Prilog broja: Spremanje silaže

41

Kako teče proces siliranja?

""Mikrobiološke promjene u biljnoj masi koja se silira odvijaju se u nekoliko faza:

Prva je aerobna ili respiracijska faza koja započinje nakon košnje, traje tijekom provenjavanja, transporta i zbijanja biljne mase u silosima, pa sve dok u zbijenoj biljnoj masi ima kisika. Uz prisutnost kisika aktivne su aerobne bakterije, gljivice i plijesni koje troše topive ugljikohidrate, oslobađaju vodu, CO2 i toplinu. Temperatura biljne mase kod siliranja je oko 20°C, a uslijed aerobnih procesa u silosu može narasti više od 45oC kada dolazi do karamelizacije biljne mase. U aerobnoj su fazi aktivni i enzimi oslobođeni kidanjem (sjeckanjem, gnječenjem) biljnih stanica. Oni razgrađuju vrijedne sastojke silaže, obavljaju hidrolizu proteina na peptide i slobodne aminokiseline, a ugljikohidrate razgrađuju na jednostavne šećere. Razgradnja topivih ugljikohidrata respiracijom može dovesti do gubitka više od 50% hraniva iz silirane biljne mase. Ako, radi lošeg zbijanja, u biljnoj masi zaostaje previše kisika, oksidacija se nastavlja kao i razgradnja ugljikohidrata topivih u vodi, pa se razvoj poželjnih mikroorganizama smanjuje radi nedostatka supstrata, proizvodi se manje mliječne kiseline, a ne postiže se ni dovoljna kiselost silaže. Ako je biljna masa dobro zbijena, a silos brzo i pravilno zatvoren, aerobne bakterije potroše sav kisik unutar 4-6 sati čime se stvaraju uvjeti za rast i razvoj anaerobnih bakterija. Prva faza završava kada se potroši prisutni kisik u biljnoj masi i kada kiselost padne na oko pH 5,5.
• Aktivna faza počinje zakiseljavanjem silirane biljne mase nakon što je potrošen sav kisik. U anaerobnim uvjetima oslobađa se sadržaj biljnih stanica, dolazi do brze proteolize, enzimatske razgradnje ugljikohidrata i pripreme supstrata za anaerobne mikroorganizme. Ova faza traje 2-3 dana, aktivni su anaerobni mikroorganizmi koji proizvode octenu kiselinu, nešto mliječne kiseline, alkohol i CO2. Iako je octena kiselina slabija od mliječne, ona prva počinje snižavati pH silirane travne mase. Opadanje pH pogoduje rastu i razvoju bakterija mliječno kiselinskog vrenja. Drugi dio aktivne faze počinje kad pH padne na oko 5, što smanjuje aktivnost bakterija octene kiseline, a istovremeno ubrzava aktivnost bakterija mliječno kiselinskog vrenja. One su aktivne 16-18 dana ili dok pH vrijednost ne padne na oko 3,4 – 4,2, što ovisi o svojstvima biljnog materijala (sadržaju vlage biljne mase koja se silira, pufernom kapacitetu biljaka i sadržaju šećera). Vanjski znaci fermentacije u silosu su proizvodnja plinova, silažnog soka i vidljivo smanjivanje silažne hrpe, osobito ako se silira biljni materijal visokog udjela vlage. Aktivnost bakterija postupno prestaje, temperatura se smanjuje, a silaža je dobro konzervirana i stabilna.
• Stabilna faza započinje nakon prestanka anaerobne mikrobiološke aktivnosti kada se postigne dovoljno niska pH vrijednost (dovoljna kiselost) ili ako se potroši sav šećer. U silažama koje sadrže dosta fermentirajućeg supstrata, stabilna faza može dugo trajati, ali u praksi traje do naredne sezone punjenja silosa. Ako nema prozračivanja i/ili dodatne vlage silaža može dugo ostati nepromijenjena. U slučaju potrebe, silaža se najranije može početi koristiti 28 dana od zatvaranja silosa ili bale.
• Posljednja faza fermentacijskih promjena u silosu ili prozračivanje silaže započinje nakon otvaranja silosa. Kisik iz zraka prodire u silažu u dubinu od oko 1 metar od površine i potiče rast i razvoj nepoželjnih mikroorganizama. Aeracija otvorene površine silaže i silaže u valovu pospješuje rast aerobnih mikroorganizama: kvasnica i plijesni, Bacillus spp. i nekih bakterija octenog vrenja. Ti se mikroorganizmi počinju umnažati, dovode do sekundarne fermentacije koja može bitno povisiti temperaturu, povećati naknadne gubitke suhe tvari, te dovesti do zdravstvenih problema životinja. Visina gubitaka hranjivih tvari prozračivane silaže u jednom danu se može usporediti s visinom gubitaka hranjivih tvari hermetički zatvorenog silosa tijekom višemjesečnog skladištenja. Travna masa silirana u bale ovijene plastičnom folijom je sklona kvarenju patogenim mikroorganizmom Listeria monocytogenes, koji dospije u travnu silažu s česticama tla, životinjskim izlučevinama ili preko životinja. Njegovom rastu i razvoju pogoduje prozračivanje biljne mase. Mikrobna aktivnost tijekom prozračivanja silirane mase usmjerena je k značajnom povećanju pHvrijednosti silaže. Rezultat je oslobađanje topline i razmnožavanje plijesni, čime se mogu oslobađati mikotoksini koji negativno utječu na zdravlje i životinja i ljudi.

                   Značajke biljnog materijala za siliranje

Neki usjevi, kao npr. cijela biljka kukuruza imaju reputaciju lakog siliranja, dok se lucerna suprotno tome općenito smatra teškom za siliranje. Tri značajke usjeva mogu objasniti tu percepciju:
• nestrukturni ugljikohidrati
• puferni kapacitet i
• sadržaj vlage.
Nestrukturni ugljikohidrati
su svi oni ugljikohidrati biljke koji nisu vezani u staničnoj stjenki. Heksozni monosaharidi, oligosaharidi i polisaharidi kao što su fruktan i škrob primarni su nestrukturni ugljikohidrati intresantni za siliranje. Kod trava vodotopivi ugljikohidrati kao što su glukoza, fruktoza i saharoza, te fruktan, kao pričuvni ugljikohidrat (nalazi se u zrnu), najvažniji su supstrat za siliranje.
Usjev osigurava supstrate, prvenstveno šećere, koje bakterije mliječno-kiselinskog vrenja fermentiraju proizvodeći mliječnu kiselinu i druge proizvode. Glukoza je najčešći fermentirani šećer od većine vrsta bakterije mliječno-kiselinskog vrenja na biljkama. Međutim, svi uobičajeni monosaharidi i disaharidi mogu biti fermentirani od najmanje nekoliko sojeva bakterija mliječno-kiselinskog vrenja. Bakterije mliječno-kiselinskog vrenja nađene na krmnim biljkama općenito nisu sposobne fermentirati veće oligosaharide i polisaharide kao što su celuloza, i hemiceluloza, te škrob kao pričuvni ugljikohidrat. Jedini izuzetak je fruktan, pričuvni ugljikohidrat trava. Iako bakterije mliječno-kiselinskog vrenja ne mogu izravno koristiti biljne polisaharide, neke polisaharide razgrađuju enzimi tijekom siliranja (hidroliza), proizvodeći monosaharide i disaharide koji idu u daljnju fermentaciju.
Šećerni minimum je pojam koji označava minimalnu količinu šećera potrebnu za proizvodnju dovoljne količine mliječne kiseline kojom se postiže poželjna kiselost siliranog usjeva. U slučaju da šećerni minimum nije zadovoljen, a biljna masa ima nizak sadržaj suhe tvari, stvaraju se povoljni uvjeti za rast klostridija koje su fakultativni anaerobi, razgrađuju šećer u octenu kiselinu i alkohol, a proteine u produkte truljenja. Potrebna količina šećera u biljnom materijalu za siliranje ovisi o sadržaju vlage usjeva (što je krma vlažnija potrebno je više šećera), pufernom kapacitetu biljaka (što je veći puferni kapacitet potrebno je više šećera), zbijenosti biljne mase koja se silira (kod manje zbijenost biljne mase potrebno je više šećera). Općenito, za proizvodnju dovoljne količine mliječne kiseline, biljna masa koja se silira mora sadržavati minimalno 3-3,5 % šećera u suhoj tvari. Trave u pravilu sadrže dovoljno vodotopivih ugljikohidrata za razliku od mahunarka. Kao visoko pogodna za siliranje, cijela biljka kukuruza optimalnog sadržaja suhe tvari prilikom siliranja sadrži najviše vodotopivih šećera od svih uobičajenih biljnih vrsta za siliranje.

