Zbog grinja se suše rajčice

Vrlo vrući i sparni ljetni dani pogodovali su neželjenim štetnicima životinjskog podrijetla, najčešće su to kukci i grinje, koji uzrokuju štete na raznim poljoprivrednim kulturama, pa tako i na povrću i cvijeću.

Uslijed globalnih klimatskih promjena u hrvatskim najsjevernijim područjima (u okolici Čakovca) tržni proizvođači rajčice u negrijanim plastenicima dojavljuju štete od “novijih” kategorija nametnika. Osim ranije poznate stakleničke grinje (Tetranychus urticae), pojavljuju se još hrđaste grinje (Aculops lycopersici) i tropske (mekokožne) grinje (Polyohagotarsonemus latus). Grinje se od kukaca razlikuju prema broju nogu (kukci imaju tri para, a grinje četiri ili dva para nogu) i građi tijela bez vidljive segmentacije. Fitofagne grinje imaju usni ustroj prilagođen bodenju biljaka i sisanju biljnih sokova i vrlo su sitne životinjice, često manje od 1 mm. Među 10.000 opisanih grinja u zaštiti bilja su najpoznatije vrste iz porodice crvenih pauka (Tetranycidae) i šiškarica (Eriophydae). Obje vrste potječu iz tropskih uvjeta, odnosno optimalni ekološki čimbenik njihova razvoja je toplina, manje svjetla i visoka vlažnost.

Tablica 1. Najčešće vrste fitofagnih grinja koje mogu uzrokovati štete na rajčicama (posebice pri uzgoju u zaštićenim prostorima)

Vrlo opasan nametnik

Poznato je da koprivin ili obični crveni pauk (staklenička grinja) (Tetranychus urticae) predstavlja vrlo opasnog nametnika pri uzgoju povrća u zaštićenom prostoru umjerenog pojasa. Ali, od plodovitog povrća najveće štete uzrokuje na krastavcima i tikvicama, nešto manje na paprici, a još manje na rajčici. Simptomi napada ove grinje se lako prepoznaju po bjelkasto-srebrnasto-žućkastim točkicama između žilnog tkiva. Lišće postaje mramorno i na kraju se osuši. Na donjoj strani lišća možemo i golim okom vidjeti sitne, žućkasto-zelene grinje s četiri para nogu i tamnom leđnom mrljom.

Tek početkom novog milenija Zavod za zaštitu bilja iz Zagreba upozorava struku i proizvođače na hrđastu grinju rajčice (Aculops lycopersici). Ona se prvi put u našoj zemlji spominje 1988. godine na području Cavtata (Dubrovačko-neretvanska županija. Tijekom srpnja-kolovoza 2007. godine se masovnije pojavila u Turnju (na području Zadarske županije). Tijekom srpnja 2008. godine simptomi hrđaste grinje su prvi put primijećeni kraj Čakovca, na pojedinačnim biljkama rajčice (Ivet F1), vrlo rane sadnje u grijanom plasteniku površine 400 m². Vjerujemo da je grinja u plastenik prenesena zaraženom ambalažom. Hrđasta grinja je značajno manja (0,15-0,2 x 0,06-0,07 mm) od običnog crvenog pauka (1 mm). Tijelo hrđaste grinje je duguljastog, crvolikog oblika. Prednji dio je proširen, sužava se prema zatku, imaju samo dva para nogu, a narančaste su do žuto-smeđe boje.

Do 7 generacija godišnje

Ova je grinja prvi put opisana u Australiji još davne 1917. godine. Njena prisutnost i štete u posljednje vrijeme rastu u mnogim europskim zemljama (npr. Italija, Francuska, Njemačka, Slovenija, Mađarska i dr.). Prvenstveno se smatra štetnikom rajčice, ali napada i druge biljne vrste iz porodice pomoćnica: npr. batat, patlidžan, duhan, krumpir i slično, a povremeno i biljke iz roda Petunia. Optimalnim se uvjetima za razvoj hrđaste grinje smatraju temperature 21-27 ºC, uz relativno nisku vlažnost zraka (30 %). To često bilježimo u zaštićenim prostorima (plastenicima i staklenicima). U jednoj sezoni grinja razvija do 7 generacija. Ženke žive 20-ak dana i odlažu 10-50 jaja. Iz oplođenih se jaja razvijaju ženke i mužjaci, a iz neoplođenih samo mužjaci.

Simptomi napada

Ličinke, nimfe i odrasli oblici sišu biljne sokove najprije na nižim etažama biljke. Napadnuto lišće poprima srebrnastu boju, a kasnije se suši i odumire (pa nalikuje plamenjači). Množenjem, brojnija populacija grinja migrira preko stabljike do vršnog lišća napadnute biljke. Napadnuta stabljika mijenja boju u smeđu i njena površina puca po dužini. Kod vrlo jakog napada mogu biti napadnuti i plodovi koji također poprimaju brončanu boju. Prema nekim istraživanjima zabilježene su štete u gubitku priroda rajčice čak 65 %. Tijekom vrlo vrućeg i suhog razdoblja hrđasta se grinja razvija jako brzo. Tako svojom ishranom mogu uništiti biljke u svega nekoliko dana. Štete se na rajčici pojavljuju od sredine do kraja ljeta, kad se sukcesivno beru plodovi, pa je kemijsko suzbijanje značajno otežano.

