Prilog broja: Kako do većeg prinosa ratarskih kultura?

116

Urod svih uzgajanih poljoprivrednih vrsta, pa tako i ratarskih, ovisi o velikom broju čimbenika. Za uspješan uzgoj poljoprivrednih vrsta potrebno je osigurati 5 temeljnih vegetacijskih čimbenika: toplinu, svjetlost, zrak, hranjive tvari i vodu. Na većinu navedenih čimbenika u ratarskoj proizvodnji čovjek nema utjecaj, ili je taj utjecaj ograničen.

Proizvodnja ratarskih kultura u Hrvatskoj

U uvjetima proizvodnje ratarskih kultura u Republici Hrvatskoj gotovo se cjelokupna proizvodnja odvija bez natapanja. Dakle, čovjek provođenjem agrotehničkih mjera, od svih navedenih čimbenika, može gnojidbom utjecati na opskrbljenost biljke hranivima (osigurava biljkama potrebne hranjive tvari kojih nema u tlu u dovoljnim količinama) i obradom tla na vodozračne odnose u tlu. Proizvodnja ratarskih kultura je proizvodnja „pod vedrim nebom“, nije jednostavna i zahtijeva stalno učenje i prilagođavanje lokalnim uvjetima proizvodnje, ali i klimatskim promjenama. Usporedimo li samo posljednje dvije godine i ostvarene prosječne prinose nekih kasnih ratarskih usjeva, jasno je u kolikoj mjeri ostvareni urodi ovise o navedenim čimbenicima: vodi i toplini. Uspoređujući prosječne urode ostvarene u žetvi 2016. godine s procijenjenim prosječnim urodima iz priopćenja „Rane procjene važnijih kasnih usjeva u 2017. godini“ Državnog zavoda za statistiku, očito je umanjenje prosječnog uroda suhog zrna kukuruza (ukupno merkantilni i sjemenski) za 1,7 t/ha, šećerne repe za 14,5 t/ha, a soje za 0,7 t/ha. Smanjenje uroda posljedica je nepravilnog rasporeda oborina, kao i nedostataka oborina u kritičnim fazama razvoja navedenih ratarskih vrsta, visokih temperatura i insolacije tijekom ljetnog razdoblja prošle godine. Jedino se za suncokret procjenjuje povećanje prosječnog prinosa u 2017. godini za 0,2 t/ha u odnosu na 2016. godinu, što se može obrazložiti time da suncokret bolje podnosi sušu u odnosu na ostale navedene ratarske vrste, a osim toga u godinama s manjom količinom oborina, kad je manja relativna vlaga zraka (upravo je takva bila prošla godina), suncokret je manje podložan razvoju biljnih bolesti.

Poljoprivredni proizvođač ne može utjecati na količinu oborina, njihov raspored i na stresne uvjete iz okoline (dugotrajna suša, previše oborina, visoke i/ ili niske temperature zraka i tla, jak vjetar), ali primjenom niza agrotehničkih mjera može umanjiti posljedice takvih okolišnih uvjeta i time utjecati na ostvareni urod po jedinici površine. Na visinu uroda utječe: tip i plodnost tla, klima, organizmi u tlu, korovi, biljne bolesti, odabir kultivara i konačno, znanje poljoprivrednog proizvođača korišteno prilikom upravljanja proizvodnjom poljoprivrednih vrsta (način obrade tla, gnojidba, mjere njege usjeva, žetva/ berba).

""

