Za razliku od proizvodnje žitarica (pšenica, kukuruz) i industrijskog bilja (pr. soja, suncokret, šećerna repa), čija je tehnologija proizvodnje nakon 60-ih značajno poboljšane, pa su na bivšem društvenom sektoru postignuti vrhunski prinosi, prosječna proizvodnja krumpira u Hrvatskoj je u posljednjih 100 godina ostala nepromijenjena (iznimka su neka “krumpiraška” područja, pr. Međimurje). Sadnja sjemena iz vlastite reprodukcije utječe na štetnost najvažnijega fitomedicinskog problema: “izrođivanje” ili “degeneracija” krumpira (postupno kržljanje i smanjenje prinosa zbog virusnih infekcija, pr. sojevi Yvirusa, virus uvijenog lišća i dr.). Procjenjuje se da samo 15 posto proizvođača krumpira u Hrvatskoj koristi suvremenu tehnologiju i ostvaruje prinose između 25 i 30 t/ha. Uz prosječnu višegodišnju cijenu 1,0 kn/kg konzumnog krumpira, smatra se da tržna proizvodnja s prinosima manjima od 25 t/ha nije dohodovna ulaskom naše zemlje u ćU (uz plaćanje zakonom propisanih doprinosa, te amortizacije strojeva i opreme). Isto tako obiteljska gospodarstva specijalizirana za proizvodnju krumpira trebala bi svake godine saditi barem 10 ha merkantilnog krumpira kako bi akumulirala dovoljno sredstva za ulaganje u suvremenu mehanizaciju i izolirana skladišta s aktivnom ventilacijom za čuvanje krumpira kapaciteta 1000 tona.
