Natapanjem je omogućena i proizvodnja u zatvorenim prostorima (staklenici, plastenici) u kojima inače nije moguća proizvodnja. Zato jer nema priljeva vode od oborina i stoga je svu vodu potrebno dovesti umjetno sustavima za natapanje. Isto tako su i potrebe za vodom u zaštićenim prostorima veće zbog intenzivnog rasta i stvaranja visokih prinosa po jedinici površine. Pri natapanju u zatvorenim prostorima potrebno je uzeti u obzir i povećanu potrošnju vode koja će se koristiti za ispiranje viška soli u zoni rizosfere. Budući da nema dotoka vode oborinama kojima bi se spriječilo nakupljanje viška soli u tlu. To bi dovelo do zaslanjivanja tla, čije su posljedice narušavanje strukture tla, vodni stres, a time i manji prinosi kultura. Ispiranje viška soli iz tla obavlja se natapanjem većom količinom čiste vode nakon berbe i uklanjanja kulture (izvan vegetacijske sezone).
Hidroponski uzgoj- smanjuje se potrošnja vode i hranjiva budući se postiže precizna ishrana bilja. Time se i smanjena potrošnja hranjiva, kao i korištenje nekih pesticida, a time je smanjeno i onečišćenje okoliša.
Hidroponski uzgoj- važnost
Bez natapanja ne bi bilo niti hidroponskog uzgoja, pomoću kojeg se biljke uzgajaju u hranjivoj otopini vode s ili bez upotrebe supstrata. Pri tome supstrati služe kao mehanička potpora, osobito kod uzgoja kultura višeg rasta kao što je npr.rajčica. Supstrati se dijele na organske kao što su na primjer piljevina, kokosova vlakna, treset, na anorganske supstrate – kamena vuna, perlit, vermikulit, silikatni pjesak, ekspandirana glina i sintetske supstrate kao što su polistiren, poliuretan, ureaformaldehidna pjena. Važnost hidroponskog uzgoja proizlazi iz činjenice da se takvim uzgojem omogućava biljna proizvodnja i u uvjetima gdje nije bilo dovoljno obradivog ili plodnog tla ili kontaminiranog tla, kao i da je omogućen uzgoj kultura bez plodoreda. Ovakvim načinom uzgoja biljaka omogućena je i proizvodnja biljaka, osobito povrća, izvan sezone, tj.tijekom cijele godine.
Precizna ishrana
Precizna ishrana postiže se pripremom hranjive otopine pomoću dozatora, miksera ili fertirigatora. Budući da se hranjive tvari nalaze u tri odvojena spremnika. U spremniku A otapaju se različite hranjive soli ovisno o uzgajanoj kulturi i njezinim potrebama za hranjivima. U spremniku B se nalazi otopljeni kalcijev nitrat. Dok je u spremniku C kiselina određene koncentracije koja se koristi za regulaciju PH vrijednosti vode. Dozatori omogućuju miješanje koncentriranih otopina i vode u određenim omjerima. Nakon čega se gotova hranjiva otopina skuplja u četvrtom spremniku odakle se pomoću pumpe i sustava za navodnjavanje dovodi do uzgajanih biljaka. Dodavanje hranjiva ovisi o vrsti uzgajane kulture, kao i o fazi rasta i razvoja kultura.
Međutim, optimalni PH hranjive otopine za povrtne kulture kreće se od 5,5 do 6,5. Naime, kod hidroponskog uzgoja nema bolesti i štetnika koji se šire tlom. Stoga se niti ne koriste pesticidi za njihovo tretiranje. Isto tako ne dolazi do nakupljanja viška soli u tlu, te je na taj način smanjena količina vode potrebna za uklanjanje viška soli iz tla ispiranjem tla s većom količinom vode, kao što je to slučaj kod uzgoja kultura na tlu u plastenicima. Na taj je način općenito smanjeno onečišćenje tla viškom soli u tlu, koji uzrokuju zaslanjivanje tla. No i narušavanje fizikalnih svojstava tla, i tla i podzemnih voda i s pesticidima i s nitratima koji predstavljaju veliki izvor onečišćenja i vode i tla putem poljoprivredne proizvodnje.
Natapanje kapanjem
U ovakvim zaštićenim prostorima, kao i kod hidroponskog uzgoja na supstratima najčešće se koristi sustav za natapanje kapanjem. Kojim se voda dovodi do same biljke i ispušta u zonu rizosfere u obliku kapljica, te stoga kontinuirano vlaži samo područje korijena biljke. Budući da ovakvi sustavi štede energiju i vodu, vlaži se samo dio uz biljku. No ne i cijela površina zaštićenog prostora, pa tako i smanjuju mogućnost razvoja bolesti i štetnika, kao i pogoršavanju fizikalnih i kemijskih svojstava tla.