Izbor tla pogodnog za uzgoj ratarskih vrsta

Jedan od osnovnih preduvjeta sigurnije proizvodnje je odabir pogodne parcele obzirom na potrebe uzgajane ratarske vrste i poznavanje plodnosti tla. Čimbenici o kojima ovisi proizvodni potencijal tla su dubina tla, njegova tekstura (mehanički sastav tla) i struktura, biološka svojstva, opskrbljenost pristupačnim hranivima, kemijska reakcija i sadržaj humusa, vodo-zračni odnosi u tlu, izloženost eroziji i način gospodarenja tlom. Poljoprivredni proizvođači posljednjih su godina često suočeni s ekstremnim uvjetima proizvodnje. Izmjenjuju se sušna i vruća razdoblja s duljim ili kraćim razdobljima u kojima se bilježe velike količine oborina. U takvim ekstremnim uvjetima proizvodnja po jedinici površine ne zadovoljava niti visinom prinosa, niti željenom kvalitetom. Na tlima slabije plodnosti pad uroda značajnije je izražen u odnosu na plodna tla. U tablici 2 prikazane su najzastupljenije ratarske vrste u Republici Hrvatskoj i njihovi prosječni urodi u razdoblju 10 godina. Ostvaren niži prinos po jedinici površine u odnosu na razvijene države Europske unije dijelom je i posljedica usitnjenih parcela i prosječno malog posjeda u RH. Izvor podataka za površine zasijane uljanom tikvom jest Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, prema dostupnim podacima o zatraženoj potpori po zasijanoj površini tikve uljanice za razdoblje 2015. – 2017. godina, a podaci o prosječnom ostvarenom prinosu ne postoje. Većini ratarskih vrsta za uzgoj najbolje odgovaraju tla slabo kisele ili neutralne reakcije. Povećana kiselost otopine tla, ne samo da sprječava razvoj korijena, već djeluje negativno na njegove fizikalnokemijske značajke, na razvoj mase korijena, a time i njegovu prodornost, zbog čega biljke slabije koriste hraniva iz tla i gnojiva. Biljke su najosjetljivije na kiselost tla na početku rasta, odmah nakon klijanja. U kasnijim stadijima one bolje podnose kiselu reakciju. Neke ratarske kulture, poput šećerne repe i ječma vrlo su osjetljive na kiselost tla. Po njihovom lošem rastu i razvoju, ili kad usjev propada na manjoj ili većoj površini često se može uočiti da je tlo kiselo. Pšenica je također osjetljiva na suvišnu kiselost tla. Raž i zob većinom nisu osjetljive na stupanj kiselosti koji susrećemo na oraničnim tlima. Većina oraničnih kultura može se uspješno uzgajati pri pH 6,5. Međutim, šećerna repa, ječam i druge osjetljive kulture mogu propasti već pri pH vrijednosti 5,5 (naravno, i nižoj). U tablici 2 prikazani su rasponi pH tla optimalni za uzgoj navedenih ratarskih vrsta.

""

Organska tvar tla

Intenzivnu biljnu proizvodnju prati stalni trend smanjenja količine organske tvari u tlu. Organska tvar u tlu ima nezamjenjivu ulogu u nastanku i plodnosti tla. U odnosu na količinu mineralnog dijela tla, organske tvari u tlu je malo, ali ona ima jako važnu ulogu. Organska tvar je izvor energije za životnu aktivnost mikroorganizama tla. Humus čini 60 – 80 % ukupne količine nežive organske tvari tla (ostaci biljnih i životinjskih organizama). Pad sadržaja organske tvari u tlu ima za posljedicu pogoršanje fizikalnih, kemijskih i bioloških svojstava tla, kao što su struktura, kapacitet za vodu, sadržaj i zadržavanje hranivih elemenata u pristupačnom obliku za usvajanje od strane korijena biljke. Dostupni rezultati provedenih kemijskih analiza tla su zabrinjavajući. Na mnogim parcelama sadržaj humusa je ispod 2 %, ponegdje čak ispod 1,5 %. Više je čimbenika utjecalo na pad sadržaja organske tvari u tlu. U intenzivnoj ratarskoj proizvodnji cilj je postići visok prinos po jedinici površine. Visokim prinosom iznose se velike količine hraniva iz tla čime se tlo osiromašuje biogenim elementima. Međutim, često se s oranica ne odvozi samo onaj dio biljke koji je bio cilj proizvodnje (zrno kukuruza, pšenice, ječma, soje, suncokreta…), već i biljni ostaci nakon žetve (kukuruzovina, slama) ili pak gotovo sva nadzemna masa biljaka (npr. pri proizvodnji biljne mase za bioplinska postrojenja).

Organska tvar većinom se odvozi s oranica, a na oranice se ne vraća ili se vraća samo u manjem dijelu. Također je posljednjih godina (a na nekim parcelama i cijelo desetljeće, ili dulje) značajno smanjeno korištenje organskih gnojiva, posebice krutog i/ili tekućeg stajskog gnoja. Na žalost, još uvijek možemo vidjeti i paljenje žetvenih ostataka, iako je i propisima zabranjeno. Posljedica svega navedenog je pad sadržaja organske tvari u tlu. Intenzivnom obradom pospješuju se procesi mineralizacije i na taj se način smanjuje razina humusa u tlu.