Zbog činjenice da se ove grinje ne vide prostim okom, bitno je na vrijeme prepoznati simptome i razlikovati ih od gljivičnih ili virusnih infekcija (Phytophthora, Alternaria, TSWV). U našoj zemlji nemamo registriranih pripravaka za suzbijanje hrđaste grinje rajčice. Tako se preporuke proizvođačima temelje na podacima i registracijama iz svijeta i zemalja okruženja.

Protiv eriofidnih se grinja može iskoristiti sekundarni učinak sumpornih fungicida, ali samo pri njihovoj manjoj populaciji. Dopuštenje za suzbijanje ove vrste grinje u našoj zemlji ima abamektin (npr. Vertimec 018 EC), uz propisanu karencu u zaštićenim prostorima 3 dana.

Kakve su to mekokožne grinje?

“Mekokožne” ili tarsonemidne grinje (Tarsonemidae) obuhvaćaju vrste koje se hrane mrtvom organskom tvari, biljkama, gljivicama i kukcima. Premda su štetne posljedice na biljkama opisane još daleke 1898. i 1908. godine (na ciklamama), tek od početka novog milenija postaju značajni ekonomski štetnici u zaštićenom uzgoju brojnih vrsta lončanica (npr. ciklame, afričke ljubice, kalanhoe, šeflera, ukrasnog bršljena, saintpaulia, glosinije, geranijum, petunije i dr.) i cvijeća za rez (gerbera, krizanteme). Napadaju i jagode u visokim plastičnim tunelima, a diljem svijeta se dojavljuje sve veća štetnost vrste Polyphagotarsonemus (syn. Tarsonemus) latus na povrću (npr. paprika, patlidžan rajčica, krumpir).

Zbog njihove disperzije u biljnom tkivu vrlo teško se kemijski suzbijaju. U toplijim se krajevima pojavljuju štetne vrste mekokožnih grinja na otvorenom uzgoju agruma (limun), rajčici i paprici. Ove su grinje sitnog i prozirnog tijela (0,1-0,25 mm), pa se mogu vidjeti samo boljim stereo-binokularnim lupama. Prekobrojna populacija čini vrlo prepoznatljive štete. Zadržavaju se unutar tkiva vegetativnog vrha gdje sišu biljne sokove. Mlado lišće stoga zaostaje u rastu, naborano je i deformirano. Godišnje imaju veći broj generacija (razvoj jedne generacije grinja pri 28 °C, uz relativnu vlažnost 70-80 %, traje samo 5-8 dana). Zbog jače zaraze lišće požuti i odumire. Prezimljuju odrasle biljke u središnjem dijelu biljke, a napad se prepoznaje u “žarištima”. Iz žarišta se drugim štetnim kukcima (lisnim ušima, “bijelom mušicom”, tripsima) vrlo brzo šire u plastenicima.

Velika opasnost u zaštićenom uzgoju cvijeća

Zbog potrebe za visokom relativnom vlagom zraka (80-100 %), uz optimalne temperature razvoja 23-28 °C, “mekokožne” su grinje vrlo opasne u zaštićenom uzgoju cvijeća. U cvjećarskoj smo proizvodnji krajem 1990-ih godina nakon pojave simptoma njihova napada preporučivali višekratna kemijska suzbijanja primjenom nekih insekticida s akaricidnim učinkom: npr. endosulfan ili sistemični karbofuran. U mnogim je zemljama tih godina od akaricida za suzbijanje mekokožnih grinja preporučivan za primjenu dikofol (Kelthane). Kod aplikacije se preporučuje što kvalitetnije “okupati” najmlađe ili vršne organe (vegetacijske vrhove). Ovih pripravaka već dugo godina nema na zajedničkom europskom tržištu, pa u razvijenim zemljama sve više koriste biološku zaštitu primjenom pripravka na osnovi gljivica Beauveria bassiana, Metarhizium anispoliae i Paecilomyces fumosoroseus (postignuti dobri rezultati u suzbijanju mekokožnih grinja). Zbog sve više zabrana akaricida, u svijetu se u zadnje vrijeme preporučuju insekticidna (biljna) ulja za suzbijanje mekokožnih grinja.

Tablica 2. Akaricidi i drugi spojevi dopušteni za suzbijanje fitofagnih grinja (uglavnom vrlo učinkoviti protiv “običnih crvenih pauka” – Tetranychus) pri uzgoju rajčice u našoj zemlji

Novije vrste grinje na rajčici ubrajamo u porodice Eriophydae i Tarsonemide, te su značajno manje od grupe “crvenih pauka” (Tetranycidae). Budući da posljedice njihove zaraze nisu tipiče i lako se poistovjete sa znakovima drugih uzročnika bolesti, posljedicama neživog stresa ili nedostatka nekih hraniva, potrebno je biljni materijal pregledati uz povećanje 10-20x kako bi se uočile pokretne, sitne jedinke (crtež 1).