Najveći nedostatak ovakvog sustava za natapanje je fizikalno začepljenje kapaljki (najčešće pijeskom), kemijskim (posljedica stvaranja netopivih soli na otvoru ili unutrašnjosti kapaljke, kao što je npr.kamenac) i mikrobiološkim čimbenicima (gljivice, bakterije, alge). Stoga je vrlo bitna kvaliteta vode za natapanje. Dok količina vode ovisi o uzgajanoj kulturi, fenofazi rasta i razvoja kulture. No i o mikroklimatskim uvjetima u kojima se uzgaja kultura u zaštićenom prostoru (osvjetljenost, temperatura i relativna vlaga zraka). Optimalan hidroponski sustav koristi oko 90% manje vode nego što se koristi obrađivanjem tla (čak i sustavom kap po kap). Produktivnost je višestruko veća, hranjiva vrijednost povrća je veća. Ne koristi se mineralno gnojivo i štedi se i čuva voda.
Tehnika hranjivog filma
Toj je tehnici svojstveno da aerirana hranjiva otopina kontinuirano teče u tankom filmu (do 1 cm) preko korijena biljke u plitkim kanalima položenim pod nagibom (do 0,5 %) koji omogućuje cirkuliranje otopine slobodnim padom. Nedostaci ove tehnike su rizik od prekida protoka hranjive otopine koji vrlo brzo uzrokuje sušenje korijena. Također stres i odumiranje biljke te prekomjerno zagrijavanje kanala u ljetnom razdoblju zbog kojeg stradaju mlade biljke u početnoj fazi rasta.
Uzgoj metodom aeropona
Aeroponika je metoda uzgoja povrća kod kojeg se korijen biljke nalazi u zraku i povremeno se raspršuje “maglica” u kojoj su potrebne hranjive tvari za biljke. Aeropnski uzgoj povrća najnoviji je rezultat razvoja, usavršavanja i evolucije hidroponike. Ovaj sustav inspiriran je primjerom iz prirode. Primjerice orhidejama u tropskim predjelima koje vise na drveću i izvlače hranjive sastojke iz atmosfere. Mineralna otopina se u aeroponici biljkama daje putem specijalne tehnike raspršivanja – stvaranja mineralne magle i vlage u zraku. Ovo se čini specijalnim strojem koji raspršuje što finije čestice. Bez krupnih kapljica, kao što je u prirodi magla i vlaga. Aeroponski sustavi štede još više vode od hidroponskih. Štede više od 90% vode u usporedbi s hidroponskim, odnosno koriste samo 10% vode od potreba hidroponskog sustava. No, aeroponi imaju i dodatne prednosti.
Biljke koje su uzgojene aeroponskim sustavom ne doživljavaju stres presađivanja (transplant shock). Kao što je to slučaj s hidroponskim, ako se premjeste/ presade u tlo. Aeroponskom metodom se mogu uzgajati sve vrste biljaka, dok hidroponskom samo određene. Aeroponskom metodom se sprječava širenje mogućih bolesti i zaraza. Budući da biljke nisu međusobno povezane i umrežene istom podlogom, kao što je, recimo, u hidroponici voda (isti spremnik ili tok vodene otopine koji hrani korijenje biljki) ili druge podloge koje se koriste. Recimo, mineralna vuna, glinene kuglice, šljunak, ljuske (komine) kokosovog oraha itd. Ako se u aeroponskom sustavu dogodi da je neka biljka zaražena, ona se jednostavno može odstraniti i tako spriječiti širenje zaraze.
Aeroponskom metodom korijenje biljke ima optimalni i potpuno konstantan koristan pristup kisiku i hranjivim sastojcima. Zato jer biljka u svojoj cjelini slobodno visi u zraku. Nema dijelova koji su uronjeni u vodenu otopinu ili u neku od podloga koje se redovito koriste u hidroponici. Osim toga, biljka metodom raspršivanja (stvaranja magle) svojom punom dužinom može usvajati hranjive sastojke. Nedostatak uzgoja u aeroponskim sustavom je visoka cijena investicije i komplicirani elektronički uređaji. Za uzgoj kultura kraće vegetacije, kao što su lisnato povrće i začinsko bilje. Primjerene su hidroponske tehnike uzgoja bilja u zatvorenom sustavu u hranjivoj otopini bez inertnog supstrata.