Razina organske tvari u tlu može se povećati gnojidbom organskim gnojivima, ali i pravilnom izmjenom uzgajanih poljoprivrednih vrsta na parceli. Prema ukupnom djelovanju, posebice prema utjecaju na sadržaj organske tvari u tlu, poljoprivredne kulture mogu se svrstati u četiri skupine:

Okopavine

Uslijed intenzivne obrade, učestali uzgoj okopavinskih vrsta ima za posljedicu pad sadržaja humusa i dušika u tlu. Osim toga, površina „otvorenog tla“ u prostoru između redova, predstavlja čimbenik visokog rizika od erozije tla vodom. Velika zastupljenost ove skupine usjeva stvara opasnost od degradacije tla – pad sadržaja humusa i eroziju tla. Ratarske okopavinske vrste su kukuruz, suncokret i šećerna repa.

Strne žitarice

Tijekom njihove vegetacije tlo se ne obrađuje. Ne uzrokuju smanjenje sadržaja humusa i dušika u tlu u usporedbi s okopavinama. Zbog gustoće usjeva površina tla je pokrivena i zaštićena od vodene erozije.

Jednogodišnje leguminoze

Obogaćuju tlo dušikom, a ne uzrokuju povećanu mineralizaciju humusa (mineralizacija ili mobilizacija hraniva je proces oslobađanja elemenata iz organske tvari do pristupačnih oblika), pa u pravilu imaju vrlo povoljan učinak na tlo. U ovu skupinu ubrajamo soju, grašak, grah i ostale jednogodišnje mahunarke.

""

Višegodišnje krmne leguminoze

Povećavaju sadržaj humusa i dušika u tlu. Svojim korijenjem prodiru u dublje slojeve tla i povoljno djeluju na strukturu tla. Ova skupina kultura nudi najbolji način za „odmor“ tla i njegovu revitalizaciju. U ovu skupinu ubrajamo lucernu i djeteline. Održavanje i povećanje plodnosti tla moguće je postići smišljenim upravljanjem humusom, gnojidbom stajskim gnojem, unošenjem žetvenih ostataka u tlo, zelenom gnojidbom, povećanjem udjela mahunarki u sjetvenoj strukturi na svakom poljoprivrednom gospodarstvu. Žetveni ostaci nisu ekonomski značajan izvor hraniva (Tablica 3), ali je njihov značaj nezamjenjiv u održavanju sadržaja organske tvari tla. Održavanje razine humusa u tlu ima značajnu ulogu pri stvaranju stabilne strukture tla, što se odražava na niz fizikalnih svojstava (vodni, zračni i toplotni režim tla). Ako se tlo intenzivno obrađuje, neminovno se snižava razina humusa. Značajan utjecaj na bilancu humusa u tlu ima plodored, a osobito udio okopavina u strukturi sjetve. Veći udio okopavina u plodoredu dovodi do brže mineralizacije humusa i do izraženijeg smanjenja njegovog sadržaja. Dokazano je da su prinosi viši i stabilniji ako se prilikom vraćanja posliježetvenih ostataka u tlo provede gnojidba dušikom. Humus kod teških glinastih tala smanjuje specifični vučni otpor pri obradi tla i time olakšava obradu. Optimalna razina humusa u tlu ovisi o vanjskim čimbenicima, ali i o svojstvima tla, a u prvom redu o teksturi tla. Najveće potrebe za humusom imaju laka pjeskovita tla, zatim teža glinasta tla, dok je kod ilovastih tala povoljne strukture optimalan sadržaj humusa između 2 i 4 %. Gnojidba organskim gnojivima i plodored ima najvažniju ulogu u poboljšanju strukture tla. Uvođenjem višegodišnjih trava i mahunarki u plodored, tlo se obogaćuje organskom tvari. U Tablici 4 prikazana je potrebna količina dušika koji moramo vratiti u tlo (u % od žetvom iznesenih količina). Količina ovisi o sadržaju humusa u tlu, ali i o reakciji tla (pH vrijednost tla). Ako je pretkultura neka leguminoza, za izračun potreba za dušikom za kulture koje slijede u plodoredu, potrebno je uzeti u obzir da soja u tlu ostavlja oko 30 kg dušika po 1 ha, lucerna čak do 60 kg N/ha.