Puferni kapacitet
Usjevi sadržavaju komponente koje otežavaju smanjivanje pH vrijednosti silaže tj. zakiseljavanje. Puferni kapacitet je prirodna sposobnost biljne mase da se odupre promjeni pH, osobito zakiseljavanju, što je nepoželjno u procesu siliranja. On je povezan primarno sa solima različitih aniona kao što su organske kiseline, fosfati, sulfati, nitrati, i kloridi, te neke aminokiseline. Visoki puferni kapacitet imaju mahunarke, pa se teško siliraju, trave imaju osrednji puferni kapacitet, dosta lako se siliraju, a kukuruz niski i zato je najpogodniji za siliranje.


Sadržaj vlage
Sadržaj suhe tvari usjeva jedan je od najznačajnijih faktora u procesu siliranja, jer utječe na sve fizikalne, biološke i kemijske procese u silosu. Sušniji usjevi se sporije siliraju, a prevlažni pak proizvode puno silažnog soka kojim se gube šećeri potrebni za fermentaciju. Ovisno o vrsti usjeva, biljna se masa može u polju provenuti na određenu razinu suhe tvari ili se može silirati izravno, bez provenjavanja. Krma niskog sadržaja suhe tvari lakše se zbija u silosu u odnosu na krmu visokog sadržaja suhe tvari, ali u cilju proizvodnje kvalitetne silaže i osiguranja optimalne zbijenosti u silosu, krmu je preporučljivo djelomično provenuti čime se sprječavaju ili umanjuju gubitci hraniva otpuštanjem silažnog soka. Previše provenuta biljna masa teže se zbija u silosu, sporije se postižu anaerobni uvjeti, pa dolazi do znatnih gubitaka hraniva uslijed aktivnosti nepoželjnih, aerobnih mikroorganizama. Minimalni sadržaj suhe tvari trava za siliranje je oko 25% kada se ništa ili malo hraniva gubi ocjeđivanjem silažnog soka, a optimalan 30-35%, čime se značajno povećava koncentracija vodotopivih šećera potrebnih za fermentaciju.
Zbog visokog pufernog kapaciteta i niskog sadržaja vodotopivih šećera, preporučeni sadržaj suhe tvari mahunarki prilikom siliranja viši je u odnosu na biljni materijal niskog pufernog kapaciteta (trave ili kukuruz). Usjev mahunarki je prije siliranja preporučljivo provenuti na 30-50% svježeg uzorka, čime se omogućuje bolje zbijanje u silosu.
Smjese trava i djetelina potrebno je provenuti na sadržaj suhe tvari između preporučenog za mahunarke i trave.
Kod siliranja biljne mase u valjkaste bale ovijene plastičnom folijom, zelena biljna masa se provene na sadržaj suhe tvari od 30-50% čime se smanjuje rizik od deformacije bala i oštećenja plastične folije prilikom skladištenja, te potencijalnog kvarenje silirane biljne mase.
Cijela biljka kukuruza za siliranje trebala bi sadržavati oko 35% suhe tvari čime se osigurava optimalan omjer između sadržaja škroba kao nosioca energetske vrijednosti i vodotopivih šećera potrebnih za proizvodnju dovoljne količine mliječne kiseline koja snižavanjem kiselosti ispod pH 4 konzervira cijelu biljku kukuruza.

pH vrijednost silaže
Optimalni pH pri kojem se silaža kvalitetno može konzervirati je 3,6-3,8 za kukuruznu silažu, 3,9-4,4 za travnu silažu, a 4,2- 4,8 za silažu od mahunarki. Međutim, pH vrijednosti silaža variraju ovisno o sadržaju suhe tvari biljne mase koja se silira, brzini postizanja i očuvanje anaerobnih uvjeta u silosu, šećernom minimumu, pufernom kapacitetu biljnog materijala i temperaturi fermentacije. Povećanjem sadržaja suhe tvari biljnog materijala za siliranje raste i pH vrijednost dobro silirane i stabilne travne silaže

                      Pogodnost različitih usjeva za siliranje


""Na farmama se silira široki spektar biljnih vrsta: kukuruz, mahunarke (većinom lucerna i crvena djetelina), cijele biljke žitarica, sirak, lisni i vršni dio šećerne repe itd., ali su trave najčešći usjev za siliranje diljem svijeta. Usjevi se mogu namjenski uzgajati za proizvodnju silaže (npr. silažni kukuruz) ili se mogu koristiti kombinirano; da se samo dio godišnje proizvodnje (otkos travne mase) silira, dok se ostala godišnja produkcija napasuje, koristi kao zelena krma ili krma za proizvodnju sijena. Neki, pak, usjevi se koriste za siliranje kao nusprodukti ili rezidui (ostatci), npr. vrhovi šećerne repe.
Jednogodišnji usjevi namijenjeni za siliranje, poput kukuruza i sirka, općenito su pogodni za siliranje; imaju nizak udio sirovih proteina, visoku koncentraciju ugljikohidrata topivih u vodi i nizak puferni kapacitet. Njihovim zrenjem, šećeri se u obliku škroba skladište u zrnu, a hranidbena vrijednost stabljika opada.
""Trave ili djetelinsko-travne smjese mogu se koristiti kao zelena krma za napasivanje ili za hranidbu u staji, konzerviranje (sušenjem ili siliranjem) ili njihovo korištenje može biti kombinirano. Imaju nisku koncentraciju škroba, ali znatno viši udio proteina od žitarica i manje su pogodne za siliranje od kukuruza.
Mahunarke, poput lucerne koja se najčešće sije u monokulturi ili crvene djeteline, uglavnom se konzerviraju sušenjem ili siliranjem. Imaju veći udio proteina, veću koncentraciju organskih kiselina i više minerala, a nižu koncentraciju ugljikohidrata topivih u vodi, pa su manje pogodne za siliranje od trava. Stoga im je za poželjan tijek siliranja, potrebno dodati energetsku komponentu (mljeveno zrno kukuruza, melasa) ili neki od aditiva.
Višegodišnje trave i mahunarke obično se siliraju u vegetativnom stadiju do stadija kad je cvat zamotana u rukavcu zadnjeg lista (neposredno pred pojavu cvata na vidjelo) ili u stadiju pojavljivanja cvata. Silaže od žitarica, kao što su pšenica, zob, i ječam mogu biti požnjevene u tim stadijima, ali se češće siliraju u kasnijim stadijima – između početka klasanja i mliječne zrelosti zrna. Najbolje vrijeme košnje smjesa žitarica i jednogodišnjih mahunarka (grašak, grahorica) za silažu je između stadija mliječne i voštane zrelosti zrna žitarica. Uobičajena vlažnost ovih smjesa u trenutku košnje je 75-80%, pa je potrebno provenjavanje.
Silaže od kukuruza i sirka normalno se dobivaju od biljaka košenih u stadiju mliječne zrelosti zrna. Predloženo je da se za određivanje optimalnog vremena košnje cijele biljke kukuruza za siliranje fokusira na mliječnu liniju u zrnu, kao indikatora određivanja optimalnog vremena košnje usjeva kukuruza, koja bi trebala biti na 1/2 do 2/3 zrna.

