Potrebe plodovitog povrća za vodom

Ovisno o vrsti, povrće sadrži od 65 do 97 % vode, što znači da ima velike potrebe za vodom, odnosno, da bez navodnjavanja nema isplative proizvodnje povrća. Ovo ne vrijedi samo za komercijalnu proizvodnju, već i za proizvodnju za vlastite potrebe.

Povrtne vrste imaju intenzivan porast tijekom kratkog vremena, a glavnina korijena se razvija u površinskom sloju dubine 20 do 30 cm, gdje su rezerve vode najčešće nedostatne. U slučaju nedovoljne količine vode u tlu, biljka nije u mogućnosti koristiti hraniva iz tla.

Nedostatak vode

Problemi s nedostatkom vode su posebno izraženi tijekom ljeta, jer nedostatak vode u tlu smanjuje prinos i pogoršava kvalitetu. Nedostatak vode povećavaju manjak zimske vlage u tlu, male količine ili izostanak oborina, visoke temperature i sunčani dani (bez oblaka) kao i vrući vjetrovi. Manjak vode u tlu može se nadomjestiti navodnjavanjem, kojim se u aridnim (sušnim), semiaridnim i semihumidnim regijama, osigurava sva ili veći dio vode od ukupnih potreba biljaka. Čak i u humidnim (vlažnim) regijama navodnjavanjem se korigira loš raspored oborina. Pored količine oborina, presudan značaj na opskrbu povrća vodom ima raspored oborina tijekom vegetacije. Deficit oborina koji je potrebno nadoknaditi navodnjavanjem, ovisno o vrsti i dužini vegetacije te načinu i vremenu proizvodnje iznosi od 150 do 350 mm.

U proizvodnji plodovitog povrća (rajčica, paprika, patlidžan, krastavac, tikvica, dinja, lubenica) najčešće se koriste sustavi za navodnjavanje kapanjem.

Kod navodnjavanja kapanjem voda se dodaje lokalno uz svaku biljku zasebno. Najbolji se rezultati postižu ako se sustav za navodnjavanje kapanjem postavi ispod polietilenskog malča, jer se time smanjuju gubici vode isparavanjem iz tla. Jedna cijev se može postaviti za svaki red uzgajane kulture ili za dva reda, što ovisi o vrsti. Zajedno s navodnjavanjem može se provesti i prihrana vodotopivim gnojivima. U tom slučaju se govori o fertirigaciji.

Kako izračunati i dozirati količinu vode ?

Metode proračuna potreba vode neke kulture temelje se na mjerenju isparavanja s površine tla (evaporacija) i isparavanju s biljke (transpiracija), odnosno, evapotranspiracija. Na njih najveći utjecaj imaju vremenske prilike. Drugi važan faktor pomoću kojeg se orijentacijski određuju potrebe za vodom je transpiracijski koeficijent. On predstavlja količinu vode potrebnu za stvaranje 1 kg suhe tvari. Transpiracijski koeficijent povrtnih vrsta je u rasponu od 500-800 kg.
Na primjer: ako plod rajčice ima 6% suhe tvari, a transpiracijski koeficijent je 650 za prinos od 10 kg/m2 na površini od 100 m2 bit će potrebno 39000 l vode, odnosno 39 m3.
10 kg/m2 x 100 m2 = 1000 kg rajčice 1000 kg rajčice x 6 % suhe tvari = 60 kg suhe tvari (ST)
60 kg ST x 650 kg vode = 39000 kg, odnosno litara vode

Savjeti za bolji učinak navodnjavanja

Najpovoljnije je navodnjavati u jutarnjim satima kad je razlika između temperature vode i zraka minimalna navodnjavanje hladnom vodom (posebno ako se navodnjava kišenjem) za vrijeme visokih dnevnih temperatura izaziva šok kod biljaka i one su sklonije obolijevanju. Poželjno je navodnjavanjem održavati ujednačenu vlažnost tla (uglavnom između 70 i 80 % poljskog vodnog kapaciteta-PVK) tijekom vegetacije. To se postiže češćim i kraćim intervalima navodnjavanja.

Pravilno doziranje vode vrlo je značajno u praksi navodnjavanja. Postoje dva osnovna elementa pri doziranju vode, a to su:
1. Obrok navodnjavanja – količina vode koja se dodaje jednim navodnjavanjem (m3/ha ili mm). Poslije sadnje jednim se obrokom dodaje 10-15 mm vode, a u punoj vegetaciji 25-30 mm. Obrokom treba navlažiti tlo do PVK, što znači da obrok navodnjavanja ovisi o vrsti tla. Za određivanje obroka navodnjavanjem potrebno je poznavati vlažnost tla prije navodnjavanja, te vodna svojstva tla. Razlika između poljskog vodnog kapaciteta i trenutačnog sadržaj vode u tlu predstavlja obrok navodnjavanja.
2. Trenutak početka navodnjavanja – točno određeni trenutak dodavanja obroka navodnjavanja, što je jedan od uvjeta za uspješno i racionalno navodnjavanje.

Ako se trenutak navodnjavanja određuje „od oka“, navodnjavanje je neracionalno, a može biti i štetno. Kako bi se ostvario povoljan trenutak početka navodnjavanja i odredio obrok navodnjavanja te time omogućila rentabilna i racionalna potrošnja vode potrebno je koristiti mjerače vlage u tlu.

Paprika

Paprika je jako osjetljiva na nedostatak vode u tlu tijekom cijele vegetacije, a naročito u fazi cvatnje i plodonošenja. Ima plitak korijenov sustav, čija se glavnina pri uzgoju iz presadnica razvija u sloju od 30 do 50 cm, zbog čega je treba često navodnjavati. S navodnjavanjem ne treba pretjerati. Zato jer je paprika osjetljiva i na preveliku količinu vode i slabu aeraciju tla, kada biljke žute, a u težim slučajevima dolazi do opadanja listova i cvjetova. U našim uvjetima, potrebe za vodom iznose 500 do 600 (700) mm. Kod uzgoja iz presadnica, prvo navodnjavanje treba obaviti neposredno nakon sadnje, a drugo nakon 3 do 5 dana.

Naredna navodnjavanja (zalijevanja), ako nema oborina, obavljaju se svakih 8-10 dana, do porasta prvih plodova, a kasnije svakih 6-7 dana. Poslije svake berbe plodova, papriku treba obvezno navodnjavati. Ako se trenutak navodnjavanje određuje prema vlažnosti tla, s navodnjavanjem treba početi kod vlažnosti tla od 80 % PVK. Obroci navodnjavanja su mali, ali je broj navodnjavanja i do dvanaest, što ovisi o klimatskim prilikama i kapacitetu tla za lako pristupačnu vodu. Norma navodnjavanja može biti i više od 300 mm raspoređenih u 5 do 8 obroka. Paprika je osjetljiva i na temperaturu vode. Optimalna temperatura je 26 do 28°C, a minimalna oko 20°C.

Rajčica

Za razliku od paprike, rajčica ima dubok korijenov sustav i dobro koristi vodu iz tla, do 50 cm i dublje. To joj omogućava da relativno dobro podnosi sušu. Međutim, za visoke prinose potrebno ju je navodnjavati odmah poslije sadnje, slično kao papriku. Poslije ukorjenjivanja biljaka, 10-15 dana ne treba navodnjavati, kako bi se korijen dobro i dublje razvio. Naredna navodnjavanja treba obavljati po turnusima od 8 do 12 dana, sve dok ne počne sazrijevanje plodova.

Dalje se navodnjavanje obavlja poslije svake berbe ili po potrebi svakih 3 do 5 (7) dana. Ukupne potrebe za vodom poslije presađivanja su 400 mm do 600 mm, norma navodnjavanja obično iznosi od 250 do 300 mm. Broj navodnjavanja ovisi o količini i rasporedu oborina. Obrok navodnjavanja iznosi do 30 mm ovisno o vlažnosti tla pred navodnjavanje. Do pojave prvih plodova vlažnost tla se održava na oko 70% PVK, a kasnije 80% PVK. Previsoka vlažnost u fazi tehnološke zrelosti uzrokuje pucanje plodova, što im pogoršava kvalitetu i smanjuje tržišnu vrijednost.

Krastavac

Krastavac formira veliku vegetativnu masu, a plodovi sadrže visok udio vode, zbog čega su potrebe za vodom visoke i stalne. Korijenov sustav krastavca je vrlo plitak, razvija se u površinskom sloju tla od 20 do 30 cm i slabo je razvijen u odnosu na nadzemnu masu. Krastavac troši velike količine vode, od 200 do 400 mm, ovisno o vremenskim uvjetima, dužini vegetacije i sustavu uzgoja. Do formiranja zametaka plodova treba umjereno navodnjavati, svakih 5-8 dana. Od formiranja plodova i u doba berbe, potrebna su česta navodnjavanja, svakih 3-4 dana. Treba izbjegavati navodnjavanje kišenjem, jer se čestim vlaženjem nadzemne mase potencira intenzivan razvoj bolesti.

Navodnjavanje u zaštićenim prostorima

Proizvodnja u zaštićenim prostorima u svemu se razlikuje od proizvodnje na otvorenom prostoru, te su potrebni odgovarajuće znanje i uvjeti, kako bi se ostvarili visoki prinosi i profit. U zaštićenim prostorima cjelokupnu količinu vode treba osigurati navodnjavanjem, za što je potrebno osigurati značajne količine kvalitetne vode. Potrošnja vode u zaštićenim prostorima od strane biljaka je veća nego na otvorenom prostoru, jer su uvjeti proizvodnje znatno izmijenjeni. Najjednostavnije je navodnjavanje po turnusima. U plastenicima su potrebni češći i kraći turnusi s manjim obrocima navodnjavanja. Temperatura vode treba biti između 20 i 25 °C, a navodnjava se u jutarnjim ili večernjim satima, kada su niže temperature biljaka i tla. Odnosno kad su manje razlike između temperature zraka i vode.