombinirani mineralni gnoj s niskom koncentracijom dušika u količini od 60-70 g/m2. Za ovu namjenu moguće je korisititi NPK 7-20-30, NPK 7-14- 21, NPK 5-20-30 ili NPK 5-15-30. Obzirom da imaju dulju vegetaciju od roktvi, preporuča se i prihrana u sredini vegetacije s 15 g/m2 KANa ili odgovarajućom količinom nekog drugog dušičnog gnojiva (npr. 8 g/m2 uree). Također, moguće je obaviti i folijarnu prihranu (prihranu putem lista) s 0,5% otopinom uree. Za gnojidbu cikle i hrena moguće je koristiti i stajski gnoj, ali samo ako se zaore u jesen u količini od oko 30 t/ha. Ove kulture zahtijevaju 100-150 kg/ha dušika (N), 80-120 kg/ha fosfora (P2O5), 150-200 kg/ ha kalija (K2O). Stoga, gnojidba se najprije obavlja predsjetveno s NPK gnojivima koji imaju mali postotak zahtijevadušika (80-100 g/m2 NPK 7-20-30, NPK 7-14-21, NPK 5-20-30 ili NPK 5-15-30) uz prihranu KAN-om u količini od 15-20 g/m2.

Korijenasto povrće je osobito osjetljivo na nedostatak bora čiji nedostatak uzrokuje pojavu šupljina u sredini korijena ili pak odumiranje rozete lišća, pa se lišće ne razvija. Kako bi se navedeno izbjeglo, korisno je obavljati i folijarnu prihranu borom, ali i drugim mikroelementima 2-3 puta tijekom vegetacije svakih 10-14 dana, počevši sredinom vegetacije pojedine povrtne vrste.

Danas je na tržištu dostupno jako puno različitih folijarnih gnojiva s pojedinim mikroelementom ili njihovom mješavinom (koktelom), samo je potrebno čitati deklaraciju. Obavezno se trebati držati uputa o pripravljanju škropiva kako ne biste pripremili prekoncentriranu otopinu i njenom primjenom uništili biljke.

Gnojidba lisnatog povrća

Skupini lisnatog povća pripadaju povrtne vrste koje se uzgajaju zbog svoje lisne mase. To su salata, radič, matovilac, špinat i blitva. U ovu ćemo skupinu ubrojiti i kupusnjače (kupus, kineski kupus, kelj, kelj pupčar, raštiku i lisnati kelj) iako se sve vrste ne koriste za uzgoj i konzumaciju lisne mase poput korabice, cvjetače i brokule. Tlo za uzgoj salate i radiča potrebno u primarnoj pripremi pognojiti sa 70 g/m2 NPK 7-14-21 (ili nekim drugim gnojivom slične formulacije). Preporuča se prihranu obaviti u dva navrata (10 dana nakon presađivanja i 15 dana prije berbe) s po 10 g/m2 KAN-a. Kod gnojidbe špinata prednost se daje kloridnim formulacijama gnojiva jer se smanjuje nakupljanje štetnih nitrata u lišću. U predsjetvenoj pripremi tla preporuča se unijeti 70 g/m2 NPK 5-15-30 i 15 g/m2 uree i obaviti 1 prihranu tijekom vegetacije s 15 g/m2 KAN-a. Kod uzgoja matovilca nije potrebna prihrana, nego samo predsjetvena gnojidba s 30 g/m2 NPK 5-15-30 i 10 g/m2 uree.

Kupusnjačama najviše odgovaraju tla koja su dobro prozračna, ali i dobro opskrbljena vodom. Preferiraju tla bogata humusom (organskom tvari), te blago kisele do neutralne reakcije tla (pH 6-7). Ove kulture dobro usvajaju i hraniva iz organskih gnojiva, te je na površinama gdje se planira uzgoj kupusnjača potrebno u jesen na dubinu oranja unijeti 20- 40 t/ha stajskog gnoja.

Kupus, kelj i kineski kupus razvijaju velike glavice koje zahtijevaju veliku količinu hraniva. Stoga je prije sadnje potrebno zaorati 60-80 g/m2 NPK 7-20-30 ili 100-120 g/m2 NPK(SO3) 7-14-21(24). Prihranu je potrebno provoditi 1-3 puta tijekom vegetacije (ovisno o duljini vegetacije, tj. sorti) s po 10 g/m2 KAN-a.