 

                               Tehnologija siliranja


""Košnja usjeva
Biljnu je masu najbolje kositi kosilicama s kondicionerima (udaraljke ili valjci) koji pokošenu masu gnječe ili lome, pa omogućuju brži gubitak vlage i kasnije lakše zbijanje u silosu.
Travnu masu je preporučljivo kositi na oko 6 – 8 cm visine čime se izravno utječe na kvalitetu krme jer se višom košnjom smanjuje sadržaj vlakana u krmi (više vlakana se nalazi u donjem dijelu busa), smanjuje se kontaminacija krme tlom, manji su gubici vlage iz tla, brži je ponovni porast tratine jer biljka skladišti energetske pričuve u donjim dijelovima i korijenu, krma se brže prosušuje strujanjem zraka kroz donje dijelove otkosa.

Izravno siliranje travne mase bez provenjavanja
Ovisno o vremenskim prilikama, krma se može izravno silirati ili se prije može provenuti. Siliranje bez provenjavanja obično se prakticira u sjevernim i zapadnim europskim zemljama kad ne postoje povoljni uvjeti (sunčano i suho vrijeme) za provenjavanje pokošene mase, ali i kod nas ponekad u 1. otkosu kod dužeg kišnog razdoblja. Najveći nedostatak izravnog siliranja bez provenjavanja je gubitak hranjivih tvari ocjeđivanjem silažnog soka (više od 10% suhe tvari gubi se ocjeđivanjem silažnog soka iz silosa). Međutim, gubitci hranjivih tvari odgađanjem roka košnje mogu biti i znatno veći (više od 20%) od gubitaka hranjivih tvari ocjeđivanjem silažnog soka ili manje poželjnom fermentacijom, pa je u slučaju produženih loših vremenskih prilika biljnu masu preporučljivo izravno silirati. Kukuruz i talijanski ljulj fermentiraju brzo i omogućuju proizvodnju dobro konzervirane silaže i ako imaju niži sadržaj suhe tvari prilikom siliranja. S druge strane, usjevi poput mahunarki, zbog visokog pufernog kapaciteta, uglavnom se ne siliraju bez provenjavanja.

Provenjavanje biljne mase
Tradicionalne tehnike provenjavanja uključuju rastresanje biljne mase odmah nakon košnje (najbolje unutar prva 2 sata nakon košnje) u nekoliko navrata radi bržeg gubitka vlage iz biljne mase. Svrha provenjavanja je povećanje sadržaja suhe tvari i koncentracije ugljikohidrata topivih u vodi kao preduvjeta poželjne fermentacije, sprječavanje gubitaka hranjivih tvari ocjeđivanjem silažnog soka, proteolizom i deaminacijom aminokiselina, te povećanje konzumacije i proizvodnosti životinja. Osim toga, povećanjem sadržaja suhe tvari travne silaže smanjuje se mogućnost nastajanja svojstvenog neugodnog mirisa povezanog s travnom silažom visokog sadržaja vlage. Postoje i jasni ekonomski pokazatelji i argumenti zaštite okoliša koji govore u prilog provenjavanju, tj. proizvodnji travne silaže visokog sadržaja suhe tvari. Ako se biljna masa provenjava na sadržaj suhe tvari viši od 30%, konzervira se 10-ak % više suhe tvari, nego kod izravnog siliranja, bez provenjavanja. Provenjavanje biljne mase do željenog sadržaja suhe tvari traje različito, ovisno o temperaturama zraka. U prvom otkosu najčešće 1 dan, a u ljetnim mjesecima dovoljno je nekoliko sati do najviše pola dana.
Anaerobni uvjeti su osnova siliranja, pa prednosti siliranja provenute u odnosu na neprovenutu travnu masu prelaze u nedostatke, ako je travna masa previše provenuta i nije moguće njeno čvrsto zbijanje u silosu. U praksi se često proizvodi travna silaža lošije kvalitete, jer se kosi u kasnijim fazama zrelosti usjeva (visoka razina suhe tvari već prilikom košnje) ili se travna masa prije siliranja provene na visok sadržaj suhe tvari (oko 65%) što može biti dobro za mahunarke, ali ne i za trave.
Previše provenuta biljna masa ili ona košena u kasnijim stadijima zrelosti može se dobro silirati, ako se kratko sjecka i prekrije debljim slojem neprovenute biljne mase košene u mlađim fazama zrelosti (prije pojave cvata). Dobra kvaliteta silaže se može postići i ako se silira jedan sloj neprovenute, pa jedan sloj jače provenute travne mase. Biljni sok iz neprovenutog sloja krme će povećati sadržaj vlage u previše provenutoj krmi. Neprovenuta krma se može dobro zbiti što pogoduje bržem postizanju anaerobnih uvjeta u previše provenutoj biljnoj masi.

Sjeckanje krme
Krma se prije siliranja sjecka radi lakšeg zbijanja u silosu i lakšeg oslobađanja staničnog sadržaja kao preduvjeta intenzivnijeg rasta i razvoja bakterija mliječno kiselinskog vrenja. Duljina sjeckanja krme utječe na zbijenost silaže u silosu, količinu i intenzitet oslobađanja silažnog soka, fermentaciju i aerobnu stabilnost, te konzumaciju i probavljivost silaže. Duljina sjeckanja biljne mase za siliranje obično se kreće od 2-4 cm ako se silira u trench silose. Biljna masa koja se silira u bale ovijene plastičnom folijom, radi boljeg zbijanja također se sjecka prilikom baliranja, ali na veću duljinu nego kod siliranja u silose (6-12 cm) čime se omogućuje lakše formiranje bale u bubnju preše, dobro sabijanje biljne mase, te sprječava deformacija bala i oštećenja plastične folije.


Zbijenost silaže
O zbijenosti silaže u silosu ovisi kapacitet silosa, tj. trošak skladištenja krme, te potencijalni gubitci hranjivih tvari koji opadaju s povećanjem zbijenosti. Svaki tretman koji mijenja fizikalne osobine biljnog materijala utječe na zbijenost silaže u silosu. Npr. sjeckanje ili gnječenje usjeva smanjuje, a odgađanje roka košnje povećava otpornost biljnog materijala na zbijanje. Povećanje sadržaja suhe tvari do cca 35% smanjuje otpornost biljne mase na zbijanje u silosu, a više od toga povećava. Zbijenost suhe tvari u silosu se povećava korištenjem traktora veće mase za sabijanje. Ako se koriste traktori s dvostrukim kotačima za zbijanje biljne mase, zbijenost će biti slabija u odnosu na korištenje traktora s jednostrukim kotačima. Zbijenost biljne mase u silosu je veća ako se krma dulje zbija, te ako se zbijaju tanji slojevi krme (15-20 cm). Zbijenost biljne mase u silosu je izravno povezana s otpuštanjem silažnog soka, fermentacijom, aerobnim kvarenjem i temperaturom krme.
Važna je dobra usklađenost radnih operacija između polja i silosa. Raspoređivanje biljnog materijala po površini silosa i njegovo zbijanje mora biti usklađeno s brzinom i količinom dopreme krme do silosa. Ako je dovoz krme iz polja spriječen radi kiše ili mehaničkih kvarova, silažnu masu treba jednakomjerno zbiti, a zatim prekriti folijom do nastavka punjenja silosa.