""

""

Sadržaj hraniva u tlu i uravnotežena gnojidba

Prilikom planiranja proizvodnje, planira se i očekivani urod po jedinici površine. Pri tome je potrebno poznavati potrebe uzgajane kulture, ali i raspoložive zalihe hraniva u tlu. Količina hraniva koja se osigurava gnojidbom čini razliku između potreba uzgajane biljne vrste i zaliha u tlu. Da bi se potrebe na hranivima mogle odrediti, potrebno je poznavati plodnost tla, odnosno raspolagati rezultatima kemijske analize tla. Obzirom na tip tla i njegovu pH vrijednost, u tablici su navedene granične vrijednosti opskrbljenosti tla fosforom i kalijem za područje istočne Hrvatske. Uravnoteženom gnojidbom primjenjuje se onoliko hraniva koliko je potrebno da se zadovolje potrebe uzgajanih biljaka, a uz to se vodi računa o ekonomičnosti proizvodnje i zaštiti okoliša (ne previše hraniva). Ako se gnojidbom ne vraća u tlo urodom iznesena količina hraniva (žetvom, košnjom, ispašom, ispiranjem, erozijom), tlo se postepeno osiromašuje. Nije jednostavno postići optimalnu gnojidbu biljaka, jer ona ovisi o mnogim čimbenicima. Primjerice, nakon uzgoja biljnih vrsta koje su veliki potrošači kalija, (kukuruz, šećerna repa, suncokret), prilikom gnojidbe kalijem obično se umanjuje količina kalija (oko 20 %) koja se gnojidbom vraća u tlo za iduću uzgajanu kulturu u plodoredu, u odnosu na ukupno usvojenu količinu. Navedene kalifilne kulture imaju razvijeniji korijenov sustav, a time i veću sposobnost korištenja kalija iz dubljih slojeva tla. Posebno to vrijedi za suncokret kod kojeg je učešće zrna u ukupnoj biljnoj masi samo 15 – 20 %, a ostala biljna masa se vraća u tlo kao žetveni ostatak. Koju količinu dušika, fosfora i kalija u kg po toni priroda iznose iz tla neke od ratarskih kultura prikazuju podaci u Tablici 6. Određivanje optimalne količine hraniva ovisi i o tome unose li se u tlo žetveni ostaci, koliko ih je i od koje poljoprivredne vrste (podaci u Tablici 3), gnoji li se tlo stajskim ili nekim drugim organskim gnojivom, kojom vrstom i u kojoj količini.

""

Redovitim korištenjem stajskog gnoja može se smanjiti potrebna količina mineralnog gnojiva za 30-ak %. Stajskim gnojivom u tlo se ne unose samo makrohraniva, nego i mikrohraniva i organska tvar. Nedostatak stajskog gnojiva može se dijelom nadomjestiti zaoravanjem siderata. Vremenskom izmjenom poljoprivrednih vrsta različite dubine zakorijenjavanja i zahtjeva prema hranivima bolje se koriste i gnojiva. Tada gnojidba organskim i mineralnim gnojivima na oranicama postaje ekološki i gospodarski djelotvornija, a ekonomski isplativija. Dobro i uravnoteženo gnojene biljke (pravo hranivo u pravoj dozi i u pravo vrijeme) manje su podložne napadu parazita.

""

Važnost plodoreda

Intenziviranje ratarske proizvodnje dovelo je do specijalizacije, odnosno do proizvodnje manjeg broja uzgajanih ratarskih vrsta na poljoprivrednom gospodarstvu. Specijalizacija u proizvodnji olakšava opremanje gospodarstva potrebnom poljoprivrednom mehanizacijom i opremom, skladišnim kapacitetima i većim poznavanjem ciklusa proizvodnje, ali visok udio pojedinih usjeva u plodoredu donosi niz problema – bioloških, agrotehničkih i organizacijsko-ekonomskih. Zato je za uspješnu proizvodnju nužno planirati plodored. Plodored predstavlja pravilnu prostornu (poljosmjena) i vremensku izmjenu usjeva (plodosmjena). Planiranje plodoreda razlikuje se za svako pojedino gospodarstvo, a ovisi o potrebama gospodarstva, stanju na tržištu, opremljenosti poljoprivrednog gospodarstva mehanizacijom i opremom, skladišnim prostorom.