Cvjetača i brokula (koje se uzgajaju zbog cvatova) ne smiju se saditi na istu površinu najmanje tri godine, a posebice se to odnosi na kisela tla. U gnojidbi zahtijevaju dosta dušika i kalija radi bolje kvalitete cvata, jer uslijed nedostatka istih dolazi do slabijeg vegetativnog rasta, a cvijet je malen i rahli. Pri primarnoj obradi tla za uzgoj cjvetače i brokule potrebno je unijeti u tlo 70-80 g/m2 NPK 7-20-30, a prije same sadnje još 10 g/m2 uree. Tijekom vegetacije obavlja se prihrana 2-3 puta s po 10 g/m2 KAN-a

Korabica se uzgaja radi zadebljale stabljike, a kod raštike se koriste listovi i postrani izboji. Ove kulture dobro iskorištavaju hraniva koja su preostala u tlu i od svih kupusnjača imaju najmanje zahtjeva za tlo i obradu. Prilikom oranja za uzgoj korabice i raštike preporuča se unijeti u tlo 60-80 g/m2 NPK 7-20-30. Prihranu je potrebno obaviti 1-3 puta tijekom vegetacije (što ovisi o vrsti, sorti i duljini uzgoja) s po 10 g/m2 KAN-a. Također, tijekom vegetacije preporuča se i folijarna prihrana kupusnjača. Cvjetača i brokula posebno su osjetljive na nedostatak bora, pa se javljaju simptomi smeđenja cvata i šupljikavosti stabljike. Stoga se preporuča preventivna folijarna prihrana borom, ali i drugim mikroelementima, i to ne samo cvjetače i brokule nego i ostalih kupusnjača kako biste dobili dobro ishranjeno povrće puno minerala koji su korisni i za metabolizam ljudi.

Gnojidba plodovitog povrća

Kod plodovitog povrća konzumiraju se plodovi koji su nastali razvojem iz cvjetova. Glavna značajka plodovitog povrća je ta da su dijelovi koji se koriste u prehrani plodovi nastali iz cvijeta. U Hrvatskoj se kao predstavnici ove skupine najviše uzgajaju krastavci, rajčica, paprika, patlidžan, dinja, lubenica i tikva (buča), te mahunarke. Plodovito povrće odlikuje se visokim sadržajem vode, malom hranjivom vrijednošću, te bogatstvom minerala i vitamina. Paprika, rajčica i patlidžan proizvode se iz presadnica, a krastavci, dinje, lubenice i tikve najčešće se siju izravno, osim za ranu proizvodnju za koju se također koriste presadnice. Još jedna zajednička značajka je da se radi o povrću osjetljivom na povećanu koncentraciju klora, koji je sastavni element nekih NPK gnojiva. Stoga se u njihovoj gnojidbi preporuča korištenje sulfatnih gnojiva. To su kulture koje vrlo dobro reagiraju na gnojidbu organskim gnojivima. Stoga se najčešće u gnojidbi koristi stajski gnoj koji je najbolje u jesen ili rano u proljeće zaorati u količini 5-8 kg/m2. Rajčica, paprika i patlidžan su biljke toplih područja i zato se u našim uvjetima uzgajaju uglavnom iz presadnica. Prilikom osnovne obrade tla (dubokog oranja) potrebno je zaorati 500 kg /ha NPK 5-20-30, zatim pred sadnju unijeti u tlo 250 kg/ha NPK 5-20-30 i 200 kg kg/ha uree. Također za dobar rast i razvoj potrebno je 1-2 puta prihraniti sa 100-150 kg/ha KAN-a. Da bi se biljkama osigurali i drugi biogeni elementi potrebno je primjenjivati i folijarno gnojivo, prvenstveno s mikroelementima. Razmaci prskanja su također svakih 10 do 14 dana počevši od stadija kada biljke imaju razvijeno 4-5 mladih listova koji su dovoljno razvijeni da bi mogli usvojiti hraniva. U slučaju većeg nedostatka dušika mogu se prskati i 0,5-0,7% otopinom uree 2-3 puta u vegetaciji. Manja koncentracija koristi se u početnom razvoju biljke, dok se viša koncenracija može primijeniti samo kad je list potpuno formiran. Krastavci su porijekom iz tropskih područja, ali se uzgajaju iz presadnica samo ako su za ranu proizvodnju. Siju se kad prestane opasnost od mraza. Osim dobre gnojidbe stajskim gnojem, u tlo je pri pripremi tla za sjetvu potebno dodati 400 kg/ha NPK 5-20-30 i 200 kg/ha uree. Mogu se prskati i s 0,5 % otopinom uree kada su listovi još mladi, ali razvijeni.