Folije za zatvaranje silosa
Za zatvaranje silosa, kao i za ovijanje biljne mase, ako se silira u valjkaste bale ili plastična crijeva, najčešće se koriste polietilenske folije dizajnirane za tu namjenu. One ne smiju propuštati kisik, moraju biti jednakomjerne debljine, a trebale bi biti tretirane ultravioletnim svijetlom radi sprječavanja oštećenja djelovanjem Sunca. Debljina plastične folije je obično 100 ili 200 μm. Ako se krmu namjerava dulje držati uskladištenom treba koristiti deblju foliju. Folija za ovijanje bala se također izrađuje od polietilena, širine je 550 do 750 mm, a debljine od 20μm do 30μm. Osim ranije navedenog, mora biti rastezljiva oko 70% u duljinu i 20% u širinu, a kod ovijanja, svaki naredni sloj treba dobro prijanjati i lijepiti se na prethodni.
Među rastezljivim folijama, bijele folije za ovijanje bala bolje reflektiraju toplinu od crnih, pa bale ovijene crnom plastičnom folijom mogu imati u površinskom sloju višu temperaturu i za 20°C koja povećava propusnost kisika do čak 300%, što smanjuje kvalitetu silaže.

Zatvaranje silosa
""Silos treba što prije nakon punjenja zatvoriti, najkasnije unutar 12-24 sata. Ako se silos ne zatvori neposredno nakon punjenja, nastavlja se respiracija biljne mase i njeno zagrijavanje čime se povećavaju gubici hraniva i površinsko kvarenje biljnog materijala. Kod siliranja biljne mase u trench silose dobroje postaviti foliju na zidove kako bi se spriječio prodor zraka kroz i uz zidove. Postrane folije moraju prekrivati oko 1 m poda, zidove silosa i oko 1m površinskog dijela silirane biljne mase. Folija na površini silosa treba biti postavljena od stražnje do prednje strane silosa, a na krajevima pričvršćena. Prekrivanjem biljne mase postranom i gornjom folijom formira se dvostruka foliju na rubnim dijelovima silosa koje je i najteže dobro zbiti.
Silos treba zatvarati i tijekom povremenih prekida punjenja, npr. tijekom noći. Time se ponajprije sprječava isparavanje toplog zraka i CO2, te prodor kisika i hladnog zraka u biljnu masu koja se silira.
Alternativa zatvaranju silosa plastičnom folijom ili siliranju bez zatvaranja silosa korištenje je različitih debljina jestivih biofilmova, organskih pokrivala, zrnja žitarica (ječam) ili limenih pokrova. Za zatvaranje silosa mogu se koristiti i nusproizvodi industrije poput jabučne komine (50 mm debljine). Međutim, zatvaranje silosa alternativnim metodama, još nije dalo dovoljno dobre rezultate za šire korištenje u praksi, a korištenje nus proizvoda industrije samo odgađa prodor kisika u silažu (za 1-2 tjedna od zatvaranja silosa). Stoga je i dalje, u cilju stvaranja i očuvanja anaerobnih uvjeta u silosu, najbolja za zatvaranje silosa plastična folija. Na foliju se stavljaju posebne vreće s pjeskom ili rabljene automobilske gume, da se spriječi prodor zraka u pokrivenu silažu.

Izuzimanje silaže iz silosa
""Primijenjena tehnologija izuzimanja silaže iz silosa može značajno utjecati na održanje kvalitete silaže, prvenstveno sprječavanjem prodora kisika u silažnu masu. Na razinu prozračivanja utječe vrsta siliranog usjeva, gustoća zbijanja silaže u silosu, brzina izuzimanja silaže iz silosa, način izuzimanja i postupak s ostatkom silažne mase u silosu.
Kod trench silosa su manji aerobni gubitci, ako se dnevno iz silosa izuzimaju deblji slojevi silažne mase, ako se koriste posebni izuzimači silaže (hidraulični sjekači, pile, freze, ili specijalizirani samohodni strojevi) koji ostavljuju stranu izuzimanja silaže glatkom i zbijenom, te ako se silos neposredno nakon izuzimanja silaže zatvara plastičnom folijom do sljedećeg izuzimanja silaže. Preporuča se korištenje strojeva za izuzimanje silaže s rezačima koji odmah i sjeckaju silažu i mogu smanjiti gubitak suhe tvari.
Kod silo-tornjeva, izuzimači silaže ostavljaju vanjsku površinu ravnom bez obzira da li se radi o izuzimanju s gornje ili s donje strane silo-tornja.
Mali se silosi mogu prazniti samohranidbom goveda za što je potrebna minimalna oprema, ali je važan nadzor da se hranidbena strana održava okomitom bez opasnih udubljenja.
Nakon dnevnog strojnog izuzimanja, otvorenu površinu silaže uputno je prekriti plastičnom folijom do narednog izuzimanja čime se smanjuju gubici hranjiva izazvani oksidacijom.

 

                                                  Vrste silosa


Biljna masa se silira u silose gdje ostaje i uskladištena do hranidbe, poželjno uz što manje gubitke hranidbene vrijednosti, čime se doprinosi efikasnosti i kvaliteti hranidbe na farmi. U praksi su u upotrebi različite vrste i dimenzije silosa.
Vertikalni silosi ili silo-tornjevi su cilindričnog oblika, njihovo punjenje biljnim materijalom, a kasnije izuzimanje silaže može biti potpuno automatizirano, pa iziskuju i najveća kapitalna ulaganja.
Za skladištenje velikih količina krme koriste se horizontalni, bunker ili trench silosi koji se mogu izgraditi uz manje investicije od silo-tornjeva.
Sve popularniji načini siliranja koji isključuju izgradnju silosa su siliranje u valjkaste bale ovijene plastičnom folijom, u plastična crijeva ili u silo-hrpe na ravnoj podlozi koje se prekriju plastičnom folijom.
Biljna masa najčešće se silira u vodoravne silose ili, u novije vrijeme, u bale ovijene plastičnom folijom, dok je siliranje u plastična crijeva pogodno za farme velikog kapaciteta.
Pri izboru lokacije za izgradnju silosa važno je optimizirati zahvate punjenja, izuzimanja i hranidbe silažom:
• osigurati najkraći pristup od staje do silosa
• procijeniti širenje farme kod izgradnje prvog silosa (moguće podizanje drugih okomitih silosa ili povećanje vodoravnog silosa)
• osigurati lak pristup mehanizaciji uz mogućnost manipulacije oko silosa
• izbjeći mogućnost dotoka površinskih i podzemnih voda
• ispitati nosivost terena radi statike budućeg objekta kod izgradnje okomitog silosa

Okomiti silosi («silotornjevi »)
Silo-tornjevi se mogu izgraditi od betona, drva, metala ili plastične mase. Za njihovo je podizanje potrebno manje prostora u sklopu dvorišta farme. U posljednje se vrijeme rijetko grade, jer je skupa investicija za mehanizirano izuzimanje, a ručno izuzimanje silaže je fizički težak i mukotrpan posao.