U plodoredu trebaju biti zastupljene:
• kulture koje povoljno utječu na sadržaj organske tvari u tlu, s onim koje djeluju na njeno smanjenje
• biljke čiji korijenov sustav prodire duboko u tlo s onima čiji je korijenov sustav plitko u tlu
• biljne vrste koje fiksiraju (mahunarke) i biljne vrste koje ne fiksiraju dušik
• kulture s velikim i malim potrebama za hranivima
• jare i ozime vrste
• okopavine, žitarice i mahunarke

Neke ratarske vrste osjetljive su na ponovljeni uzgoj na istoj parceli. Među najosjetljivije ubrajamo suncokret, šećernu repu i zob koje bi se tek nakon 5-6 godina mogle ponovno uzgajati na istoj parceli bez umanjenja uroda. Često ponavljanje uzgoja iste ili srodne vrste na parceli ima za posljedicu pad uroda. Razlozi smanjenja su pogoršanje strukture tla, mikrobiološke aktivnosti u tlu, povećanje broja i intenziteta pojave štetnih organizama: pojačan razvoj uzročnika biljnih bolesti, razmnožavanje štetnika i povećanje brojnosti korova.

""

Uz sve navedeno, izbor kultura mora se prilagoditi tipu tla, količini i rasporedu oborina. Postoje neka pravila koja mogu pomoći prilikom izrade plana plodoreda. Osim ovih osnovnih principa, treba uvažiti još neka pravila pri planiranju plodoreda:
• biljne vrste koje su osjetljive na zakorovljavanje i vrste koje imaju polagani početni
• razvoj u plodoredu se siju nakon biljaka koje dobro „guše“ korove
• tlo u većem dijelu godine treba biti „pokriveno“ nekim usjevom • neke biljne vrste treba uzgajati u mješavinama (npr. djetelinskotravne smjese, zob+grašak);
• ostaviti dovoljno vremena za odmor tla prije ponovnog uzgoja iste vrste.
Primjerice, ako se suviše često na istoj parceli uzgajaju strne žitarice, može doći do umnažanja nekih travnih korovnih vrsta: slakoperka (Apera spica venti), divlja zob (Avena fatua) i mišji repak (Alopecurus myosuroides) i širokolisnog korova priljepače (Galium aparine). Razvijaju se bolesti poput patološkog polijeganja žitarica, bolest bijelih klasova ili crna noga (Pseudocercosporella spp.; Gaeummanomyces graminis; sin. Ophiobolus graminis). Umnažaju se štetnici poput žitnog balca (Lema melanopa). Neke ratarske vrste imaju zajedničke uzročnike bolesti:
• soja, suncokret, uljana repica: bijela trulež (Sclerotinia sclerotiorum)
• pšenica i kukuruz: palež klijanaca, trulež korijena, stabljike i klipa te palež klasova (Fusarium spp.)

Minimalni vremenski razmak između uzgoja suncokreta, uljane repice i soje na istoj parceli je jedna godina radi sprječavanja pojave zajedničkih bolesti. Dobri predusjevi za soju i suncokret su strne žitarice i kukuruz, za uljanu repicu strne žitarice, ozimi krmni usjevi i rani krumpir. Najbolji predusjevi za pšenicu su soja i druge leguminoze, suncokret i kukuruz. U našim uvjetima proizvodnje kukuruz je najčešći predusjev za pšenicu, pa za sjetvu treba birati ranije hibride radi pravovremene žetve kukuruza, obrade i pripreme tla za sjetvu pšenice.

""

Kukuruz je ratarska vrsta koja je dobro podnosila uzgoj u monokulturi sve do pojave kukuruzne zlatice (Diabrotica virgifera virgifera). Danas se kukuruz preporuča uzgajati u plodoredu gdje god je to moguće. Najbolji su mu predusjevi strne žitarice, soja i druge leguminoze, a dobar predusjev je i suncokret. Najbolji predusjev za šećernu repu je pšenica i druge strne žitarice. Planiranje plodoreda olakšat će poznavanje botaničke pripadnosti uzgajanih vrsta. Prilikom suzbijanja korovnih vrsta također je bitno poznavati botaničku pripadnost vrsta korova (npr. suzbijanje travnih korova uspješno se može obaviti herbicidima u usjevima širokolisnih vrsta). Svaka kulturna vrsta također može biti korov ako nije cilj proizvodnje (npr. samonikla pšenica u usjevu uljane repice).