Rajčicu i papriku tijekom vegetacije, a nakon formiranja plodova treba folijarno prihranjivati kalcijem zbog velike osjetljivosti na nedostatak kalcija koji se manifestira u obliku posmeđenja i suhe truleži vrha ploda. Prska se svakih 10 do 14 dana, tj. 3-5 puta u vegetaciji od dana kad se formira prvi plod na biljci.

Također, poželjno je tijekom vegetacije prihranjivati i mikroelementima 2-3 puta, svakih 10-14 dana. Dinja, lubenica i tikva (buča) pripadaju porodici tikvenjača i traže puno topline, te lagano i dobro gnojeno tlo, koje je u jesen duboko obrađeno. U plodoredu se preporuča iza mahunarki, na isto mjesto se smije sijati tri godine jer jako iscrpljuje tlo. Nastavno na to i sama gnojidba je obilnija. Siju se u humke ili jarke (ukoliko se ne uzgajaju iz presadnica) koji su ispunjeni zrelim stajskim gnojem ili kompostom. Mineralno gnojivo pretežno se dodaje samo u predsjetvenoj obradi tla u količini od 2000 kg/ha NPK 7-14-21, a za dinje i lubenice potrebno je dodati još i 200 kg/ha uree. Mahunasto povrće odlikuje se visokom prehrambenom vrijednošću, posebno sadržajem bjelančevina (proteina). Mahunarke su biljke koje karakterizira sposobnost vezanja atmosferskog dušika pomoću kvržičnih bakterija koje se nalaze na korijenu u obliku kuglastih zadebljanja. Jedan dio tako vezanog dušika koriste biljke za svoj rast, a drugi dio ostaje u tlu za idući usjev tako da se mahunarke smatraju izuzetno vrijednim predusjevima. Isključivo se gnoje mineralnim gnojivima, jer su osjetljive na organsku gnojidbu. Doduše, primjena organskog gnojiva za gnojidbu mahunarki dozvoljena je samo na tlima koja su siromašna humusom. Gnojidba mineralnim gnojivima obavlja se isključivo prije sjetve. Prihrana se ne obavlja, jer bi se dodatkom dušika u vegetaciji povećala bujnost, a smanjio cvat i plod, a i dio dušika biljka si osigura sama radom kvržičnih bakterija. Najznačajniji predstavnici mahunastog povrća koje se kod nas uzgaja su grašak, grah mahunar i grah zrnaš. Prilikom sekundarne obrade tla (tanjuranje i sl.) za uzgoj mahunarki potrebno je primijeniti 500 kg/ ha NPK 7-20-30 500, a zatim predsjetveno još 300 kg/ha NPK 15- 15-15 ili je moguće prije tanjuranja rasporediti po tlu 700 kg/ha NPK 7-14-21, te predsjetveno još 100 kg/ ha uree. Od mahunastog povrća, kod nas se još uzgaja i bob koji, za razliku od ostalih mahunarki, podnosi gnojidbu stajskim gnojem. Bob najbolje uspijeva na težim tlima bogatim vapnom. Preporuča se pognojiti s 10-20 t/ha stajskog gnoja u jesen prilikom dubokog oranja tla, a predsjetveno je potrebno dodati u tlo 1000 kg/ha NPK 7-14-21 i 100 kg/ha uree.

Gnojidba gomoljastog povrća

Gomoljasto povrće naziva se tako, jer razvija zadebljalu podzemnu stabljiku koja se naziva gomolj. Gomolj je dio biljke koji se konzumira i zbog kojeg se te povrtne vrste uzgajaju. Kod nas je krumpir najrasprostranjenije i najpoznatije gomoljasto povrće. Zadnjih godina je i batat postao tražen, ali tu je još i čičoka (Helianthus tuberosus). Krumpir najbolje uspijeva na rahlim i prozračnim tlima, umjerene vlažnosti. Stajskim gnojem gnoji se prilikom osnovne obrade tla (dubokog oranja), po mogućnosti u jesen kada se unosi i najveći dio mineralnog gnojiva. Preostali dio mineralnih gnojiva unosi se plićom obradom u pripremi tla za sadnju, a tada se može primijeniti širom po cijeloj površini ili u brazde, samo treba voditi računa da mineralno gnojivo ne dođe direktno u dodir s gomoljima. Prilikom oranja, preporuča se gnojidba s 20-30 kg/ha zrelog stajskog gnoja u kombinaciji s 400 kg/ha NPK 7-20- 30. Pred sadnju gnoji se s 350 kg/ha NPK 15-15-15, a pred ogrtanje se dodaje još 100 kg/ha KAN-a. Gnojidba batata ista je kao kod krumpira. Za dobar rast i razvoj čičoke preporuča se gnojidba sa 300 kg/ha NPK 15-15-15 u osnovnoj obradi tla, a u prihrani je potrebno dodati još 180 kg/ha KAN-a. Prevelika količina dušika može previše pospješiti razvoj nadzemnog dijela, pa ne treba pretjerivati s dušikom.