"" 

Vodoravni silos – bunker silos – trench silos
Ovaj tip silosa je omeđen s dvije ili s tri strane zidovima (lošija varijanta) koji su uobičajeno visoki od 2-4 metra. Unutarnja ploha bočnih zidova je u pravilu ukošena, dok je vanjska strana okomita. Da bi se dobio taj konusni oblik, zid je u gornjem dijelu može biti širine 15- 20 cm, a u donjem dijelu do betonske ploče 30-45 cm. Konusni oblik omogućuje bolje zbijanje biljne mase uz stranice silosa i postizanje dobrog kontakta između silažne mase i zidova silosa. U slučaju podizanja ravnih zidova, što je često u praksi, silažna se masa teže zbija uz zid silosa, pa je i veća mogućnost njenog kvarenja. Vodoravni silosi jeftiniji su za izgradnju od okomitih silosa. Međutim, gubitci hraniva su uobičajeno veći nego kod okomitih silosa. Potrebno je više rada tijekom izuzimanja silaže iz silosa, ali je moguće brzo spremiti velike količine krme. Stoga je ova vrsta silosa najčešće u upotrebi na velikim farmama. Najčešće se u vodoravnim silosima silira cijela biljka kukuruza, silaža lucerne i trava.

Silo-jame
Prvi korišteni silosi su bili silo jame. Danas se taj tip silosa više ne koristi. Pri gradnji silo jama treba voditi računa o visini podzemnih voda, a oko silosa treba osigurati odvod oborinskih voda kako se ne bi slijevale u silažu.

Silo-hrpe
""Silo-hrpa se postavlja na ocjeditom zemljištu, minimalna su financijska ulaganja jer se obično gradi samo betonska podloga ili se silira na plastičnoj foliji. Za podlogu se može koristiti i već korištena, prethodno dobro očišćena, plastična folija. Radi što boljeg zatvaranja, folija se može podvući pod silo-hrpu i dodatno učvrstiti na preklopima. Silo-hrpe mogu biti više od 5 metara.
Nekoliko dana nakon zatvaranja, biljni materijal siliran u silo-hrpu se prirodno zbije, čemu treba naknadno prilagođivati plastičnu foliju. Prosječna zbijenost silaže u silo hrpama je mala, ali se pomoću strojeva može povećati. Radi manje zbijenosti, silo-hrpe su manje pogodne u toplijim klimatima radi mogućih većih gubitaka hranjivih tvari.

Siliranje u valjkaste bale ovijene plastičnom folijom (rol bale)
""Kod ovog načina siliranja biljne mase, svaka bala predstavlja silos za sebe, pa se krmne kulture mogu silirati odvojeno, u optimalnoj fazi zrelosti biljke. Ova tehnologija omogućuje veću fleksibilnost obzirom na vremenske uvjete jer je moguće silirati manje količine krme, te izuzimati bale određene kvalitete za hranidbu. Pored navedenog, cijeli proces proizvodnje silaže (košnja, provenjavanje, baliranje, ovijanje bala plastičnom folijom, skladištenje), kao i manipulacije s balama kod pripreme obroka može biti potpuno mehaniziran.
Važno je da se travna masa u polju jače provene (od 35-50% suhe tvari) i da se sjecka na veću duljinu (4-6 cm) ili se uopće ne sjecka kako bale ne bi izgubile svoj oblik, a posljedično da ne dođe do oštećenja plastične folije i kvarenja silirane biljne mase. Radi navedenog ugljikohidrati topivi u vodi oslobađaju se znatno sporije, te manje kiselina nastaje fermentacijom. Međutim, neki mehanički tretmani biljnog materijala prilikom košnje, poput gnječenja, mogu dovesti do približno istog intenziteta fermentacije kao kod sitnije sjeckane krme. Bale mogu biti četvrtastog ili valjkastog oblika. Najčešće se koriste valjkaste bale. Jedna bala travne mase nižeg sadržaja suhe tvari može biti teška od 600-800 kg, a višeg udjela suhe tvari oko 400 kg. Nakon baliranja, svaka se bala ovije s 4-6 slojeva rastezljive tanke plastične folije koji se lijepe jedan na drugi. Glavni nedostatak ovog načina siliranja je zbrinjavanje velikih količina plastične folije.

Siliranje biljne mase u plastične vreće – plastična crijeva
Kod ovog načina siliranja, svježa sjeckana biljna masa se dovozi do posebnog stroja koji utiskuje i zbija biljnu masu u plastična crijeva. Nabavka stroja za punjenje plastičnih crijeva biljnom masom najveća je investicija ove tehnologije siliranja. Promjer crijeva je 1,2-3,0 m, duljine su od 30-60 m. Silaža spremljena u plastična crijeva zauzima dosta prostora u sklopu farme u odnosu na druge načine siliranja, jer se crijeva ne mogu složiti jedno na drugo, a između crijeva mora ostati manipulativni prostor za stroj za punjenje crijeva.

 

