Za uspješnu proizvodnju povrća izuzetno je značajno poznavati osobine tla na kojem se planira uzgoj povrća. Povrćarska proizvodnja zahtjevnija je od ostalih poljoprivrednih proizvodnji. Za visoke prinose po jedinici površine, te za nekoliko berbi godišnje potrebna su 3-10 puta bogatija tla nego za ostale kulture. Kvalitetno vrtno tlo mora biti propusno za suvišnu vlagu a istovremeno sposobno zadržati onu količinu vlage koja je dostatna biljkama. Struktura tla mora biti dovoljno rastresita kako bi osigurala korijenovom sustavu dovoljnu količinu zraka za disanje.
Najpovoljnije tlo za uzgoj
Za povrćarsku je proizvodnju potrebno izabrati najkvalitetnija tla s obzirom na mehanički, kemijski i biološki sastav. To imaju samo ‘vrtna tla’. Budući da je, nažalost, takvih poljoprivrednih površina malo, treba ih prilagoditi i/ili stvoriti. To se najčešće može postići gnojidbom organskim i mineralnim gnojivima, uz naravno odgovarajuće ostale agrotehničke mjere. Najpovoljnija tla za uzgoj povrća su ilovasta tla, upravo iz razloga što imaju najbolji omjer makro i mikropora.
Ako je tlo na kojem se namjerava osnovati povrtnjak teško glinasto, potrebno je popraviti njegovu strukturu dodavanjem pijeska i organskog gnojiva koje treba obradom unijeti u tlo. Na manjim površinama najjednostavnija je obrada tla motokultivatorima. Mjera koju je svakako korisno provesti je provjera kiselosti tla. Ako je tlo prekiselo (ili isto tako prelužnato) biljkama će biti onemogućeno preuzimanje hranjivih tvari iz tla. Na tržištu postoje pH metri kojima se lako utvrđuje kiselost tla. Idealna pH vrijednost za većinu povrtnih kultura iznosi 6,5.
Za uspješan rast i razvoj svih biljaka, pa tako i povrća, potrebna je osim najbitnijih elemenata za odvijanje fotosinteze – kisika, ugljik dioksida i vode, dovoljna količina lakodostupnih hraniva u cijelom razdoblju vegetacije.
Tlo je vrlo kompleksan dinamični sustav u kojem mnogo čimbenika djeluje na biljku. No i sama biljka djeluje na te čimbenike. Na pristupačnost hraniva za biljku uvelike utječu fizikalna svojstva tla (tekstura i struktura), kemijska svojstava tla (pH – kiselost tla i salinitet – opterećeopterećenost tla solima), količina organske tvari u tlu (humusa).
Ograničenje u proizvodnji
Nedostatak biljnih hraniva, pored nedostatka vode i neodgovarajućeg pH tla, najčešći je limitirajući čimbenik u proizvodnji povrća. Stoga kontroli plodnosti tla pripada osobito važno mjesto. Samo tako je moguć kvalitetan uzgoj povrćarskih kultura. Zato jer će se utvrđene količine hraniva u tlu uskladiti s potrebama biljaka, a plan gnojidbe prilagoditi datim prilikama. U makroelemente ubrajaju se dušik(N), fosfor(P), kalij(K), kalcij(Ca) magnezij(Mg) i sumpor. Dok u mikroelemente željezo(Fe), mangan(Mn), cink(Zn), bakar(Cu), molibden(Mo) i bor(B). Većina tih hraniva nalazi se u tlu ili u susptratu u kojem raste korijen biljke. Ako ih nedostaje, može ih se osigurati dodavanjem u tlo gnojidbom. Također, dio se hraniva može osigurati i prskanjem izravno na zelene dijelove biljke mjerom koju nazivamo folijarna gnojidba.
Površine za proizvodnju povrća trebale bi biti bez depresija, ravne do blago nagnute. Na površinama većeg nagiba moguće su erozije tla nakon jačih prirodnih oborina, pa ih u proizvodnji povrća treba izbjegavati.
S obzirom na mehanički sastav, za proizvodnju povrća najbolja su srednje teška tla dobrih vodozračnih odnosa. Laganija tla pogodna su za rane vrste povrća, ali ih je potrebno više natapati. Osim za normalan rast i razvoj nadzemnih dijelova, zrak je izuzetno bitan i za razvoj korijena. Samo pri usklađenim vodozračnim odnosima u tlu korijen će se normalno razvijati i biti u mogućnosti opskrbljivati nadzemni dio biljke vodom i hranivima. Prozračnost oraničnog sloja održava se pravovremenom i kvalitetnom obradom tla. Također, međurednom kultivacijom kod povrtnih kultura koje se uzgajaju širokoredno, te redovitom gnojidbom organskim gnojivima.
Svakako se preporuča prije ozbiljnije poljoprivredne proizvodnje (ne samo povrćarske) obaviti kemijsku analizu tla kako bi se preporučila gnojidba koja je odgovara željenoj biljnoj vrsti u odnosu na tlo ili supstrat na kojem će se uzgajati. Obzirom da je povrćarska proizvodnja vrlo raznolika i da se povrćarske kulture mogu svrstati u lisnate, plodovite, korijenaste i gomoljaste, nemoguće je preporučiti jedinstvenu gnojidbu. Stoga, u sljedećim brojevima predložit ćemo gnojidbu pojedinih skupina i povrćarskih vrsta.
Također, potrebno je upozoriti da postizanje što viših prinosa korištenjem prevelikih doza gnojiva nerijetko uzrokuje akumulaciju štetnih tvari u biljci, opasnih za zdravlje ljudi, najčešće nitrata i teških metala. Može nastati i višak amonijaka, klora ili bilo kojeg drugog elementa u tlu, koji u suvišku djeluju štetno na biljku, ali i na primanje drugih hraniva, što se naziva antagonizam iona. Poseban je problem, dakako, ispiranje viška vodotopivih hraniva, posebice nitrata, koji mogu uzrokovati onečišćenje tla i voda. Dakle, kod gnojidbe ne vrijedi stara narodna poslovica: “Od viška glava ne boli!”.