Zaštita ratarskih vrsta od štetnika, uzročnika bolesti i korova

Visina uroda ovisi o uspješnoj zaštiti uzgajanih ratarskih vrsta od štetnika, uzročnika bolesti i korova. Kemijske mjere zaštite provode se tek kada druge mjere nisu u potpunosti zadovoljile, odnosno smanjile opasnost od gospodarskih šteta koje mogu učiniti štetni organizmi. U suvremenoj konvencionalnoj proizvodnji kemijske mjere zaštite su neizostavne. Niže u tekstu navode se preventivne mjere zaštite bilja koje bi trebao provoditi svaki proizvođač:
• korištenje certificiranog sjemena
• sjetva i uzgoj otpornih ili tolerantnih sorata prilagođenih lokalnim agroekološkim uvjetima
• provođenje plodoreda
• uvođenje pokrovnih usjeva i usjeva za zelenu gnojidbu u plodored
• gnojidba temeljena na rezultatima provedene kemijske analize tla (a ne „napamet“) i u skladu s potrebama uzgajane vrste
• obrada tla prilagođena zahtjevima uzgajanje kulture, ali i tipu tla
• sjetvu u optimalnom roku i u preporučenom sklopu
Odabirom otpornih ili tolerantnih sorata prilagođenih lokalnim agroekološkim uvjetima smanjuje se vjerojatnost zaraze i jačeg razvoja bolesti, čak i kad su uvjeti povoljni za razvoj određenog parazita. Potpuno otpornih sorata ili hibrida nema, a mnogi uzročnici bolesti imaju više patotipova, fizioloških rasa ili sojeva različite agresivnosti i patogenosti koji mogu zaraziti i relativno otporne sorte ili hibride. Sortni pokusi koji se provode u lokalnim agroekološkim uvjetima olakšavaju izbor takvih sorata. Obradom tla može se utjecati na smanjenje brojnosti korova, umanjiti izvor zaraze zaoravanjem zaraženih biljnih ostataka. Biljni ostaci mogu biti vrlo značajan izvor zaraze, jer na njima paraziti ostaju vitalni kroz duže ili kraće vrijeme, od nekoliko mjeseci do više godina. Ako se ostatci biljaka unesu duboko u tlo, paraziti dolaze u različite suodnose s mikroorganizmima i faunom tla (kompeticija, antagonizam i dr.), ostatci se brže razgrađuju, a biljni paraziti brže „propadaju“. Održavanjem parcela čistima od korova koji uzgajanoj vrsti oduzimaju hraniva, vodu i svjetlost, a neki su i domaćini zajedničkim bolestima, utječe se na ostvareni urod po jedinici površine i na ekonomičnost poljoprivredne proizvodnje. Jednogodišnjim širokolisnim korovnim vrstama, zajedničko je svojstvo da su vrlo važan kompetitor većini ratarskih, prvenstveno okopavinskih kultura i gotovo sve te korovne vrste obilato plodonose. Zato je važno ne dopustiti da korov donese sjeme. Mehaničkim načinom korove se može višekratno suzbijati (prije sjetve usjeva, nakon žetve usjeva ili tijekom vegetacije, npr. međurednom kultivacijom okopavinskih vrsta). Na jako zakorovljenim parcelama nužno postupno kombinacijom agrotehničkih mjera smanjivati „banku“ sjemena korova u tlu (prašenjem strništa, kemijskim načinom suzbijanja korova na strništu, zelenom gnojidbom, plodoredom i dr.), ali i ostalim mjerama (održavanjem međa i putova, obaveznim čišćenjem poljoprivrednih strojeva i oruđa i dr.) i na taj način spriječiti/ umanjiti unošenje sjemena korova u polje.

""

Značajan broj uzročnika bolesti ratarskih kultura se iz jedne u drugu vegetaciju prenosi sjemenom. Sjetvom certificiranog sjemena koje je zdravstveno ispravno i fungicidima zaštićeno osigurava se dobar početni razvoj biljaka (klijanje, nicanje, prvi stadiji razvoja). Nedorađenim sjemenom, nepoznate čistoće i klijavosti, osim željene vrste mogu se posijati i druge kulturne i/ili korovne vrste.

Nakon žetve pojedini vlasnici parcela zaborave na strništa, a podsjećamo da se prašenjem strništa postiže više učinaka: prekidanjem kapilarnog uzdizanja vlage sprječava se isušivanje tla, mehanički se suzbijaju korovi, isprovocira se nicanje rasutog sjemena korova koji se kasnije uspješnije uništava, biološki se aktivira tlo zbog pojačanog rada mikroorganizama. Međusobnim dopunjavanjem mehaničkih i kemijskih načina suzbijanja korova postiže se uspjeh nakon nekoliko vegetacija.