                                    Siliranje mahunarki


""Proizvodnja silaže mahunarka ima stanovite prednosti u odnosu na proizvodnju sijena osobito u klimatima s promjenjivim vremenskim prilikama tijekom kasnog proljeća kada je teško spojiti 4 dana bez oborina. Nakišnjavanje prosušenog usjeva mahunarka dovodi do gubitaka suhe tvari od 14-43% uz paralelno opadanje probavljivosti. Gubitci ST su znatno manji ako je usjev mahunarka izložen oborinama unutar 24 sata od košnje u odnosu na nakišnjavanje djelomično posušenog usjeva. Lucerna se može provenuti na sadržaj suhe tvari za siliranje tijekom 1-2 dana nakon košnje. Skraćivanjem vremena provenjavanja smanjuje se mogućnost nakišnjavanja. Kraće zadržavanje krme u polju, dostupnost mehanizacije i smanjenje radne snage ključni su razlozi porasta proizvodnje silaže u odnosu na proizvodnju sijena mahunarka.
Mahunarke se kose nekoliko puta tijekom sezone, a hranidbena im vrijednost varira ovisno o vremenu košnje, tj. razvojnom stadiju u trenutku košnje i uvjetima okoline. Lucerna se u 1. otkosu kosi u punom pupanju, a u ostalim otkosima u početku cvatnje. Crvena i ostale djeteline kose se u početku cvatnje (10-20% procvalih biljaka).
Visoki udio sirovih proteina zajedno s visokom koncentracijom organskih kiselina i kationa doprinosi povećanju pufernog kapaciteta mahunarki. Osim navedenog, u usporedbi s travama ili kukuruzom mahunarke sadrže relativno, nisku koncentraciju šećera topivih u vodi. Obzirom na navedeno, prilikom siliranja mahunarki nedopustive su pogreške u tehnološkim zahvatima siliranja, jer je uobičajena pH vrijednost silaže mahunarki na margini dobro konzervirane krme. Preporučljiva tehnologija siliranja mahunarki uključuje njihovo provenjavanje na sadržaj suhe tvari od 30-50% svježeg usjeva, brzo stvaranje anaerobnih uvjeta u cilju minimaliziranja gubitaka respiracijom, te pravilno izuzimanje iz silosa.
Osim toga, za poželjan tijek siliranja i poboljšanje fermentacije u silosu, preporuča se mahunarkama prilikom siliranja dodati energetsku komponentu, kao što je mljeveno zrno kukuruza ili melasa ili neki od aditiva.
Od lucerne se može proizvesti kvalitetna silaža, ako se razumiju određena ograničenja tog usjeva za siliranje. Lucerna koja prilikom košnje sadrži 15-30% suhe tvari mora se nakon košnje, a prije siliranja provenuti na 30-50% suhe tvari. Provenjavanjem se smanjuju gubitci hraniva u silosu, prvenstveno gubitci koji nastaju otpuštanjem silažnog soka i razvojem klostridija.
Lucerna sadrži nižu koncentraciju ugljikohidrata topivih u vodi od trava ili crvene djeteline, pa ima ograničenu količinu supstrata za fermentaciju. Puferni kapacitet mahunarki, a osobito lucerne je veći u odnosu na trave. Posljedično, opadanje pH vrijednosti često nije tako brzo niti tako nisko kod lucerne u usporedbi s travama ili s drugim mahunarkama. Međutim, ako se usjev provene na poželjnu razinu suhe tvari koja omogućuje dobro zbijanje biljne mase u silosu, te ako se silos brzo puni, lucerna dobro zbija i ako se silos pravilno zatvori, niti puferni kapacitet, niti nedostatak supstrata za fermentaciju nisu ograničavajući čimbenici proizvodnje silaže lucerne izvrsne kvalitete.
Crvena djetelina ima stanovitih sličnosti s lucernom, ali i znatnih razlika. Stabljike crvene djeteline su deblje od stabljika lucerne i sadrže više vode nego stabljike lucerne. Za ilustraciju, crvena djetelina u fazi cvatnje sadrži oko 14% g suhe tvari, a lucerna oko 21% u sličnoj fazi zrelosti. Nadalje, ovisno o vremenskim uvjetima, za provenjavanje crvene djeteline je potrebno više vremena u odnosu na provenjavanje lucerne u istim uvjetima na istu razinu suhe tvari zbog čega je usjev crvene djeteline izloženiji mogućem nakišnjavanju.
Postoje kultivari crvene djeteline, kojima je osobito stabljika obrasla dlačicama, što usporava isparavanje vode. Smanjena dlakavost novijih kultivara omogućuje brže sušenje.
Crvena djetelina obično sadrži više šećera od lucerne, što utječe na završnu pH vrijednost silaže. Vrijednost pH silaže crvene djeteline je obično 0,2-0,5 jedinica niža u usporedbi s lucernom silliranom u istoj fazi fenološke zrelosti i isti dan.
Crvena djetelina je poznata po sadržaju fitoesterogena formononetina, uzročnika reproduktivnih poremećaja kod ovaca. Konzerviranje crvene djeteline siliranjem ne smanjuje aktivnost fitoesterogena formononetina, dok se aktivnost ovog fitoestrogena sušenjem u sijeno smanjuje.
Sadržaj ugljikohidrata topivih u vodi u mahunarkama tijekom dana nije isti, tako da postoje dnevne varijacije sadržaja tih nestrukturnih ugljikohidrata. Od podneva do rane večeri dolazi do povećanja njihovog sadržaja do oko 20 g/kg usjeva. Ako se usjev mahunarki (lucerne i crvene djeteline) kosi u kasnijim poslijepodnevnim satima, a ne u jutarnjim, isto ne mora bitno utjecati na količinu mliječne kiseline nastale fermentacijom niti na proteolizu, ali pH vrijednost takvih silaža opada brže i veći je udio škroba u usjevu. Prednosti kasnije poslijepodnevne košnje moraju se sagledati u kontekstu mogućih oborina ako pokošeni usjev ostane na polju tijekom noći. U uvjetima čestih ljetnih pljuskova, prednosti košnje u kasnijim poslijepodnevnim satima su manje od šteta koje mogu nastati nakišnjavanjem usjeva.
Željene procese u siliranoj zelenoj lucerne možemo poticati dodavanjem tvari koje sadrži šećer, primjerice 4% melase. Dobri se ishodi dobivaju dodavanjem repinih rezanaca, posebice suhih. Na tonu zelene lucerne dodaje se 60 kg suhih repinih rezanaca.
Za poticanje mliječno-kiseloga vrenja, zelenoj se lucerni može dodati i prekrupa kukuruza u količinama od 8 i više % silažne mase lucerne. Prekrupa mora biti sitno mljevena te se ravnomjerno rasporediti po siliranoj masi. Dobra se silaža može spremiti siliranjem cijele biljke kukuruza i lucerne, osobito ako je suha tvar silirane biljke kukuruza 35 % i više. Tada se može na 10 t silažnog kukuruza, dodati 4-5 t zelene lucerne. Ako je suha tvar kukuruza 30 %, onda se na 10 t zelenog kukuruza mogu dodati do 2 t zelene lucerne.
Danas se spremaju tzv. složene silaže, koje predstavljaju potpuni obrok za ishranu domaćih životinja. Od lucerne se može napraviti složena silaža, koja bi sadržavala 80 % zelene lucerne i 20 % mljevenoga klipa kukuruza.

Primjena aditiva prilikom siliranja mahunarki
Prilikom siliranja mahunarki preporučljivo je, radi njihovog visokog pufernog kapaciteta, koristiti neki od aditiva. Bakterijski inokulanti kao dodatci mahunarkama prije siliranja se češće preporučuju od enzimatskih aditiva ili kiselina, jer ih je puno sigurnije i lakše koristiti od kiselina ili formaldehida. Bakterijskim inokulantima se biljnom supstratu dodaju prirodne bakterije mliječno kiselinskog vrenja koje osiguravaju brzu i efikasnu fermentaciju u silosu. Kod dominacije bakterija dodanih inokulantom tijekom fermentacije, silaža uobičajeno ima više mliječne kiseline, manje octene kiseline, niži pH i manje etanola u usporedbi s mahunarkama siliranim bez aditiva čija je fermentacija ovisna samo o prirodnim bakterijama epifitske mikroflore.

 

                        Silaža od cijele biljke kukuruza


Silirana cijela biljka kukuruza uobičajeno se koristi za hranidbu preživača prvenstveno radi visoke pogodnosti biljke kukuruza za siliranje (niski puferni kapacitet), visokog sadržaja energije silaže i visokog prinosa suhe tvari po jedinici površine (13-20 t ha-1).
Proizvodnja kukuruzne silaže može se potpuno mehanizirati, a usjev se kosi jedan puta godišnje, pa su niži troškovi radne snage u usporedbi s, npr. proizvodnjom travne silaže, gdje se kosi i silira nekoliko otkosa tijekom vegetacijske sezone. Nadalje, kvaliteta biljke kukuruza ne opada s odgađanjem roka košnje kao kod nekih drugih krmnih kultura. Sa zrenjem usjeva kukuruza povećava se količina škroba, ali mu opada razgradljivost u buragu životinja. Međutim, radi veće koncentracije, veće količine škroba dolaze u tanko crijevo preživača, pa dolazi i do potencijalnog povećanja opskrbe životinje glukozom. Osim toga, usjev kukuruza za siliranje se kosi nekoliko tjedana prije žetve kukuruza za zrno, pa u slučaju potrebe, određene površine zasijane kukuruzom za siliranje se mogu prevesti u usjev kukuruza za proizvodnju zrna.
Stadij zrelosti u trenutku košnje najviše utječe na probavljivost, energetsku vrijednost i podobnost cijele biljke kukuruza za siliranje. Kod usjeva kukuruza namijenjenog za siliranje, i prinos i kvaliteta usjeva dosežu svoje maksimalne vrijednosti u približno isto vrijeme. Maksimalni prinosi po jedinici površine ostvaruju se kada je koncentracija suhe tvari biljke kukuruza između 31-42 %, ovisno o sezoni, pa je poželjna koncentracija suhe tvari zelene mase biljke kukuruza za siliranje oko 35% (faza voštane ili kasno voštane zriobe). Tada se postiže optimalan omjer između sadržaja škroba kao nositelja energetske vrijednosti i vodotopljivih šećera potrebnih za proizvodnju dovoljne količine mliječne kiseline koja snižavanjem kiselosti ispod pH 4,0 konzervira cijelu biljku kukuruza.
Biljka kukuruza koja sadrži manje od 30% suhe tvari ima nizak sadržaj škroba, veći gubici hraniva nastaju ocjeđivanjem silažnog soka i manja je konzumacija kukuruzne silaže, dok je kod sadržaja suhe tvari većeg od 40 % teško postići adekvatne uvjete siliranja zbog lošeg zbijanja, pa češće dolazi do kvarenja silirane mase.
Predloženo je da se za određivanje optimalnog vremena košnje cijele biljke kukuruza za siliranje fokusira na mliječnu liniju u zrnu, kao indikatora određivanja optimalnog vremena košnje usjeva kukuruza, koja bi trebala biti na 1/3 do 1/2 zrna.
Usjev kukuruza za siliranje uobičajeno se kosi na visini od 10 cm. Ako se u usjevu očekuje viša koncentracija nitrata, tada je košnja na visinu 15-20 cm opravdana, jer se viša koncentracija nitrata nalazi u prizemnim dijelovima stabljike.
Optimalna duljina sjeckanja kukuruzne silaže ovisi o potrebama na voluminoznoj krmi životinja koje će biti hranjene. Sitnije sjeckana kukuruzna silaža (0,64 cm) može povećati konzumaciju suhe tvari i probavljivost za životinje niskih potreba za voluminoznom krmom kao npr. mesnih pasmina goveda. Dulje sjeckanje (0,95-1,27 cm) može biti poželjno za muzne krave osobito ukoliko im u obrok nije uključena druga vrsta voluminozne krme. Duljina sjeckanja biljke kukuruza zrelijeg usjeva ograničena je na 0,95 cm ili kraće da se spriječi prolaz cijelog neprobavljenog zrna kroz probavni trakt. Dulje sjeckanje rezultira većim komadićima oklasaka u silaži koje životinje odbijaju konzumirati, kao i manjom zbijenošću silaže u silosu.

