Konsocijacije su združeni usjevi dviju ili više kultura na istoj površini u isto vrijeme.
Glavne prednosti združivanja usjeva:
• bolja iskoristivost proizvodne površine,
• ravnomjernija potrošnja hraniva i vode,
• pozitivan utjecaj na plodnost tla,
• manja izloženost bolestima i štetnicima zbog miješanja kultura,
• bolji rast, razvoj i aroma biljaka uslijed pozitivnog djelovanja susjednih kultura.
Budući da svaka biljka ima drugačije zahtjeve, korijenom crpi samo one tvari koje su joj potrebne za rast i razvoj. Ostatak koji ostaje u tlu koristi drugoj biljci s drugačijim zahtjevima. Tlo na kojem se istovremeno uzgajaju različite kulture manje je zakorovljeno. Na taj se način tlo rahli i potiče se rad mikroorganizama u tlu. Konsocijacijom kultura povećava se ukupna biološka raznolikost flore u agroekosustavu. Također se stvaraju nova staništa i povoljni uvjeti za razvoj i život mnogobrojnih korisnih organizama.
Dobro združivanje usjeva
Primjer dobrog združivanja usjeva (dobri susjedi) je kada se uz kupusnjače sade mahunarke (grah, grašak), lisnato povrće (endivija, špinat, blitva, matovilac), korjenasto povrće (cikla, mrkva, celer, krumpir, poriluk), plodovito povrće (krastavci, rajčica) ili vrste iz skupine aromatičnih i ljekovitih biljaka (borač, dragoljub, kopar, neven). Kao neutralni susjedi kupusnjačama navode se salata i češnjak. Dok su loši susjedi gorušica i luk. Nadalje, lisnato povrće se osim s kupusnjačama preporučuje saditi s rajčicom, grahom, lukom, porilukom, komoračem, koprom. Konsocijacija salate i mrkve jedan od najpoznatijih primjera združivanja dvaju usjeva koji su učestalo koristile naše bake.
Ovi kemijski spojevi ili sekundarni metaboliti mogu nastati u svim biljnim dijelovima (korijen, stabljika, listovi, cvjetovi ili čak plodovi). Najčešće su nusproizvodi kemijskih procesa neophodnih za život biljaka. Sekundarni metaboliti nemaju poput primarnih metabolita ulogu u rastu i razvoju već imaju zaštitnu ulogu u biljci. Za neke od njih funkcija još uvijek nije poznata. Osim što se koriste u farmaceutskoj industriji, zatim u proizvodnji polimera, boja, vlakna, ljepila, ulja, voskova, začina te mirisa. Sudjeluju i u obrani biljke domaćina od štetnika koji je ugrožava. Takve biljke nazivaju se repelentne. Zato jer na različite načine (mirisom, dlakama na površini) odbijaju štetnike ili na neki način onemogućavaju njihov razvoj. Primjerice, vrste iz skupine ljekovitih i aromatičnih biljaka poput kadulje, pelina i ružmarina odbijaju neke najpoznatije štetnike kupusa i mrkve te ih se stoga preporučuje saditi uz njih.
Kod konsocijacija potiče se pozitivan alelopatski učinak susjednih kultura. Alelopatija je pojava kod koje biljka proizvodi različite kemijske tvari (alelokemikalije), koje otpušta u okolno tlo. Na taj način djeluje stimulirajuće ili inhibirajuće na druge biljke.