Vrijeme sjetve i žetve

Svaka ratarska vrsta, pa i sorta ima optimalno vrijeme sjetve i preporučeni sklop za sjetvu. Ovih se preporuka treba pridržavati. Sjetva izvan optimalnih rokova i s prevelikim ili premalim brojem klijavih zrna po jedinici površine uzrokom je smanjenja uroda, ali i kvalitete. I žetvu treba obaviti u optimalnoj fazi zriobe, u najkraćem mogućem roku i uz što manje gubitke. Pri žetvi ratarskih kultura i vađenju šećerne repe nužno je voditi računa i o stanju vlažnosti tla kako bi se što manje narušila njegova struktura.

Što su pokrovni usjevi i koja je njihova uloga?

Pokrovni usjevi su usjevi koji stvaraju pokrov tla, a pod tim se nazivom zapravo podrazumijeva čitav niz agrotehničkih mjera održavanja tla pod vegetacijom. Pokrovni usjevi mogu biti jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste biljke, ali i više različitih vrsta biljaka u združenoj sjetvi. Odabir pokrovnih usjeva ovisi o vremenu u kojem se odabrane vrste mogu posijati, ali i o cilju njihova korištenja. Sjetvom pokrovnih usjeva postiže se: poboljšanje strukture i vodno-zračnog kapaciteta tla, vezanje hranivih tvari u oblike pristupačne idućem usjevu, povećanje biološke aktivnosti i sadržaja humusa u tlu, smanjenje poulacije korova i štetnika na oranicama, ušteda mineralnog gnojiva i bolje iskorištenje sunčeve energije. Razlikujemo zimske i ljetne pokrovne usjeve, „žive malčeve“ (međuusjeve) i sjetvu krmnog bilja nakon glavnog usjeva. Zimski pokrovni usjevi siju se u kasno ljeto/jesen na oranicama. Njihova je glavna uloga sprječavanje ispiranje nitrata iz oraničnog sloja u dublje slojeve tla, odnosno sprječavanje onečišćenja površinskih i podzemnih voda nitratima, ali i zaštita tla od erozije. Uobičajeni zimski pokrovni usjevi su različite leguminoze (djeteline, grahorice), različite vrste strnih žitarica (raž, ječam, pšenica ili njihove smjese) ili različite vrste trava (talijanski ljulj). Ljetni pokrovni usjevi većinom se koriste kao siderati. Njihovom sjetvom popunjavamo plodored radi obogaćivanja tla organskom tvari, a manje hranivima. Vrste koje se najčešće koriste za poboljšanje fizikalnokemijskih svojstava tla i „gušenje“ korova su različite vrste leguminoza, rauola, krmni sirak, sudanska trava, heljda, proso, facelija. Zaoravanje pokrovnih usjeva ima povoljan utjecaj na teškim, ali i na pjeskovitim tlima. Preporuča se poljoprivrednim proizvođačima koji svoje oranice već dulji niz godina gnoje samo mineralnim gnojivima. Duboko razvijen korijen ovih vrsta, razgranat korijenov sustav omogućava produbljenje mekote, popravljanje strukture tla, vodnog režima i tvorbu organskih tvari u samom tlu. Kojom brzinom će teći razgradnja organske tvari u tlu ovisi o tome koliko duboko ćemo zaorati siderate, o vrsti biljaka i njihovoj starosti prilikom unosa u tlo, o mehaničkom sastavu tla i vlazi u tlu. Zelena gnojidba je unošenje svježe, lakorazgradive organske tvari u tlo (uglavnom odmah nakon cvatnje biljaka posijanih za zelenu gnojidbu) s namjerom obogaćivanja tla organskom tvari i hranivima, dok pokrovni usjevi imaju dodatnu funkciju „pokrivača tla“ s ciljem sprječavanja erozije (vodom ili vjetrom) i ispiranja hraniva, prije svega nitrata. Količina zelene nadzemne mase koja se zaorava kreće se u širokom rasponu od 10 – 20 t/ha (ovisno o vrsti siderata) i oko 0,7-3,0 t/ha mase korijena i stabljika. Zelenu masu prije zaoravanja potrebno je usitniti radi nesmetane obrade i pripreme tla za sjetvu glavne kulture. Postoje dvije glavne vrste pokrovnih usjeva: Mahunarke (leguminoze) kojima se na korijenu formiraju kvržice u kojima su fiksatori dušika iz zraka koji pretvaraju atmosferski dušik u biljkama pristupačni oblik dušika. Kasnije taj dušik mogu koristiti usjevi koji se uzgajaju nakon što su mahunarke zaorane u tlo. Siju li se mahunarke, njihovo sjeme bismo trebali obložiti (inokulirati) kulturom odgovarajućih bakterija Rhizobium prije sjetve, koje uspostavljaju simbiotski odnos s mahunarkama i na taj način fiksiraju dušik. Vrste mahunarki koje se najčešće koriste kao pokrovni usjevi su: crvena i bijela djetelina, djetelina inkarnatka, grahorica, stočni grašak. Ostale vrste koje možemo koristiti kao pokrovne usjeve su biljke koje ne pripadaju skupini mahunarki, a mogu se koristiti za iskorištavanje viška dušika iz prethodnog usjeva ili radi bolje dostupnosti fosfora i kalija za sljedeći usjev. Ove biljke ne fiksiraju dušik, ali doprinose izgradnji organske tvari u tlu i sprječavaju ispiranje hraniva. Učinkovitost sideracije i uzgoja pokrovnih usjeva moramo promatrati dvojako: kroz podizanje plodnosti i obogaćivanje tla hranivima, sprečavanje erozije, smanjenje brojnosti korova, zadržavanje hraniva i sprečavanje onečišćenja podzemnih voda, ali i njihovu ekonomsku isplativost. Često će kratkoročna korist biti niža od uloženih sredstava i rada. Stoga je korist zelene gnojidbe i sjetve pokrovnih usjeva različita za svaku parcelu, ali pri analizi ekonomske isplativosti primjene ovih mjera, nužno je uzeti u obzir i dugoročnu korist koja se postiže podizanjem plodnosti tla, sprječavanjem erozije i onečišćenja okoliša i suzbijanjem korova bez upotrebe herbicida.

""

Iskustva iz prakse

Prilikom sjetve postrnih usjeva namijenjenih sideraciji nužno je voditi računa o predusjevu, ali i o narednom usjevu. Ako je ikako moguće treba izbjeći sjetvu siderata iz iste botaničke porodice iz koje je predusjev i naredni planirani glavni usjev. Naime, takva praksa ne omogućuje prekid životnog ciklusa zajedničkih parazita koji mogu glavnom usjevu pričinjavati ekonomske štete. Osim toga, u slučaju prekasnog unošenja biljne mase siderata u tlo ili ako nadzemna masa nije bila usitnjena, poljoprivredna vrsta sijana za sideraciju može se pojaviti kao korov u narednom glavnom usjevu i uglavnom se ne može uspješno suzbiti herbicidima.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNewsletter 6/2018
Sljedeći članakPriljepača – učestali korov žitarica
Avatar
Zaposlena u Savjetodavnoj službi na radnom mjestu više koordinatorice za ratarstvo s mjestom rada u Koprivnici. Rođena u Bjelovaru, a srednju školu matematičko - informatičkog smjera završila u Koprivnici 1984. godine. Diplomirala je 1989. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na ratarskom smjeru gdje je i magistrirala 2011. godine. Rođena je 1966. godine u Bjelovaru. Srednju školu matematičko - informatičkog smjera završila je u Koprivnici 1984. godine. Diplomirala je 1989. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na ratarskom smjeru, obranivši temu diplomskog rada naslova: “Izbor sorte i gnojidba uljane repice za područje Đelekovca”. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, znanstveno polje Agronomija, znanstvena grana Genetika) završava 2011. godine obranivši magistarski rad naslova: “Agronomska svojstva kultivara virdžinijskog duhana kod različite opskrbljenosti tla dušikom” izrađen pod vodstvom prof. dr. sc. Vinka Kozumplika. Od 1989. godine radi u "Podravki" d.d. prehrambenoj industriji u Koprivnici, na poslovima glavnog tehnologa-istraživača u cjelini Istraživanja i razvoj - Razvoj poljoprivrede, na pokušalištu “Danica”. Tijekom devet godina radi na ispitivanju adaptabilnosti kultivara povrća namijenjenog industrijskoj preradi, na agro-okolišne uvjete sjeverozapadne Hrvatske. Od 1998. godine zaposlena je u Hrvatskom zavodu za poljoprivrednu savjetodavnu službu na poslovima savjetnika za ratarstvo, u Područnom odsjeku Koprivničko-križevačke županije (danas Savjetodavna služba). Certificirani je sudac za natjecateljsko oranje, te je sudjelovala u organizaciji 59. svjetskog natjecanja u oranju u Biogradu na Moru 2012. godine. Suradnica je u Gospodarskom listu i Mljekarskom listu, kao i u lokalnom tisku.