 

                         Korištenja aditiva tijekom siliranja


""Vrenje se u procesu siliranja odvija prirodnim putem (uz pretpostavku dobrog zbijanja) bez dodatka inokulanta, pa se nameće pitanje zašto koristiti aditive?

Najčešći razlozi korištenja aditiva tijekom siliranja
Ako nije moguće osigurati optimalne uvjete proizvodnje silaže, različitim dodatcima se može poboljšati kvaliteta fermentacije (stimulirati proizvodnja mliječne kiseline), smanjiti gubitke suhe tvari, očuvati hranjive tvari tijekom i nakon fermentacije, spriječiti razmnožavanje nepoželjnih mikroorganizama, osobito onih povezanih s aerobnom nestabilnošću silirane biljne mase (npr. kvasci koji koriste mliječnu kiselinu) i niskom higijenom pravljenja silaže (npr. Listeria monocytogenes), spriječiti rast nepoželjnih anaerobnih mikroorganizama (npr. eneterobakterija i klostridia), spriječiti aerobno kvarenje silaže itd.

Kada koristiti aditive?
Kod usjeva manje pogodnih za siliranje, glavni cilj korištenja aditiva je poboljšanje kvalitete fermentacije, dok je kod usjeva pogodnih za siliranje cilj korištenja aditiva poboljšanje aerobne stabilnosti silaže. Kod siliranja mahunarka poželjno je koristiti inokulante (povećanje broja poželjnih mikroorganizama) zajedno s enzimima (oslobađanje supstrata za mikroorganizme tijekom fermentacije).
Ako dolazi do aerobnog kvarenja silaže, prouzročenog preširokim silosom, slabom zbijenošću, baliranjem travne mase visokog sadržaja vlage ili sporim izuzimanjem silaže iz silosa, tada se preporuča korištenje aditiva u cilju smanjenja aerobnog kvarenja silaže bez obzira na pogodnost usjeva za siliranje.

Vrste aditiva
Aditivi za siliranje se dijele u nekoliko skupina:
• Stimulatori fermentacije
• Inhibitori fermentacije (anorganske i organske kiseline)
• Pospješivači aerobne stabilnosti (propionska kiselina)
• Nutrienti ili absorbenti koji smanjuju zagađenje okoline silažnim sokom
• Postoje i aditivi višestrukog djelovanja, pa se ne mogu svrstati samo u jednu kategoriju. Aditivi koji sadrže bakterije ili enzime se uobičajeno nazivaju «biološki» aditivi.

Stimulatori fermentacije
Postoji nekoliko vrsta stimulatora fermentacije, ovisno o aktivnoj tvari aditiva:
• stimulatori koji osiguravaju dodatni lako fermentirajući supstrat usjevu koji se silira (npr. saharoza iz melase, enzimi)
• stimulatori koji oslobađaju dodatni supstrat iz usjeva (npr. enzimi koji razgrađuju stanične stjenke)
• stimulatori koji omogućuju efikasniju fermentaciju biljnog materijala na način da stimuliraju veću produkciju mliječne kiseline (npr. inokulanti).

Stimulatori koji osiguravaju dodatni supstrat usjevu koji se silira

Melasa
Melasa je nusproizvod u preradi šećerne repe. Sadrži oko 50% šećera u suhoj tvari (od kojih je najzastupljenija saharoza). Melasa se često koristi kao siguran prirodni aditiv za siliranje biljnog materijala, jer je jeftin izvor fermentirajućih ugljikohidrata za bakterije mliječne kiseline. Tijekom procesa siliranja, mikroorganizmi vrlo brzo razgrađuju šećere iz melase na mliječnu kiselinu i na taj način povećavaju kiselost, tj. koncentraciju mliječne kiseline. Usporedno se povećava sadržaj suhe tvari silaže i smanjuje sadržaj amonijaka. Melasa se najčešće dodaje u biljnu masu rasprišivanjem prskalicom tijekom punjenja silosa. Na jednu tonu svježeg biljnog materijala dodaje se 20-40 kg melase. Dodatak melase biljnoj masi prilikom siliranja pozitivno utječe na konzumaciju silaže, prirast životinja, te na proizvodnju mlijeka.

Stimulatori koji oslobađaju dodatni supstrat iz usjeva
Enzimi

Prilikom siliranja se biljnoj masi najčešće dodaju višekomponentni enzimi celulaze i hemicelulaze u cilju povećanja razine razgradnje vlakana do šećera, te osiguranja dodatnog supstrata za rast i razvoj poželjnih bakterija. Obično se raspršivanjem aplicira 20 grama enzima otopljenih zajedno s inokulantima u 20 litara vode na tonu biljne mase koja se silira.

Inhibitori fermentacije
U ovu skupinu aditiva ubrajaju se kiseline (organske i anorganske), soli kiselina i aditivi bazirani na formaldehidu. To su aditivi koji ograničavaju fermentaciju i/ili aerobno kvarenje (sprječavaju razvoj nepoželjnih bakterija poput koliforma i klostridija). Izravno zakiseljavanje anorganskim kiselinama napušteno je prije nekoliko desetljeća zbog brojnih problema u samom postupku siliranja, a i kasnije kod korištenja silaže. Zakiseljavanje organskim kiselinama još se primjenjuje, ali nije popularna metoda. Umjesto toga sve se češće koriste biološki preparati popularno nazvani inokulanti.

Anorganske kiseline
Kiseline povećavaju kiselost medija i pogoduju stvaranju uvjeta povoljnih za djelovanje bakterije mliječne kiseline, a paralelno, uništavaju klostridije i koče njihov rast i razvoj. Travna masa za siliranje obično ima pH oko 6, a nakon dodatka kiselina pH se snizi na 4,8-5. Daljnjim djelovanjem bakterija kiselost se povećava na pH oko 3,9. Najčešće se dodaje mravlja kiselina (88%), sumporna kiselina (45%), fosforna kiselina (50%) ili njihova kombinacija u količini 2-3 litre/t svježe travne mase, a octena kiselina u količini od 4-5,5 kg/t svježe travne mase. Kiseline se sve manje koriste u tekućem obliku, a sve više se koriste njihove soli u praškastom obliku. Na tržištu se pojavljuju pod različitim trgovačkim nazivima. Kod korištenja kiselina, obavezne su mjere zaštite radnika (zaštitna odjela, rukavice, naočale, gumene čizme).

