U Hrvatskoj postoji velika mogućnost povećanja proizvodnih površina pod cvjetačom, koja ima veliku funkcionalnu važnost u prehrani, ali je i dohodovna kultura, stoga bi se trebala češće naći na našim poljima i biti poticaj povrćarima za povećanje prihoda. Cvjetača je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice krstašica, a potječe s Mediterana i Bliskog istoka, odakle se proširila po cijelom svijetu. Korijenov sustav je slabo razvijen, lišće je jajasto, dugo s debelom lisnom drškom, a položaj se razlikuje prema sorti. Ima visoku hranjivu vrijednost, sadrži 11-13 % suhe tvari, 2,5-3 % bjelančevina i od 0,8-1 % mineralnih tvari. Uzgaja se od ranog proljeća do kasne jeseni iz presadnica.
Agroekološki uvjeti uzgoja cvjetače
Dobro uspijeva u uvjetima umjerene temperature od 13-20 oC i dovoljne vlage u tlu i zraku. Kod visokih temperatura zraka iznad 28 oC, glavice ostaju sitne, rastresite, neugledne i kao takve gube tržišnu vrijednost. Cvjetača ima velike zahtjeve za vodom, pa se idealnim uzgojem smatra onaj kad je primijenjen sustav navodnjavanja kap po kap, jer sustav navodnjavanja putem orošavanja ostavlja glavice vlažnima, te su one podložne napadu uzročnika bolesti. Za svoj rast i razvoj zahtijeva tla slabo kisele reakcije pH od 6,0-6,5. Tlo treba biti rahlo i bogato humusom. Cvjetača i ostale kulture iz porodice kupusnjača ne smiju se uzgajati na istoj površini najmanje 3 godine, osobito na tlima kiselije reakcije. Zahtijeva primjenu plodoreda kako bi se smanjila pojavnost bolesti, osobito kupusne kile koja je vrlo opasna za nasade kupusa.
Za ranu proljetnu sadnju osnovna obrada tla uz startnu gnojidbu s povećanom količinom fosfora i kalija obavlja se u jesen. Dobro je već i u jesen pripremiti uzdignute gredice da se u proljeće tlo što prije osuši i ugrije.
Prije sadnje tlo se tretira herbicidima za tu namjenu. Može se primijeniti i malč od biorazgradive prozirne folije koji pospješuje zagrijavanje tla, a ako se primjenjuje crna PE folija izbjegava se upotreba herbicida. Kad se sadi u kasno proljeće ili ljeto, cvjetača obično dolazi kao drugi usjev, pa nakon skidanja predkulture treba ukloniti biljne ostatke, te tlo površinski obraditi da se dobije zrnasti sloj tla pogodan za sadnju, te uspješno ukorijenjavanje presadnica.
Prije sadnje važno je navlažiti tlo na dubinu od 30 cm na 70-80 % poljskog kapaciteta tla za vodu. Ako je u jesenskom razdoblju uneseno u tlo 20-30 t/ha zrelog stajskog gnoja, u proljetnom razdoblju dodaje se od 400 do 600 kg/ha NPK mineralnog gnojiva, lakotopljivog i brzo pristupačnog biljci. Za svakih 1000 kg cvjetnih glava treba staviti na raspolaganje 40 kg dušika, 16 kg fosfora i 50 kg kalija. Osnovnom obradom u tlo se zaorava 40-50 t/ha stajskog gnoja + NPK 7-20-30 ili NPK 8-26-26 u količini 10-15 dkg/ m2.
Sjetva i sadnja
Raniji manje bujni kultivari tipa Erfurtski, obično se sade na razmak 50 x 50 cm, odnosno da se postigne sklop od 4 biljke/ m2 . Bujniji kultivari se sade na razmak između redova 60 – 80cm, a unutar redova 40 – 70 cm, a „mini cvjetača“ promjera glavica 5 – 8 cm sadi se u sklopu od 20 – 40 biljaka/m2. Vrijeme sadnje ovisi o tipu kultivara koji se namjerava uzgajati a mogući rokovi sadnje navedeni su u tablici.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se uzgaja u proljetnom razdoblju u plastenicima, a tijekom travnja kada su vanjske temperature iznad 20 oC i kada su dani sunčani, potrebno je sjeniti plastičnu foliju bojanjem ili krečenjem da se smanji intenzitet svjetlosti i temperature unutar plastenika. Cvjetača se prihranjuje 1-3 puta u vegetaciji s KAN-om u količini od 100 kg/ha.
Berba
Prinosi cvjetače za ranu proljetnu potrošnju mogu biti od 25-30 t/ha, a prinosi jesenskih sorti kreću se od 20-25 t/ ha. Berba cvjetače obavlja se ručno, a na velikim površinama mehanizirano, te se na taj način ubrzava pakiranje. Bere se za vrijeme suhog i sunčanog vremena odsjecanjem cvatova s lišćem koje ih obavija, a zatim se listovi skrate toliko da samo s bočnih strana zaštićuju cvatove. Na većim površinama skupina radnika reže „glavice“, te ih odlaže na prijenosnu traku kojom se cvjetača transportira do druge grupe radnika gdje se dodatno orezuje lišće, sortiraju „glavice“ prema promjeru, te pakiraju u odgovarajuću ambalažu.
Nakon berbe pobrani se cvatovi moraju zaštititi od sunčevog svjetla da ne bi došlo do promjene njihove boje. Kod zakašnjele berbe može doći do izduživanja cvjetnih grana cvatova, isti bivaju rastresiti i gube boju. Cvjetača se nakon berbe može čuvati u skladištu na temperaturi od 0 °C, uz relativnu vlagu zraka 95-99 %. Na taj način se može čuvati do mjesec dana. Cvjetača se bere kad je promjer cvata veći od 10 cm, a budući da se cvatovi ne razvijaju ujednačeno, berba je selektivna.
S obzirom na zahtjeve tržišta ubrane „glavice“ cvjetače obrađuje se na sljedeće načine:
• ostavlja se zdravo lišće koje u potpunosti prekriva „glavicu“
• listovi se orežu najviše 3 cm iznad površine „glavice“ a stabljika ispod zadnjeg lista koji ju štiti
• ostavlja se samo do 5 listova svijetlozelene boje koji prilježu uz „glavicu“
• „glavica“ se ostavlja bez lišće, a omata se termorezistentnom PE folijom
Prinos cvjetače kreće se od 10 – 40 t/ ha što je ovisno kultivaru, načinu uzgoja te veličini „glavice“ u vrijeme berbe.
Kultivari -domaća cvjetača
Zbog sve veće potrošnje, te potrebe za intezivnijim uzgojem, na tržištu je prisutan velik broj kultivara. Poželjna kvalitativna svojstva koja se traže od potrošača, a na koja se cvjetača selekcionira jesu:
1. Čvrst i bijeli cvat, fine površinske strukture, srednja veličina glavice (do 1 kg).
2. Kultivari za preradu se selekcioniraju na veće „glave“, kojima se cvatovi lako odvajaju od grana.
3. Otpornost na bolesti i štetnikete fiziološke poremećaje kao što su rižavost, prorastanje brakteja, sljepoća i dr.
Većina ih potječe od europskih ekotipova pa se po toj osnovi svrstani u sljedeće tipove:
Erfurtski – rani, slabije bujni kultivari uspravnog lišća. Cvat je slabo prekriven lišćem, pa zbog izloženosti suncu brzo mjenja boju. Cvat je ispočetka čvrst, no brzo postaje rahli.
Alpha – srednjerani, bujniji kultivar s većim brojem listova u rozeti koji su poluuspravnog položaja. Cvat je slabije zaštićen lišćem, ali je čvršći i ima jače izraženu kvrgavost od prethodnog tipa.
Mechelese – srednjerani i srednjekasni kultivari s poluuspravnim listovima. Listovi su tamnozeleni, s malo kovrčavim rubovima. Cvat je duboko u rozeti, vrlo čvrst s jače izraženom kvrgavošću.
Lecerf – prikladan za jesenski uzgoj: tip je bujni s tamnozelenim listovima s izrazito valovitim rubom. Cvat je spljošten, kvrgav i brzo postaje rahli.
Jesenski orijaš – biljni tip s uspravnim rastom listova koji dobro zaštićuju cvat. Talijanski orijaš – zimski i ozimi tip, dugih, uspravnih i glatkih listova koji dobro zaštičuju cvat.
Roscoff – bujni tip, plavozelenog lišća s jako izraženom nervaturom. Zimski i ozimi tip.
Romanesco – prema Černe (1998.) to su kultivari polukuglastog svijetlozelenog cvata s izraženim koničnim granama.
Zaštita od bolesti
Ekonomski najznačajnije bolesti na cvjetači moraju se tijekom vegetacije obavezno suzbijati svim raspoloživim mjerama zaštite.
Kupusna kila (lat. Plasmodiophora brassicae ) jedna je od najštetnijih bolesti čiji se simptomi manifestiraju na korijenu.
Ekonomski najznačajnije bolesti na cvjetači su kupusna kila (lat. Plasmodiophora brassicae), plamenjača kupusa (lat. Peronospora parasitica ), (lat. Pythium spp., lat. Rhizoctonia solani, lat. Olpidium brassicae, lat. Alternaria). Fuzarijsko venuće (lat. Fusarium oxysporum – conglutinans), venuće izazvano fitoftorom (lat. Phytophtora megasperma), bijela hrđa (lat. Albugo candida), suha trulež kupusa (lat. Phoma lingam), mumifikacija glave kupusa (lat. Sclerotinia sclerotiorum), pepelnica (lat. Erysiphe cruciferarum), koncentrična pjegavost kupusnjača (lat. Alternaria spp.).
Javljaju se kvrge na glavnom i sekundarnom korijenu, te na taj način umanjuju funkcionalnost korijena. S nefunkcionalnim korijenom biljke ne dobivaju vodu, gube turgor, te se suše. Najpogodnije temperature za razvoj bolesti su 18 – 23°C (razvoj gljive moguć je u rasponu od 9 – 30°C ). Da bi došlo do zaraze, uz optimalnu temperaturu, tlo treba biti zasićeno vodom više od 45% od ukupnog kapaciteta tla za vodu. Pojava ove bolesti učestalija je na kiselijim tlima. Iz tog razloga uz pravilni plodored (na istu površinu preporučuje se izbjegavati uzgoj kultura iz porodice kupusnjača u razdoblju od 5 – 6 godina) i kalcifikacija tla je preventivna mjera koja se primjenjuje u borbi protiv kupusne kile. Na vrijednosti pH od 7,5 onemogućen je razvoj gljive.
Kalcifikacija se ne obavlja od jednom već postupno kroz nekoliko godina, kako bi pravilnom raspodjelom vapnenca ublažilo djelovanje kiselog medija i omogućio pravilan rast i razvoj cvjetače. Kemijska zaštita s obavlja potapanjem presadnica neposredno prije sadnje u 0,1% – tnu otopinu karbendazima, čime se smanjuje zaraza ili pak tretiranje fungicidima na bazi karmendazima, ako se bolest pojavi. Plamenjača kupusa (lat. Peronospora parasitica) se razvija kad su noćne temperature 9 – 16°C, a kad dnevne ne prelaze 24°C, te visoka vlaga zraka. Pri uzgoju presadnica primjenjuju se fungicidi na bazi propioneba ili mankozeba u prvom prskanju, a u drugom prskanju na bazi metalaksila ili benalaksila.
Pred sadnju trebao bi se primijeniti neki kontaktni fungicid na bazi bakra. Ako se poštuje plodored, primjenjuje odgovarajući razmak sadnje (u pregustom sklopu se stvara visoka vlaga zraka), te rasađuju zdrave presadnice u toku vegetacije, kupus nije potrebno tretirati fungicidima protiv ovog uzročnika bolesti.
Polijeganje rasada izaziva više vrsta gljiva kao što su: (lat. Pythium spp., lat. Rhizoctonia solani, lat. Olpidium brassicae, lat. Alternaria brassicae te lat. Phoma lingam). Kao što ime bolesti govori, ove vrste gljiva uzrokuju polijeganje mladih biljčica netom posađenih. Ekonomska isplativost uzgoja cvjetače očituje se u u prikazanim pokazateljima u tablici gdje je vidljivo da ukupni godišnji prihod iznosi 120.000 kn, a sam dohodak 32.524,65 kune. U kalkulaciji je uračunat prinos od 3 vagona po ha, uz veleprodajnu cijenu od 4 kn, dok maloprodajna dostiže i više od 12 kn/kg.
Na temelju pokrića varijabilnih troškova proizvodnje: presadnica, mineralnog gnojiva, sredstva za zaštitu bilja, sustava za navodnjavanje i berbe vidljivo je da se uzgoj cvjetače isplati. Troškovi vlastite mehanizacije uključuju: razbacivanje stajskog gnoja, oranje, raspodjeljivanje mineralnog gnojiva, tanjuranje, sjetvosprema, sadnja presadnica, kultivacija s prihranom, prskanje i prijevoz.
Kilogram cvjetače i do 67 kn! Prema statističkim podacima, povrće je u prva tri mjeseca 2016.g. pojeftinilo šest posto, a proizvođačka cijena cvjetače lani je bila 3,96 kuna. Prema istraživanju Tržišnoga informacijskog sustava u poljoprivredi (TISUP-a) iz svibnja ove godine, kilogram cvjetače na veletržnicama iznosio je 6-8 kuna, na placu 15-20, a u trgovinama 9-34 kune. Povod za znatiželju autora ovog teksta bio je račun iz trgovine. Tek sam kod kuće vidio da sam za dvije glavice karfiola platio 48,98 kuna, 25 kuna za glavicu. Stavio sam to na vagu – 1,9 kilogram, dakle 26 kuna za kilogram. Ne budi lijen, kad sam počupao lišće, dvije gole glavice na vagi su pokazale – 750 grama.
Marija Antoaneta zato bi danas u Hrvatskoj s punim pravom rekla ‘Tko nema za karfiol, neka jede meso’. Naime, moj karfiol iz trgovačkog lanca zaista je zlata vrijedno povrće, skuplje i od mesa. Kila je svinjskog buta bez kosti 40 kuna, a kila cvjetače bez lišća – 67 kuna! Zanimljiva je igra s maržama, pa makar računali samo ‘bruto’ težinu karfiola – ‘s kostima’, odnosno s lišćem. Veletrgovac po kili karfiola zaradi 2-4 kune, preprodavač 7-14 kuna, a poljoprivrednik koji na tržnici prodaje svoj karfiol po kili zaradi 11-16 kuna. Trgovačka je pak razlika od proizvođačke cijene do prodajne cijene do čak 32 kune po kilogramu!
Trgovac – kojeg ne imenujem jer, nažalost, nije iznimka – na ‘mojem’ je karfiolu zaradio 44 kune; 22 kune po kili. Pardon, to bi bila zarada na hrvatskom karfiolu. Ovaj je tako skup valjda zato jer je uvezen iz Italije. Ili sam ja ipak samo običan tupan koji ne gleda cijene i o trgovačkim maržama razmišlja tek kod kuće ili na poslu. A onda je za novčanik prekasno.
Izvor: Lider