Trendovi u gnojidbi povrća

""Osim mineralnih gnojiva, u povrćarstvu se koriste i organska gnojiva. Neke vrste povrća (kupus, paprika) pozitivno reagiraju na gnojidbu organskim gnojivima. Stajski gnoj se unosi dubokom obradom u osnovnoj gnojidbi tla u jesen ili rano proljeće. Prilikom takve gnojidbe potrebno je primijenjivati tropoljni plodored. To je izmjena tri skupine povrća na istoj površini prema zahtjevima za stajskim gnojem. U prvu skupinu pripadaju vrste koje se uzgajaju odmah po unošenju stajskog gnoja u tlo: rajčica, paprika, patlidžan, kupus, kelj, cvjetača, lubenica, dinja, krastavac, tikva, krumpir, poriluk i celer. U drugoj skupini su vrste povrća koje se uzgajaju druge godine nakon unošenja stajskog gnoja: mrkva, peršin, pastrnjak, luk, češnjak, salata i špinat. Trećoj skupini pripadaju vrste koje se uzgajaju tri godine nakon primjene stajskog gnoja: grah, grašak, mahuna i bob. Na tržištu se može pronaći stajski dehidrirani peletirani stajski gnoj. Njegova prednost je u tome što sadrži znatno manje vode, pa se ne mora primijeniti velika količina takvog gnoja da bi učinak bio isti. Obzirom da je pakiran, na ambalaži se nalazi i točan sastav, pa se može i ciljano primijeniti. Također se mogu pronaći i organo-mineralna gnojiva. To su organska gnojiva pomiješana s mineralnim gnojivima. Njihova je pak prednost što se istovremeno mogu primijeniti i organsko i mineralno gnojivo. Organsko gnojivo poboljšava fikikalno-kemijska svojstva tla, a mineralna gnojiva sadrže znatno veću količinu osnovnih makrohraniva (dušika, fosfora i kalija).

Sporootpuštajuća gnojiva

Na našem tržištu su sve prisutnija sporootpuštajuća gnojiva koja mogu biti pojedinačna (sadrže samo jedno hranivo) ili kompleksna (sadrže više od jednog hraniva). Ovakva gnojiva osiguravaju gnojidbu za potpun i uravnotežen rast i razvoj biljaka. Biološka dostupnost hraniva je usklađena s aktivnošću korijena. Ne uzrokuju ožegotine niti fitotoksičnost lišća, ne ometaju fotosintezu pa ne ugrožavaju prinos biljaka, a niti ne utječu na vizualni izgled usjeva ili nasada. Omogućavaju maksimalno dugu vegetaciju i akumulaciju suhe tvari, te sprečavaju omekšavanje tkiva i smanjuju štete od gljivičnih bolesti ili insekata. Osiguravaju maksimalno usvajanje hraniva, a time i učinkovitost ishrane povrća. Smanjuju troškove gnojidbe kroz količine koje se moraju transportirati i primijeniti, a ujedno se mogu i miješati sa sredstvima za zaštitu bilja. Obzirom da se na taj način može primijeniti i dušik, gnojiva su izuzetno praktična pri gnojidbi povrća koje je sklono akumuliranju nitrata (lisnato povrće), ali i na tlima koja su sklona ispiranju nitrata. Sporootpuštajuća gnojiva zahtijevaju za oko 20 % manji skladišni prostor u odnosu na klasična granulirana gnojiva. Više informacija o ovakvim, ali i drugim gnojivima, te o gnojidbi možete pronaći na web portalu: www.gnojidba.info.

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakFendt 1050 Vario – traktor godine
Sljedeći članakNewsletter 21/2015
izv. prof. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.