Organske kiseline
Organske se kiseline prilikom siliranja koriste i radi smanjivanja pH vrijednosti biljne mase i radi sprječavanja rasta nepoželjnih mikroorganizama. Slabije su od anorganskih, ali su poželjne radi antimikrobnih svojstava. To su mravlja, propionska, mliječna, octena i akrilna kiselina. Mravlja kiselina je standardna kiselina i osnova razvoja drugih aditiva. Ona prvenstveno koči fermentaciju, te rezultira višom kvalitetom silaže, ali je proizvedena silaža sklona brzom kvarenju kod prozračivanja. Mravlja kiselina je sastavni dio mnogih komercijalnih aditiva kao jedini sastojak ili u kombinaciji s drugim kemikalijama. Ako je jedini sastojak, aditiv uobičajeno sadrži 80-85% mravlje kiseline, a preporučeno je doziranje 2-4 litre/t biljne mase.

Stimulatori efikasnije fermentacije
Inokulanti su proizvodi visoke koncentracije privremeno umrtvljenih mikroorganizama bakterije mliječne kiseline koji brzo pretvaraju sve dostupne jednostavne šećere u mliječnu kiselinu. Uobičajeno sadrže više sojeva bakterije mliječne kiseline radi potencijalnog zajedničkog djelovanja između i unutar pojedinih sojeva bakterija (Lactobacillus sp., i Enterococcus sp.) koje se, kad ih pomiješamo sa silažnom masom, brzo počnu dijeliti i u vrlo kratkom vremenu fermentiraju šećere u mliječnu kiselinu i na taj način brže konzerviraju biljnu masu.
Pravilo je: brži proces siliranja (brža fermentacija) manji gubici, a kvaliteta silaže veća. Dakle, dodatkom inokulanata povećava se brzina i intenzitet fermentacije (mliječno kiselog vrenja), te se time znatno ubrzava proces siliranja, smanjuje otjecanja korisnih sokova, smanjuju gubitci suhe tvari do 20%, postiže veća stabilnost silaže, povećava količina silaže koju životinje mogu konzumirati, povećava prirast tovnih goveda i mliječnost muznih krava (do 2 litre na dan), produžuje rok skladištenja.
Inokulanti se obično dodaju raspršivanjem prilikom punjenja silosa ili prilikom baliranja u količini od oko 0,6 g inokulanta otopljenog u 20 litara vode/ t biljne mase.
U slučaju siliranja krme višeg udjela suhe tvari, korištenje tekućih inokulanata je u prednosti u odnosu na granulirane ili praškaste, jer se njihovom aplikacijom u određenoj mjeri poveća i vlažnost krme za siliranje, pa je izražajnije snižavanje pH vrijednosti provenute mase. Bakterije mliječne kiseline žive na biljkama, pa zajedno s njima dospijevaju u masu za siliranje, gdje fermentiraju šećere do mliječne kiseline i konzerviraju biljnu masu (spontana fermentacija). Međutim, svojstveno je za većinu bakterije mliječne kiseline iz prirode da su samo polovično učinkovite u korištenju šećera za proizvodnju mliječne kiseline. To je njihov veliki nedostatak pri siliranju biljnog materijala koji sadrži “kritične” količine šećera, a takve su upravo mahunarke (lucerna, crvena djetelina, grašak, grahorica…). Upravo je ova činjenica i navela znanstvenike da razviju posebne biološke dodatke siliranju, koji sadrže odabrane sojeve bakterija s maksimalnim učinkom u produkciji mliječne kiseline (više od 90%). Danas na tržištu postoji veliki broj različitih bioloških dodataka, s različitim tvorničkim nazivima. Suvremeni biološki preparati sadrže Lactobacillus vrste, u kombinaciji s Enterococcus, Lactococcus i Pediococcus vrstama. Obično dolaze u suhom stanju ili kao otopina. Suhi preparati se prije upotrebe otapaju u određenoj količini vode i ravnomjernim prskanjem raspoređuju se po masi za siliranje. Danas se koriste aplikatori koji se ugrađuju na silo-kombajn i tretiraju usitnjenu masu pri prebacivanju u transportno sredstvo ili se ugrađuju na balirku (ako se rade rol bale).
Inokulanti se preporučuju prije svega za siliranje onih biljnih vrsta koje sadrže topive šećere na samoj granici šećernog minimuma (minimalna količina šećera za proizvodnju dovoljne količine mliječne kiseline radi postizanja poželjne kiselosti siliranog usjeva). Ako se ovakav materijal prepusti prirodnim procesima siliranja, zbog male efikasnosti prirodnih mliječnih bakterija neće se stvoriti dovoljno mliječne kiseline, pa se dobiva loša silaža, a u krajnjem slučaju i sasvim neupotrebljiva. Međutim, pri korištenju inokulanata, odmah u startu se postiže visoka brojnost mliječnih bakterija, i to onih sojeva koji daleko racionalnije koriste šećere, pa će se proizvesti znatno veće količine mliječne kiseline. Treba znati da je ova vrsta dodataka najefikasnija u provenulom materijalu, s vlagom manjom od 65%. Iz tog razloga, pri siliranju lucerne, djetelina, pa i trava, trebalo bi obvezno provesti i ovu mjeru, odnosno kratkotrajno prosušivanje pokošenih biljaka, koje se po lijepom i sunčanom vremenu može izvesti za samo nekoliko sati do pola dana, odnosno dan najkasnije (ovisno o vremenskim prilikama). Osim za navedene kulture, inokulanti se sve češće dodaju i pri siliranju kukuruza, i pored činjenice da ova biljna vrsta sadrži dovoljne količine fermentabilnih šećera. Svrha korištenja inokulanata pri siliranju kukuruza je skraćenje trajanja fermentacije za 30-50% i time raniji početak korištenja silaže.
Inokulanti novije generacije pored bakterija mliječne kiseline, sadrže i celulolitičke enzime i nazivaju se zajedničkim imenom bakterijsko-enzimski dodaci. Ovi dodaci razlažu celulozu do šećera, osiguravajući dodatni supstrat bakterijama mliječne kiseline. Dodatni efekt njihovog rada je povećana probavljivost tretiranih silaža. Najnovije generacije inokulanata sadrže i bakterije, koje u ograničenoj mjeri stvaraju octenu, maslačnu i propionsku kiselinu. Za razliku od mliječne kiseline, koja je jako baktericidno, ali slabo fungicidno sredstvo, navedene kiseline su izvrsni fungicidi, te su značajni za kontrolu aktivnosti gljivica (plijesni i kvasaca) u eventualnoj naknadnoj fermentaciji. Na taj način se povećava “aerobna” stabilnost, prije svega kukuruznih silaža, što je čest problem naših proizvođača. Kod nas su još uvijek biološki dodaci nedovoljno poznati, i koriste se uglavnom na velikim farmama. Pored loše financijske situacije u agraru, razlog za to je i nedovoljna edukacija farmera. Nasuprot tome, u Velikoj Britaniji gdje se u najvećoj mjeri siliraju trave i travno-djetelinske smjese, od svih dodataka koji se koriste pri spremanju silaže čak 60% čine inokulanti. Značajna prednost koja ide u prilog ovoj vrsti dodataka je i niska cijena, potpuno odsustvo bilo kakvih štetnih utjecaja na ljude i životinje, jednostavnost pri rukovanju, kao i male doze koje su potrebne.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje